Već dvije nedjelje za redom me boli glava. Probudim se naspavan i sve to, ali me svejedno ubija glava. Onak jako da mi se bljuje kad pogledam u ekran. Boli do te mjere da sam jučer čak i spavao popodne, a to je nešto što apsolutno nikada ne radim, jer smatram da je spavanje popodne neopisivo ludo trošenje dragocjenog vremena. Ovi moji na poslu imaju teoriju da je to sam zato jer onda imam super ispriku da ne moram raditi preko vikenda. Kad radim preko vikenda, radim doma i obično nedjeljom, pa njihova teorija može i ne mora držati vodu. Ja bi rađe da me boli u ponedjeljak, pa onda ne moram na posao. Makar bi ja došao, jer sam tobože savjestan radnik. Kad malo bolje razmislim, vjerojatnije je da sam glup radnik, jer ostali zaposlenici ostaju doma i kad im je mrzlo za noge, a ja dolazim i kad imam temperaturu već medicinski mrtvog ljudskog bića.
U petak sam svjedočio svojem prvom izvlačenju pištolja na javnom mjestu. Jedemo mi tako u Baschieri u neki sitan noćni sat, a dva-tri stola od nas sjede neka trojica nepristojnih galamdžija koji nisu nikog štedjeli svojom vikom. Stol do njih, sjede trojica čelavih intelektualaca i njihove trendy gospođe platinaste boje kose. Tri para pokušavaju jesti, ali galamdžije ih smetaju. U to, jedan od akademski obrazovanih mladića, posegne za svojim mini-topom i priprijeti ovoj trojici. Oni najednom ušutiše i ne ću se za njih sve do kraja večeri. Razmišljao sam. Da je slučajno profesor upucao učenika koji nije htio zašutjeti, vjrojatno ne bi danas pisao ove redove. Jer, pretpostavljam da bi profesor morao upucati i sve ostale prisutne učenike kako ga ne bi tužili direktoru. Ili bi jedan jedini metak koji bi ispalio da zastraši sve učenike, pogodio nikog drugog nego mene. No, ovaj put sam ipak imao sreće, meci nisu ispucani, a ostatak restorana je u relativnom miru nastavio jesti.
U subotu smo kod Irme jeli fondue. Ali ne gospodski kao što bi to radili ultra-zanimljivi Švicarci, nego po naški. Stoječki, uz kazan. Vratili smo se primarnim nama. Onima nama iz davnih dana, kada su naši preci jeli pasuljče iz iste rajngle, negdje na pustopoljinama podno Karpata. Zamijenili smo grah topljenim sirom, ali duboko u nama usađeni plemenski način hranjenja isplivao bi vjerojatno i na prijemu kod Kraljice od Danske. Dok bi svi narodi svoje prepelice jeli kao ljudi, hrvatska delegacija bi ih jela stoječki i ne bi ih stavljala na tanjure. Naravno, sve bi se to dogodilo kada bi već debelo bili u europskoj uniji, tako da taj čin omalovažavanja jednog dvora, ne bi imalo nikakav utjecaj na naše moguće primanje u istu. Tim činom, Hrvati bi pokazali kako unatoč sjedinjenju s ostalim zemljama, ipak imaju ono svoje JA koje ih razlikuje od svih. "Hrvati? To su oni koji jedu stoječki? Da, baš su čudni, ali navodno je to kod njih normalno.", pričali bi ljudi.
Gledao sam jučer Shaun of the Dead. Zanimljiv je to i smiješan film, pa ga pogledajte ako Vam bude pri ruci. Ja ću Vas sada napustiti.
Post je objavljen 07.03.2005. u 16:57 sati.