Iako se ovaj blog pretvorio u blog interpretacije bajki i pjesmica koje mi padnu na pamet, više od predugog ležanja u carstvu hladovine, nego radi nekog naročitog razloga, dođe mi ponekad da onako ničim izazvana napišem i nešto o sebi, jer sam već više-manje primijetila da ga jedino ja gledam i uzdržavam, (a svaka pametnija osoba bi ga već mokrom krpom obrisala s ekrana i memorije), ali moram iskreno, najiskrenije priznati da se već stvorila tolika navika, neću reći ovisnost, pa mi on služi kao palmica usred pustinje ili otočić nasred mora, usred mog života kompliciranog, nesretnog i promašenog (od kojega ovdje nije ispričan niti djelić, a i ovo što je napisano sumnjam da je istina), jer kao i svi vi neznani junaci samo tražim svoj put po uzburkanom moru, usred burnih valova i vjetrova, i nisam sigurna kuda taj put vodi, a ovaj djelić velike mreže koju sam prisvojila, mreže koja može spasiti život, čuvam i, kao mali princ svoju ružu, uzgajam ga daleko od svih neiskrenih i nemarnih ljudi koji bi ga možda krivo shvatili ili odbacili i, kao tužni svirač na uglu starog trga, čekam nekog slučajnog prolaznika da posluša moju glazbu i mrvicu odmori svoju dušu tik uz ovaj kamen na dnu mora...

Evo, hvala, život je odmah ljepši...

Ne mislimo svi isto kad kažemo ljubav. Ako ju očekujemo zauzvrat, moramo ju i sami znati izreći. Ili pokazati. Teško je razumno razmišljati o nečemu tako dubokom i tihom kao što je ona. Teško je u nepreglednom polju biti načistu sam sa sobom. Ali najteže je ipak znati jesu li osjećaji koje nam neka osoba pokazuje pravi ili nisu... jer ne mislimo svi isto kad kažemo ljubav.

Student se zaljubio u djevojku. Ona je rekla da će plesati s njim jedino ako mu donese crvenu ružu. Ali crvenu ružu nigdje nije našao, pa je sjeo i jadikovao. Slušala ga je mala Slavujica i rekla: „Evo napokon jednoga koji iskreno ljubi.“ Odlučila je sama pronaći ružin grm i svojim umiljatim pjevanjem zadobiti crvenu ružu za Studenta. Razmišljala je:

„Zbog čega ja pjevam, zbog toga on pati; što je za mene radost, za njega je bol. A ljubav je zacijelo prekrasna. Dragocjenija je ona i od smaragda, i skuplja od čistih opala. Za biserje i morganje ne kupuje se, niti se iznosi na tržnicu. Ne nabavlja se kod trgovaca, niti se važe za zlato.“

Slavujica je ubrzo našla ružin grm, ali zbog oštre zime i oluje na njoj nije bilo pupoljaka. Postojao je samo jedan način da na njemu ipak procvjeta, ali vrlo strašan:

„Ako želiš crvenu ružu moraš je stvoriti iz glazbe mjesečine i obojiti krvlju vlastitoga srca. Moraš mi pjevati prsima pritišćući trn. I čitavu mi noć moraš pjevati, i trn ti mora probosti srce, i tvoja krv mora poteći u moje žile i postati mojom.“

Slavujica je zaključila: „... Pa ipak je Ljubav bolja od Života, i što je srce ptice prema srcu ljudskom?“ I odlučila se žrtvovati...
Stablo Crnike je baš sve razumjelo i obuze ga tuga jer jako zavolje malenu Slavujicu što savi gnijezdo u njegovim granama: „Zapjevaj mi još samo jednom,“ prošapta, „jer kad odeš, bit ću tako sam.“
Kad na nebu zasja mjesec, Slavujica odluči prisloniti svoja prsa na trn i započne posljednju pjesmu...

Sljedeće jutro Student pronađe ružu i odnese je djevojci. Ona mu odvrati: „Nažalost, ne bi mi pristajala uz haljinu, a osim toga, Komornikov mi je nećak poslao prave dragulje, a svi znaju da su dragulji znatno skuplji od cvijeća.“
Student ljutito baci ružu na ulicu, gdje pade u jarak, a kola preko nje pređoše kotačem.
Odlazeći reče Student:
„E, Ljubav je baš ludorija, a nije ni upola korisna kao Logika, jer ne dokazuje baš ništa, te stalno čovjeku priča o onom što se neće dogoditi i navodi ga da povjeruje u ono što nije istina...“

Ljubav nisu iluzije malene Slavujice. Niti se ona cijeni bogatstvom kao što veli Djevojka. A nije ni luda i beskorisna kao što je Student zaključio. Ali ja znam što je...
Ne mislimo svi isto kad kažemo LJUBAV...