O prihvaćanju religioznosti kao učinkovite psihološke i duhovne pomoći (terapije) i o tome kako vjera u mnogo čemu nadilazi takav stav…


„Kršćanska se religioznost postupno odvaja od dimenzije crkvenosti, ona se previše psihologizira, pretvara tek u neku, ovako ili onako imenovanu terapiju, a manje kao milosni dar Božji i zahtjevan poziv na djelo, na put s Kristom u Crkvi, gdje On „živi i kraljuje…“, prema onome što traži i napor – „svaki dan svoj križ“ (usp. Lk 9,23)!“
fra Bono Zvonimir Šagi, „Ljudima prijatelj“


Na vjeru se nikad ne bi gledalo isključivo s psihološke strane da se društvo nije naglavce preokrenulo. Kad je psiholog Viktor Frankl počeo pisati o egzistencijalnim frustracijama i vakuumu (praznini) bilo je vrijeme nakon II. svjetskog rata, a i sam je preživio holokaust i koncentracijske logore. Otada je društvena stvarnost naizgled krenula „nabolje“, povisio se životni standard, povećalo se bogatstvo i procvjetao tehnički napredak. Potpuno neočekivano, povećali su se i psihički problemi i noogene neuroze (grč. nous = duh). Izgleda da društvena briga za potomstvo isključivo u smislu osiguranja materijalne osnovice nije bila dostatna, dapače među mladima je porasla besciljnost, dosada, ali i broj samoubojstava. Čini se da ni obrazovna struktura i odgoj nisu pružili očekivanih rezultata. Liberalizam (krivo poimanje slobode) i individualizacija (sam svoj kovač sreće) postali su poput lutanja u krivom pravcu, sve dalje i dalje od cilja, od punine ljudskog života i istinskog smisla. Ono što je vjeru strpalo u područje psihoterapije ima dvije osobitosti:

1) Danas više nije „moderno“ govoriti o Dobru i Zlu. Čim stvari postavljaš na takav način postaješ ili dosadni moralist ili zagriženi fundamentalist. Ljudi su postali osjetljiviji i radije prihvaćaju govor o zdravlju i bolesti. Zdravlje je postalo jedna od temeljnih vrijednosti, a bolest jedno od najvećih zala. Ono što se nekad poimalo kao Grijeh, danas je mnogima sadržano u izrazu Duhovna bolest. Svejedno kako nazvali stvari, Dobro i Zlo ostaju, otajstvo zla je prisutno ma koliko ga ljudi nijekali i govorili „Život je lijep“. Ali moralni relativizam izbjegava takav govor, a ljudima dijagnosticira bolest i terapiju (lijek).

2) Religijski indiferentizam (sve vjere su jednako vrijedne) i sinkretizam (iz mnoštva ponuda najbolje je sam izabrati najprikladnije) u javnosti (medijima) i u nekim obrazovnim institucijama tretiraju se kao „najpravednije“ opcije, dok svaki govor o jednoj Istini i jednom Putu postaje „opasan“ kao iznimno isključiv i ograničavajući. Vjera postaje korisna tek kad je potrebna, a potreba nastaje u suočavanju s problemom (bolešću) kojemu nigdje ne nalazimo lijek. Znači tek kad otkrijemo bolest, možemo uvidjeti potrebu vjere i zatražiti pomoć od nje. Dotada smo zaista kao Izgubljeni sinovi iz prispodobe u Lukinom evanđelju: kad umjesto samoostvarenja u žuđenoj slobodi postanemo gladne sluge poniženog dostojanstva tada odlučimo vratiti se Ocu.

Spomenuti psiholog V. Frankl među bolestima današnjice otkrio je kako mnoge proizlaze iz gubitka životnog smisla. Nihilizam kako god ga promatrali ne može biti rješenje. U postavljanju pitanja o smislu života Frankl je stvari preokrenuo: nije više čovjek taj koji pasivno pita o smislu života i što da od njega očekuje, nego je život taj koji njemu postavlja pitanje na koje čovjek mora aktivno i djelotvorno odgovoriti.


Prije mnogo godina netko je rekao zapanjujuću istinu: kad najteži psihički bolesnici iscrpe i posljednju terapiju i lijek, psiholozi ih često šalju svećenicima. Kako to da svećenici dobro razumiju i kadri su pomoći u tom području ljudske bijede i besmisla? Odgovor je jednostavan: čitava Biblija koju oni poznaju i vrše nudi pitanja i odgovore na probleme čovjekovog smisla, osobnosti i ponašanja. Među redovnicima imam osjećaj kako su se ponajviše takvom shvaćanju Riječi Božje (kao Riječi koja je kadra čovjeka izliječiti) priklonili isusovci. Slavko Pavin u knjizi „Ti uza me“ govori o bolestima psihe i, posebno, ljudskog srca, a Mijo Nikić u „Biblijskoj psihoterapiji“ daje kratki prikaz deset zapovijedi-savjeta koji donose čovjeku mir duše i zdravlje tijela.

Unatoč svemu tome vrijedi posvijestiti i uvijek imati na umu kako nakon ozdravljenja i dalje smo na putu, ali ne više sami, nego s Isusom. Na tom putu nekada će prevladavati osjećaji, nekada razum i zapovijedi. Vjeru ne bi trebali ogrtati plačljivom sentimentalnošću, a razum ne ohladiti u nadmudrivanju bez ljubavi. I na kraju, bolesti i trpljenja će opet dolaziti i vrebati… Ali križ Kristov, Njegovo uskrsnuće i Branitelj kojega nam šalje neprestano će nam davati snagu, a „mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca naša i naše misli u Isusu…“(usp. Fil 4,7)

22. rujna - sv. Mauricije i njegovi legionari

"Kršćani smo i nikada nećemo prolijevati krv naše braće."

Sv. Mauricije (lat. Maurus, njem. Moritz, franc. Maurice) štuje se na njemačkom i francuskom jezičnom području, gdje se njegovo ime često daje djeci.
Sv. Mauricije potječe iz egipatske pokrajine Tebe gdje je kršćanstvo rano uhvatilo korijene. Bio je rimski časnik, pripadao je tebanskoj legiji. Mauricijevi legionari bili su 285. god. poslani preko Alpa, u današnju Švicarsku, sa zadatkom da ondje naprave reda i da zaustave porast kršćanstva. Mauricije odbija carevu naredbu, govoreći mu: "Mi jesmo tvoji vojnici, ali smo i vojnici Kristovi. Od tebe dobivamo posao, od njega čistoću duše.... Naše su ruke ruke vojnika, a ne mesara... Nosimo oružje ne da bismo napadali naše građane, već da bismo ih branili... Kršćani smo i nikada nećemo prolijevati krv naše braće."
Okrutni car ih je 287. god. sve dao pogubiti u mjestu koje se danas zove St. Moritz.

Osvrt na knjigu
Paul C. Vitz: Psihologija kao religija – kult samoobožavanja

Nakon biheviorizma i psihoanalize, u Americi, a potom i u Europi proširila se nova vizija psihologije koju se naziva humanistička psihologija. Ona je naizgled srodnija od prethodnih s kršćanskom slikom čovjeka, a koristi čak i sličnu terminologiju. Govori se o slobodi i autonomiji čovjeka, o potrebi da se bude ono što jesi, o samoostvarenju i sl.
Međutim, u takvoj psihologiji u kojoj prevladava sekularni humanizam prije svega se uspostavlja kult samog čovjeka. On ne poznaje nikakve granice niti nadnaravnost, te i kršćanska poruka, ukoliko se s takvom psihologijom udruži, riskira da se pretvori u obični humanizam lišen svake nadnaravne dimenzije.
Ugledni američki znanstvenik Paul C. Vitz, i sam psiholog, u ovom iznimnom djelu donosi pronicljivu analizu moderne psihologije osuđujući njen samoobožavajući, narcistički i destruktivni karakter.
verbum.hr

Iz sadržaja:
NAJISTAKNUTIJI TEORETIČARI
Carl Jung
Erich Fromm
Carl Rogers
Abraham Maslow
Rollo May i egzistencijalistička filozofija

TEORIJA ČOVJEKOVOG JA ZA SVAKOGA
Samopoštovanje
Pristranost prema sebi
Skupine za potporu
Skupine za potporu procesu ozdravljenja
Samopomoć
est i Forum
Seks u službi čovjekovog ja

SAMOOBOŽAVANJE KAO NE-ZNANOST
Psihijatrija, biologija i eksperimentalna psihologija
Jesmo li doista u sebi tako dobri?

FILOZOFSKO STAJALIŠTE
Pitanje definicija
Ispraznost čovjekovog ja
Temeljna kontradikcija
Browningova kritika
Etička i znanstvena izvrtanja

SAMOOBOŽAVANJE I OBITELJ
Izolirani pojedinac
Teorija čovjekovog ja i rastava braka
Roditelji – uzrok naših nevolja
Kršćanstvo i obitelj

TEORIJA ČOVJEKOVOG JA I NJENE ŠKOLE
Postupak razjašnjavanja vrijednosti
Ponovno o teoriji čovjekovog ja
Filozofska kritika
Kritika postupaka i strategije
Istraživanje s ciljem ocjene postupka razjašnjavanja vrijednosti
Kritika nasrtaja na privatnost
Zašto je postupak razjašnjavanja vrijednosti tako popularan?
Zaključak: zašto treba odbaciti postupak razjašnjavanja vrijednosti

SAMOOBOŽAVANJE I DANAŠNJE DRUŠTVO
Kredo mlade generacije i yuppie kultura
„Nacija žrtava“
Samoobožavanje i jezik
Psihologija koja odgovara potrošačkom društvu

SAMOOBOŽAVANJE I KRŠĆANSTVO:
POVIJESNE PRETEČE
Feuerbach
Preteče u Americi
Fosdick i Peale
Pijetizam
Poseban slučaj Carla Rogersa

PSIHOLOGIJA I NEW AGE
Društvena i ekonomska podrška New Ageu
Psihološki korijeni New Agea
New Age – novi gnosticizam
Duhovnost New Agea: od psihološkog prema duhovnom samoobožavanju

KRITIKA S KRŠĆANSKIH POZICIJA
Samoobožavanje kao idolopoklonstvo
Problem depresije
Problem čovjeka-krpe
Kršćanska ljubav i ljubav kako je shvaća filozofija samoobožavanja
Kreativnost i Stvoritelj
Priroda patnje

POLITIČKA REAKCIJA
Problem za psihologiju
Problem za kršćanstvo

S ONE STRANE SEKULARNOG JA
Pristranost „objektivnog“ pristupa
Osveta objekta
Dvojba s kojom se suočava egzistencijalistički narcisizam
Bijeg od sebe

JE LI PRED KRŠĆANIMA NOVA BUDUĆNOST?
Kraj suvremenog herojstva
Propast karijerizma
Napast plemenskoga
Ipak ima nade