Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Oni su poznati, oni su priznati,
Oni su pisci, pjesnici,
Književnici, umjetnici
Nove scene cjenjeni autori.
Oni su samopromovirani
Na društvenim mrežama uočljivi,
Nasilni svojim prisustvom.
Oni su svijet kojem ne pripadam,
Koji me obeshrabri u traganju
Za riječima što ostaju stoljećima.
Tugaljivo je to i plačno pisanje
O tugaljivim i plačnim životima,
O dnevno izgubljenom interesu
Za bilo što osim samog sebe.
Oni se tješe selfijima u pozi kralja
Izgubljene krune i prijestolja,
U ogrtačima kineskog blještavila.
Na kraju virtualnog života
Iza njih čak i praznina ostaje
Prazna.
Udah
Izdah
Udah
Slušam taj ritam
Savršeno ujednačen
A odjednom
Strah
Odnekud
Naglo
Udahnuti moram
Moram
Glavom tutnji
Moranje
I dišem
Dišem
Ne
Još nije moje vrijeme
Udah
Izdah
Ujednačen ritam
Ponovo
Prošlo je
Još jednom
Oduvijek sam volio mjesečinu
u njoj sve stvari se čine kao da jesu
i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam
da jesam, i kao da nisam.
I kad mislim da jesam
skoro želim da nisam.
Jer ja koji jesam,
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam, a On će mi reći da nisam.
A tad bolje bi bilo da nije me bilo.
I kad mislim da nisam
bude mi žao
jer želim da jesam.
O kako je dobro biti
to možda i ne znam pravo
već samo slutim
kako je dobro biti.
Jer ono malo što jesam dok nisam,
kako je lijepo biti.
O, Ti koji jesi i nikada nisi
O daj mi biti, biti mi daj.
Da jesam i samo jesam vječno
i zauvijek, jesam u tebi
O, Ti koji jesi, biti mi daj.
Nije tako davno kada su bili bolji dani.
Mjerili su more daljinama
I ljenčarili na vezu ponekad.
Ispraćali mnoge nevere i oluje,
Ljutite bure i juga, čekali maestrale.
Bili su tada bolji dani, kao da mi govori
Brodica stara, rebara slomljenih.
A nije tome bilo tako davno
Kada su s pučinom drugovali.
Godine se nižu iako ih nisu brojili
I sada su ukraj ostavljeni kao ruglo
Uz sve te lađe nove, snažne i sigurne
Kao što i sami nekada su bili.
I nije tome davno bilo,
Desetak godina nekih,
A mogli su i više da nisu ruke onemoćale,
Da nisu noge pokleknule, da nisu oči oslabile.
Mogli su još godinu koju, mogli su.
Sada ukraj ostavljeni i brodica i ribar stari
Samo sjećanja još ponekad obnove
Dodirom ruke po boku njenom
Kada ribar stari svrati da čežnju ublaži,
A mogli su još godinu koju zajedno
Mogli su.
BONACA U PREDVEČERJE
More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive fazete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.
Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijete.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica od ulja.
Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.
Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.
Gledam kutije na ormaru, razmišljam što sam u njih spremila za možda će mi trebati. Uvijek nešto pronađem što čeka dobiti novi izgled. Prvi sam put nakon četiri godine skinula kutiju na kojoj piše Irska. Donijela sam iz Irske prije šest-sedam godina, oblutke s Atlantika i razne školjke. U drugoj kutiji na kojoj piše Raslina kućice vinogradarskih puževa od prije cca deset-jedanaest godina. Moji mene zovu dvonožnim hrčkom. I kako mi se ništa ne radi odlučih razveseliti se bojama.
Ti imaš sportski duh. Tako su joj govorili i ponekad zavidjeli na njezinim aktivnostima. Sat vremena plivanja više puta u tjednu, pedaliranje na duge staze, kilometrima daleko od njezine kuće. Život je bio stvarno dobar. Društvo s kojim se gotovo pa dnevno vidjela znali su je kao hrabru neustrašivu osobu. I da, bila je jer nije bilo prepreke koju ona nije mogla savladati sve do tog dana u rano predvečerje. Kao bezbroj puta vraćala se okrećući pedale sve do prve uzbrdice, a onda je stala. Nije imala snage za dalje. Teško je disala, srce je bubnjalo u glavi, magla se spuštala ispred očiju. O Bože što se dešava! Misli su se kovitlale bez ikakvog reda tražeći izlaz iz kakofonije zvukova oko nje. Kući je stigla gurajući bicikl, polako, korak po korak. Nakon odmora ponovo je bila svoja, tako bi kazala njena mama odmarajući se od razno-raznih poslova domaćice. Dan je završio kao i svaki prije njega iako je neki maleni crv negdje duboko u svijesti sasvim lagano svrdlao.
Novi dan, nove mogućnosti, plivanje. Jednostavno je morala provjeriti kako će joj ići plivanje s obzirom na jučerašnji dan. Nakon posla, a na koji je ponijela svu opremu za bazen, otišla je ravno na plivanje. Voda, omiljeni zagrljaj vode i nje. Prepustila se ljepoti uranjanja, laganih pokreta ruku. Voljela je ona i žustro, takmičarsko plivanje, ali ne toga dana. Tada joj je trebalo opušteno predavanje vodi kao ljubavniku u zagrljaj. Sat vremena je prebrzo prošao. Sutra će ponoviti, oglasila se odluka u njezinoj glavi. Hoće!
Nije ponovila jer obaveze je trebalo izvršiti, rokovi su je pritiskali kao što ponekad bude na poslu. Vikend je dolazio s najavom posebno lijepog vremena i razno raznim ponudama. Jedna od tih je bilo bicikliranje do izletišta petnaestak kilometara udaljenog od grada. Savršeno, pomislila je da ne može biti bolje. Cijelo je njeno društvo bilo spremno jednako kao i ona.
Krenuli su rano u jutro dok je zrak još bio blago vlažan, a sunce se tek počelo uspinjati na horizontu. Žamor, veselje, cika djece koja prate roditelje jer kakvi roditelji, takva su i djeca. Dok su bili premali da bi sami mogli voziti roditelji su iz imali u sjedalicama na svojim biciklima. Sve je govorilo o dobrom, zapravo savršenom početku dana i vjerovanju jednako dobrom cijelom danu.
Kilometar po kilometar uz kratke stanke nakon svakih pet, više zbog djece nego odraslih, stigli su na odabrano izletište. Prostrane livade, šum potoka i bazeni sa pastrvama bili su garancija dobrog druženja, fine hrane i najvažnije odmora uz prepričavanje događaja nakon prošlog izleta do ovog. Niti jedan izlet nije bez gitara, dobre pjesme, a bome i tekućina da bi se lakše i bolje pjevalo, tako da se veselje čulo preko cijelog izletišta. E sad, nisu oni bili sami pa da ne bi drugim izletnicima smetali društvo je imalo tete koje su održavale red i čistoću. Bio je to OZAR (Odred za Red), tako su ih u šali zvali, no u stvarnosti su bile izuzetno važne. Mame bi se mogle u miru opustiti ne razmišljajući gdje su i kako dječica jer odred je izuzetno dobro obavljao svoje dužnosti. Ona koja nije imala djecu bila je jedna od tih teta. Ponekad bi se kući vraćala previše umorna misleći kako odustaje biti teta za red. No već na idućem izletu sve bi se ponovilo jer se umor zaboravi. Taj put, umor nakon tog izleta neće nitko, a najmanje ona zaboraviti.
Krenuli su u rano predvečerje prema doma kako ih noć ne bi uhvatila na povratku. Prvih pet kilometara sve je bilo normalno. Na povratku puno je manje razgovora jer kako god umor uzima danak. Svatko je nekako u svojim mislima krevetu ili kako govore; opružiti noge, o sutra i uredu, o cijelom tjednu koji uvijek predugo traje. Manje se razgovara i zato što su pretresli sve teme, dobili i podijelili sve informacije. Samo se tu i tamo čulo neko upozorenje djeci. Zapravo strujalo je zadovoljstvo provedenim izletom.
Imala je nekakav čudan osjećaj kako nešto nije dobro. Svaki pritisak na pedalu osjetila je kao gubitak zraka u prsima. Zar joj nedostaje kondicije? Bila je misao kojom je pokušala odagnati strah koji se prikradao nemilice. Polako su je prestizali bez riječi da bi ostala na kraju zadnja trudeći se održati tempo. Zraka je bilo sve manje, a u prsima se javila gadna bol. Morat će stati jer, ako ne, bol će biti veća. Stala je, a grupa je ispred nje nastavila. Vjerovala je kako će ih stići samo da se malo odmori, a onda je bol postajala žešća. Gušila ju je, stezala oko prsa. Nekako je znala da će pasti i zadnjom snagom kriknula.
Ona se ne sjeća što se dogodilo, kako je u manje od sekunde nestala, uronila u tamu. Budi se u bolnici povezana aparatima potpuno nesvjesna događanja koja su bila. Grupa je čula njezin krik, stali su. Hitna je vrlo brzo došla i njezin je život bio spašen. Prije izlaska iz bolnice dobila je dijagnozu. U toj dijagnozi je toliko svega navedeno da je zaključila kako njezino srce treba generalku.
Gdje početi o grahu kada se čini da je to sasvim obična grahorica, a u mojoj mladosti to baš i nije bilo tako. Kada se u proljeće posadio kukuruz uz njega se kod prvog okopavanja stavilo zrno-dva graha. Stavljalo se uz kukuruz zato da bi grah kada nikne imao sigurni potporanj kukuruzne stabljike po kojem se savijajući vitice oko stabljike polako uspinjao. Nakon cvijeta stvarale su se mahune kojih je bilo deset-petnaest i više na svakom struku. Početkom ljeta mahune su dozrijevale sušeći se, a i grah u njima. Kada su mahune bile blizu raspucavanja bilo je vrijeme branja. Posao koji je bio težak jer su se iz zemlje čupali cijeli strukovi. Ako su kukuruzi bili jako ovijeni viticama graha morale su se samo mahune poskidati sa struka. Naravno da se sve to radilo u vrijeme kada je bio sunčan i suh dan. Vrućine u kukuruzištu uz oštre listove stabljika često je bilo teško izdržati, a trebalo je grah pobrati na vrijeme. Svaka kiša donijela bi nove probleme. U branju graha svi smo bili, čak i moja sestra kao malena curica koja se radije igrala na deki u hladu hrasta. Neke su njive bile stvarno dugačke pa smo imali kako danas kažu, pauzu, odmor za odahnuti. Moja bi omama, od milja zvana bakica, uvijek ponijela i nešto za pojesti. Obično je to bio sir s vrhnjem, kruh, špek i obavezan luk. Uz te kalorije lakše se nastavilo branje ponekad i do kasno poslijepodne. Sve što se pobralo stavljali smo u ponjave (istrošene plahte), a kada bi došao otata sa kolima koja su konji lijeno vukli, jer on nikada bič nije koristio, utovarilo se u kola i svi bi posjedali na grah, zamotan u ponjave, umorni od vrućine i mukotrpnog branja. Kažem mukotrpnog jer se trebalo saginjati pa dizati ponegdje i do vrha kukuruza. Pa tako gotovo cijelog dana. Niti to nije bilo sve gotovo jer kod kuće se moralo grah na tim ponjavama raširiti u dvorištu. Tako se još nekoliko dana sušio na suncu. Svako jutro se raširio, a pred večer skupio negdje pod krov kako ga ne bi rosa ili ne daj Bože iznenadna kiša smočila. Ako bi u toku dana prolazili mimo graha koji se sušio na suncu moglo se čuti krckanje. Suhe mahune graha su se polako same otvarale stvarajući zanimljiv zvuk. To se više teško može čuti s obzirom na svu mehanizaciju novog vremena. Tek tada, kada su lupinke krckale nastavio se posao oko skupljanja graha. Obično se drvenim predmetom ( kod nas se koristio valer, nudelvaler, mlinčinjak moje omame, valjak za tijesto) udaralo po mahunama kako bi ih se otvorilo i kako bi sjemenke ispale iz njih. Zatim bi se pokupile prazne mahune pregledavajući nije li još koje zrno u njima ostalo. Za čišćenje lupinki uvijek su bila zadužena djeca. Najgori posao. Sjediš, doduše u hladu i jednu po jednu lupinku kroz prste. Istina znalo je biti tvrdoglavog graha koji baš nikako nije želio napustiti sigurnost svog doma. Kada je konačno sve pažljivo pregledano lupinke se predalo, u dijelu bašče, na truljenje i stvaranje humusa, a grah je trebalo propuhati. Taj je posao bio omamin ili mamin iako smo i mi djeca mislili da možemo. Trebalo je to znati raditi. Kasnije sam naučila i uopće nije tako jednostavno. Ovako; u veće sito stavila bi se manja količina graha i lagano bacalo u zrak iznad ponjave da zrnje koje ispadne ne padne na zemlju. Ako nije bilo povjetarca žene su znale puhati kod svakog bacanja u zrak i tako bi one tanke opne, sitni dijelovi lupinke koje su još ostale letjele svuda po dvorištu. Konačno čisti grah se spremao u platnene, čvrste vreće i čuvao na suhom mjestu. Od jeseni pa do proljeća najmanje jednom do dva puta tjedno, grah je bio dobar ručak. Nitko tada nije mislio niti mario što će obilat ručak stvarati često neugodne mirise i pitanja: „ Tko se ufuljio“? Naravno nitko ne bi priznao ni da se batine spominju. A nije grah bio samo za hranu.
U zimskim večerima igrali smo tzv. društvene igre. Zanimljivo je i kada je u pitanju priprema graha kao hrane na više načina u mojoj rodnoj kući.
Prvi način je sasvim običan iako ne baš jer se zajedno sa grahom kuhao neki komadić suhog svinjskog mesa. (Osim u Korizmi i Došašću. U mojoj se mladosti u te dane nije jelo ništa mesno). Uz grah često su bili tek ostaci od sušene šunke i to onaj masniji dio i koža. Meso i nije bilo toliko važno jer je zbog dimljenog i masnog grah bio slastan.
Nakon što bi grah, a i taj (dodatak) bio kuhan napravio se zafrig (zaprška). Na svinjskoj masti (rastopljenoj ili onoj koja bi ostala od pečenja) zapržila se žlica, dvije (ovisilo je o količini graha i vode) mekog brašna sve dok brašno nije dobilo lijepu bež boju. Zatim se dodala žličica fine slatke mljevene paprike i pomiješalo u grah. Prokuhalo se još pet minuta i cušpajz (varivo) je bio gotov.
Drugi način je standardna salata. Kuhani se grah ocijedio. Voda od graha se nikada nije bacala jer kada se radila salata voda u kojoj se sve kuhalo koristila se za juhu. Za salatu se narezao luk na tanke šnite, malo posolio i kada je povenuo pomiješao se sa grahom. Zatim se obilato zalilo bučinim uljem. U mojoj roditeljskoj kući, a i u mom gazdinstvu bučino ulje je uvijek prisutno u mnogim jelima. Znam da netko stavlja i papar i par kapi octa, ali mi nismo nikada. I juha. Ocijeđenoj vodi od kuhanog graha se dodao koji list peršina. Uvijek je u podrumu bilo mrkve i peršina u starim kantama u pijesku. Tako se najbolje čuvalo od smrzavanja. Dakle, list-dva peršina za juhu. Zatim se od brašna i vode umuti mekano tijesto pa se sa malom žlicom vade male noklice koje se ukuhaju u juhu. Kada je tijesto kuhano (pliva na površini juhe) doda se kiselo vrhnje. Što je više vrhnja to je finija juha.
Idući način korištenja graha je ovaj. Kuhani se grah ocijedi. Naravno od vode se opet napravi juha, a dok se grah kuha zamijesi se fino tijesto s jajima i izrežu široki rezanci. Rezanci se skuhaju u posoljenoj vodi i ocijede. Dobro ih je oprati odmah u hladnoj vodi da se prekine kuhanje jer sve dok su vrući oni se kuhaju. U oprane rezance se pomiješa kuhani grah i obilato zalije kiselo vrhnje (najbolje domaće).
Ovaj način je meni bio najdraži, a zapravo je najjednostavniji. Kuhani grah se ocijedi od vode koja će biti juha, a grah se pretvori u pire, po domaći stemfa. Tako stemfani se stavi u tanjur. U sredini tog pirea se napravi malo jezero u koje se ulije bučino ulje i sitno sjeckani češnjak ( po domaći bijeli luk). Uz takav grah savršeno paše topla domaća pogača.
Negdje se radi i zapečeni grah sa povrćem, u mojem se slavonskom domu to nije radilo pa ne pišem o tome. Tako bih ja završila priču o grahu iako bi trebalo dodati da ima raznih sorata graha; tzv trešnjevac, bijeli sitni, bijeli krupni, šarac, plosnati, žuti, zelenčec i tko zna kakvi sve ne. Moja je baka, a i mama uvijek sadila zelenčec jer je imao tanku opnu pa je bio lakši za probavu.
Sve dok je graha neće biti gladi znala je reći moja baka. I ja danas često mislim da je puno istine u njenim riječima.
Ipak prije svakog kuhanja bilo je potrebno pažljivo prebirati zrno po zrno jer se znalo naći grahov žižak koliko god je grah čuvan na suhom mjestu.
Obavezno prebirem grah, prije no što ga stavim kuhati, iako ga, gotovo sam sigurna, danas tretiraju protiv svih nametnika.
Navika je ostala.
Opet je jedna purgerica naljutila gospođu iz Istre. Nakon gotovo dva i nešto mjeseca kako nisam mogla nikamo jer krevet je bio obaveza, konačno danas ranije prijepodne odlučih se odvesti do placa, mog placa na Kvatriću po dvije kg krumpira, istarskog. Teško ga je naći, jednako kao i ličkog. Ovaj međimurski mi nije po volji, a kako mojega slavonskoga, kojega je mama sadila već godinama nema, kupujem istarski. Dakle na placu malo kupaca, još manje prodavača, ljudi se spustili na jug. Prođem po placu i vidim na jednom štandu piše Istarski krumpir, OPG Rad…… mislim odlično. Kila krumpira osam kuna. Za klupom simpatičan gospodin u kasnim srednjim godinama (mislim) i mršava gospođa, rekla bih oko četrdeset dvije, tri nešto prebire po šljivama. Gospodin me pita što trebam, zamolim dvije kile krumpira. Imaju već po dvije i pol spakirane u najlonske vrećice tako da bude okruglo dvadeset kuna. Gledam i ne sviđa mi se jer su pretežno siti, a ja trebam malo veće za guliti, a kada sitan oguliš pola ga nema. Kažem da su mi sitni, a on ponudi staviti mi veće isto na dvije i pol da bude dvadeset kuna. Dobro nisam inzistirala pola kile simo-tamo, pojest će se. I čovjek stavi u vrećicu lijepe veće, ali i jedan koji vidim već je počeo trunuti. Zamolim ga da izvadi taj što već trune kadli se gospođa okrene dograbi vrećicu iz njegove ruke istrese sve na klupu. Krumpiri lete posvuda ispod štanda. On siromah pobire, a ona ljutita mene pita da šta fali tom krumpiru? Pa već je počeo trunuti odgovorim joj. Imala sam osjećaj da će me stjerati i sve mi neugodno. Vidim gospodinu isto, blago se osmjehne. Ona važe, nije još dosta uzima iz njegove ruke dva koja je s poda podigao i eto čak 2,55 kg. Plaćam dvadeset kuna, sitniš ne želi. Gospodin zahvali i pozdravlja ja isto odzdravim. Gospođa kao niti gleda, niti odzdravi. Pakiram krumpir u kolica i vidim kako onaj krumpir što je već počeo trunuti stavlja među ostale na pultu. Prodat će ga već nekome tko manje pazi. Eto purgerica je stvarno grozna, a sve zbog jednog krumpira, istarskog, koji je počeo trunuti.
Pisala bih nešto o vremenu kada sam bila ja, ona sigurna u svako jutro, u buđenje koje će doći bez pitanja. Pisala bih o noćima koje su sjale sasvim drukčijim sjajem od ovih danas. O mjesecu koji me dozivao svojim pogledom na ljubav, na lutanje. Pisala bih o svakoj sitnici što u skromnom je domu bila pravo bogatstvo. Ali slike se sve više gube, negdje izvan mojih sjećanja, bez povrataka u ono moje nekada. Ponekad se zateknem gotovo kao tat u vlastitom životu pa kradem svaki trenutak koji kroz slike, kroz misli proleti i pišem, pišem brzo jer izgubit ću tijek misli. Neke me slike, neka sjećanja zaustave i kao da se razmota bala najljepše svile u trgovini kod Pepice, pomilujem slike osmjehom. Toliko je zanimljivog onda bilo. Trešnje. Vidim sliku trešnje u dvorištu do našeg. Već se lijepo crvene iako još nisu zrele. Vidim Bracu Majinog brata kako se penje po mladoj voćki i granu kako puca pod njim. A onda nekoliko sati kasnije dolazi baka njihova i optužba kako sam ja granu strgala. U ona vremena nisu vjerovali djeci jer što stariji kažu to je istina. Kazna je bila izrečena, izvršena. Bijes koji je iza nepravde ostao mogao je završiti katastrofom. Kada sam idući dan tog klipana vidjela u dvorištu poslala sam projektil u vidu šiljatog kolca koji ga je za malo pogodio. Naravno da se ponovio dolazak bake (njegove ne moje), ali tada sam objasnila zašto sam ga imala želju pogoditi kolcem. Nakon što je on bio priveden ozbiljnom saslušanju priznao je učinjeno i bio kažnjen. To što sam nepravedno otrpila tanku šibu ostalo je bez satisfakcije, kao da se i nije ništa dogodilo. Eto ta mi slika sasvim jasno kao naslikana u sjećanju upisana ostala.
Razmišljam kako bez uzroka nema posljedica, ili može li ih biti? Ne vjerujem. Dakle, ovih dana se sve više potencira krivnja hrvatskog naroda oko „protjeranih“ Srba za vrijeme Oluje od onih koji su oduvijek željeli imati sve samo za sebe. Vidim na vijestima, komemoracije za usmrćene, sada već u dosta uvećanom broju za koje se tvrdi da su ubijeni nakon Oluje. (Jučerašnja izjava g. Pupovca). Koliko je ljudi stvarno poginulo vjerojatno se neće nikada saznati, kao što se ni do danas ne zna koliko je nastradalo u Jasenovcu, Jazovki, Blajburku, Hudoj Jami, logorima u Srbiji i mnogim drugim jamama. No žalosno je da se iz čisto političkih razloga stalno nameće krivnja narodu koji rat ovaj zadnji ( vjerojatno ne i posljednji jer aspiracije s druge strane se ne smanjuju) niti je želio, niti pokrenuo. Pa sada razmišljam da nisu želje oteti i vladati krenule kao uzrok, niti bi kao posljedica bilo Oluja, niti komemoracija, niti potrage za tisućama nestalih, danas u dvadeset i prvom stoljeću. Konačno kako spriječiti uzroke čije posljedice ostavljaju krvave tragove?
HIMNA SLOBODI
O lijepa, o draga,
o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga
višnji nam Bog je d'o.
Uzroče istini
od naše sve slave,
uresu jedini
od ove Dubrave,
O lijepa, o draga,
o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga
višnji nam Bog je d'o!
Sva srebra, sva zlata,
svi ljudski životi
ne mogu bit plata
tvoj čistoj ljepoti!
U jedinstvu, u ljubavi
neka draži dan izlazi,
ovdi našim skladnim glasi'
sloboda se draga slavi!
O lijepa, o draga,
o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga
višnji nam Bog je d'o!
