| < | kolovoz, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
|
MOGLI SU Nije tako davno kada su bili bolji dani. Mjerili su more daljinama I ljenčarili na vezu ponekad. Ispraćali mnoge nevere i oluje, Ljutite bure i juga, čekali maestrale. Bili su tada bolji dani, kao da mi govori Brodica stara, rebara slomljenih. A nije tome bilo tako davno Kada su s pučinom drugovali. Godine se nižu iako ih nisu brojili I sada su ukraj ostavljeni kao ruglo Uz sve te lađe nove, snažne i sigurne Kao što i sami nekada su bili. I nije tome davno bilo, Desetak godina nekih, A mogli su i više da nisu ruke onemoćale, Da nisu noge pokleknule, da nisu oči oslabile. Mogli su još godinu koju, mogli su. Sada ukraj ostavljeni i brodica i ribar stari Samo sjećanja još ponekad obnove Dodirom ruke po boku njenom Kada ribar stari svrati da čežnju ublaži, A mogli su još godinu koju zajedno Mogli su. BONACA U PREDVEČERJE More ko žena miče pločice svojih dragulja, U sjeni jedra čipkastu pjenu plete. Blistaju zelenomodre, žute i sive fazete, drveno rebro lađe voda usnom ljulja. Na dnu u tmini sivog morskog mulja potopljene stvari miču se i svijete. Nad zrcalom modrim bijele ptice lete. Voda je teška ko kružnica od ulja. Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja, cvrči na ognju riba; vonj smole i joda. Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda. Na pučini jedro, lik rumenog broda i ticalo bijelo svjetionika. Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika. (s razlogom) |