D E L P H I N A

subota, 31.03.2007.

Informaticka cudesa... ...jucer nam je doma doso jedan dundo, s bratom izmijenio neki jezik koji nitko od nas ostalih ukucana nije bas razumio, ali njih dvoje se kuze (znate, kad se dva informaticara sretnu i odjednom su u svom svijetu, a vi ostali luzeri, tko vam je kriv sto ne kuzite spiku, bas ste glupi..he he) i instalirao nam MAXtv, jos nam je donio nesto i za wireless (tako da sad ne moram cekat dok se zlato moje malo ne poigra dovoljno WOW-a) nego mogu uzet laptop i koristit internet kad mene volja... ...tako da sam jucer kao dijete prevrtala programe, divila se broju zanimljivih programa i kvaliteti slike...covjece, srece kad sam otkrila da izmedju ostalog ima jedno 5-6 glazbenih programa, 5-6 discovery i slicnih channela... (jupiii) i svasta nesto...jes da me nema puno doma da gledam tv, i dok se starci ne povucu u posteju ne mogu bas doc na red da gledam sto mene volja, ali kad sam pred Tv-om, bar cu imat sto pogledat... ...malo sam razmisljala o tom napretku tehnologije zadnjih par godina...prvi kompjuter smo kupili prije nekih 10-ak godina i to je bilo cudo u nas doma, ono wow, nismo znali nista radit, u pocetku nismo imali internet, ali malo po malo smo otkrivali moci te cudne sprave...pa smo kupili prvi modem, i spajali se preko CARNET-a (jer je bio jeftiniji, znate, studentski, ali je veza bila kao ona iz reklame kad tip navije sat usred noci da nesto downloadira...), i svi nasi prijatelji su dolazili kod nas ili na internet ili na igrice (sjecam se da bi znala doc doma s faksa, zakljucana kuca, mrak, udjem u sobu ne ocekujuci nikoga a unutra, zablejen u monitor, moj rodjak-ovaj sto se ozenio u ameriku, igra igricu...brat je vidio da ne moze cekat dok ovaj zavrsi pa je poso na trening i njega ostavio da se igra)...i onda se malo po malo moj brat poceo vise kuzit u ta cudesa, intenzivno se bavit time, usavrsio se momak, poceo radit u Hg spota i danas imamo zvijer od kompa (na njemu sve sto nam treba ili ne treba...legenda je cak stavio i upaljac na komp...onaj ko za u auto...mislim, perverzije...) laptop, dsl vezu (sad ne mogu vise zamislit da radim na sporom kompu sa sporom vezom), instalirani svi programi, skype (covjece, mogu pricat i gledat se s rodjakom u chicagu kad god mi padne na pamet, tj. poklopi se vrijeme da smo doma)...muzike ko u prici, i od jucer taj max tv...nekidan mi je stari rekao da mi bagateliziramo stvari...da sonyeva glazbena linija (koju sam btw dobila za 18. rodjendan) stoji odbacena u kantunu, i onda smo mu mi pokusali objasnit da se svake godine nesto mijenja, da uz komp, dvd-player i mali prenosni cd-dvd-mp3 playeru kuhinji, nemamo potrebe za starom glazbenom linijom, ali da ipak cijenimo njegov poklon i da cu je instalirat u sebe u sobu, "cim uhvatim vremena" (citaj:nikad, ali moras covjeka smirit)... ...u biti nekako mi ne ide u glavu da se jos ipak veliki broj ljudi ne zna koristiti internetom...npr. ja redovno koristim 3 mail accounta, za svaku vrstu dopisivanja i da nije posla zaboravila bih postom slat pisma...redovito komuniciram s masu ljudi all over the wide world na ovaj nacin, evo imam blog i stalno nesto novo otkrivam, dok moj naj prijatelj iz Djakova, uopce ne koristi kompjuter, misli da je dopisivanje i otvaranje e-mail adrese neki bauk i nikako da ga uvjerim da bi ova nasa komunikacija na daljinu bila dosta kvalitetnija elektronickim putem...eto, ako mu hocu poslat koju sliku, moram je izradit, zapakirat u kuvertu i poslat...dok mari u PR redovno kliknem i izvjestavam je o svim novostima, izmjenjujemo slike itd, draga mi prija iz Kutine isto tako...onda se dogodi da prije dobiju slike koje im donesem kad se jednom u par godina vidimo nego sto im ja posaljem, jer jednostavno nemam naviku poc na postu i poslat nesto u kuverti osim kad moram zbog posla...eto, npr. drzim se da za rodjendane, Bozic i neke vazne dogadjaje sms, e-mail i telefon nisu dovoljni (najjace mi je kad za Bozic dobijem one lancane tipa: "spustilo se svjetlo s visina...", dakle, nisu se potrudili ni svojom rukom natipkat poruku nego su je samo proslijedili..bljak! i onda redovno saljem cestitke (to mi je ipak nekako bliskije), ali onda muke za izabrat cestitku, za poc na postu poslat je...uvijek to bude u zadnji cas...ali ja to tako radim... ...i tako sinoc vrtim li ga vrtim programe...i dodjem do nekog blesavog reality world ili tako nesto, i nekog debilnog americkog realitya "Cheaters"...radi se o tome da partneri koji misle da ih drugi partner vara zovu ovog tipa iz te emisije i onda ih njihov detektiv prati, ustvrdi da ih ovaj drugi vara, to prikaze fino ovome prevarenom na vide kameru (ali ono suosjecajnim, pravim americkim tonom) i onda svi skupa idu presrest te cheatere i suocit ih s istinom...koji debilizam (ali bas sam pogledala par tih slucajeva jer valjda covjeka nesto uvijek tjera da gleda idiotarije)...ova prevarena dodje na lice mjesta, vice, udara, ovaj cheater iznenadjen, izbjegava kameru, napada ovu prevarenu da je luda...onda ona treca strana napada ovu prvu jadnicu i na kraju se ono dvoje cheatera pokupe, a ovaj voditelj onim svojim suosjecajnim americkim tonom tjesi jadnu prevarenu, i analizira njezine osjecaje...ufff... ...kao prvo i prvo, malo dostojanstva ljudi!!! ali ne, to su ludi amerikanci koji pate od publiciteta pa svoje prljavo rublje razastiru po cijelom svijetu, uopce ih nije briga sto ce ispast jadnici, sto nista nece rijesit, oni zive u svom mikrokozmosu i umjetno stvorenom svijetu...u biti razmisljala sam da amerikanci toliko velicaju tu demokraciju, a sve im je u stvari nametnuto, kao u najgorem autokratskom rezimu-moraju pazit sto ce govorit da koga ne uvrijede, bozic cestitaju sa Happy holidays, sve je nekako izvagano i po mjeri a opet prekomjerno i umjetno...gade mi se....a mozda zato sto sam vidjela da te neke svoje gluposti prenose i preko Okeana, pa posljedice toga se vide i u nasoj "dragoj" EU...koliko oni samo pravila imaju po kojima se moraju ponasat...ma Tito je pametan covjek bio, reko da mi necemo nigdje i osnovo pokret nesvrstanih..vi radite sto vas volja, a mi cemo po svom! ...ja nikako ne mogu shvatit neke stvari...ok, prevario/la, te gad/ura jedan, ali zar moras ispast veci jadnik/ca nego sto jesi, zar ne mozes na dostojanstven nacin spizdit budalu, dat mu/joj do znanja sto ga ide u cetiri oka i uzdignute glave se okrenut na peti i uputit ga/je pognute glave iz svog zivota...been there, done that i ponosna sam na svoje postupke, tako da znam sto govorim.... ...poslije sam se prebacila na jedan od discoverija i uzivala u skotskom Loch nessu...jes da je i tamo ekipa pokusavala pronac cudoviste, ali nema veze, gdje god se spomene skotska, I'm in... :)

četvrtak, 29.03.2007.

Promocija... ...eto sam sluzbeno dobila diplomu, trebalo je neko vrijeme, da prodje otkad obranis rad dok ne dobijes diplomu u ruke, ali tako to ide kod nas...da i zaboravis da imas i taj sluzbeni dio odradit... ...ali neka lijepo je bilo, malo se sredit, poc na faks, odvest ponosne roditelje i brata (kaze brat da je mama i suzu pustila-hoce ona, hoce, i kad treba i kad ne treba...)...da, i dobila sam slobodan dan, i cak me sef jucer nije nijednom zvao na sluzbeni mob, svaka cast... :) ...dosla sam tamo, srela andrulinu i njezinu svitu, neke ljude s kojima sam studirala a nisam ih odavno srela...svi nekako usminkani i svecano raspolozeni...odjedanput je neocekivano banula moja najprija s njenim dragim i odusevili me (nisam ocekivala da ce mi itko od prijatelja doc jer je ipak radni dan, ali bilo mi je drago kad su oni dvoje banuli)... ....onda se publika smjestila u amfiteatar a mi smo se poredali ispred, usli unutra uz pljesak, odslusali drzavnu himnu (iskreno me odusevilo, i ugodno iznenadilo sto nitko nije poceo pljeskat nakon himne-ima bit da su ljudi poceli ucit neke osnove kulture...), onda je nasa draga prorektorica odrzala govor, a meni, koja bas ne volim slusat duge govore su mislima lutale sve one godine provedene tu na faksu, ona prva bas u tom amfiteatru i onaj prvi dan kad smo dosli onako jadni cijeli zbunjeni, kad nam je nas dragi profesor Benic drzao uvodno predavanje i rekao: "Pogledajte lijevo i desno od sebe, svaki sedmi ce diplomirat"..hm, drago mi je da sam ja upala unutar te statistike... :) uh, koliko me taj covjek namucio..osnove ekonomije, makroekonomija, mikroekonomija, svi oni grafovi, formule, teksta ko u prici...sad se trenutno mogu jedino sjetit grafa ponude i potraznje... :))) u biti, moram priznat da me truncica nostalgije uhvatila kad se sjetim, jer iako se to sve malo produzilo i iako je bilo nervoze i trenutka kad sam mislila odustat, bilo je i jako puno lijepih trenutaka...evo, najljepse je moje prijateljstvo s andrulinom koje se pocelo razvijat nakon jedne nezgodne godine za nas obadvije...eh, nije svo zlo za zlo, kazem ja :) ...onda su nas poceli prozivat, e, kunem se, kad me Benic prozvao i vidio nasmijo mi se onako iskreno i kao da mu je bilo drago da mene tu vidi, da nisam odustala nakon one torture s osnovama ekonomije i da sam dogurala do kraja, prodekanica mi je dala diplomu a legenda od Bana mi je pruzio ruku i cestitao...dobar osjecaj... ...bilo nas je jedno 85 otprilike jucer, na kraju smo odslusali Gaudeamus igitur (nakon toga je uslijedio pljesak, a sto ces) i izasli u aulu na domijenak...brzo smo se razisli jer ipak ljudi rade, a u mene doma je domijenak (ta mi je rijec jaka skroz, prvo sam se sprdala s njom a sad je ubacila u svakodnevni govor..hm tako to biva) za svojtu, a u ponedjeljak mi je rodjendan pa cu to sve skupa nekako iskombinirat... ...nisam nikoga tratavala ruckom ni vecerom nego sam se odmarala doma, ma kad sam diplomirala sam cinila tratamenat za svih, a sad cu odradit to u nedjelju za ovu svojtu koja nije bila pocascena dosad, sinoc sam isla opet na aerobic, e i upoznala jednog blogera, bas mi drago nekako, uvijek se veselim novim poznanstvima...skuzila da covjek zivi u istoj zgradi ko i ja samo on je prvi a ja treci ulaz...eee sto je svijet mali...

ponedjeljak, 26.03.2007.

Koji vikend... ...dobro je poceo, ono optimisticno, radila do podne, srela se s prijom, malo prodjirale, posle vidjet izlozbu u Sponzu (tamo su ucenici skole na Ilijinoj glavici postavili skroz zanimljivu instalaciju...tamo u onoj rupi u sredini su spustili dosta pandivjerni i objesili jaja od stiropora koja su djeca bojala u skoli-fanstasticno nesto), ali naravno, morat cete mi vjerovat na rijec, jer delphi opet nije uzela aparat (e, sinoc sam nadobudno stavila punit baterije i da cu ga uzet jutros, ali naravno kako sam inace zamantrana jako ujutro, dobro da sam se obukla kakobogzapovijeda...)...stvarno je super, nekako idilicno kad udjes unutra, ko da si u bajci...miljun sarenih jaja visi odozgo, a tako neka tisina i idila... ...e onda sam ostatak popodneva i vecer provela doma...joj sto mrzim to, sama sebe izjedam, ali dobro, uspjela sam odgledat neke filmove koje vec odavno snimam a nemam vremena pogledat...nisam isla vani, jer i da je bilo neznamkakvo vrijeme, nije bilo smisla po onom vremenu nigdje ic...cijelu noc je grmilo i lijevalo...cijelu noc sam sanjala da me proganja jedan mali pas, maltezer mislim da je bio..uhvatio se on mene, laje, hoce me ugrist, a meni nije jasno, jer stvarno volim kucke, i oni vole mene..a on se uhvatio i ne pusta... ...dobro, u nedjelju sam se naspavala ko covjek, spremila super rucak (jedino nedjeljom stignem gustat u svojim kulinarskim sposobnostima, i bas mi je to super, jer volim kuhat, ali preko tjedna bas i nemam vremena, kad me nema doma nikako), i odlucila, ma taman sjekire padale, ne ostajem doma...tako sam uzela auto, prije i brata natrpala u njega i djiravala..jao sto volim vozit, to me tako opusta...i tek kad dodje moj autic...jos malo, jos saaamo malo... ...ines me zvala da idemo sinoc u kino, ali nisam imala volje gledat taj film, mislim da cu sutra ic gledat libertas, doso je, a moj ego me tjera da idem vidjet hoce li mene bit u kojim scenama...e sad kad se sjetim, budila bih se negdje u 4 ure za doc na to snimanje, tamo provela cijeli dan i tako cetiri dana, da bi nam na kraju platili nekih 200-250 kn...eh, tezak li je studentski zivot, na sto sve pristajes za neku kuni, iako mi je sad drago sto sam sudjelovala, ali mislim da nebih imala volje opet pokusat tako nesto...ali, dobro, drago mi je da je taj film ugledo svjetlo kinodvorana, a i tema mi je zanimljiva..povijest, dubrovacka republika i nas dum Marin Drzic...odmah se javlja moj lokal patriotizam (ma, prije nekoliko gledam na tv-u Milijunasa, i sad profesorica hrvatskog pogadja, i pitanje je u stilu da koji je poznati pisac pisao urotnicka pisma Mediciju u Veneciju...i ona ne zna..!pa jeli ikad procitala ikoje Drzicevo djelo u kojem on spominje "ljude na zbilj i ljude nahvao"...hoce rec dobre i zle ljude u dubrovackoj republici, i u siframa je uvijek pokusavao Veneciji prikazat stvarno stanje u dubrovackoj republici koja nije uvijek bila idilicna pod vodstvom vlastele)...te me stvari naljute, ne mora svak znat svako podrucje, niti znat detalje o dubrovniku, ali ako jedna profesorica hrvatskog jezika to ne zna, onda stvarno!! ...a nocas snova...kako mi je u srijedu ta promocija, sanjala sam da prvo moram neki ispit polagat da bih mogla prisustvovat promociji, pa da sam zakasnila jer je bila velika guzva u gradu...ono svi vec sjede tamo, pisu napola, a ja ulijecem, sve se glave okrecu prema meni...sjednem, dobijem odlicna pitanja, ali ja ne mogu napisat suvislu recenicu, ne ide pa ne ide...onda mi se san presalto na to da mi nije dosao moj auto nego neki megane stari bijele boje (uff, ne bih nikad kupila bijeli auto...samo fali reklamu zalijepit na njega), i ja se zalim, a ova me uvjerava da sam to narucila, da ga moram kupit jer ce me tuzit, a ja ne mogu vjerovat sto me zapalo, toliko sam cekala i dobijem ono sto nisam trazila...probudila se negdje u dvije ure poponoca, podjem na wc a u mene svi budni, ovaj gleda tv, ovaj vec u wc-u, ova pije vodu..ono nevjerovatno, ko na zapovijed se svi probudili u iste ure...ovo zadnje nije bio san... ...kako mene ti snovi nekad izmore, a nekad se tako dobro osjecam cijeli dan...vec neko vrijeme svako nekoliko sanjam da sam na nekom otoku, ali to nije moj mljet, to je neki urbaniji otok, drugacije izgleda, a ja se na njemu tako dobro i sretno osjecam...kad sanjam taj otok, full se dobro osjecam dan poslije...hm, mozda to nesto znaci... ...eto, ovaj vikend me umorio svojom bezveznoscu, i ne mogu vjerovat da to mislim, ali jedva sam cekala da zavrsi...

petak, 23.03.2007.

Muke ti ježeve... ...evo par stvari koje su piss me off zadnjih dana... ...u srijedu, dodjem cijela oznojna poslije aerobica, i odem pod tus, taman kad sam se cijela smocila, kosa, sve...nestane struje...hm, kontam doc ce, ipak smo u 21. stoljecu, i otusiram se ja napamet, u mraku, spremim kosu u sugaman, sjednem u boravak, upalim svijecu i citam nesto, i cekam, cekam, kontam sad ce...i dodje struja nakon uru ipo vremena!!! ako nisam poludila tad, ne znam kad cu...jer nije meni osusit kosu, samo proc fenom minuticu, nego kad je osusim (a grive imam zaista), slijedi peglanje, da to lici na nesto jer ujutro radim...tako je delphi iza ponoca napokon uspjela vidjet kusin... ...vec duugo trebam kupit cipele i malo obnovit garderobu, ali ne iz hira nego stvarno trebam...kako zazirem od shoppinga uvijek cekam zadnji tren...i tako u subotu odem s mojom ines, udjem u butigu, nadjem cute majicu i odlucim je odmah kupit, ali malo prije nego sto cu platit, krajickom oka ugledam i bijelu kosulju, trikvarta rukavi, ma bas onako kakvu trebam, i sva sretna poletim, kad mali broj...pitam nezainteresiranu prodavacicu (oprostite, sinjorina, biste li samo tren prestali cakulat na mobitel!!!) da ima li veci broj (hello, to je malo skuplja butiga i ja sam ozbiljno naumila potrosit!), a ona kaze ono, nezainteresirano da su im dosle, ali da ce tek u ponedjeljak bit u prodaji, i nastavi svoju pricu na mob...a kako ja kad zaprem, zaprem brate svjetski, pitam da hoce li bit moj broj, da moze li mi ostavit pa da cu doc, i nakon po ure, ona otkrije tajnu da moze provjerit u skladiste, pa ako hocu probat, da mogu (jeeee, hvala ti, o velika prodavacice sto si mi udijelila tu milost), i donese mi je, i ja probam, a ona taman kako treba, govori kupi me, kupi me...i dodjem ja ozarena kod prodavacice i sad se vec ustrucavam pitat novo pitanje...kazem da mi pase da je hocu kupit sto posto, ali da me strah da je necu nac u ponedjeljak pa moze li mi je ostavit, i onda nakon dobrih 5 minuta razmisljanja, ona odgovori da mi je ipak moze prodat odmah!!! ufff...sad se mislim jesam li ja luda, ona je tu zbog mene, a ne ja zbog nje, kupila sam dvije stvari, potrosila sam prilicno i toliko se namucila oko toga, umjesto da je ona trckarala oko mene,ja sam trckarala oko nje...i sad ovo nije jedinstveni slucaj, ovako je skoro svugdje, tocno je lutrija nac butigu dje cete docekat prodavac(ica) sa smjeskom, ne pricat u trenutku tvog ulaska u butigu i nevoljko poklopit slusalicu (c, zamisli, netko mi je uso u butigu) i iskreno se potrudit da ti nesto proda... ...u subotu navecer smo nas tri izasle vani, sjele ispred Galerije i narucim ja turu, dvije stock cole i jedan jeger, nakon po ure dodje konobar i naplati mi 50 kn (da ne spominjem, da je prije ulijevanja casa bila puna leda tako da dok je doslo pice, od stocka nije bilo ni s unutra, nego samo neka bljutava tekucina)...kontam, aj, mozda je poskupilo, necu sitnicarit radi par kuna....sljedeca tura, prija narucuje, dvije stock cole i jedna cola, 38 kuna! E sad mi nista nije bilo jasno, jer po toj racunici je jeger (cisti) 20 kn, a to je nemoguce! Za nefalit, prija koja je pila cistu colu, kaze da joj je cudan okus, probamo mi,a ono stvarno, nesto neidentificirano, kao da je casa neoprana od nekog drugog pica pa da je samo nadolio colu, nije se moglo pit i bilo je gadno...i sad kaze ona, umjesto da ja sad odem do sanka i stavim pod nos ovo barmenu, ja sutim i ovdje se nerviram...opet nismo reagirale, nego smo posle dalje, i vjerovatno cemo opet poc tamo jer stvarno nemas nigdje drugo...hm, same smo si krive izgleda... ...nedjelja popodne, sjedimo u Uvali, dobrih 45 minuta nitko nas ne dolazi posluzit...uspijem mahnut konobaru (koji radi u istom lokalu), a on slijegne ramenima, da to nije njegov stol! kazem ja: Paaa, posalji nekoga! Nakon sljedecih 10 minuta dolazi neki Mrgud, samo sto nas nije u vrstu poredao, prst je uperio prema nama i ono kao u vojsci: ti? ti? ti? bez ikakvog eye contacta, smeska...katastrofa...bas smo morale sjest za taj stol! kako nas nije sram...! i opet sto je najgore, mi smo ostale, popile to sto nam je donio bez da smo reagirale...opet smo si same krive, ali opet, uvala je bila krcata i to je bio jedini slobodan stol jer se upravo netko digao... ...da ne spominjem moju frustraciju koja svakodnevno raste zbog ogranicenosti trzista u gradu u kojem zivim, da vlasnici butika jos nisu skuzili da smo u Dalmaciji, a da tu ima jako puno visokih cura, sa brojem cipela zamisli, 41! i onda, kad i dodju te cipele, naruce jedan broj...u kaficima u kojima se izlazi subotom navecer (a ima ih 3) svira muzika tipa Narodni radio, i nitko se nije potrudio nesto novo (da ne pretjerujem i kazem kvalitetno) smiksat, stvarno mi je muka od Colonije, Karme i slicnih, a Tonija Cetinskog volim, ali ne bas svaku subotu!!!Nikoga nije briga sto ti ovdje nemas gdje izac, sto moras nosit gas masku za uc u lokal i sto nije niti jedan lokal klimatiziran, kad ce oni ionako dobro utrzit tu subotu jer nemaju konkurencije... ...jucer sam pukla na poslu i sefu svasta izgovorila, da me natrpo poslom, da ne mogu sve stizat, da vec dovede nekoga da mi pomogne, jer ovako ne moze dalje, da imam samo dvije ruke i jedan mozak...i onda mi je velikodusno ponudio da odem uru vremena ranije (danas me pita da jesam li se odmorila...jesam, izmedju onih 5 njegovih poziva u popodnevnim satima!!!) i onda me pita da sto sam lose volje kad ionako nema posla (nema u restoranima, konobari i kuhari masu rukama i setaju, a ja ko konj trcim okolo i pokusavam sve pohvatat i kvalitetno odradit, a telefoni ne prestaju zvat i svak hoce da se njemu sve prvo odradi)... ...ali dobro, jucer sam kupila lijepi baloner, sasvim slucajno sam naletila, po povoljnoj cijeni...danas sam si bas lijepa u njemu...miro nas je zvao popodne da ga dodjemo gledat na natjecanje (poslije posla ima natjecanje u pravljenju coctaila), tako da se bas veselim tome, a valjda ce kakva degustacija bit (slaba sam na coctaile, moram priznat)...tata mi je jucer dobio rjesenje za sefa, sto me razveselilo ko nista...covjek koji je totalno posvecen svome poslu, prica 5 svjetskih jezika, gosti ga obozavaju..napokon, nakon svih tih godina degradiranja, pravda je zakucala i na njegova vrata...tako sam ponosna i sretna jer moj tata to zasluzuje (bar vise necu strepit hoce li mu se povecat tlak ili mu pozlit od posla koji je obavljao za trojicu)...idem poslije coctaila pogledat jedne cipele koje sam ugledala u izlogu jedne trgovine, nadam se da ce bit broja, evo nam i sunca, i odmah je sve ljepse...

srijeda, 21.03.2007.

Jutarnje komedije.... ...kako radim od 8, a zivim po ure voznje busom do posla, navijam sat u 6 i 40. Ne znam zasto tih i 40, valjda sam tako izracunala prije puno godina, i to mi pase.... ...onu "Always look on the bright side of life", na mobitelu, za budjenje sam zamijenila onom grckom veselicom "esena mono", ne znam sto znaci, ali mi podigne raspolozenje (iako sam rokerica u dusi, uvijek bila i ostala, ova stvar me nekako digne), a ona prvotna mi je dopiz...., postala mi je nekako iritantna u taj rani sat... http://www.youtube.com/watch?v=jHPOzQzk9Qo http://www.youtube.com/watch?v=6PI9v4hxiT4 ...e sad, tocno u 6 i 40 pocne meni ta muzika na mobitelu, pospanog glasa zovem brata da ide li on na poso (unbelivable, ali ja i dalje dijelim sobu s bratom....), i sad ako ide, onda u duetu malo pronjorgamo, izbestimamo, pocne prepucavanje, aj ti prvi, aj ti stavi kavu, nemoj tako naglo palit svjetlo...a ako on slucajno ide kasnije ("he he, mala, pa ja sam sef"...grrr...), onda samo njemu pocnem bestimat sve po spisku...i naravno, vecinom se ja prva dignem jer mi naravno treba vise vremena, stavim kavu i trk u banju (1. dio), nekad namjerno ostanem malo duze da on zakuha kavu...spravim nesto za jest, donesem neseser iz banje (banja, 2. dio) i kao i svaka zena koja je sposobna raditi multitasking (covjece, mogla bih se prijavit za vojnog pilota), pijem kavu, grickam nesto usput i sminkam se...sve to u finoj tisini jer ni ja ni brat nismo od velike price rano ujutro (sve do busa ili auta eventualno, i to ako nas uhvati posebno raspolozenje)...i onda banja (3. dio), pranje zuba i cesljanje...i onda kao i svako jutro, umjesto jutarnjeg jogginga, trcanje na bus...ja jednostavno ne mogu krenut ranije, a da ne govorim o budjenju ranije, jer 5 ili 10 minuta spavanja ujutro puno znaci... ...dakle, jutros se dogodilo nesto sto je poremetilo nas idilicni jutarnji ritual...mama je pocela radit...i ona se probudila naravno prije nas i naravno raspalila u kuhinji jutarnju kroniku (to je valjda ostalo od starih vremena, ali zasto pobogu pojacat toliko radio da i susjedi cuju vijesti!!!), pocela roncat po kuci, a sto je najgore, kao i uvijek, dan je pocela sa miljun pitanja, potpitanja, ideja, savjeta....ja sam odlucila ignorirat, jer ako pocnem ujutro, izazivam svadju, pa kontam suti, delphi, suti...ali ju je brat odmah zacepio: "znas mama, mi ti ne pricamo ujutro i ne volimo pitanja, bar do autobusa"...onda su oni odlucili ic s busom koji ide 5 min ranije od mog, brat vec drzi vrata od lifta, a ona se 3 puta vraca u stan jer je nesto zaboravila ("sinko, nemoj zaboravit ombrelu, uzmi druge gace za promijenit...bla bla bla")...kad su otisli onih 5 minuta sam provela u blazenoj tisini i zavrsila svoj jutarnji ritual, ali o ne, pogledam gace, a crta na jednima stoji ukrivo, toliko ukrivo da sam ih morala promijenit (inace se navecer tusiram i pripremim robu koju cu nosit, a kako se peglanje iste cesto dogodi oko 11 navecer kad su mi oci vec na po koplja, dobro da ne izlazim ko strasilo), nista, promijeni gace, naravno, trazi kljuc ko svako jutro, trazi ombrelu i opet jogging do stanice...ako nista, ovo mi je dobro za odrzavanje forme.... ...obicno u busu, ako sam sama, stavim odmah slusalice, novine ispred sebe, ili pogled zalijepljen za prozor i tako meditiram do posla, ali ne jutros ulazim u bus, a prijatelj vec mase s kraja i cuva mi mjesto...e, covjek radi od 9, ali mora na banku i u dm-a pa je poso ranije (uff, sto se dogodilo s ovim muskima, u mene brat je nekidan kupio peeling za lice-i to je kupio peeling za tijelo jer je bila veca bocica, neku fensi smensi kosuljicu, pedericu koja ide preko ramena ko bursa....ali moj brat je roker koji uglavnom kupuje majice smedje ili maslinasto zelene boje, cipele-teniske uvijek na isti kalup, samo eventualno druge boje i njeguje bas-me-briga-kako-izgledam-vazno-da-je-meni-udobno look, majke mi, prepo me, pogledala sam ga i rekla: vrati mi mog brata, odmah, sad, odmah), e da, a jos kad je prijatelj rekao da sprema ciscenje u kuci, pa ce u dm-a kupit one maramice za ciscenje...hm, nesto mi tu smrdi....dobro, inace je on taki, sjecam se, kad sam prvi put kupovala puder za lice, on je bio samnom i davao mi savjete kako isprobat nijansu ("ma, delphi, ne na ruku, nego na rub brade"...), ili sjecam se da sam jednom i korpic kupovala, a on me ceko u butizi, a da ne govorim o odlasku u samoposlugu (sve zna, cijene, sto je dobro, sto ne, sto se isplati itd.), eee, znam sto cete pomislit, ali nije, nije...ima dugo curu, zarucen je i voli zene, to je sigurno, ali valjda ima taj senzibilitet za zenske potrebe, ili jednostavno ima puno zenskih prijateljica... ...nego da se vratim, znaci, kako sam njega srela, po ure u busu nisam uvukla jezika u usta, osusila mi se usta covjece...(ne treba meni puno, samo malo poticaja i neka zanimljiva prica je dovoljna), a bas je bila zanimljiva, i vrijeme proletilo...inace sam sretna kad nikog ne sretnem ujutro, ali jutros mi je bas odgovarao ovaj razgovor... ...dodjem u ured, a sef (koji se inace ne dize prije 10) me zvao prije 8 pun pitanja i direktiva...grrrr... ...idem sad radit, vrijeme mi je... :)

utorak, 20.03.2007.

Bježi kišo s prozora... ....da te nije sad bih ja...ah nista, radila isto ko da je i sunce.... :) ...vec mi je dodijala a nije nego pocela...ali mi smo dole dobro prosli, jucer sam umirala od smijeha kad sam vidjela kako se nasi reprezentativci pripremaju pod gustim snijegom... :) ...ne volim kisu, ali volim more po jugu (naravno, kad nisam ja niti itko moj na moru...uf znala sam se napatit do Mljeta sa starom karampanom od broda, somebody kill me, please!)...volim gledat one valove, onu divljinu i neobuzdanost, ono, nitko mu ne moze nista, tako je jako i mocno...ufff, i sad se najezim...na putu do posla, preko Boninova (osim sto je taj predio Grada poznat po samoubojstvima i groblju, poznat je po famoznom pogledu koji se otvori ispred tebe, ono stvarno ti zastane dah) svako jutro se okrenem na more i uzivam u pogledu....a jutros je bilo spektakularno, oni divlji valovi udaraju u stijene, ona snaga s kojom se more hvali po ovom vremenu...da nisam žurila i da nije kisa pocela, bila bih se iskrcala i jos malo uzivala u pogledu, jer kad s busom prodjes prilicno brzo tuda projuris... ...ko dijete se zalijepim na prozor, stavim svoje slusalice i u svom filmu otputujem tih po ure do posla, cak je i rijeka bila nemirna, bacila sam uobicajeni pogled preko da vidim jeli nam se na barci jos vidi koper (ako se vidi koper, nije alarm, ali ako je na rubu, moram odmah zvat starog ili brata da je podju isekat-to mi je inace zadatak kad idem ujutro na poso...stari nas je tako istreniro), prodjem kroz Gruz, bacim pogled tamo prema Daksi i Elafitima, ali tako smo brzo projurili, i samo sam kratak pogled bacila na more, nije bilo nesto spektakularno, ali zato me na Boninovu docekala breath taking scena...bas sam si rekla da moram aparat ubacit u bursu za ovakve situacije, ali dobro da ujutro onako smantrana ne izadjem u papucama ili bez jakete... :) ...kako stvari stoje, jutros necu ni izac iz ureda, i bas mi pase (inace volim kad moram stalno negdje ic, zanimljivije mi prodje dan..), ali danas mi bas odgovara bit tu i slusat kisu kako udara o funjestru, mozda se zaletim po kroasan od cokolade za marendu i trk nazad,cak sam i radijator upalila, jos da mi je kakvu posteju tu namjestit i ubit sovu... :) ali neka, to cu danas, sinoc mi se prispalo pa nisam gledala emisiju o Marinu Drzicu na prvom programu, ali sam je snimila tako da danas planiram provest popodne pred TV-om...inace, u toj emisiji su scene iz ocito nesudjenog Bulajicevog filma "Libertas" u kojem sam imala priliku statirat, pa mozda se i ugledam tamo... :)

ponedjeljak, 19.03.2007.

Jos jedna odbijenica... ...e sad se stvarno sprdam s ovim jer mi se neda tragicno shvacat stvari, ne mogu vise, umorna sam...sad su me ljubazno zazvali da nisam prosla u drugi krug...ma ko ih sisa, oni gube ne ja.... ...zovnu me na razgovor, koji odradim vrhunski...sto jes jes, dobra sam u komunikaciji s ljudima, imam stav, a za to svakodnevno dobijam dokaze u vidu poslovnih partnera s kojima svakodnevno komuniciram i u vidu osobnih iskustava....cinjenice navedene u zivotopisu su istinite, taj fuckin' zivotopis je napisan kako treba....ne prekratak, ne predug, osnovne informacije, rasporedjene po obrascu, font pisma ispravan, cak sam i sliku nasmijanu pripetala....hm, mozda da sliku izbacim... :)) ...ma briga me, danas sam sa sefom dogovorila godisnji za pocetak lipnja, odoh ja u slavoniju i malo do moslavine, dobit cu pomocnicu ovo ljeto i sta me briga...ljeti cu radit od 7-2, imat cu auto i sve cu stizat...u ovoj firmi sam isto neka faca, a tamo bi morala gledat za sefa nekog pizduna kojeg bajdvej znam iz vidjenja, koji nema zavrsen faks, ali radi tamo neko vrijeme, i koji mi je totalno ljigi ljigi... ...prijavit cu se za natjecaj za najbolju tajnicu, i izac cu na naslovnici Tajnica.hr, nasmijana u kostimicu pastelne boje, s banana pundjom, a u interviewu cu baljezgat koliko obozavam svoj poso i da je ovaj poso ispunjenje svih mojih snova...u krajnjem slucaju, studirala sam ekonomiju u turizmu bas zato da budem tajnica...jupiiii....nac cu nekakvog bogatog starog sponzora koji ce me ozenit, ili jos bolje nekog starog ljubavnika koji ce mi kupit stan, auto, brod, osigurat cu si stambeno pitanje, onda cu radit samo zato sto necu starog prdonju moc gledat doma dok mu ispada dentjera iz usta, i kako uporno pokusava poslozit onih pet dlaka na glavi preko cele, a dok sam doma samo cu pustat i lakirat nokte, ic na kave, eventualno zvat one iz zute stampe da me tu i tamo slikaju u novine...uffff....

subota, 17.03.2007.

Proljeće na moje rame slijeće... ...vidim svi na blogovima slave proljeće, pa kontam, to je moje godisnje doba idem i ja... :) ...valjda zato sto sam rodjena u proljeće, ja jednostavno nekako zivnem kad dodje...obozavam ja i ljeto, kad je sve nekako lakse i ljepse (jes da mi koji radimo u turizmu imamo posla preko glave, ali meni to ne pada tako tesko) kad nosis laganu robu i jedva cekas kraj posla da se izvalis na plazi...ali proljece je za mene uvijek bilo najdraze godisnje doba, budjenje u svakom pogledu...dani su duzi, vrijeme je ljepse...ma nema ljepse kad me ujutro kad se probudim, kroz prozor pozdravlja novi suncan dan...nije mi se toliko tesko ni dignut ujutro, vise se smijem, veselija sam nekako i laksa...sve je nekako optimisticnije... ...evo jutros radim, samo sam malo pronjorgala ujutro (moram da ne zanemarim tradiciju), ali kad sam otvorila prozor i popila kavu tocno mi je bilo drago sto sam se rano digla...ona tisina ujutro, a sunce vec sije, a ptice pjevaju, a sve zeleno i lijepo oko mene...izvukla sam se iz kuce, stavila slusalice, na mom mp3 neka fina muzika i ja se opet veselim novom danu... ...mama me zezla ovaj vikend jer je jucer posla na mljet i ostat ce do nedjelje a ja sam htjela svoju ekipu dovest...ma dovoljno je velika kuca, ali nije to to...sad su ljepsa vremena pa ce bit koji vikend i za nas...ali zato sam od ranog jutra pocela slat apele za popodnevna druzenja, valjda ce sto upalit jer ne zelim danas doma bit ni po ure...veceras idem vanka nakon 100 godina i bas mi je drago, mozda kakvu vecericu organiziramo prije i super... ...nisam inace tipicna zenska sto se shoppinga tice...neda mi se ic od butige do butige isprobavat robu i cipele i ovo i ono, posebno ovdje gdje i nemas neki izbor i sve je preskupo...zamisli, u Dalmaciji smo , a ljudi nikako da shvate da u nas postoje i zive zene vise od metar i zilet i da imaju nogu cak i broj 41...ali kad sam napravila inspekciju mog ormara sam zakljucila da se stvarno moram uputit u butigu kupit koju krpicu, pa mozda nagovorim moju ines da dovuce subotoneradnicku daprostite guzicu u grad da podjemo malo po butigama prije nego se zatvore (znate, nas mali turisticki grad nije tipican turisticki grad jer subotom popodne i nedjeljom rade samo neke samoposluge a butici koriste vikend na veliko...ma znam da treba svak imat vikend, ali zivimo od turizma, a i ima nas koji rade po cijeli tjedan i subotu ujutro i bas bi subotu popodne iskoristili za svrljanje po butigama)... ...sinoc sam bila na aerobicu...e sto se volim dobro rastegnut i oznojit....naravno, kako je proljece doslo, broj polaznica je naglo narasto pa je bilo malo crowded, a i prilicno vruce (ja sam dala prijedlog da prebacimo aerobic na skolsko igraliste...bas bi bilo super), ali isto je odlicno nac se u zenskom drustvu, malo procakulat i onda hajmo, ugrijavanje, skakanje, utezi i na pod...bas mi se svidja taj aerobic, osjecam se da sam korisno provela uru vremena...tocno razumijem mog brata koji se godinama bavi sportom i fakat je smiren covjek, u njega je sve cool i flegma (dobro, ja sam drugaciji karakter i prilicno temperamentna, valjda mi je taki horoskop ;), ali stvarno, kad se dobro ispuses i oznojis nikakva ti briga ni naporni dan prije toga ne pada na pamet, ja se samo smjeskam i fino mi je (hm, da, i nakon nekih drugih aktivnosti se tako osjecas, ali dobro, ne pricamo o tome ;))... ...jucer sam zvala auto kucu gdje sam narucila auto i rekli su mi da bi do kraja sljedeceg tjedna moj crni metalik clijic trebao doci, a ja cu morat pricekat 01. da realiziram kredit bez suduznika i jamaca, ali nema veze, za rodjendan cu sebi kupit auto, bas super...svasta nesto lijepo se dogadja krajem ovog i pocetkom sljedeceg mjeseca, 28.03. mi je promocija na faksu (valjda cu isposlovat slobodan dan kvragu), onda dolazi auto, onda mi je rodjendan, sve u par dana... ...la vita e' bella.... :)

srijeda, 14.03.2007.

Hakerica... ...he he, evo me, sretna ko malo prase sto mi se sve vratilo na mjesto sto se bloga tice.... ...moj Braco je inace serviser i odlican poznavaoc kompjutera i super se snalazi s njima, studira racunarstvo... ali znate kako kad imate jednog takvog u obitelji, vi ste najzadnji kome ce pomoc jer nikad nema vremena i vas je lako skinut s nokta...znate kako kazu: postolareva djeca imaju najgore cipele... ...ja sam do prije nekog vremena za svaku sitnicu zivkala mog dragog Braca koji bi me uvijek otpiljivao i ja bih se samo snervala..i onda sam dosla do onoga sto je on u biti uvijek htio, da se ja sama pocnem pozabavljat s time....tako da se ja danas prilicno dobro snalazim u nekim stvarima koje me zanimaju, a koje ne znam pokusam, pa eto... ...danas sam na poslu prvi put instalirala avast...plavusa kakva nekad znam bit (kad fresko izvucem pramenove..he he), sam mislila da je to jednom instalirano i amen dok me nije Braco pitao da jeli mi aktivan avast...kazem ja da valjda jest, zanemarujuci onu obavijest o isteku istog koja mi se pojavi svako jutro kad upalim komp...i misleci da necu to uspjet sama napravit, prvi korak je zvat njega na posao..kazu njegovi da nije trenutno tamo, a ja kad priprem moram to napravit odmah sad odmah...tako da sam sama krenula pomalo i uspjela...engleski znam hvala Bogu, ali nikad se nisam usudjivala nesto sama da ne pokvarim, ali sad me briga, servisera imam pri ruci, a i uvijek mu mogu nabijat na nos da sam zezla jer mi nije on htio pomoc... ...isto tako, kad sam pisala diplomski...onaj word ima toliko mogucnosti da ti olaksa pisanje za koje ja naravno nisam znala jer mi nisu trebale...i sad, zlato moje mi je obecalo pomoc u tome, ali od pomoci ni p...i tako moja delphi ti sama pomalo uz svesrdnu pomoc Andruline, napisah ja i taj diplomski...excell mi je jos bolna tocka jer ga nisam imala prilike koristit, ali sredit cu ja i to... ...da vidite kako sad downloadiram, uploadiram, instaliram, przim, preprzavam, koristim internet sve vise i vise za posao, bilo da treba pretrazit nesto u narodnim novinama, nac kakav zk izvadak, informaciju, i svakim danom se sve vise i vise veselim kad nesto sama postignem... ..eto, ide se hakerica spremat za aerobic, treba doc u formu do ljeta...

ponedjeljak, 12.03.2007.

Bolje ti je biti sam... ...jes govno (da prostite)... ...nadjem se ja tako usred neke trac-partije u kojoj se spominju neke bracne ili prevare u vezi, los odnos partnera i sl. i onda isti taj dan dobijem komentar od dvoje razlicitih ljudi na razlicitom mjestu (obadvoje u sretnim vezama, op.a.) da ti nakraju ispadne bolje bit sam (ono, meni kao, jer trenutno nisam u vezi..)...i ja se automatski snervam na to... ...onda je najbolje ni ne vozit auto jer mozes stradat (ja sam u svojoj vozackoj karijeri imala dvije prometne pa i sad vozim i uzivam u voznji i onaj osjecaj kad sjednem u auto, upalim muziku i dam gasa je neopisiv i smiruje samo tako...), ne putovat nigdje da ti se sto ne dogodi, cuvat poso koji ne volis ali je stalan jer "vidis kakva je situacija i koliko je nezaposlenih"...ma riga mi se od tih izjava ljudi koji nisu spremni na nikakav rizik...najgore stanje (osim nedajboze bolesti) mi je stanje stagnacije, ono kad mi se nista ne dogadja, ni dobro ni lose, nego zivot tece onako laganini... ...u svakoj vezi postoji opasnost da budes povrijedjen, prevaren, da ti netko slomi srce, ali postoji toliko puno stvari koje propustas kad nisi u vezi i pod tim ne mislim samo na seks...propustas ono uzbudjenje upoznavanja, onaj fini osjecaj zaljubljenosti, one leptirice u stomku, onu ugodu kad imas nekoga pored sebe ili se budis na necijem ramenu...i onda kad cujem one izjave odozgo smuci mi se i tlak mi skoci na 500! bila sam u vezama, voljela sam, bila sam voljena, bila sam i prevarena (e taj je dobio nogu u svoju prevarantsku guzicu i kartu u jednom smijeru iz mog zivota...), nitko jos nije bio nasilan prema meni (he he, kako i bi, ja svih upoznam s mojim bratom od 205 cm)...i srce mi je bilo slomljeno, vjerovatno sam i ja par srdaca slomila, ali to te prodje, prebolis nekako i opet se nadas da ce bit bolje, ides dalje jer oni osjecaji koje sam spomenula gore kad si u vezi ne moze nista zamijenit...uostalom ja sam naucila da je zivot najbolja skola, i kako ces neke stvari naucit ako ih ne prozivis...sad sam pametnija za neke nove izazove u buducnosti...i ne prihvacam recenicu Bolje ti je biti sam...NIJE! ...samostalna sam, ne treba meni nitko ni da me hrani ni da me financira (ovo je opaska na one vijesti kad cujem da zene trpe svakakve gadosti, od prevare do nasilja radi nekakvog osjecaja ovisnosti)...dogodi se krah i idem dalje...ljudsko srce je izdrzljivo i kuriozno, bar je moje takvo...malo padnem pa odmah skocim gore jos visa od svojih 1,83 i veselim se zivotu i novim izazovima... ...jucer sam bila na kavi s mojom ivonom koja je bila nervozna i opet se potezala prica o skucenosti naseg grada, (ne)mogucnosti kupnje vlastitog stana (op.a. cijelo moje drustvo, a priblizno smo istih godina a ima nas dosta, zivimo jos uvijek sa starcima, svi radimo i sl.) jer zivimo ovdje gdje cijene nekretnina svakodnevno skacu ko da nisu normalne...i onda sam ja njoj rekla, "stara moja, amo mi iskoristit to sto zivimo sa starcima, skupit love i otic negdje samo nas par na neko putovanje da nas fino tetose i da se imamo cemu veselit"), ona odusevljeno prihvatila...poslije smo Branki poslali poruku: Ide li ti se u Istambul?, samo je pitala Kad? Sto volim kad imam oko sebe ljude slicne sebi.. :) ...sad poslije posla idem na jos neki razgovor za posao...sto cu, delphi kopaj, nesto ces iskopat na finimentu... :) ...kad sam odlucila kupit auto (op.a. trebo bi mi doc moj clijic do kraja mjeseca, bas se veselim) onda su padali savjeti da jeli mi to bas neophodno, pa gdje cu ja bit za 7 godina, hocu li imat poso, pa ovo pa ono...ne, najbolje da ja sljedecih 10 godina zicam u staroga njegovog starog golfa dvicu, i to kad i uspijem uzicat, onda se moram dogovorit s bratom, jer i njemu uvijek treba, a da ne kazem da stari jos uvijek filozofira i da mu je kljuce od auta dat ko da neznamsto daje...ili vozit se busom, a imam priliku sad kad imam pristojnu placu, sebi i omogucit to... ...evo ovaj vikend nije bio los, ali prestatican za moj ukus...ja sam htjela u mostar na cevape kad vec nismo posli u ston, ali nekako su svi imali neke druge obaveze...proletio je meni vikend zanimljivo, ali sam bila u gradu... ...eto, ja ne znam kako ce bit za nekoliko godina, hocu li ja i tada zivjet sa starcima, hoce li dojahat moj princ na bijelom konju i hocu li radit poso koji volim, ali ja ne mogu stat doma i rec da je dobro ovako sto se nista ne dogadja, a meni se uvijek nesto dogadja...skoro nikad nisam provela cijeli dan doma na kaucu gledajuci tv...nemam mira, uvijek me nesto novo zanima i uvijek hocu vise...imam jedan zivot i ne zelim da me starost pita gdje mi je bila mladost...

subota, 10.03.2007.

Moj Mljet... ...kako stvari sad stoje, mislim da ce ovaj vikend biti prilicno statican, malo smo se rastrkali, ali dobro treba i takvih dana...mislim da ce mama bit sretna jer ce dobit ispomoc u subotnjem "odredu za cistocu"...uf uvijek je vikendom uhvati ludilo za pospremanjem... ...sinoc sam razmisljala da odem na Mljet, sama onako malo za svoju dusu, sjest na taracu ispred kuce i uzivat u tisini...sama...volim to kvando i kvando, a posebno sto je brat s curom bio 3 dana tamo pa me nekako jos vise pomamilo da odem...nego mislim da ce ipak Mare nesto oprostajnog tipa organizirat veceras pa moram bit spremna, ipak zenu necu vidjet dugo... ...nego, citala sam neke stare postove broda u boci i vidim da se covjeku tamo stvarno svidjelo, a kako i ne bi, svatko ko tamo ode jednom bar zaljubi se nepovratno u taj raj na zemlji, jedan od rijetkih jos uvijek prilicno ocuvan i othrvan modernim vremenima...pa kontam da malo opisem i moje osjecaje prema otoku kad vec imam tu priliku da su mi korijeni odavde... ...moji roditelji su porijeklom otamo...obadvoje su sa 14 godina (kako kaze moj otac da mu je njegov otac kupio kartu u jednom smijeru za u Grad) otisli u Grad na skolovanje i tu zasnovali obitelj i ostali, ali i sad moj otac kad ide na Mljet kaze: Idem doma! uvijek je govorio a jos ga to i drzi da ce kad ode u penziju i kad se mi osamostalimo poc s mamom tamo zivjet...mislim da mu fali onaj otkinuti dio djetinjstva kad je morao doc u Grad i kad je morao poslije poc navegavat i ostat u gradu... ...moji roditelji su iz malih mjesta u unutrasnjosti otoka, malih vec sada skoro napustenih mjesta, ali u kojima se tako zivo osjeca duh proslosti i koji te samo jednom setnjom sredistem mjesta tako fino vrati unatrag u ta vremena kad je svaka kuca bila puna djece, kad je svako mjesto imalo osnovnu skolu, skoro pa mozes cut graju ribara i poljoprivrednika koji se vracaju sa rabote... ...tatin otac je kao mlad, u doba kada su svi odlazili trbuhom za kruhom, posao za svojim bratom u juznu ameriku...radili su u rudnicima cilea, onda je dosao u argentinu, poceo vozit autobus i upoznao moju babu koja je takodjer za svojim bratom dosla tamo iz rodne Lumbarde na Korculi. ozenili su se, dobili mog dunda i odlucili da je njima ipak bolje doma i vratili se u predratnu jugoslaviju...imali su 5 sinova i 1 kcer od kojih je moj otac najmladji i mezimac obitelji, kad je dosao u grad svi su vec bili tamo i na neki nacin mu zamijenili roditelje...djed je radio u lokalnoj posti i tom pozicijom je bio prilicna faca, cak mu je i nadimak bio Glavar, bio je pametan, autoritativan, nekad po malo i glasan, ali tako dobrog srca u kojem je uvijek bilo mjesta za svih nas, a najvise za moju babu koju je drzao kao kap vode na dlanu...takve ljubavi su danas rijetkost...ni jedno ni drugo nisu vise tu...otkad je baba umrla dolazak u to mjesto mi se nekako promijenio, stisne me u prsima kad dodjem ispred kuce, ona prazna, ne ceka me onaj njezin veseli osmjeh ispred kuce i ne ceka me njezin cvrsti zagrljaj (bila je sitna zenica, pa kad bi me zagrlila dosla bi mi do malo povise pasa..) a uspomene se vracaju i time mi vracaju i osmjeh na lice s trunkom nostalgije... ...mamini su zivjeli u selu do, jedno 4 km udaljenom...djed je bio tipicni primjer starog ribara koji se svako jutro ranom zorom dizao u 4 sata ujutro, prepjesacio cijelo brdo do barke i na taj nacin prehranjivao obitelj...baba se brinula za kucu i poljoprivredu, tako da je nemali broj puta djed plovio do Lopuda, Sipana i sl. trgujuci dobrima...uvijek je bio pun zanimljivih prica i dogadjaja i kad smo bili mali svi bi se nakrcali u njega u krevet trazeci da nam prica svaki put novu pricu...kako smo provodili po cijela ljeta tamo, cesto bi se dizali s njime ujutro, i nije nam bilo tesko toliko propjesacit, istrpit mucninu u barci od mirisa jeske i mrtvog mora samo da budemo s djedom...kad je umro, bilo nam je uzasno...sjecam se da smo vozeci se busom, najednom ugledali u daljini uvalu u kojoj je djed cesto ribao i drzao barku, odjednom su sve uspomene navrle i suze vise nije moglo nista zaustaviti...Cocina pjesma, Ribari zorno prikazuje mog djeda i njegov zivot i uvijek kad je cujem mi se zacakle oci od uspomena...baba je jos ziva, ima svoje zivotinje, vrt i pravi najbolji kozji sir na svijetu...kao mlada je dosla iz dubrovackog primorja, nije zavrsila skole, ali to je jedna tako inteligentna zena koju nitko ne moze prevarit i svaku situaciju zna odlicno procijenit, toliko mudrosti se krije u toj zeni, zivotne mudrosti jer joj nije bilo lako u zivotu...nikad joj nisam mogla muljat, uvijek me procita, a meni to i ne smeta jer mi se nekad cini da su njezina shvacanja danasnjeg svijeta puno modernija nego npr. od moje mame... ...brat, ja i rodjaci smo naravno, dok god smo mogli svako ljeto provodili tamo, jedva cekali ljetne praznike i mrzili pocetak rujna kad bi se morali vratit u grad...mislim da sam bogata za jedno predivno djetinjstvo, toliko puno uspomena i bezbrizno...tada na Mljetu nije bilo auta, tu i tamo bi koji protutnjao, nije bilo turista, sve je bilo tako opusteno i kako se nama cinilo prilagodjeno nama...kako su mjesta bila u unutrasnjosti otoka, za poc na kupanje je trebalo dobro protegnut noge, ali to nam nije smetalo kad bi se skupila ekipa nas razbojnika, taj put bi prosao u trenu...u svakom mjestu je bio jedan telefon, i to muzejski primjerak (ono kad moras vrtit onu rucku i cekat centralu da ti se javi da covjeku reces dje ima zvat) i svako par dana bi cekali u redu da nam se jave nasi iz grada s novostima...televizija nas nije zanimala, a i slabo se vidjela, vise smo mogli uhvatit talijanske programe nego nase...isao je jedan brod s otoka i na otok, i to jedan put dnevno, mislim i ne svaki dan, sjecam se da smo se morali dizat usred noci da stignemo na brod s mljeta, starim drndavim busom vozili se jedno uru vremena do luke, i da je voznja trajala i po 4 ure...znali smo gdje su najbolji sipci, grozdje, ko pravi najbolji kruh (definitivno moja baba, i to onaj ispod peke-to je kolac, a ne kruh), imali svoje "kuce" na maslinama...na mljetu nema zmija pa smo bezbrisno bosi trckarali poljima... ...prije nekoliko godina smo napravili nasu kucu u Saplunari...nesto da imamo za sebe kad dodjemo, a i buduci je mljet postao trazen od strane turista, i u te svrhe...prva dva ljeta, kako sam bila jos student, sam provela tamo, brinuci se za kucu i za turiste i to mi je bilo super...kad dodjes u luku s brodom, kao nekom magijom vrijeme se odjednom uspori, kao da si doso na neko mjesto iz bajke...ljudi su neoptereceni, svi te pozdravljaju (cesto bi me turisti koje sam vozila znali zezat da je najbolje da ruku stalno drzim u zraku jer koje god auto sretnemo, svira i ljudi pozdravljaju), svi su nasmjeseni i pozitivni...po cijela ljeta sam hodala u kupacem kostimu, eventualno pareo ili sugaman preko, bosa ili japanke na nogama, za sminku i frizuru me nije bilo briga...uostalom, da sam isla sredjena po otoku, prilicno bih odudarala od ostalih ljudi...u sred otoka, jedno pola sata voznje od mog mjesta je jedan kafic, Komarac se zove gdje se izlazi vanka...tu se skupi ekipa s cijelog otoka, pusta se muzika po narudzbi i vlada opca neopterecenost, tko ce platit turu, tko s kime prica i sl... ...turizam je ovdje dosao prije mozda 5-6 godina, kada se malo pocelo raditi na revitalizaciji istocne strane otoka...dotad je sve bilo okrenuto prema nacionalnom parku, i sva ulaganja su se vrsila u taj dio otoka...na istocnom kraju otoka, u Saplunari je bila vojna baza, do prije rata jugovojske, a i sada par novaka sluzi vojni rok tamo...tako da se vec osjeti ta zelja ljudi za brzom zaradom, kuce nicu ko gljive poslije kise, obala se lagano devastira, grade se ugostiteljski objekti skoro pa u moru...ljudi nikako da shvate da turisti ovdje i dolaze jer nalaze tu ono cega ima jos jako malo, mir, tisinu i prirodne ljepote...nadam se samo da uskoro necemo postati gosti na vlastitom otoku i da je odrzivi turizam kljuc razvitka ovog otoka... ...nakon ta dva ljeta sam dobila posao tu, zavrsila faks i trebala napisat diplomski rad. Kako sam imala super mentoricu, dopustila mi je moj prijedlog za temu, a taj je bio: Transformacija otoka Mljeta uslijed razvitka turizma. Hm, poslastica za mene...iako sam dosta citala i znala o otoku i povijesti, to je bilo razdoblje kad sam s gustom iznova istrazivala povijesne cinjenice, legende, tijek razvitka otoka...mogu se pohvalit da sam nakon sto sam obranila diplomski dobila komentar od mentorice, da odavno nije citala diplomski toliko nabijen emocijama prema svom otoku i da jednostavno nije mogla ni htjela nista mijenjati...to je za mene bio svojevrsni doprinos mom otoku koji me toliko usrecio... ...kad god cujem da je netko bio tamo, da mu je bilo lijepo, da ima neke lijepe price otamo srce mi naraste dva puta vece i ponosna sam i sretna sto su mi moji omogucili da provedem nezaboravno djetinjstvo na mom otoku i da imam ove uspomene koje su tako vrijedne da ih svi novci ovog svijeta ne mogu platit... ...zadnji put sam bila na Mljetu pretkraj prosle godine kad sam pozvala cijelo svoje drustvo da proslavimo moju diplomu, i kako se svaki vikend nesto potrefi, nikako ne mogu odvojit vikend za otic tamo i vec me hvata nervoza i vec mi jako fali...jedva cekam da vidim brata danas da mi isprica novitati....

srijeda, 07.03.2007.

Ode Mare preko bare... ...eh, sto me danas uhvatilo pisanje...sto cu, ja volim pisat, a kad imam tema ne moze me nitko zaustavit, samo da nije standardno kukanje jer ne zelim ostavit dojam da sam jadna, tuzna, depresivna i da me netko zali...to mi je najgore sto bi mi se moglo dogodit-da me netko zali! sve samo to ne! jer ja sam stvarno optimisticni veseljak, ali imam svoje dane kao i svi, i kontam bolje ovdje izbacit (brzo tipkam, pa kad krenem ne mos me zaustavit) nego tlacit druge, za druge ostavljam svoje veselo raspolozenje, optimizam, eventualno tjesenje...sada malo o aktualnostima u mom zivotu... ...jucer mi je jedna prijateljica i zvanicno objavila da ona stvarno ide u Puerto Rico na neko neodredjeno vrijeme...ma bila je ona tamo za novu godinu 20 dana i kontala sam da je to to. onda je pocela pricat kako bi opet posla, ovdje dala otkaz i spremala se za put ponovno...znala sam ja to, ali da ce to tako brzo doc nisam...i tako, ide nam mare u nedjelju preko bare...malo sam ostala, jer se sad cini premalo vremena i da se pozdravimo i da joj bilo sto recem...navikla sam ja da ona i njena sestra (op.a. moja naj prija) stalno negdje idu, radile su obje na cruiserima, vise ih svrbe tabani nego mene pa odu one na par mjeseci i vrate se...ali ovo nije brod, ovo je neki tip u pitanju, ovo je trazenje posla tamo (pricala mi je muke po dobivanju radne vize u americi, a PR je u sklopu SAD-a) i nije rekla kad ce se vratit...uff, taman mi doslo do mozga da mi se najdrazi rodjak sa svoje 22 godine ozenio, poso zivjet u Chicago i sa zenom ceka bebu, kad evo i ona ode... ...znam ja da to nije ko prije kad su moji baba i djede, ona iz Lumbarde a on s Mljeta posli trbuhom za kruhom u Argentinu, pa se tamo sreli, ozenili i vratili doma, kada je putovanje brodom trajalo mjesecima a pisma stizala jednom godisnje eventualno, imamo internet, Skype (fala Bogu na Skypeu-svako malo pricam s rodjakom, gledam onu njegovu lijepu facu i skoro ko da mi je tu), skocit do amerike avionom je stvarno nista...ali odose oni, nisu tu, ne mogu ih zazvat na telefon i rec da se nadjemo, odemo na kavu i sl... ...ma vratit ce se oni obadvoje, rodjak je obeco da ce se vratit i on i zena za 5 godina, Mare znam da ce se vratit, nemirna je to duha i voli ona ovo nase podneblje...prosli vikend mi je rekla da joj idem na zivce sto stalno govorim da necu ic vanka subotom, a njoj se uvijek izlazi i uvijek je za akciju, i sad me malo sokirala da ide, i nadam se da cemo izac u subotu (kad izadjes s njom nema fala, uvijek je dobro i veselo) jer sam je uzimala zdravo za gotovo i sad ce mi bit malo krivo...a sto cu kad sam mislila da ce mi bit stalno tu pri ruci... :) ...jucer smo imali radnu akciju doma...mama je na bolovanju pa dok mi radimo ide kroz kucu i smislja kako nas iskoristit da nesto napravimo u kuci...vec odavno je kupila letve za stavit u boravak izmedju plafona i zida, samo se ceka kad ce se netko smilovat da ih postavi. i stari i ja jucer zakljucimo nakon njezinog kljucanja da je jucer taj dan, i nadobudno krenemo, ali skuzimo da to nije tako jednostavno, za odrezat kantune i postavit ih tako da lijezu jedan uz drugi i da to fino izgleda...onda se sjetimo pozvat brata za savjet koji je rekao da otac od njegove cure ima neki alat koji bi nam mogao pomoc da to napravimo precizno...onda sam ja morala sjest u auto, poc po brata, s njim poc do njegove cure doma, i svi skupa doc u nas doma...e tu nastaju pravi smjehovi...sjecate li se crtica A je to? e pa bas tako...njih obadvoje tvrdoglavi, bestimaju, padaju razne ideje, upropastili vec 2-3 letve dok su naucili (ja sam vec odavno odustala od toga, kontam, bolje se ne mijesat kad se njih dvojica necega uhvate,samo sam zvizdukala po kuci onu muziku iz gore navedenog crtica-jesam vrag ;)), posla ja lec oko ponoca, oni su jos to lijepili, filozofirali, ali kad sam se jutros probudila vidila sam da su i uspjeli. prilicno lijepo izgleda, tako da sad nova boja na zidovima dolazi do izrazaja....mama je vec pocela govorit kako treba stokove od vrata i funjestre opiturat...samo su je ignorirali, ali zna ona da ce uspjet, uvijek uspije u svom naumu :) ...znate li da su izbjeglice iz Epidaura, bjezeci od divljih slavena dosli na stijenu Laus i tu poceli osnivat naselje, a kako je postojao kanal izmedju kopna i Lausa, i to vec u 7. stoljecu (od stoljeca 7. tu hrvati disu...), negdje u 9. stoljecu su ga poceli nasipat (op.a. to je negdje gdje je Stradun sad) a u 14. stoljecu su zidine dobile danasnji oblik...E, ali vjerovatno niste znali da su raznim kopanjima i istrazivanja nadjene i anticke rusevine, tamo negdje ispod katedrale? e, znaci da su ovdje ljudi postojali i puno prije i da im je i puno prije ovdje bilo lijepo...a kako i ne bi, lijepa klima, more, a gore Srd, u to vrijeme pun hrastove sume, hrast=dub=dubrava (sada to izgleda nezamislivo), ali po toj sumi je nas grad i prozvan Dubrovnik...Ma nisam se htjela hvalisat svojim znanjem povijesti, nego me upravo tata zvao s posla da me pita ove informacije jer su ga neki gosti pitali, a on se sjetio da bih ja mogla tocno znat i drago mi je da sam mu mogla pomoc i drago mi je da on zna koga moze uvijek pitat tako da sam upravo razmisljala o tome...povijest me inace zanima i bila sam u fazi kad sam je htjela studirat, ali me turizam malo vise privlacio, a znam (akobogda nadjem poso koji trazim) da cu moc te dvije ljubavi lijepo ukomponirat zajedno... ...e, dobra vijest, sef je upravo posao na put do sljedeceg tjedna, doso se covjek pozdravit samnom, reko da mu cuvam firmu itd...sretan ti put, covjece mislim se ja! :)

utorak, 06.03.2007.

Montenegro... ...jucer sam napisala knjigu o nasem izletu i smotana kako znam bit, htjedoh samo spremiti napisano i poslije objaviti sa slikama...medjutim...nada, niente...moja knjiga ode u zaborav... ...pa cu sada pokusati evocirati uspomene i prenijeti ponovo ono sto sam napisala...slike slijede s kucnog kompjutera jer su mi tamo spremljene... ...daklem, nedjelja je rano pocela, vec oko 7 ipo je zvonio sat buduci je nasa vodicka ozbiljno shvatila svoj posao i htjela je da sve sto je zacrtala i obidjemo, ali mi nije bilo zao ranog budjenja, jer kao sto svi znate dan je bio izmisljen...ponosna sam na sebe, kasnila sam samo 3 minute... :) tako smo se krenuli skupljat, zamijenili auta u gradu (jer u peugeota 206 nije bas moglo nas 5 komotno stat, posebno ovako krakati kao sto sam ja...), krenuli, pa se vratili jer je nas vozac ostavio vozacku u peugeotu, stali na pumpi natankat, opskrbit se gricinima i vodom i hajmo... ...ovaj put smo preskocili Herceg novi, jer se tamo stvarno nema sto za vidjet, a i nas 3 smo bile tamo nedavno pa smo skontale da nema svrhe tamo gubit vrijeme...moram pohvalit B jer je pokazala prilicno znanje o crnogorskom primorju, Bokokotorskoj uvali, malim mjestima, legendama, povijesnim crticama tako da boljeg vodica stvarno nismo mogli imat, i jos joj nismo trebali platit ;) ...odlucili smo da necemo presijecati put trajektom od Bijele do Tivta jer smo bas htjeli proci cijeli zaljev do nasih odredista, i stvarno mi je drago zbog toga...od ove uvale ti zastaje dah...naravno, nigdje putem nema prometnih znakova, putokaza ni nicega sto bi ti ukazalo kuda ides, nego smo glumili engleze i svako malo stajali i pitali narod...e, kad smo vec kod prometnih znakova, negdje oko Herceg novog su nas zaustavili, vozac je vozio oko 60, a navodno je tamo ogranicenje 40, ne moram ni spominjat da znaka nije bilo tako da bismo mi policajcima kao trebali vjerovat...svaka cast na vozacevoj elokventnosti s kojom ih je uspio obrlatit jer smo se ovaj put izvukli bez kazne (ne reci dvaput da su nas zaustavili jer su vidjeli novog golfa dubrovackih tablica..no dobro, lise smo prosli pa neka im...) ...prva postaja-Kotor, taj stari grad do prije rata napucen vecinom hrvatima...sto se po arhitekturi i broju katolickih crkava da i primijetit...sve pravoslavne crkve datiraju od 19. stoljeca na ovamo, i to kad su se oni iz zaledja spustili na obalu pa su im lokalni udijelili par crkava koje su oni preuredili...povise grada se prostiru zidine koje im je Venecija izgradila i stvarno su nesto sto vrijedi vidjet, nismo se penjali gore jer bi nam previse vremena oduzelo. zadovoljili smo se time sto smo usli u par crkava, naravno da smo morali posjetiti crkvu Sv. Tripuna koja je tako elegantno uredjena i isplati se vidjeti...usli i u pravoslavnu koja je bila naravno katolicka, ali je nakon potresa pretvorena u pravoslavnu..tu se nacakulali s popom koji nam je isprico cijelu svoju zivotnu pricu, kad je cuo da smo iz dubrovnika, oci mu se zacaklile, a na kraju nas pozdravio zanimljivim pozdravom: "Udale se!" ...obisli stari dio grada za koji nam je trebalo svega 15-ak minuta i popili kavu na glavnom trgu, na kojem se nalazi glavni gradski trg sa nekoliko stekata, gradskim zvonikom, naduzim balkonom u dalmaciji i stupom srama...moram priznat da su lijepo to sredili, stolice vani su lijepe, nove, kava odlicna, konobari ljubazni...vidi se da su turisticki posjeceni...svaka znamenitost je oznacena kao i u dubrovniku, pravokutnom platnenom oznakom bordo boje, sve je cisto i ukusno...poslije smo posli na cevape, koji su bili prilicno ukusni i jeftini (tu smo naravno profesionalnom deformacijom primijetili da konobar nije najljubazniji i da bi trebao posjetit zubara bar svako par godina)... ...sljedeca postaja-Budva...opet isto gatanje putova, uzivanje u obali i td...Budva je kao i Kotor slicne povijesne i demografske strukture tako da tu nalazimo lijepi stari grad opasan zidinama, uske kalete, funjestre sa bijelim skurama, bas pravi duh mediterana...ovdje se osjeti da oni zive na staroj slavi, znaci da se dice onim sto su im drugi napravili, ali mora se priznat da su ovi stari djelovi prilicno ocuvani i odrzavani...prema pucini okrenuta je plaza Richardova glava sa dosta suncobrana, stolova i ljudi koji su uzivali na marcanom suncu...muske smo ostavili da piju kafu (e, oni su u svakom gradu morali popit kafu), a mi smo obisli malo ostali dio grada...vidi se da zive od turizma, uz obalu su smjesteni ugostiteljski objekti (mozda zeru neukusni, tipa kiosci, standovi, pecenjarnice i sl)...ni hoteli sto smo ih vidjeli nisu nesto, vidi se da su daavno izgradjeni i da nije bas ulagano u njih...obalom se proteze pjescana plaza (Slovenska plaza se zove), a usred vale je jedan lijepi mali otok, Sv. Nikola koji se meni posebno svidio, baca malo na egzotiku... ...onda smo se uputili u Cetinje, da vidimo na sto su oni tako ponosni..Cetinje im je sjediste njihove povijesti i kulture, cak je i prijestolnica bio nekad...poceli smo uspon na Lovcen, ali ovaj put smo nekako zaobisli one poznate serpentine koje smo ostavili za povratak...ok, tamo ima muzeja, predsjednikova rezidencija (tu se po prici jednog policajca koji je i cuva, predsjednik dodje slikat, primit goste i nazad, jer im stvarno nema sto pokazat), diplomatske vile, tvornica Obod (sjecate se frizidera Obod Cetinje?), manastir sa Njegosevim mauzolejom i to je to...sve ostalo, kao i vec spomenuti objekti su u prilicno jadnom stanju, fasada opada, funjestre se nisu opiturale stoljecima, ulice prljave, kuce svih boja i velicina, ali kao da si neznamgdje dosao, nekako jadno...setamo mi glavnom ulicom, nigdje ni pasa na ulici, neka jeziva tisina, tako da smo ovaj put odgovorili muski dio ekipe od kafe i krenuli prema Njegusima, mjestu gdje se nalazi Njegoseva rodna kuca i gdje smo culi da ima dobrog prsuta i sira... ....E tu je pocela prava pustolovina, uskim jednosmjernim vijugavim cestama iz doba austrougarske koje su se otad promijenile jedino u tome sto su presvukli asfalt preko...sva sreca da nismo puno auta sreli usput jer nema bas puno mjesta gdje se mozes mimoic...a dole provalija..(kaze jedan clan nase ekspedicije, da ga je ovo podsjetilo na ono kad avionom prelijeces alpe...e sad mozete zamislit sliku)...dosli smo do Njegusa i odlucili samo proc tuda jer se vec spustao mrak, putem smo sreli neke sumnjive ljude i nismo imali nikakvu zelju zaustavit se tamo...pusti prsut i sir, daj nas na more...tu smo skontali da put do Njegusa i nije nesto strasan, sto nas je cekalo kad smo se poceli spustat s vrha Lovcena na more...put je iz istog vremena, iste kvalitete, sa 44 serpentine...fala Bogu da smo imali super vozaca, ja se ne bih usudila vozit do dole...a dole Budva, doslovno kao da gledas iz aviona... ...Nitko sretniji od nas kad smo se uhvatili mora...kako je bio vec mrak, ovaj put smo odlucili otic u Tivat na trajekt da skratimo put...opet stani, pitaj ljude kuda se ide do Tivta. Kazu, skreni lijevo i samo pravo, nemos falit...i tako krenusmo, uskom, jednosmjernom obalnom cestom jedno vise od po ure (ja sam se pocela zezat da cemo zavrsit u Albaniji kako smo krenuli)...ukrcali se u trajekt (tu su prilicno dobro organizirani, trajekt ide svako malo, placa se 4 eura sve skupa i voznja traje toliko da ni cigar ne stignes popusit do kraja...) dosli do drugog kraja i kuci svojoj... ...uspjeli smo uletit u jedan duty free shop u bescarinskoj zoni, kupit cigare, na granici nas nitko nije gnjavio i trk u konavle... ...Konavle moje, Konavle lijepe....ma mi smo po svemu naprijed puno godina, nakon onih cesta (jedna od zanimljivosti...nasred ceste velika rupa, kraj nje znak za grbu...dakle, nitko se nije potrudio zakrpit rupu, bilo je lakse stavit znak.., a da ne spominjem vec recene putokaze i znakove kojih nema), ovu nasu Jadransku magistralu smo prozvali autocestom...obavili razmjenu auta i doma... ...to je bio prekrasan dan, u odlicnom drustvu i ponovio se opet uskoro u nekoj drugoj destinaciji!

subota, 03.03.2007.

Ništa mi neće ovi dan pokvariiit... ...nikakvi crnjaci i ružne stvariii... ...jutros sam trebala prije posla neke banke obic pa kontam, idem ja malo zakasnit, nece se znat, sef zna da sam s busom i da mi treba malo vremena (op.a. trebalo mi 5 minuta, ali nema veze...)...probudila se uru iza nego inace, kao svaku subotu ujutro s bratom sam izbrojila par tradicionalnih psovki subotojutarnjih...(tipa-j....ti subotu, kapitalizam, globalizaciju, sefove), onda ja odem stavit kavu dok on jos bestima u sobi...otvorim funjestru kad sunce, toplo, nekako pravo proljetno vrijeme...i meni lijepo... ...popila kavu s mojima i obavila jutarnju rutinu, trka na bus, stavila slusalice na usi (tamo muzika bas po mom gustu)...hodam putem, smijem se danu, smijem se proljecu, smijem se odlicnoj muzici (imam nekad osjecaj, dok su mi slusalice na usima, da ljudi okolo hodaju po taktu te muzike....ludo skroz) i veselim se vikendu... ...trebali smo veceras u ston, ali cemo sutra u montenegro na cijeli dan, a kako neki nisu dobili placu jos puno im je to troskova, a opet bolje ne ispucat sve u dva dana onda sljedeci vikend mislit sto cemo... ...moja naj prija je vodic, i neka agencija je zvala da vodi neke amerikance u montenegro, a kako ona bas i ne pozna tamo mjesta, njen dragi joj se ponudio da ce je odvest tamo, a ona nas pozvala, tako dajboze sunca sutra i ekipa se sprema u ekspediciju...mislim da ce se ic u Budvu, Cetinje, Kotor i akobogda na Lovcen...starci opet njorgaju sto idem tamo (op.oni. "njihova noga tamo nece vise nikad krocit"), a moj istrazivacki duh me vuce bilo gdje, a znam da oni tamo preko grane imaju prekrasnu prirodu (ali ipak za infrastrukturu ne daju ni dinara)..Boka, za Lovcen sam cula da je isto super i da im je super sir i prsut (a ja sam tamo gdje se dobro jede, jelte?), a i veselim se ic tamo gdje nisam dosad bila... ...prije nekoliko sam isla s prijama ali smo kasno posle pa smo bile samo u Herceg novom, i mogu vam rec, da je sve bilo ok, nitko nas nije gnjavio ali imali smo neki neugodni osjecaj dok smo prelazile granicu...nas 3 u starom unu dubrovackih tablica...ali sutra nas ide vise i bas nas briga, mi imamo svoje drustvo i cilj i to je to...e, da muski su culi da negdje imaju odlicni cevapi pa moraju provat, a necu se ni ja bunit... ...uglavnom, nadam se da ce bit lijepo vrijeme, da cu uspjet uhvatit koju dobru sliku i stavit je tu...uzivajte u vikendu a i ja cu se potrudit... :)

četvrtak, 01.03.2007.

Odbijenica... ...jos jedna ljubazno srocena odbijenica je doplovila danas na moj mejl...jos jedna u nizu, vise znam kako izgledaju, ko da svi pisu te odbijenice po nekom predlosku...odlucili oni uzet druge kandidate, imat ce moj zivotopis u arhivi za drugi put kad se pruzi prilika...ljubazno odgovorih, ljubaznom covjeku i sto cu...necu kukat ne da mi se... ...poslala sam ja onu pristupnicu za onaj hotel (nesto drugo), i cujem da nema teorije da se taj hotel otvori ove godine a i to je lutrija...jos jedan moj zivotopis na nekom drugom mjestu ceka potrebu za mojom strukom...hm...nekako mi se cini da ce moja diploma na koju sam toliko ponosna pozutjet od stajanja dok ja ne pocnem radit ono sto volim... ...ajde, bar cu onda u ovoj firmi iskoristit godisnji u 6. mjesecu (jos mi ostalo od prosle godine tjedan dana) i odoh ja u istrazivanje slavonije... ...malo sam u behudu sad, slusa mi se balasevic, a doma odnijela cd-ove...

<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv