san
Sunce se smjesi s visine, predivno proljetno sunce...krećem u setnju...s tobom...jos ne mogu vjerovati...
Osmjeh...rukovanje...razgovor tece kao da se ne vidimo prvi put...
Secuci ostavljamo tragove stopala u travi...
Prolazimo uz potok...s vjetrom u kosi...i vatrom u srcima...
Poskliznuh se...uhvatio si me da ne padnem...
Smijeh...tako lagan..poput zraka sunca sto ocrtavaju sjene...
Dodosmo i na tu temu...djetinjstvo...ne znam kako...
Pogled mi se smracio...suze su ispunile oci...ne...ne smijem dopustiti da nam moji demoni uniste setnju...ne mogu sad o tome...ne zelim...jednom...kasnije...ali ne jos...
Jedna neposlusna suza kapnula je na sag mrtvog lisca...
Zaustavio si se...podigao mi lice i pogledao oci...znas da nesto nije u redu...
Kad budes spremna...tu sam...kazes...
Tvoje ruke...potonuh ti u zagrljaj...
Sjedosmo na tlo...lisce je zapucketalo...suho mrtvo lisce...
Polozih ti glavu u krilo...
Prstima si mi prolazio kroz kosu...njezno...senzibilno...
Trnci mi se razlise tijelom...
A ti si me samo gledao...duboko...sutke...
Osjecah miris tvoje koze...tvoje odjece...sunca u tvojoj kosi...
Vidjeh u tvojim ocima njeznost...strah...ceznju...
Maknuo si pramen kose sto je donesen vjetrom pao na moje lice...zapleo se u trepavice...
Meko poput leptira...tvoje se usne spustise na moje lice...
na jedan kapak...na drugi kapak...na zedne usne...
Vjetar je kroz krosnje drveca svirao...ptice su pjevale...pjesmu o pronadenoj...ljubavi...
Biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiippppppp!!!!!
Ta grozna budilica...
Danas bijah svjedokom svega...od zivota...do smrti...
Toliko se toga skupilo...kakav teret na mojim ledima...
Ljudi u crnini...liijes...i njene suzama ispunjene, crvene oci...
Bol koju bih tako rado uzela na sebe, samo da ona ne mora patiti...
Moja najbolja prijateljica...
Uvijek je bila uz mene...kad mi je bilo najteze, kad su svi drugi okrenuli leda
ona je stala
i slusala.
A sada, kad je njoj bilo najteze, ja nisam mogla uciniti gotovo nista...osim zagrliti je...i plakati s njom...
Kako je zivot prolazan...poput stakla...tako se lako slomi...u nepovrat...
Sunce je sjalo dok je
lijes je bio spustan u grob.
Cvijece je cvjetalo, a
grude zemlje padase po lijesu.
Dijete se vrpoljilo u majcinim rukama kad
je jedna zena bila ispracena na poslijednje odrediste...
Covjece, od praha si nastao, u prah ces se vratiti!
Zivot i smrt...tanka je linija izmedu...
kap, kap, kap...
probude me kapi na prozoru...
tamne sjene
kruze nebom
nema cvrkuta ptica
nema bljestavog sunca
u mojim ocima...
odlazis...
polako
da ne primijetim...
ali kako ne bih
kad sunce mog si zivota...
kako kad znam da
poslije tebe
svi drugi bit ce samo
zaborav...
ostani jos malo...
ne napustaj
pticu slomljenih krila...
samo budi tu
da osjetim
da postojis...
i ja cu zivjeti...
ponoc
U ponoc njeznu
razgovaram s tobom...
nista isto nije...
izgubio se sjaj...
nedostaju rijeci...
fale pjesme...
Bojim se
ostati sama...
strah me je
krociti bez tebe...
mrak je
u kavezu zivota
tvoja svijeca slabi
postajem samo
jedna od mnogih...
A trebam te
poput zraka sto disem
poput krvi sto venama mi tece
poput sunca sto obasjava dane...
Ti se gubis
u daljini...
sjajnoj daljini...
velikoj visini...
nestajes...
sam
sa svojim zivotom
u kojem ja sam
vjecno
prijateljica...
Cijena
Tu si. Ponekad. Za mene...
Brises suze...lijecis rane proslosti...ostvarujes snove...ispunjas mi srce...
Mrvice sa tvoga stola gozba su mojoj dusi...uzimam ih radoscu malog djeteta...veselim se svakom slovu...
Tako si blizu...pun razumijevanja...pun savjeta...kao da se nalazis u mojoj glavi...a opet...tako si daleko...nedostizan...
Volim te...moram to priznati...
Volim te zbog tebe samog...zbog onog sto jesi...ne zbog onog sto bi mogao biti...
Volim svaku tvoju vrlinu...svaku tvoju manu...
Volim sunce sto te miluje svojim zrakama...
Volim mjesec sto svijetli ti u noci...
Volim zrak koji udises...
Budi tu...jos malo...
Ne moras mi nista dati...nista ne trazim....
samo budi tu...
to je dovoljno...
da zivim... da postojim...da hodam mracnim labirintima zivota...
Ljubiti ne trazeci nista zauzvrat, moja je sudbina...
...ne bunim se...jer ljubim tebe...
Kad bi ti ljubio mene, bila bih najsretnija zena na svijetu!
To bi bilo ostvarenje mojih snova.
Tada bih dobila krila...mogla bih poletjeti...s tobom...
Moje srce je tvoje.
Moja ljubav tebi pripada.
Posjedujes moje snove.
Kad bih ti bar to mogla reci...toliko to zelim...no...bojim se da te moji osjecaji ne otjeraju...
to ne bih podnijela.
Voljet cu te tiho...samo za sebe...i to ce biti dovoljno...
Ti neces znati da centar mog si svijeta.
Ako je to cijena koju trebam platiti da bi bio uz mene...placam je.
Odmah.
Bez razmisljanja.
Samo ostani...
Zauvijek...
Prijatelj bar.
tvoji tragovi
Slijedim miris ti u zraku...pamtim rijec svaku sto rekao si...
Gubim se u pjesmi sirena sred mora ciji valovi me lome....kidaju...u neizvjesnosti...
Rekao si da voljet cu ponovno...i nakon njega..
...da....sad volim tebe...i lutam...trazim te...
...u zrakama sunca sto me jutrom probude...
...u pjevu ptica kog oboje volimo...
...u vlatima visoke trave koja me pokriva dok upijajuci svemirsku energiju lezim na zemlji nadgledana plavim nebom...
Trazim te...u svakoj kapi kise sto tako tiho rominja i upija se u svaku poru mog bica...njezno...mirno...dok nogu pred nogu prolazim ulicama usnulog grada...
Izbrisao si tugu njegova odlaska...pustio svjetlo u mrak mog zivota...podigao moj duh iz stanja sazalijevanja...rekao da sam vrijedna...ooo kako je to samo ugodno...
Procvatem svaki put kad stigne mi slovo od tebe...oci mi se nakon dugo vremena ponovo smiju...razumijemo se...izgaram osjecajima prema tebi...izgaram od zelje za tobom...
...kad bi barem bilo moguce...
...ako i ne bi bilo, dovoljno je sto postojis...
...mogu voljeti ne trazeci nista zauzvrat...
....samo budi tu...
...nista vise...
Mrvica srece
Sto li treba za srecu? Kako postici mir i zadovoljstvo koji te ispunjaju iznutra i kad ti lose krene? Sto napraviti da vratis osmjeh na lice nakon sto padnes po tko zna koji put? Sto je uopce sreca? Ispunjenje svega onoga cemu tezimo, zadovoljstvo u malim stvarima ili tek puki mit vjecnih sanjara? Ne mogu odgovoriti na to....znam samo da sam sretna svaki put kad mi se obratis, znam da mi se tijelom poput valova razliju trnci kad pomislim na tebe... svake sekunde u danima koji nemilosrdno prolaze... Tako mi silno trebas... Pratiti te i razumjeti...slobodno voljeti bila bi savrsena sreca...eh, kad bi svijet bio savrsen...
Tako sam blizu, tako blizu...mrvici srece koja mi je porebna da me ispuni snagom...da me ojaca za nove korake...trebam te...
Poput ptice u kavezu sam...ptice koja je do sada bila zatvorena u kutiji...mracnom zatvoru...
Otvorio si mi vrata...vrata slobode...ali ne znam sama poletjeti...treba mi netko da me nauci...da njeguje moja ozlijedena krila...netko tko ce letjeti sa mnom...po suncu...po kisi...po snijegu...u dobrim i losim danima...
Trebam te...poput zedna covjeka vodu u pustinji...
Samo mrvica srece...
Samo ovaj put...
Samo trenutak blagostanja...
Tako malo...
a opet, tako mnogo...
Samo za nas...
sjecanje
Zvuci motorne pile...lom grana...pucanje starog debla...i nema je vise...
Na zemlji su ostale lezati samo bezivotne grane...grane po kojima je jednog snjeznog petka njezno padao snijeg....Ta me je jela toliko podsjecala na tebe i jedno lijepo vece provedeno u tvome drustvu, u setnji ulicama Zagreba...putevima tvoga djetinjstva...
Bilo je hladno, a u mome je srcu gorjelo. Trebala sam te sluzbeno, uzivo upoznati...
Pahulje su njezno stvarale debeo bijeli pokrivac crnoj zemlji...poput tebe i mene...ma ne...mi nismo bili iskljucivi...mi smo bili sivi u ledenom zimskom kontrastu...
Nervoza mi je izjedala utrobu dok sam se pokusavala koncentrirati na nastavu...zamisljala sam tebe...zamisljala sam nas...a snijeg je meko padao na jeline grane...
Vlak je kasnio. Stajala sam u hladnom pothodniku i promatrala grafite pokusavajuci se smiriti...kako sam samo bila uzbudena!
Vidjeti te...dodirnuti...osjetiti da nisi samo plod moje maste...tek puko slovo na monitoru koji je uporno svijetlio dugo u nocima...to je bio san...koji se spremao ostvariti.
Razmisljala sam o tome kako bi mogao izgledati nas susret. Hocu li ti se svidjeti uzivo? Hoces li me poljubiti? Hocemo li onako slobodno razgovarati?
Vlak je jurio kroz livade pokrivene snjegom...a ja...ja sam bila sretna...
Nakon dovrsenog poslovnog sastanka(brojala sam sekunde do zavrsetka) otisla sam na trg...pokraj sata...snijeg se zaplitao u moju kosu...
Tada si izasao iz tramvaja...ti...tada sam znala da ce biti dobro...
Setali smo, razgovarali...drzali se za ruke...bile su tako meke...tvoje oci...tako beskrajno duboke....tajanstvene...
Pruzio si mi vecer iz snova...otpratio me do zeljeznickog kolodvora i poljubio jos jednom kad sam usla u vlak...
Gledala sam te kroz prozor vagona...ubrzo si nestao...medu pahuljama snijega...iz mog zivota...
Sve me manje stvari podsjeca na tebe...ni jele vise nema...uspomene blijede...
Dosao je drugi covjek...mozda i bolji od tebe...no ti ces uvijek imati posebno mjesto u mom srcu...
Moram krenuti dalje...voljeti...i ne traziti nista zauzvrat...
stenja
Vjetar susti, sumi, prolazi kroz grane drveca...kroz moju kosu.
Ptice pjevuse, dozivaju se, razgovaraju...i ja...sjedim na grobu nekog drveta...sa svojim mislima...
Samo skripa olovke po papiru...otkucaji srca...disanje...
Oko mene smrt...i zivot...dva kontrastna pojma...dvije opozicije...
Sag mrtvog lisca kroz koji probijaju safrani...i visibabe...i zvoncici...
...mladica drveta kraj groba starog hrasta...
Krug. Bez pocetka. Bez kraja...samo kruzenje stanja.
Govorim Bogu. Kazujem Mu ono sto mi je na dusi...On slusa...i prasta...ponovno...
O, kako sam samo malena i neznatna...kako sam prazna...
U mojoj se glavi svada gomila ljudi. Svi imaju svoje argumente, svoje razloge...
Koga poslusati? Kome se prikloniti?
Samo su dva puta: zivot i smrt.
Nema sredine.
Tesko je izabrati.
A ne ide...Vidim da ne ide...osjecam da padam.
Kad bi barem sve bilo jednostavno.
Osjecam trnce...osjecam kako mi se tijelo puni stvarateljskom, Bozanskom energijom...osjecam ljubav Bozju...kako me cisti...
Kapi kise. Padaju na lisce...na put...na mene...
Moram krenuti...
Kuci...