MOGLI SU
Nije tako davno kada su bili bolji dani.
Mjerili su more daljinama
I ljenčarili na vezu ponekad.
Ispraćali mnoge nevere i oluje,
Ljutite bure i juga, čekali maestrale.
Bili su tada bolji dani, kao da mi govori
Brodica stara, rebara slomljenih.
A nije tome bilo tako davno
Kada su s pučinom drugovali.
Godine se nižu iako ih nisu brojili
I sada su ukraj ostavljeni kao ruglo
Uz sve te lađe nove, snažne i sigurne
Kao što i sami nekada su bili.
I nije tome davno bilo,
Desetak godina nekih,
A mogli su i više da nisu ruke onemoćale,
Da nisu noge pokleknule, da nisu oči oslabile.
Mogli su još godinu koju, mogli su.
Sada ukraj ostavljeni i brodica i ribar stari
Samo sjećanja još ponekad obnove
Dodirom ruke po boku njenom
Kada ribar stari svrati da čežnju ublaži,
A mogli su još godinu koju zajedno
Mogli su.
BONACA U PREDVEČERJE
More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive fazete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.
Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijete.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica od ulja.
Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.
Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.
(s razlogom)
Post je objavljen 13.08.2022. u 22:51 sati.