Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Opet je jedna purgerica naljutila gospođu iz Istre. Nakon gotovo dva i nešto mjeseca kako nisam mogla nikamo jer krevet je bio obaveza, konačno danas ranije prijepodne odlučih se odvesti do placa, mog placa na Kvatriću po dvije kg krumpira, istarskog. Teško ga je naći, jednako kao i ličkog. Ovaj međimurski mi nije po volji, a kako mojega slavonskoga, kojega je mama sadila već godinama nema, kupujem istarski. Dakle na placu malo kupaca, još manje prodavača, ljudi se spustili na jug. Prođem po placu i vidim na jednom štandu piše Istarski krumpir, OPG Rad…… mislim odlično. Kila krumpira osam kuna. Za klupom simpatičan gospodin u kasnim srednjim godinama (mislim) i mršava gospođa, rekla bih oko četrdeset dvije, tri nešto prebire po šljivama. Gospodin me pita što trebam, zamolim dvije kile krumpira. Imaju već po dvije i pol spakirane u najlonske vrećice tako da bude okruglo dvadeset kuna. Gledam i ne sviđa mi se jer su pretežno siti, a ja trebam malo veće za guliti, a kada sitan oguliš pola ga nema. Kažem da su mi sitni, a on ponudi staviti mi veće isto na dvije i pol da bude dvadeset kuna. Dobro nisam inzistirala pola kile simo-tamo, pojest će se. I čovjek stavi u vrećicu lijepe veće, ali i jedan koji vidim već je počeo trunuti. Zamolim ga da izvadi taj što već trune kadli se gospođa okrene dograbi vrećicu iz njegove ruke istrese sve na klupu. Krumpiri lete posvuda ispod štanda. On siromah pobire, a ona ljutita mene pita da šta fali tom krumpiru? Pa već je počeo trunuti odgovorim joj. Imala sam osjećaj da će me stjerati i sve mi neugodno. Vidim gospodinu isto, blago se osmjehne. Ona važe, nije još dosta uzima iz njegove ruke dva koja je s poda podigao i eto čak 2,55 kg. Plaćam dvadeset kuna, sitniš ne želi. Gospodin zahvali i pozdravlja ja isto odzdravim. Gospođa kao niti gleda, niti odzdravi. Pakiram krumpir u kolica i vidim kako onaj krumpir što je već počeo trunuti stavlja među ostale na pultu. Prodat će ga već nekome tko manje pazi. Eto purgerica je stvarno grozna, a sve zbog jednog krumpira, istarskog, koji je počeo trunuti.
