Vjetar susti, sumi, prolazi kroz grane drveca...kroz moju kosu.
Ptice pjevuse, dozivaju se, razgovaraju...i ja...sjedim na grobu nekog drveta...sa svojim mislima...
Samo skripa olovke po papiru...otkucaji srca...disanje...
Oko mene smrt...i zivot...dva kontrastna pojma...dvije opozicije...
Sag mrtvog lisca kroz koji probijaju safrani...i visibabe...i zvoncici...
...mladica drveta kraj groba starog hrasta...
Krug. Bez pocetka. Bez kraja...samo kruzenje stanja.
Govorim Bogu. Kazujem Mu ono sto mi je na dusi...On slusa...i prasta...ponovno...
O, kako sam samo malena i neznatna...kako sam prazna...
U mojoj se glavi svada gomila ljudi. Svi imaju svoje argumente, svoje razloge...
Koga poslusati? Kome se prikloniti?
Samo su dva puta: zivot i smrt.
Nema sredine.
Tesko je izabrati.
A ne ide...Vidim da ne ide...osjecam da padam.
Kad bi barem sve bilo jednostavno.
Osjecam trnce...osjecam kako mi se tijelo puni stvarateljskom, Bozanskom energijom...osjecam ljubav Bozju...kako me cisti...
Kapi kise. Padaju na lisce...na put...na mene...
Moram krenuti...
Kuci...
Post je objavljen 27.03.2006. u 22:32 sati.