život je kako kada

< prosinac, 2024 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

24.12.2024., utorak

Mir

Svima vama u ovom virtualnom svijetu želim zahvaliti za svaku podršku kada mi je teško, hvala za osmjeh jutrom, hvala za komentare na moje misli zapisane u ovom prozoru, hvala što ne odustajete iako nije uvijek sjajno. Želim svima blagoslovljen Božić!
P. S. ( putujem, pa vas čitam iza Božiča)
- 07:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

13.12.2024., petak

Treba izdržati

Dom, domovina, domoljub, domobran su riječi koje se danas smije spomenuti tek u iznimnim slučajevima, a da ne budete odmah prozvani nacionalistom i to od onih koji ovu našu jedinu domovinu ne podnose, ne žele iako sasvim ugodno u njoj žive. Često se može pročitati da nas Hrvate, koji volimo svoj dom, svoju zemlju, zovu rvatine, a ako smo još k tome i katolici, tada smo rvatine-katolibani.
Ima li išta svetije od doma, a sve su se sile udružile srušiti ga, uništiti jer dom je ona spona koja čvrsto drži sve na mjestu, ne dozvoljava raspršiti obitelj na sve strane svijeta. Onog dana kada se dom prestane boriti protiv ekstremnih silnica globalističkog svijeta, osim manjeg broja globalista, svijet će postati veliki geto pun sirotinje.

Uvjeravaju nas kako je nekoliko milijuna ljudi previše. Tko nas to uvjerava? Baš oni koji se silno bogate stvarajući više i više svega za nas koji smo prekobrojni. Ne vjerujem da je globalistima interes smanjiti broj stanovnika ove jedine nam planete, ali da nas sve žele staviti kao ovce u tor i kontrolirati svaki segment našega života to sigurno žele.

Orwell nam je davno to najavio, ali nismo mu ni tada, a niti danas mnogi ne vjeruju njegovom razmišljanju jer bio je to samo zanimljiv roman. Koliko danas globalista (svinje iz Orwellove knjige) diktira, što će se zabraniti, što će se uvesti pod obavezno i što treba uništiti. Dom i obitelj kao osnova čovjekova života. Može biti da će reći neki kako im nije potreban, ne žele ga jer sasvim dobro žive gdje god da odu. Ja im ne vjerujem. Nigdje u svijetu, a živjela sam i nešto dalje od Hrvatske, ni za koju drugu zemlju ne možeš reći da ti je domovina. Možda ćeš stvoriti novi dom, ali to nije tvoj dom u kojem si rođen, u kojem si odrastao, u kojem te majka odgojila.

Postoji li veća čast od biti domoljub i čuvati svoj dom? Čuvajmo ga!

DOMOVINA

- 11:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

09.12.2024., ponedjeljak

SRETNO NAM BILO

DIGITALNI NOVAC

Vjerujem da nas još ima, koji se možemo sjetiti kako su se plaće nekada dobivale u platnoj vrećici s onim žnirancem o obračunu. Stvarno imamo puno godina, ali svi vi mlađahni ćete doći u naše željeli ili ne zato pokušajte ne gledati nas kao nekakve relikte ili metuzaleme. Dakle, plaće u vrećicama! Onda su se pojavili računi u bankama i svima su otvoreni ovisno s kojom je bankom firma sklopila ugovor. Onda je banka izdala čekove s kojima smo dosta dugo baratali iako samo za određeni iznos, uglavnom kupovanje na rate. Iza čekova su došle bankovne kartice. Još uvijek ih koristimo, čak više nego u početku. Račune smo uglavnom plaćali u banci ili pošti, ovisilo je što se gdje moglo platiti. Onda su došli mobiteli i mobilno bankarstvo. Više se ne mora čak niti ući u banku jer imamo bankomate ako treba keš. Uglavnom ne treba jer danas se može i pedeset centa platiti karticom. No sada više ne treba ni kartica jer sve se može digitalno mobitelom.
Zašto ja sve ovo pišem? Mislim da još za mog života neće nestati papir i kovanice bez obzira na svu snagu kojom upravitelji svijeta nameću digitalni novac. O tome se uglavnom niti govori (javno) niti piše u državnim novinama. Malo tko pomišlja da se kontrola svijeta konačno svodi na digitalni novac. Čitali smo o petnaestminutnom načinu života. Meni to izgleda kao život u getu.

Naši su vlada i sabor bez puno razmišljanja po hitnom postupku preuzeli obavezu usvojiti ono što EU od članica traži. Između ostalih zakona i ovaj, a povezan sa tri iz kojih četvrti kaže: „Prijedlog Zakona o provedbi uredbe (EU) 2022/2554 o digitalnoj operativnoj otpornosti za financijski sektor s konačnim prijedlogom zakona. ( Što god to značilo ovako nama običnim smrtnicima nemušto). Svi su prošli po hitnom postupku.

Dakle kada papir i kovanice budu ukinuti, a budu, svi će biti pod kontrolom Velikog brata.
Ne budeš li se slagao s bilo kojom naredbom jednostavno će vam zaključati digitalni račun, a ti onda misli kako ćeš i s čime kupiti kruh, platiti struju ili bilo što drugo. Kako tada doći do svojih sredstava iako ih na računu imaš.

Ne znam sjeća li se još itko kanadskog premijera Justina Trudeaua kako je privatnim vlasnicima kamionskog prijevoza u vrijeme tzv korone blokirao račune jer ljudi nisu prestali raditi. Kako je onaj naš seljak kažnjen čini mi se s 8000 kn jer je orao sam svojim traktorom na svojoj njivi, a nigdje nikoga kilometrima okolo. Danas se o tome šuti. Mene su cijepili više puta, jer sam morala u bolnicu, onim Astra… a danas je u Engleskoj zabranjen. Bili smo svi kontrola poslušnosti, što god tko rekao. Vjerojatno nas više neće kolektivno cijepiti, ali digitalna kontrola već traje i samo je pitanje dana kada će papirnati novac i kovanice nestati.
A oni koji nam to spremaju trabunjaju o nuklearnom ratu. Varka kojom se koriste kako bi nas potčinili na perfidniji način. Pa sretno nam svima bilo!

i malo za dušu





- 13:27 - Komentari (31) - Isprintaj - #

08.12.2024., nedjelja

Čekanje



- 11:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

05.12.2024., četvrtak

Do i od pola

Vraćam se jutros oko deset sati s Rebra, a od kuda i bi jer mi je Rebro valjda rođenjem zapisano. Čitala sam kako su ljudi svašta prigovarali jer se neko vrijeme neće moći koristiti javna garaža. No nikakvog razloga za to nema što se tiče brzog dolaska na Rebro. Problem je parking ili možda više način naplate. Sjećam se da je garaža bila 15 kn po satu pa ova cijena je uglavnom tu negdje. Problem imaju oni s mjesečnim i godišnjim kartama, ali to treba gospodinu gradonačelniku upisati negativne poene za iduće izbore. Dakle vraćam se zadovoljna jer sam brzo obavila naručeno. Autobus mi je za Maksimirsku otišao, ali za 5 min stigao je drugi, ono što vidim je nema gužve, ne lijepe se jedni na druge, ima mjesta za sjesti. Odlično.
Na Sveticama čekam 15 min moj autobus za doma. Preko puta stajališta trgovine, kafići u kako se obično govori blagdanskom ruhu. Ukrasi, lampice, bljeska gotovo na svakom izlogu ili prozoru. Stanovi iznad ništa. Mislim, sviđa mi se da ne blješte stanovi jer vrijeme svijetla dolazi kasnije, ovo je vrijeme pripreme za Svijetlo. Još kada sam prije ohoho vremena doselila na Bukovačku znalo se točno koji dio ulice su ateisti, a koji vjernici. Donji dio do sredine ulice bio bi uvijek bez i jedne lampice, a od sredine gore prema crkvi, same Remete, Čret bili bi za Badnjak pa do Tri Kralja okićeni. Danas gledam ulicu i ne mogu se načuditi. Gotovo svaka kuća onih koji prije nikada nisu kitili bor, bar ne da bi se vidjelo, a pogotovo nisu stavljali lampice na balkone, ograde, stabla u vrtovima ispred kuća, danas sve okite već prvog dana Došašća. Tako i dio mojih susjeda. Ne želim biti gruba pa ih pitati, vjerojatno im ne bi bilo drago, što zapravo njima znače te lampice? Borove raskite na Tri Kralja iako nisam sigurna znaju li išta o kraljevima, ali ne daj Bože da ostanu jer mora se. Ja ću staviti lampice na balkon na Badnjak jer tako su moji u prozore stavljali svijeće (iako kada bismo išli na polnoćku gasili smo ih da se ne bi što zapalilo), bor ostaje okićen sve do Svijećnice, tako je u mojoj mladosti uvijek bilo. Najvažnije moje misli su u ovo posebno vrijeme što onima koji nisu vjernici donosi i kakav je njima smisao trošiti na lampice, kićenje puno prije no što se pojavi Djed Mraz i vilenjaci s novom godinom?



Prekrasna uspavanka, često sam ju pjevala što u zboru, što mojim bebačima.

- 11:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

04.12.2024., srijeda

Bit će dobro

Na nagovor moje djece da im opišem Badnjak moga djetinjstva konačno sam i to obavila. Vjerujem da i vi neki imate sjajne uspomene. Ovo su moje!

BADNJAK MOJEGA DJETINJSTVA

Život u prošlom stoljeću nije bio ni malo lagan. Ljudi su iza rata ostali bez blaga u štalama, svinjcima, ali kako su godine prolazile po malo se ponovo na selu obnavljalo. Radišni kakovi su bili obnavljali su ono najvrednije njihovim životima. Tako je i kod mojih bakice i dede, u mojemu djetinjstvu, dvorište već bilo puno peradi; kokoši, gusaka, pataka. U svinjcima nazimica, praščića, a i poneka ovca i janje. U štali su bile najmanje dvije krave, nekad i telad i dvije kobile. Jednom u dvije ili koju godinu i ždrijebe. Ždrebad nije bila tako često.
Zašto to sada opisujem? Važno je jer je uvijek vezano i za sam Badnjak.
Pa da onda kažem riječ dvije o Badnjaku!
Zima je, u ono vrijeme dolazila točno po redu. Nije bilo veće iznimke. Sveta Kata snijeg za vrata, a često i ranije. Nama djeci bilo je to veselje koje je teško u nekoliko riječi opisati. Kada je započelo vrijeme Došašća svi koji su bili pravi vjernici držali su se onoga što je crkva propisala, a vezano za to vrijeme. Uglavnom hrana je bila prava zimska, ali s vrlo malo mesa. Post je bio svaki petak, ali za nas djecu je ipak bilo iznimke. Post i nemrs je zapravo bio način života kada je u svim kućama vladalo siromaštvo. Onda u to vrijeme nismo baš puno razmišljali o tome, mislim da danas više ne znamo od obilja što bi.
Tako se gotovo četiri tjedna strogo pazilo što se kuha jer to je bio dio priprema za Božić. A onda je konačno došao i taj s nestrpljenjem čekani Badnjak. Ritual Badnjaka u mojoj obitelji je bio lijep i poseban za nas djecu, a sada mi se čini kao izgubljen način života.
Kako u to vrijeme zime dan kratko traje pa smo jedva dočekali krenuti djedovoj kući. A što nas je tamo čekalo???
Već od ranog jutra deda bi počeo ložiti veliku gusanu peć u spavaćoj sobi. Do mraka sva je bila zažarena tako da smo morali jako paziti ne biti preblizu. Iz sobe su se maknuli kreveti tako da je bila prazna i spremna za najljepši dio Badnjaka.

Nakon skromne, posne večere svi bismo se okupili, a bile su tu, bakica, moje tri tete, moji roditelji, moja sestra i ja, u kuhinji u polutami, uz samo jednu prigušenu petrolejku. Djeda nije bilo. U tišini više-manje krenulo je iščekivanje. Bakica bi potiho mrmljala svoje molitve, često na mađarskom pa ju nisam razumjela, a iskreno i nije mi bilo važno jer čekalo se važnije.
U nekom trenutku začuli smo kucanje na vratima:
Tok,tok,tok…….
Bakica bi prekinula svoju molitvu, mi smo iščekivali da ona pita
Tko je Božji?
Taj vani pred vratima bi odgovorio:
Putnik namjernik…
Potom bi ona opet pitala:
Što tražiš??
Konačište za ovu noć… čuli bi odgovor..
Onda bi nas bakica pitala hoćemo li sirotog putnika pustiti u kuću da prenoći jer vani je snijeg i hladno.
Naravno da smo, a pogotovo djeca vikali; da, da, da.

Zatim bi ona otvorila vrata, a deda je noseći naramak slame naboden na vile ušao i pozdravio sa: Hvaljen Isus I Marija, na što bi svi odgovorili na vijeke hvaljen! Tada bi svi izmolili Očenaš i veselje bi krenulo.
Deda bi taj naramak slame odnio u sobu i prostro na pod, a onda bi i on i moj tata donosili još i još slame gotovo četrdeset i više centimetra debljine. Moje tete bi tu slamu prekrile sa gunjevima pa preko njih tkanice, pa stare ponjave, pa fine ponjave i konačno perinom. Te se noći peć nije gasila, a osim dede i bakice mi tete i djeca spavali smo na slami. Roditelji, bakica i deda su išli na polnoćku, a mi smo uživali u toplom. Nakon polnoćke, kada smo mi djeca već odspavali prvi san, roditelji su uglavnom išli doma i vratili se na Božićno jutro.
Za nas djecu Badnjak je bio poseban i iz još jednog razloga.

Tu večer su selom prolazili kriskindli. Mlade djevojke bi bile obučene u bijele haljine, na leđima su imale krila, oko glave vjenćiće. Pjevale bi ispred svakog prozora, zvonile zvoncima i darivale djecu. Dugo nisam znala od kuda njima svi ti darovi jer selo je imalo puno djece. A onda jednom, kada sam već bila školarka, vidjela sam kako bakica odlazi van i čeka ih na ulici prije naše kuće kako bi im dala dar kojega oni, koji trenutak kasni, daju meni kroz otvoreni prozor nakon što oni i mi svi s njima pjevamo.
I što je još bilo važno na Badnjak, ali nismo mi djeca sudjelovali. Deda i bakica bi zapalili tamjan na maloj metalnoj lopatici pa bi obilazili cijelo dvorište, životinje, štalu, svinjce blagoslivljajući, škropeći blagoslovljenom vodom i dimom tamjana.
Kako sam odrastala, deda i bakica bili sve stariji slama se više nije unosila u kuću, a i na polnoćku smo odlazili mama, sestra i ja pa se vraćali kući na dobru slavonsku hladetinu.
Danas još samo sjećanja žive na taj dio djetinjstva kao da je bilo jučer, a godinama više nema ni dede, ni bakice, mojih teta, roditelja, ali neka ostane zapisano za one koji iza nas dolaze.

04.12.2024.





Kaže moja kardiologica treba vjerovati bit će bolje. Vjerujem ja njoj, ali to bolje još se nije pojavilo.
- 12:27 - Komentari (25) - Isprintaj - #
DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica