Marketing
Japetić: Lepe ti je, lepe ti je Samoborsko goooorjeeee
(To su mi stalno pjevali moji planinarski sudruzi da mi naprkose.)
Blogeri koji dolaze već duže vrijeme kod mene na blog, primjetili su, vjerujem, moj običaj da najavim teme sljedećih postova. Uglavnom, većinu postova rado pišem, a neki mi se tako neeee daaaaju. Primjer za ne-da-mi-se post je ovo o Japetiću. Samoborsko gorje i ja, pogađate već. Ne ide pa ne ide.
Dakle, najavili su loše vrijeme, nije da nam se nešto dalo okolo šarati pa ajmo u blizinu Zagreba. Žigova iz Samoborskog gorja i dalje nedostaje. Zato ću u ovom današnjem postu napisati, konačno, riječ-dvije o Japetiću. No, da nije sve baš tako dosadno u vezi Samoborskog, moram napomenuti da smo ovaj vikend bili "osvojiti" noršićku Plešivicu. I evo, prvi put da mi se nešto svidjelo u Samoborskom gorju. Doduše, razlog zbog kojeg mi se svidjelo nije baš nešto pohvalan, ali hajde... naime, Noršić Selo koje leži podno noršićke Plešivice, jedno je od najbizarnijih u kojima sam bila! No, o tome kad dođe vrijeme!
I još nešto, ima još jedna vesela vijest, sa Samoborskog gorja trebam još samo jedan (1) žig! 
Dakle, Japetić, kažete, hehe...Bit ću kratka. Ne da mi se opisivati kako smo do tamo došli, jer nemam neku inspiraciju i volju. Odlučili smo se ići preko Svete Jane i u zaseoku Ivančići krenuti u brdo.
Sveta Jana je jako lijepo selo i ne baš tako malo kako se činilo na karti.
U selu dosta ljudi bulju u vas kroz firangle, što vašem izoštrenom oku ne može, naravno, promaknuti. Slobodno im mahnite ako želite da se zavjesica zatrese dok se odmiču od prozora!
Evo i jedne panoramice...
Nismo se držali informacija iz Poljaka, već smo se priklonili, nešto drukčijim, savjetima domaćih ljudi i lako pronašli put za vrh. Trebate, ako ćete ići našim putem, kod ove kuće skrenuti lijevo, a ne kako strelica pokazuje desno. To pod uvjetom da idete na Japetić, hehe...
Tu kod ove kuće, dakle, skrećete lijevo i onda makadamom par kilometara prema vrhu. Sve dok ne dođete do table koja će vas uputiti na lijevo šumskim putem. Fino možete parkirati kod nekog malog kao kamenoloma, lako ga je za skužiti tijekom puta makadamom. To se prirodno parkiralište u kamenolomu zove Vukov-nešto (Vukova vrata?). Onda pješke još jedno sat vremena do vrha. Bilo je užasno blato i naporno za hodati pa nam je trebalo gotovo sat vremena do gore. I dosta za nazad, jer smo se sklizali i bilo je gadan šumsko-blatni spust. Taj naš put do vrha Japetića je najkraći u metraži, ali i dosta strm pa smo se fino i zadihali.
E da! Ima detalj koji me natjerao da mi srce poskoči! Novi Nissan X-trail! Kakva grdosija. Bilo mi je, onda, ipak drago da smo došli na Japetić. 
Standardni šumsko-planinski put. Lišće šušti da ne čuješ vlastite misli. Blato do gležnja. Sklisko. Gledaš u zemlju, šutiš, tu i tamo nešto zlobno prokomentiraš i to je to.
Ni neki duhoviti komentari braće bakteriofoba nisu me trgli iz rezignacije. 
Kad smo već po vremenu zaključili da bi trebali bit blizu vrha, odjendom nam se, kroz grane oronulog drveća, osmjehnula dobro poznata Japetić-konstrukcija.
Vedrina se vratila na naša lica s kojih se, do tog trenutka, ocrtavala samo dosada. Pohitali smo tamo. Znali smo da kad dođemo gore, desno će bit za poznatu japetićku piramidu, točnije nakaradnu željeznu konstrukciju s koje se pruža divan pogled ako ignorirate ono na čemu stojite. A lijevo će bit za planinarski dom. Pa smo odlučili prvo idemo desno, do piramide-vidikovca i žiga, a onda ćemo se vratiti do raskrća i spustiti lijevo do doma. Dogovoreno-učinjeno. Ali pogađate, ne zadugo!
Ono što smo vidjeli, nije bila piramida, već neka elektro-signalna grdosija! No, mi to nismo skužili. Naime, mi smo se skoro, kao luđaci, popeli na taj korepetitor ili što li je već. I još komentiramo da kako se tu penju žene i djeca i stariji?! Nije baš user-friendly konstrukcija, ne ne! Da smo se, unatoč, možda i popeli možda bi time i neki zakon prekršili. Da na kažem da smo kao budale tražili žig oko te konstrukcije. Dok netko u jednom trenutku nije rekao pa jel to uopće vrh? Netko drugi je dobacio "šta nije na Japetiću ta konstrukcija zelena"? Odjednom je krenuo pravi brain-storming! I svima nam je nakon dugih par minuta postalo jasno! Mi smo na krivoj željeznoj konstrukciji! 
Najgore mi je bilo što smo na tom glavnom raskršću sreli neke, pretpostavila sam, "iskusne" samoborske planinare koji nam uopće nisu ništa dobacili zašto idemo tom stazicom kad tamo nemam šta za vidjeti. Mora da su se grohotom smijali kad smo zamakli krivim putem. 
Ništa, vratimo se opet na raskršće. Žive duše nema, ne možemo skužiti gdje šta, ajde, idemo ovuda. I konačno ubodemo pravi put.
Na sreću, markacije su bile ovaj puta puno jasnije:
Kad smo kroz granje ugledali sljedeću scenu...
... našoj sreći nije bilo kraja!
Kako mi je žig vratio vjeru u ovu Gorje, odlučila sam se čak i popeti gore, što, inače, nije moj običaj.
Gore sam se čak i fotkala. Što, inače, nije moj običaj. Rezultat: fotografija koju bih nazvala "Guska u magli".
Ok, pokupimo se vrlo brzo i odemo nazad do raskršća pa da se malo spustimo i u dom.
Lijepo uređen, čini se čist, ma, baš dobar dom! Ljudi je bilo i vani i unutra.
Doljnja fotka je nakrivo, jer sam tajno fotkala štimung u domu. Bilo mi neugodno iskakati pred ljude dok papaju. Fino je unutra. Mi nismo ništa tamo jeli, nitko nije bio gladan, a ni meni nam baš nije nešto legao. Do doma se može doći autom, samo s neke druge strane, ne znam s koje, tako da je dom bio full pun što se stolova tiče.
Evo za kraj...
Jel' bilo dosadno za čitati? 
Usput, za svaku preporuku su web stranice HPD Jastrebarsko koji su vam dali sve potrebne informacije o ovom vrhu. Da je više takvih stranica!
| Vrh: 879 m Markacije: Ok Žig: Super, na piramidi Vrijeme do vrha: Sat vremena Opasnosti: Blato, jer je malo strmiji put Životinje: - Vidikovac: Preko ljeta vjerojatno jako lijep, nama u magli i sivilu Sve u svemu: Dom spašava situaciju! |
Post je objavljen 03.12.2007. u 10:41 sati.