život je kako kada

< siječanj, 2025 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

15.01.2025., srijeda

Posebni trenuci

VEČERNJA MOLITVA

Molim te Bože, ove samotne večeri,
Poslušaj što ti želim reći:
Malo znam o namislima
Za stvorenja tvoja.
Malo znam što od mene očekuješ,
Tek naslućujem.
Kada snage klonu.
Ruku mi pružaš
Po prijateljima mojim.
U zagrljaj me njihov nježno skrivaš
Od svih muka od svih boli.
Kako tebi reći hvala
Kada ne znam dali me čuješ?
U tišini i bez riječi.
Zavikat ću bez glasa
Neka se nebo hvalom mojom,
Za prijatelje što mi daješ,
Glasom zatalasa.

- 17:28 - Komentari (17) - Isprintaj - #

14.01.2025., utorak

U zimi

Kukuruz i runjači

Zima, snijeg skoro metar visine, sjeverni vjetar ga premješta po cijelom dvorištu. Deda moj nakon što odrijema svoje vrijeme izlazi očistiti prolaze koje je snijeg zatrpao jer treba prije mraka podmiriti blago i prolazi moraju biti bar donekle čisti. Bakica mu spomene da ne bi zaboravio donijeti krtol kukuruza u klipu, osmoreca, koji je u vrećama u čardaku. Onaj koji nije u vrećama je za stoku, a taj drugi je za ljude. To se znalo bez da je trebalo spomenuti. Osmoredac nosi ime zato što je na klipu bilo osam reda zrna dva i dva spojena, a između iduća dva reda malo veći prostor.

Više-manje svi ste bar jednom probali žgance ili palentu, polentu kako to još zovu, ali malo je itko, ako i je, probao žgance od kukuruza osmoreca. I danas kada se sjetim i kada u mislima vidim bakičinu kuhinju i nju ili tetu Reziku kako na šparetu, u velikom loncu miješa žgance za večeru, osjetim miris tih žganaca, tog kukuruza osmoreca. Jednostavno je neponovljivo.

Deda bi se vratio s punim krtolom klipova kukuruza i naramkom drva. On je uvijek pazio da bude dosta drva i da bude toplo. Nije baš volio zimu, a ni ja je sada u ovim godinama baš ne volim. Bakica bi sjela na šamrlek blizu peći, privukla krtol, stavila runjač na ruku i runila dio po dio zrnja s klipa u svoj fertun kojeg bi raširila između koljena. Kada bi orunila cijeli klip otučku ili kovaljicu, kako je tko zvao taj dio klipa stavljala je na hrpu kraj cjepanica. Iduće će se jutro koristiti kada se probudi ona ili deda da razgori žeravice koje su još tinjale.

Nije se sav kukuruz runio rukom. Imali su i deda i moj tata tzv. runilicu. Bila je to naprava koju se moglo našarafiti na sanduk kada je trebalo runiti puno kukuruza. U otvor se stavljao klip, zatim se ručica okretala, a zupci u runilici su krunili zrnje. Na kraju bi kovaljica ispala sa strane.
Mene danas podsjećaju neke mašine na to vrijeme kada se u jednu večer trebalo naruniti dvije tri, ponekad i više velikih vreća. Blago se hranilo grubo samljevenim kukuruzom, zvanim šrot. Tada je bilo i puno kovaljica ili otučaka. Ništa se od toga nije bacalo jer bile su one odlično ogrijevno sredstvo kada se za blago kuhalo u velikim kotlovima.

Imao je moj deda dosta blaga iako nije bio kulak, kako su zvali bogate seljake u selu. Imao je tada, deset godina iza rata dvije kobile za rad u polju, imali su dvije krave i koji put tele za prodati ako je bilo muško. Ženska se telad čuvala za povećati blago u štali. Uvijek je imao krmaču pa je bilo i prasadi, a o peradi da pričam. O tome je račun vodila bakica. U zimsko vrijeme je bilo sušene slanine, kobasica, suhih rebara, čvaraka i prave domaće masti

Bez obzira na sve to meni je ipak bilo najdraže kada bi bakica skuhala fine kukuruzne žgance od brašna svježe samljevenog u mlinu od kukuruza osomoreca. A uz žgance možeš birati, hoćeš mlijeko, bijelu kavu ili kiselo vrhnje koje smo mi zvali kajmak.
I tako često sam slušala kako moja bakica dok runi kukuruz tiho moli na svom materinjem, mađarskom jeziku. Trebala nas je učiti mađarski, ali nije i danas mi se čini da joj to nije dopustio moj deda, a njega sam najviše voljela pa mu ne zamjera ako je bilo tako.

šamrlek = niski stolac sličan klupici, često s rupom na sredini
krtol = pletena košara poluovalna s jedne, a ravna s druge strane. Na ravnoj strani je bila jedna ovalna ručka. Služio je za prenošenje svega što je trebalo.
runjač = naprava od željeza koja je služila za skidanje zrna kukuruza s klipa.
otučka ili kovaljica = dio klipa bez zrna

(ČETIRI GIDIŠNJA DOBA)

- 12:34 - Komentari (20) - Isprintaj - #

13.01.2025., ponedjeljak

Ispod plave vrpce

TVOJA PISMA

Prelistavam stara pisma, tvoja,
prelistavam polako,
riječ po riječ glasno izgovaram
kao da ću tako vratiti sve što ostalo je
tek slovima sačuvano.
Poneka mi riječ zarobi misli
pa slike iz nekog dijela sebe vadim
i slažem jednu do druge, slažem ih dugo,
sve dok u nekom trenutku ne ožive
i ne ponesu me u svoje carstvo.
Krenem na lutanja prošla, a danas oživljena.
Sjajno te je ponovo susresti zaigranog osmjeha,
čarobno složenih pošalica da olakšaš moj nemir,
da utihneš moju bojazan.
Sjajno je ponovo osjetiti sva zadirkivanja,
ne snalaženja mene u velikom gradu, u tvom gradu.
Ostavio si u pismima svaku stopu naših lutanja
i tvog čarobnog plesa kroz parkove,
u pismima koja danas riječ po riječ prebirem i sretna, i sjetna
jer bili smo tada dvoje,
a jedno u samo našim trenucima, samo za nas ukradenim.
Spremam pisma,
plavom ih vrpcom vežem do nekog dana
kada će me ponovo želja u njihov svijet odvesti.

28.03.2011.


- 12:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.01.2025., subota

Polako napredujem

PRIPREMA ZA PROLJEĆE

Negdje sredinom veljače, iako je još snijeg pokrivao njive i naše slavonske bašče, moja bakica vadila je svoje male zavežljaje u krpicama raznih boja. Ona bakica, bila je sitna žena plavih lijepih očiju, ali dosta stroga kada su u pitanju bili ti njeni minijaturni zavežljaji, u svakom je još prošlog ljeta i jeseni spremila sjemenje za novu sjetvu. Na komadiću papira koji je obično bio istrgnut iz kalendara zapisala bi o kojem sjemenu je riječ. Zanimljivo je bilo kako su ti kalendari zapravo bile male knjige, katolički kalendari Danica. U njima je bilo raznih zapisa uz mjesečni kalendar i o svecima tog mjeseca, savjeti vezano uz zdravlje i uz poljoprivredne radove. Mojoj bakici su služili i kao kuharica i kao rokovnik jer bi na rubove listova zapisala sve što je bilo važno. Recimo kada je krava ili kobila ostala bređa, kada je nasadila kvočke i guske. Jer tako nije morala pratiti kada će se što izleći ili oteliti-oždrijebiti. Često su u to vrijeme morali dežurati po noći ako bi trebala pomoć kod dolaska na svijet nove životinjice.
Dakle na tim minijaturnim papirićima pisala bi o kojem je sjemenu riječ, a to je posebno važno jer ne siju se sve vrste sjemenja u isto vrijeme. Pregledala bi baš svaku krpicu, neke bi odabrala, a neke ponovo zavezala i vratila u košaricu koju bi nakon odabira vratila u špajz na vrh stelaže ili je objesila o ekser na zidu.
Danas se ne mogu sjetiti gdje je uzimala zemlju s obzirom da je u bašči još bilo nešto snijega. Možda je deda uspio štihačom izvaditi koliko je njoj trebalo za tih nekoliko posuda koje su se grijale na podu kraj peći. Nisu to bile neke posebne posude, a ne, uglavnom su se koristile stare prošupljene rajngle, lavori, mali lonci. Nije tih posuda u mojoj mladosti bilo kao danas na bacanje jer bili su posebni majstori, uglavnom cigani, koji bi dolazili u selo i krpali posude nekakvim mekanim metalom kojeg bi stavili u rupu i čekićem poravnali s obje strane posude. Tako pokrpana trajala bi neko vrijeme, a kada bi zakrpa ispala posuda se spremila za proljetno sijanje sjemena.
Znala je, moja bakica, kada što treba sijati i koliko vremena će trebati da proklija, a koliko da izraste dovoljno visoko i snažno za presaditi bilo u veću posudu ili u bašču. Znala je što može čim snijeg okopni, a što mora čekati da sunce jače zagrije. Nije njoj trebao mjesečev sjetveni kalendar jer učili su tada od svojih roditelja i pospremali njihova iskustva za sebe.
Sjećam se tih posuda koje je, nakon što bi sjemenke pokrila slojem naše slavonske crnice i komadom stare krpe, stavila u prozore po cijeloj kući. Tada nisam znala da ih je škropila vodom jer to nisam vidjela, ali da bi sjeme izniklo trebalo je osim njenih ruku, zemlju i vodu. To sam dosta kasnije saznala u školi.
I tako su se od kraja veljače pa na dalje sve do svibnja kod moje bakice množile posude bilo svježe posijanim sjemenom, bilo lijepim flancima, danas se to stručno zovu presadnice.

Postali smo moderniji, ali još uvijek volim posijati nešto, ali nema više starih krpanih posuda. Danas imamo te male kontejnere u koje se stavlja zrno po zrno ili dva u zemlju koja je posebno pripremljena za sijanje. Kako bi se čudila moja bakica da to vidi?

Ekser = čavao
Rajngla = široka posuda za kuhanje
Špajz = ostava
Flanci = presadnice

( ČETIRI GODIŠNJA DOBA)

- 12:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

09.01.2025., četvrtak

UMJESTO REZIMEA 2024.

Godina još nije pošteno ni započela, a sve se ponavlja. Danas holter, sutra ultrazvuk idući tjedan labos pa Suvag. Uglavnom dobro je da nije lošije. Toliko o temi koja u mojim godinama postaje sve prisutnija.
Malo sam listala po blog.hr i gle čuda sve je ostalo kao i lani. Oni koji mrze sve i svakoga istom mržnjom nastavljaju iako se čovjek zapita, ako ti je oko tebe sve mrsko zašto ne odeš negdje gdje ćeš biti sretniji. Ja bih otišla. Oni koji se ljube nastavljaju s rijekama poljubaca, vodopadima ljubavi trenutne i velikim rijekama ljubavne prošlosti. Oni koji su svjetski putnici, a nisu još krenuli imaju tisuće sjajnih fotografija gdje su bili, gdje će ponovo poći ili samo planiraju… ako; oni koji još uvijek lakonogo hode nastavljaju planinariti uzbrdo pa niz svih tih prekrasnih planina naše male domovine. Neki nas uvjeravaju kako smo ih trebali slušati jer eto baš sve znaju, oni su naši sveznadari kada su u pravu jesu, a kada nisu… a što se može i to se dešava iako si možda sveznadar. Vidim nisu se promijenili ni izrazi od kojih se normalnom čovjeku povraća jer svakoga je rodila majka pa po mom mišljenju nema ništa strašnije od vrijeđati i pogrdno nazivati nečiju majku bez obzira što mislili o osobi koju je rodila. Izvještaji događanja se nastavljaju i slikom i riječima. Vidjeh da se neki samo oglase kako bismo znali da su tu i da su neki drugi prioriteti važniji. Neki samo zavire i nastave dalje jer kao da smo već sve rekli, sve pokazali što znamo ili neznamo. Na žalost neki nas po tiho ostave odlazeći tamo iza, gdje će nas dočekati. Vjerujem da ima novo-starih blogera, bar jedan koji vidjeh. Svakodnevni osmjeh jutrom se bez zastoja nastavlja. Recepti se samo nižu, humoreske oslikaju jer dvaput je dvaput. Sve u svemu nova godina – staro blogo-stanje.
Neka nam je bar za nijansu zanimljivije, zdravije i sa malo više „šuštavog šarma“.
Skromna želja jer za velike želje rijetko kada je pravi trenutak, ovaj sada još nije.



onako za dušu
- 17:22 - Komentari (24) - Isprintaj - #
DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica