"Kad okusi vodu što posta vinom,
a nije znao odakle je
- znale su sluge koje zagrabiše vodu..."


Ravnatelj stola
začuđen osta,
što vino dobro
zaručniku osta,
a sluge vjerne
i posude pune
kriju prisutnost
Milosti pune.

Jesu li znale
da s Jordana voda
pere sve grijehe
ljudskoga roda?
Hoće li znati
kad pashalno vino
Krv Saveza posta
Isusovim činom?

Onaj koji čudom
u Kani razveseli
svatove i sluge
skriven je u sjeni,
vodom čisti srca,
krstom vjeru daje,
a vinom svoje Kraljevstvo
da radost vječna traje.

Kad promatram jaslice u tišini svoje sobe ponekad razmatram o sebi kao o maloj bijeloj ovčici što ju je izrađivač postavio baš pred božićni noćni prizor. I tako pokušavam svoju dušu smiriti i sav nemir koji se nataložio tjednima u meni uvesti pod jednu drugačiju perspektivu.

Ulomak jedne božićne pjesme glasi:
U štalici prostoj leži djetešce,
Na slamici oštroj, kano janješce.
Kolika se dubina u ova dva, naizgled dječja iliti djetinjasta stiha krije? Isus je ležao na slamici u početku svog životnog puta, "kao janješce". Kao jaganjac, Jaganjac Božji - tim imenom prozvat će ga godinama kasnije prorok Ivan Krstitelj. Na temelju starozavjetnih proroka koji su iščekivali Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta i čija žrtva će nas konačno pomiriti s Bogom. Slika pashalnog jaganjca koji izvodi Izraelce iz dugog egipatskog ropstva i daje jedinstveni znak Božjeg oslobođenja i Božje ljubavi. Kao da je u toj slici predodređen i smisao Isusovog dolaska na svijet, kao i način na koji će On završiti svoj zemaljski život, na križu raspet, "i grijehe naše On ponese na sebi". Starozavjetni način prinosa žrtava je završen, jer se pojavilo novo Janje Božje koje će jednom zauvijek preuzeti naše grijehe i darovati nam novi život.
Tako dva stiha ujedinjuju božićno otajstvo, kao i smisao, muku i uskrs, cjelokupan Isusov život.