Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Ima više razloga zašto sam se odlučila na ovaj post. Prvo, želim što manje blog-"dugova" iz ove godine prebaciti u sljedeću. Drugo, mislim da nam svima malo treba odmora od Božića. Jela i pila su uzela svoj danak. Treće, zaljubila sam se u Labin.
Mali istarski grad s fantastičnim starim dijelom grada, tom starom jezgrom... nevjerojatno, čitav niz zanimljivih priča ima i uz ostatak grada koji se nalazi podno tog brda (tzv. Podlabin) i njegovu povijest.
Labin se nalazi na 300-tinjak metara visokom brdašcu, odakle puca prekrasan pogled na... pa na ostatak Istre! Danas ima manje od 10.000 stanovnika. Grad je postojao još prije Krista, a kroz stoljeća je poznat kao rudarsko mjesto (ugljen). Svakako posjetite mali arheološki muzej u centru grada. Poseban je jer je ispod muzeja pravi mali rudnik! Klaustrofobični i osjetljivi na prašinu neka ne silaze. Da ne spominjem da će svi viši od, khm, 170 imati problema s prolaženjem kroz rudnike. Naime, strop je prenizak. Mene se baš dojmio taj improvizirani rudnik. Ajme, kako su ti rudari živjeli i radili. Ne znam koja te teška životna nesreća mora zadesiti da se baviš ovakvim jednim poslom. Rudnik u Labinu prestao je s radom 1988. godine. Zlatni dani Labina su odavno prošli jer je gospodarstvo ovog istarskog gradića uvelike ovisilo o rudama.
Stari grad je mali i pređete ga laganom šetnjom u pola sata max. Ali stvarno guštate! Neobičan je! Oko onog dijela pod brdom, Podlabina, postoje isto neobične priče. Sa starog grada možete vidjeti dolje ugljenokop, ulaz u rudnik, neke tornjeve, a možete vidjeti i kuće u kojima su živjeli rudari i koje su, navodno, bile super uređene. Danas su, naravno, blijeda slika onog što su bile nekad. S te visine činile su mi se kao oronule vile.
Do Rapca imate samo 5 km, za čas ste tamo i pješke. Tamo se možete okupati, iako, Rabac sam po sebi nije ništa posebno. Čak štoviše, kuće i zgrade su tamo kao konzerve poslagane oko te uvalice. Labin je neusporedivo ljepši. Da idem u taj kraj na more, sigurno bih spavala u Labinu, a išla eventualno na kupanje u Rabac. Ne znam što lokalni kažu o tome...
Evo, dragi moji, došao je i taj dan. Želim vam svima sretan Žićbo, puno jela i pila, lijepih druženja, bez prehlada i virusa. E da i nadam se da će stanje na cestama bit zadovoljavajuće za one koji moraju raditi božićne turneje. Zaboravila sam čestitati i Hanuku i Bajram, koristim ovu priliku da i vjernicima tih dviju vjera čestitam njihove važne blagdane, a kako se bliži i pravoslavni Božić, eto i njima želim sretan! Svima sve naj, hoću reći. Ateistima želim da stoički izdrže ove dane - uz trpezu. Ako ne bude išlo, onda bar da uz dobru cugu jednostavno sve zaborave. Svima želim da dobiju fine i nepromašene poklone.
Sretno svima sve, tj. svakom svoje!
Nadam se da niste na koljenima pod teretom dugova koji su se nagomilali neracionalnom predbožićnom potrošnjom. Tako bih vas podsjetila na nešto što sam naučila na blagajni meni omiljene Lesnine:
Molim osobu koja je nedavno sakrila kupljeni zapečeni grah u sekciju vina zagrebačkog Interspaara da se preda nadležnim hipermarket-vlastima. Neće joj ništa. Samo neka plati dug.
Glavno da se naručilo 80 deka zapečenog graha! A kad je teta naljepila naljepnicu od 47 kuna za grah onda su koljena malo zaklecala!
Šokirala sam se! To bih voljela vidjeti... čak nije ni tako daleko!
Prvo sam pomislila da nije fotomontaža, ali nije... Water bridge (Wasserstrassenkreuz) je izgrađen u Magdeburgu, dug je 918 m, a na mostu je dubok 4,25 m. Završen je 2003. godine nakon šest godina gradnje. Veže dva važna njemačka kanala Elbe-Havel i Mittelandkanal.
Inače, ideja o povezivanju ta dva kanala krenula je nakon Prvog svjetskog rata, no, zbog vojnih i političkih razloga, tek se sad realizirala. Trošak? Sitnica! 500 milijuna eura! Inače, izgrađena je kao golema kada kroz koju brodovi klize i bitno si skraćuju i pojednostavljuju riječnu plovidbu.
Svaka čast tko je konstruirao i realizirao ovo... a bome i tko je odobrio!
Ovo je iz osječke Emezzete (Emmezeta, Emezetta, whatever )...
... a ovo iz zagrebačke...
Zanima me u kojem smjeru skladištari napreduju, razvijaju se i unapređuju? Zašto je za skladištara bitno da je komunikativan i ekstrovertiran? Kako izgleda dobro motiviran skladištar?
U Noršić Selo je sve tako porazbacano i stisnuto u isto vrijeme. Kuće nakrivo postavljene. Kao da su djeca radila urbanistički, tj. ruralni plan. Svatko je u svačijem dvorištu. Nikad nisam ovakvo selo vidjela, nitša nije po špagi, totalna urbanistička anarhija!
Uvijek ti se nametne prvo pitanje - od čeg ti ljudi tu žive. Onda, kako je to selo povezano kad padne snijeg. Pa pitanje što oni tu rade po cijele dane... Kako se tu djeca školuju? Gdje su ti ljudi zaposleni?
Uglavnom, mi smo prošli cijelim selom. Ne zato što smo htjeli. Nego zato što se nismo imali gdje okrenuti. Ljudi su bili naslonjeni na ograde kuća ili su virili kroz prozore. Svi su buljili u naš auto. Imala sam osjećaj da su znali da dolazimo još prije nego što smo ušli u selo! Samo sam čekala kad će nam iznenada crknuti auto i kad će se oni početi skupljati oko auta. Znate ono... jedan od njih stravično krikne u znak poziva, odjednom im oči pobijele, ispruže ruke ispred sebe i polako krenu prema nama gegajući se i zatvarajući krug oko nas. Počela sam nervozno "di da se okrenemo?!". Samo sam se htjela vratiti!
Nisam željela asimilaciju!! Bar ne tada, tamo, u Noršić Selu!
Kad smo se, neasimilirani, probili iz Noršić Sela i žedni, jer tamo nema trgovine, vratili do osnovne škole u Kapelišću, krenuli smo slabo markiranim putem njivama prema vrhu. Plavi put je dio kojim smo išli autom, parkirali u Kapelišću pokraj kuće gdje imate žig i onda krenuli crvenom crtom pješke, iza škole.
A pogledajte školu u Kapelišću! To vam je odmah do one dvije zgrade gdje su oznake/žig. (Iza te škole počinje "uspon" i početak je to te moje "crvene crte".) Ima da pokrenem akciju da se izbetonira ovo improvizirano košarkaško igralište u Kapelišću kod Noršić Sela! Pa, ovo je stvarno otužno!
Da skratim priču, dva brda - i tamo ste! Samo su marke očajne!
Jer pogledajte ove marke! Nikad ovako zarasle nismo vidjeli...
Na ovoj doljnjoj slici markacija vas upozorava da morate s "glavne" staze skrenuti desno. Ne znam kako smo ovo uspjeli uočiti.
Posebno moram naglasiti da su ovo markacije koje smo mi razgrnuli rukama i nogama. Loše jako!
Kad nađete ovo na dobrom ste putu. Ako nađete! Iza ovog imate još možda 15-ak minuta hoda. Sljedeće brdo je vrh.
Na samom kraju mali oprez, markaciju udesno s "glavne" stazice. Popnete se jednu minutu nakon toga i na vrhu ste! Ali ta se, na sreću, dobro vidjela. Ma, mislim, nimo se ni zadihali, niti je to dug put, teško da ćete i da se maknete s prave staze puno vremena izgubiti. Ne brinite!
Evo jedna zanimljiva markacije u obliku planinara! Originalno! Ako postoji modna linija "Urban Republic", ja bih se usudila ovo nazvati "Noršić Republic"! Već od te markacije za vrh vidite i sam vrh!
I, konačno, ono zbog čeg smo se svi skupili!
Moram priznati da je ovo toliko najtužniji vrh koji sam ikad vidjela, da sam bila raznjezena do krajnjih granica!
Zato i službeno proglašavam ovaj vrh najsimpatičnijim i, meni, najdražim vrhom na cijelom Samoborskom gorju!
I, za kraj, jedan dodatak! Naime, dok smo voajerski pregledavali tko se sve upisao u upisne knjige, slučajno smo skužili žigove koji su neki planinari stavljati u bilježnicu da se ne moraju potpisati! Koja dobra fora! Prvi put sam to skužila! I ima da si napravim svoj... samo moram smisliti neki dobar tekst!
Vodite računa da razlikujete Plešivicu i Noršićku Plešivicu. A u HPO-u, za vas koji skupljate žigove, umjesto ovog vrha možete imati i vrh Veliki Lovnik (737 m).
Noršićki led za kraj...
Vrh: 721 m Markacije: Zarasle Žig: U metalnom tuljcu na vrhu privezan lancem Vrijeme do vrha: Ma ni pola sata Opasnosti: Od asimilacije Noršićana Životinje: Psi Vidikovac: Ima lijepih s pogledom na okolne brežuljke Sve u svemu: Neobično iskustvo
Urban Noršić Selo Grad - Plešivica Asimilacija (I)
Kako to da smo prošli vikend završili na Plešivici? Pa, dva su razloga. Prvi, vrijeme baš nisu najavljivali kao sjajno pa smo htjeli nešto langsam. Drugo, htjela sam što prije riješiti žigove po Samoborskom gorju i, treće, neki od nas trebali su otići u selo Novaki kod Samobora u nekakvu tvornicu Bumbar. Odmah na početku, napravili smo grešku što do tog sela Novaki nismo išli autocestom prema Samoboru, jer postoji izlaz za Novake, nego smo se muvali preko Lučkog. Imamo očajne auto-karte, a nemam svaki put vremena niti se sjetim isprintati one mape s Avijacije. Tako smo već bili poluludi po tim nekim naseljima i selima, s vrlo malo znakova i ljudi na ulicama (imate preporuku za dobru auto-kartu? ). Klinca nismo kužili gdje se nalazimo i na kraju smo ušli u Novake. Kako? Ne znam.
U selu kompletno razrovane ceste. I ne samo to, to selo je ogromno. Jedva smo našli tvornicu Bumbar. Da smo išli autocestom vjerojatno bi lakše pronašli, ovako smo se naskitali. Kad smo došli pred Bumbar, gotovo pa sam ostala sjediti u autu, kad mi vrag nije dao mira pa sam i ja ušla! Ajme, ljudi! Šta tamo sveg staklenog ima. Odmah sam kontaktirala mamu, poznatu po vrhunskim zimnicima, i još neke ljude-iz-moje-familije koji se bave vinogradarstvom. Ima jako velik izbor boca svih vrsta. Sve je super uredno i fino posloženo s jasno napisanim cijenama. Djelatnici korektni, iako ne nešto komunikativni. Čak sam si kupila dvije boce. Naime, ostalo mi je crvenog pijeska iz Wadi Ruma koji još uvijek nije našao svoje mjesto u mom domaćinstvu hehe. E sad će imati u dvije zanimljive boce! Ima i poklopaca i čepova svih vrsta!
Nakon Novaka, krenuli smo prema Bregani pa dalje prema Noršić Selu. Do Noršić Sela možete i preko Koretića, gdje smo nedavno i bili, ali to nam ovaj puta nije bilo usput. Mi smo dva puta imali prilike kombinirati ovaj vrh noršićke Plešivice s ranijim izletima, no, svaki put nas je brzi dolazak mraka - onemogućio. Tako smo ovaj puta išli samo do tamo i nazad.
Kad smo došli u Breganu čini se da smo vozili toliko brzo (ne ja!) da smo u jednom trenu ostali zatečeni kad smo stali na - carinu! Mila majko, neki mali plavi kiosci, ljudi stoje u redu, šta je ovo, di je semafor, nije semafor, u prvi mah nismo ni skužili da smo došli pred naše graničare! O ne, rikverc i vraćaj se na prethodno raskršće!
Inače, put je jednostavan. Iz Bregane prema Grdanjcima. Iza Grdanjaca skrećete lijevo za Noršić Selo. Ok oznake uz cestu. Ide prvo Beder pa Noršić Selo. Evo i mapa.
Već na samom putu do Noršića bilo je kojekakvih čudnih detalja...
Biljke stupojedi.
Busna usred ničega. Ma, nikakve kuće, nema čak ni poljskih stazica, ničega!
Odroni nasred ceste...
... onda odjednom ovakve cestovne konstrukcije...
Sam uspon ne počinjete iz Noršić sela, nego iz Kapelišća kako ćete vidjeti i na mapi, a i po slikama. Sve je to jako blizu. Kapelišće je kao pregrađe, tj. predselje Noršić Sela. Kapelišće je par kuća i crkva s grobljem. Ulijevo od Kapelišća je Noršić Selo.
Ovdje sam ucrtala plavim cestom kojom smo došli auto i onda gdje smo išli pješke. To sam onak' odoka ucrtala. Malo je zeznuto jer su marke na terenu katastrofa. Ali ako smo mi uspjeli - svatko može! Sv. Duh je to groblje s crkvicom što se i na slici ispod mape vidi.
Ovdje vidite Kapelišće i tu crkvicu. Ako iz samog središta Kapelišća krenete lijevo dolazite u Noršić Selo.
Evo središte Kapelišća. U ovoj desno kući je žig, ljubazna žena nam je stavila žig na raspolaganja, malo smo s njom proćaskali. Nije nikad bila na Noršićkoj Plešivici. Kad smo se popeli na vrh shvatili smo i zašto.
Tu je u centru i ova tabla s uputama
Odlučili smo otići do Noršić Sela jer smo zaboravili kupiti vodu.
A kad smo ušli u selo! To trebate vidjeti!
Usput, mislim da sam jedina u blogsferi koja je o Noršičkoj Plešivici napisala dva duga posta. Ne vjerujem sama sebi!
Hoću reći... nastavlja se... a u nastavku će bit razjašnjen i naslov posta!
Japetić: Lepe ti je, lepe ti je Samoborsko goooorjeeee
(To su mi stalno pjevali moji planinarski sudruzi da mi naprkose.)
Blogeri koji dolaze već duže vrijeme kod mene na blog, primjetili su, vjerujem, moj običaj da najavim teme sljedećih postova. Uglavnom, većinu postova rado pišem, a neki mi se tako neeee daaaaju. Primjer za ne-da-mi-se post je ovo o Japetiću. Samoborsko gorje i ja, pogađate već. Ne ide pa ne ide.
Dakle, najavili su loše vrijeme, nije da nam se nešto dalo okolo šarati pa ajmo u blizinu Zagreba. Žigova iz Samoborskog gorja i dalje nedostaje. Zato ću u ovom današnjem postu napisati, konačno, riječ-dvije o Japetiću. No, da nije sve baš tako dosadno u vezi Samoborskog, moram napomenuti da smo ovaj vikend bili "osvojiti" noršićku Plešivicu. I evo, prvi put da mi se nešto svidjelo u Samoborskom gorju. Doduše, razlog zbog kojeg mi se svidjelo nije baš nešto pohvalan, ali hajde... naime, Noršić Selo koje leži podno noršićke Plešivice, jedno je od najbizarnijih u kojima sam bila! No, o tome kad dođe vrijeme!
I još nešto, ima još jedna vesela vijest, sa Samoborskog gorja trebam još samo jedan (1) žig!
Dakle, Japetić, kažete, hehe...Bit ću kratka. Ne da mi se opisivati kako smo do tamo došli, jer nemam neku inspiraciju i volju. Odlučili smo se ići preko Svete Jane i u zaseoku Ivančići krenuti u brdo.
Sveta Jana je jako lijepo selo i ne baš tako malo kako se činilo na karti.
U selu dosta ljudi bulju u vas kroz firangle, što vašem izoštrenom oku ne može, naravno, promaknuti. Slobodno im mahnite ako želite da se zavjesica zatrese dok se odmiču od prozora!
Evo i jedne panoramice...
Nismo se držali informacija iz Poljaka, već smo se priklonili, nešto drukčijim, savjetima domaćih ljudi i lako pronašli put za vrh. Trebate, ako ćete ići našim putem, kod ove kuće skrenuti lijevo, a ne kako strelica pokazuje desno. To pod uvjetom da idete na Japetić, hehe...
Tu kod ove kuće, dakle, skrećete lijevo i onda makadamom par kilometara prema vrhu. Sve dok ne dođete do table koja će vas uputiti na lijevo šumskim putem. Fino možete parkirati kod nekog malog kao kamenoloma, lako ga je za skužiti tijekom puta makadamom. To se prirodno parkiralište u kamenolomu zove Vukov-nešto (Vukova vrata?). Onda pješke još jedno sat vremena do vrha. Bilo je užasno blato i naporno za hodati pa nam je trebalo gotovo sat vremena do gore. I dosta za nazad, jer smo se sklizali i bilo je gadan šumsko-blatni spust. Taj naš put do vrha Japetića je najkraći u metraži, ali i dosta strm pa smo se fino i zadihali.
E da! Ima detalj koji me natjerao da mi srce poskoči! Novi Nissan X-trail! Kakva grdosija. Bilo mi je, onda, ipak drago da smo došli na Japetić.
Standardni šumsko-planinski put. Lišće šušti da ne čuješ vlastite misli. Blato do gležnja. Sklisko. Gledaš u zemlju, šutiš, tu i tamo nešto zlobno prokomentiraš i to je to.
Ni neki duhoviti komentari braće bakteriofoba nisu me trgli iz rezignacije.
Kad smo već po vremenu zaključili da bi trebali bit blizu vrha, odjendom nam se, kroz grane oronulog drveća, osmjehnula dobro poznata Japetić-konstrukcija.
Vedrina se vratila na naša lica s kojih se, do tog trenutka, ocrtavala samo dosada. Pohitali smo tamo. Znali smo da kad dođemo gore, desno će bit za poznatu japetićku piramidu, točnije nakaradnu željeznu konstrukciju s koje se pruža divan pogled ako ignorirate ono na čemu stojite. A lijevo će bit za planinarski dom. Pa smo odlučili prvo idemo desno, do piramide-vidikovca i žiga, a onda ćemo se vratiti do raskrća i spustiti lijevo do doma. Dogovoreno-učinjeno. Ali pogađate, ne zadugo!
Ono što smo vidjeli, nije bila piramida, već neka elektro-signalna grdosija! No, mi to nismo skužili. Naime, mi smo se skoro, kao luđaci, popeli na taj korepetitor ili što li je već. I još komentiramo da kako se tu penju žene i djeca i stariji?! Nije baš user-friendly konstrukcija, ne ne! Da smo se, unatoč, možda i popeli možda bi time i neki zakon prekršili. Da na kažem da smo kao budale tražili žig oko te konstrukcije. Dok netko u jednom trenutku nije rekao pa jel to uopće vrh? Netko drugi je dobacio "šta nije na Japetiću ta konstrukcija zelena"? Odjednom je krenuo pravi brain-storming! I svima nam je nakon dugih par minuta postalo jasno! Mi smo na krivoj željeznoj konstrukciji!
Najgore mi je bilo što smo na tom glavnom raskršću sreli neke, pretpostavila sam, "iskusne" samoborske planinare koji nam uopće nisu ništa dobacili zašto idemo tom stazicom kad tamo nemam šta za vidjeti. Mora da su se grohotom smijali kad smo zamakli krivim putem.
Ništa, vratimo se opet na raskršće. Žive duše nema, ne možemo skužiti gdje šta, ajde, idemo ovuda. I konačno ubodemo pravi put.
Na sreću, markacije su bile ovaj puta puno jasnije:
Kad smo kroz granje ugledali sljedeću scenu...
... našoj sreći nije bilo kraja!
Kako mi je žig vratio vjeru u ovu Gorje, odlučila sam se čak i popeti gore, što, inače, nije moj običaj.
Gore sam se čak i fotkala. Što, inače, nije moj običaj. Rezultat: fotografija koju bih nazvala "Guska u magli".
Ok, pokupimo se vrlo brzo i odemo nazad do raskršća pa da se malo spustimo i u dom.
Lijepo uređen, čini se čist, ma, baš dobar dom! Ljudi je bilo i vani i unutra.
Doljnja fotka je nakrivo, jer sam tajno fotkala štimung u domu. Bilo mi neugodno iskakati pred ljude dok papaju. Fino je unutra. Mi nismo ništa tamo jeli, nitko nije bio gladan, a ni meni nam baš nije nešto legao. Do doma se može doći autom, samo s neke druge strane, ne znam s koje, tako da je dom bio full pun što se stolova tiče.
Evo za kraj...
Jel' bilo dosadno za čitati?
Usput, za svaku preporuku su web stranice HPD Jastrebarsko koji su vam dali sve potrebne informacije o ovom vrhu. Da je više takvih stranica!
Vrh: 879 m Markacije: Ok Žig: Super, na piramidi Vrijeme do vrha: Sat vremena Opasnosti: Blato, jer je malo strmiji put Životinje: - Vidikovac: Preko ljeta vjerojatno jako lijep, nama u magli i sivilu Sve u svemu: Dom spašava situaciju!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.