GENERALKA
Ti imaš sportski duh. Tako su joj govorili i ponekad zavidjeli na njezinim aktivnostima. Sat vremena plivanja više puta u tjednu, pedaliranje na duge staze, kilometrima daleko od njezine kuće. Život je bio stvarno dobar. Društvo s kojim se gotovo pa dnevno vidjela znali su je kao hrabru neustrašivu osobu. I da, bila je jer nije bilo prepreke koju ona nije mogla savladati sve do tog dana u rano predvečerje. Kao bezbroj puta vraćala se okrećući pedale sve do prve uzbrdice, a onda je stala. Nije imala snage za dalje. Teško je disala, srce je bubnjalo u glavi, magla se spuštala ispred očiju. O Bože što se dešava! Misli su se kovitlale bez ikakvog reda tražeći izlaz iz kakofonije zvukova oko nje. Kući je stigla gurajući bicikl, polako, korak po korak. Nakon odmora ponovo je bila svoja, tako bi kazala njena mama odmarajući se od razno-raznih poslova domaćice. Dan je završio kao i svaki prije njega iako je neki maleni crv negdje duboko u svijesti sasvim lagano svrdlao.
Novi dan, nove mogućnosti, plivanje. Jednostavno je morala provjeriti kako će joj ići plivanje s obzirom na jučerašnji dan. Nakon posla, a na koji je ponijela svu opremu za bazen, otišla je ravno na plivanje. Voda, omiljeni zagrljaj vode i nje. Prepustila se ljepoti uranjanja, laganih pokreta ruku. Voljela je ona i žustro, takmičarsko plivanje, ali ne toga dana. Tada joj je trebalo opušteno predavanje vodi kao ljubavniku u zagrljaj. Sat vremena je prebrzo prošao. Sutra će ponoviti, oglasila se odluka u njezinoj glavi. Hoće!
Nije ponovila jer obaveze je trebalo izvršiti, rokovi su je pritiskali kao što ponekad bude na poslu. Vikend je dolazio s najavom posebno lijepog vremena i razno raznim ponudama. Jedna od tih je bilo bicikliranje do izletišta petnaestak kilometara udaljenog od grada. Savršeno, pomislila je da ne može biti bolje. Cijelo je njeno društvo bilo spremno jednako kao i ona.
Krenuli su rano u jutro dok je zrak još bio blago vlažan, a sunce se tek počelo uspinjati na horizontu. Žamor, veselje, cika djece koja prate roditelje jer kakvi roditelji, takva su i djeca. Dok su bili premali da bi sami mogli voziti roditelji su iz imali u sjedalicama na svojim biciklima. Sve je govorilo o dobrom, zapravo savršenom početku dana i vjerovanju jednako dobrom cijelom danu.
Kilometar po kilometar uz kratke stanke nakon svakih pet, više zbog djece nego odraslih, stigli su na odabrano izletište. Prostrane livade, šum potoka i bazeni sa pastrvama bili su garancija dobrog druženja, fine hrane i najvažnije odmora uz prepričavanje događaja nakon prošlog izleta do ovog. Niti jedan izlet nije bez gitara, dobre pjesme, a bome i tekućina da bi se lakše i bolje pjevalo, tako da se veselje čulo preko cijelog izletišta. E sad, nisu oni bili sami pa da ne bi drugim izletnicima smetali društvo je imalo tete koje su održavale red i čistoću. Bio je to OZAR (Odred za Red), tako su ih u šali zvali, no u stvarnosti su bile izuzetno važne. Mame bi se mogle u miru opustiti ne razmišljajući gdje su i kako dječica jer odred je izuzetno dobro obavljao svoje dužnosti. Ona koja nije imala djecu bila je jedna od tih teta. Ponekad bi se kući vraćala previše umorna misleći kako odustaje biti teta za red. No već na idućem izletu sve bi se ponovilo jer se umor zaboravi. Taj put, umor nakon tog izleta neće nitko, a najmanje ona zaboraviti.
Krenuli su u rano predvečerje prema doma kako ih noć ne bi uhvatila na povratku. Prvih pet kilometara sve je bilo normalno. Na povratku puno je manje razgovora jer kako god umor uzima danak. Svatko je nekako u svojim mislima krevetu ili kako govore; opružiti noge, o sutra i uredu, o cijelom tjednu koji uvijek predugo traje. Manje se razgovara i zato što su pretresli sve teme, dobili i podijelili sve informacije. Samo se tu i tamo čulo neko upozorenje djeci. Zapravo strujalo je zadovoljstvo provedenim izletom.
Imala je nekakav čudan osjećaj kako nešto nije dobro. Svaki pritisak na pedalu osjetila je kao gubitak zraka u prsima. Zar joj nedostaje kondicije? Bila je misao kojom je pokušala odagnati strah koji se prikradao nemilice. Polako su je prestizali bez riječi da bi ostala na kraju zadnja trudeći se održati tempo. Zraka je bilo sve manje, a u prsima se javila gadna bol. Morat će stati jer, ako ne, bol će biti veća. Stala je, a grupa je ispred nje nastavila. Vjerovala je kako će ih stići samo da se malo odmori, a onda je bol postajala žešća. Gušila ju je, stezala oko prsa. Nekako je znala da će pasti i zadnjom snagom kriknula.
Ona se ne sjeća što se dogodilo, kako je u manje od sekunde nestala, uronila u tamu. Budi se u bolnici povezana aparatima potpuno nesvjesna događanja koja su bila. Grupa je čula njezin krik, stali su. Hitna je vrlo brzo došla i njezin je život bio spašen. Prije izlaska iz bolnice dobila je dijagnozu. U toj dijagnozi je toliko svega navedeno da je zaključila kako njezino srce treba generalku.
Post je objavljen 10.08.2022. u 09:00 sati.