O duhovnom životu, različitostima među ljudima, rješavanju sukoba u zajednicama i potrebi za tišinom i istinskim razgovorom.

„Što zapravo znači duhovni život?
Podrazumijeva li to formalne oblike religije? Ne uvijek.
Znači li možda bavljenje vlastitim unutarnjim mislima, nadahnućima i maštanjima? Moguće, no, prema učiteljima duhovnog života, unutarnja su promišljanja nerijetko preprjeka duhovnome životu.
Znači li intelektualno spoznavanje ili čak i sveobuhvatno znanje o učenju velikih vjerskih vođa? Zapravo i ne.
U povijesti duhovnosti ima ljudi s vrlo malo intelektualne oštrine, ili čak i posve bez nje, uz bok velikim umovima. Valjana definicija mora uključiti dobro priznata duhovna i umna svjetla poput sv. Bonaventure i kardinala Newmana s jedne strane katedre te sv. Male Terezije i generala Bootha s druge, uključujući tu i ljude poput svetoga Franje ili svete Bernardice, koji rastreseno gledaju kroz prozor i uopće ne prate njihovu nastavu.“
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja

Možda mnogi imaju isto iskustvo: u svakodnevnim susretanjima s ljudima rijetko se razgovara o vjeri i duhovnosti, čak i u nekim tradicionalnijim katoličkim obiteljima. A kad do razgovora ipak dođe – često se (neugodno) iznenadimo glede stavova drugih. O bilo kojim pitanjima: od evolucije i same biti čovjeka – do recimo liturgijskog pjevanja.

Umjesto predrasude kako duhovnosti „u ljudima više nema“ prihvatljivija postaje misao o različitosti naših duhovnosti. Što sam se više družila s ljudima, u stvarnom ili virtualnom društvu (forumima), ta stvar mi je bivala jasnija. No po pristupu i ponašanju u zajednici većinu možemo svrstati u relaciju s rasponom: osjećajnost i svjedočenje na jednoj strani te kritika postojećih oblika duhovnosti na suprotnoj strani.

Neka pitanja unutar zajednice mogu biti predmet nesuglasica i pravih raskola među članovima: tako da se lako nađemo pred odabirom (za / protiv). Zbunjujuće djeluje kako dojučer jednostavne i razumljive stvari postaju diskutabilne i njihovo razrješavanje može, na razini duhovnog života, „uroditi“ dvojako: plodom (svjesnijom i čvršćom vjerom) ili besplodnošću (nesigurnošću i neobičnom potrebom za „natezanjem“). Često su „mnoge riječi“ izlike ljudima koji zapravo ništa ne kažu. Potreba za zajedništvom i duboko usađenom intimnošću (koju nam je Bog darovao) u ljudima su ponekad jače od osobnog i trijeznog uvida u duhovne manipulacije koje se stvaraju u zajednicama. Kada Krist prestane biti Glava i Trs i Pastir u nekoj zajednici, ona se jedino može vrtjeti oko sebe. Ako članovi pomisle kako je lakše i vrjednije sudjelovati u Zajednici, a zanemaruju Sakramentalni život Crkve (Sv. misa, Ispovijed…); ako članovima postane važnije što će reći taj i taj autoritet u Zajednici od Riječi Božje i riječi Crkve, mističnog Tijela Kristovog – onda takvo mjesto postaje kao „smokva koja ne donosi ploda“.

Nakon dugog boravka među ljudima ponekad je potrebno povući se na osamu.
Potražiti Boga.
Njega smo možda izgubili u beskrajnim našim raspravama i teorijama.

Tako svećenik Benedict Groeschel piše o svom susretu s kartuzijancima – toliko intimnosti i dubokog duhovnog razgovora nije doživio nigdje, kao s ovim „usamljenicima“ i „pustinjacima“.