Moj Mljet...
...kako stvari sad stoje, mislim da ce ovaj vikend biti prilicno statican, malo smo se rastrkali, ali dobro treba i takvih dana...mislim da ce mama bit sretna jer ce dobit ispomoc u subotnjem "odredu za cistocu"...uf uvijek je vikendom uhvati ludilo za pospremanjem...
...sinoc sam razmisljala da odem na Mljet, sama onako malo za svoju dusu, sjest na taracu ispred kuce i uzivat u tisini...sama...volim to kvando i kvando, a posebno sto je brat s curom bio 3 dana tamo pa me nekako jos vise pomamilo da odem...nego mislim da ce ipak Mare nesto oprostajnog tipa organizirat veceras pa moram bit spremna, ipak zenu necu vidjet dugo...
...nego, citala sam neke stare postove broda u boci i vidim da se covjeku tamo stvarno svidjelo, a kako i ne bi, svatko ko tamo ode jednom bar zaljubi se nepovratno u taj raj na zemlji, jedan od rijetkih jos uvijek prilicno ocuvan i othrvan modernim vremenima...pa kontam da malo opisem i moje osjecaje prema otoku kad vec imam tu priliku da su mi korijeni odavde...
...moji roditelji su porijeklom otamo...obadvoje su sa 14 godina (kako kaze moj otac da mu je njegov otac kupio kartu u jednom smijeru za u Grad) otisli u Grad na skolovanje i tu zasnovali obitelj i ostali, ali i sad moj otac kad ide na Mljet kaze: Idem doma! uvijek je govorio a jos ga to i drzi da ce kad ode u penziju i kad se mi osamostalimo poc s mamom tamo zivjet...mislim da mu fali onaj otkinuti dio djetinjstva kad je morao doc u Grad i kad je morao poslije poc navegavat i ostat u gradu...
...moji roditelji su iz malih mjesta u unutrasnjosti otoka, malih vec sada skoro napustenih mjesta, ali u kojima se tako zivo osjeca duh proslosti i koji te samo jednom setnjom sredistem mjesta tako fino vrati unatrag u ta vremena kad je svaka kuca bila puna djece, kad je svako mjesto imalo osnovnu skolu, skoro pa mozes cut graju ribara i poljoprivrednika koji se vracaju sa rabote...
...tatin otac je kao mlad, u doba kada su svi odlazili trbuhom za kruhom, posao za svojim bratom u juznu ameriku...radili su u rudnicima cilea, onda je dosao u argentinu, poceo vozit autobus i upoznao moju babu koja je takodjer za svojim bratom dosla tamo iz rodne Lumbarde na Korculi. ozenili su se, dobili mog dunda i odlucili da je njima ipak bolje doma i vratili se u predratnu jugoslaviju...imali su 5 sinova i 1 kcer od kojih je moj otac najmladji i mezimac obitelji, kad je dosao u grad svi su vec bili tamo i na neki nacin mu zamijenili roditelje...djed je radio u lokalnoj posti i tom pozicijom je bio prilicna faca, cak mu je i nadimak bio Glavar, bio je pametan, autoritativan, nekad po malo i glasan, ali tako dobrog srca u kojem je uvijek bilo mjesta za svih nas, a najvise za moju babu koju je drzao kao kap vode na dlanu...takve ljubavi su danas rijetkost...ni jedno ni drugo nisu vise tu...otkad je baba umrla dolazak u to mjesto mi se nekako promijenio, stisne me u prsima kad dodjem ispred kuce, ona prazna, ne ceka me onaj njezin veseli osmjeh ispred kuce i ne ceka me njezin cvrsti zagrljaj (bila je sitna zenica, pa kad bi me zagrlila dosla bi mi do malo povise pasa..) a uspomene se vracaju i time mi vracaju i osmjeh na lice s trunkom nostalgije...
...mamini su zivjeli u selu do, jedno 4 km udaljenom...djed je bio tipicni primjer starog ribara koji se svako jutro ranom zorom dizao u 4 sata ujutro, prepjesacio cijelo brdo do barke i na taj nacin prehranjivao obitelj...baba se brinula za kucu i poljoprivredu, tako da je nemali broj puta djed plovio do Lopuda, Sipana i sl. trgujuci dobrima...uvijek je bio pun zanimljivih prica i dogadjaja i kad smo bili mali svi bi se nakrcali u njega u krevet trazeci da nam prica svaki put novu pricu...kako smo provodili po cijela ljeta tamo, cesto bi se dizali s njime ujutro, i nije nam bilo tesko toliko propjesacit, istrpit mucninu u barci od mirisa jeske i mrtvog mora samo da budemo s djedom...kad je umro, bilo nam je uzasno...sjecam se da smo vozeci se busom, najednom ugledali u daljini uvalu u kojoj je djed cesto ribao i drzao barku, odjednom su sve uspomene navrle i suze vise nije moglo nista zaustaviti...Cocina pjesma, Ribari zorno prikazuje mog djeda i njegov zivot i uvijek kad je cujem mi se zacakle oci od uspomena...baba je jos ziva, ima svoje zivotinje, vrt i pravi najbolji kozji sir na svijetu...kao mlada je dosla iz dubrovackog primorja, nije zavrsila skole, ali to je jedna tako inteligentna zena koju nitko ne moze prevarit i svaku situaciju zna odlicno procijenit, toliko mudrosti se krije u toj zeni, zivotne mudrosti jer joj nije bilo lako u zivotu...nikad joj nisam mogla muljat, uvijek me procita, a meni to i ne smeta jer mi se nekad cini da su njezina shvacanja danasnjeg svijeta puno modernija nego npr. od moje mame...
...brat, ja i rodjaci smo naravno, dok god smo mogli svako ljeto provodili tamo, jedva cekali ljetne praznike i mrzili pocetak rujna kad bi se morali vratit u grad...mislim da sam bogata za jedno predivno djetinjstvo, toliko puno uspomena i bezbrizno...tada na Mljetu nije bilo auta, tu i tamo bi koji protutnjao, nije bilo turista, sve je bilo tako opusteno i kako se nama cinilo prilagodjeno nama...kako su mjesta bila u unutrasnjosti otoka, za poc na kupanje je trebalo dobro protegnut noge, ali to nam nije smetalo kad bi se skupila ekipa nas razbojnika, taj put bi prosao u trenu...u svakom mjestu je bio jedan telefon, i to muzejski primjerak (ono kad moras vrtit onu rucku i cekat centralu da ti se javi da covjeku reces dje ima zvat) i svako par dana bi cekali u redu da nam se jave nasi iz grada s novostima...televizija nas nije zanimala, a i slabo se vidjela, vise smo mogli uhvatit talijanske programe nego nase...isao je jedan brod s otoka i na otok, i to jedan put dnevno, mislim i ne svaki dan, sjecam se da smo se morali dizat usred noci da stignemo na brod s mljeta, starim drndavim busom vozili se jedno uru vremena do luke, i da je voznja trajala i po 4 ure...znali smo gdje su najbolji sipci, grozdje, ko pravi najbolji kruh (definitivno moja baba, i to onaj ispod peke-to je kolac, a ne kruh), imali svoje "kuce" na maslinama...na mljetu nema zmija pa smo bezbrisno bosi trckarali poljima...
...prije nekoliko godina smo napravili nasu kucu u Saplunari...nesto da imamo za sebe kad dodjemo, a i buduci je mljet postao trazen od strane turista, i u te svrhe...prva dva ljeta, kako sam bila jos student, sam provela tamo, brinuci se za kucu i za turiste i to mi je bilo super...kad dodjes u luku s brodom, kao nekom magijom vrijeme se odjednom uspori, kao da si doso na neko mjesto iz bajke...ljudi su neoptereceni, svi te pozdravljaju (cesto bi me turisti koje sam vozila znali zezat da je najbolje da ruku stalno drzim u zraku jer koje god auto sretnemo, svira i ljudi pozdravljaju), svi su nasmjeseni i pozitivni...po cijela ljeta sam hodala u kupacem kostimu, eventualno pareo ili sugaman preko, bosa ili japanke na nogama, za sminku i frizuru me nije bilo briga...uostalom, da sam isla sredjena po otoku, prilicno bih odudarala od ostalih ljudi...u sred otoka, jedno pola sata voznje od mog mjesta je jedan kafic, Komarac se zove gdje se izlazi vanka...tu se skupi ekipa s cijelog otoka, pusta se muzika po narudzbi i vlada opca neopterecenost, tko ce platit turu, tko s kime prica i sl...
...turizam je ovdje dosao prije mozda 5-6 godina, kada se malo pocelo raditi na revitalizaciji istocne strane otoka...dotad je sve bilo okrenuto prema nacionalnom parku, i sva ulaganja su se vrsila u taj dio otoka...na istocnom kraju otoka, u Saplunari je bila vojna baza, do prije rata jugovojske, a i sada par novaka sluzi vojni rok tamo...tako da se vec osjeti ta zelja ljudi za brzom zaradom, kuce nicu ko gljive poslije kise, obala se lagano devastira, grade se ugostiteljski objekti skoro pa u moru...ljudi nikako da shvate da turisti ovdje i dolaze jer nalaze tu ono cega ima jos jako malo, mir, tisinu i prirodne ljepote...nadam se samo da uskoro necemo postati gosti na vlastitom otoku i da je odrzivi turizam kljuc razvitka ovog otoka...
...nakon ta dva ljeta sam dobila posao tu, zavrsila faks i trebala napisat diplomski rad. Kako sam imala super mentoricu, dopustila mi je moj prijedlog za temu, a taj je bio: Transformacija otoka Mljeta uslijed razvitka turizma. Hm, poslastica za mene...iako sam dosta citala i znala o otoku i povijesti, to je bilo razdoblje kad sam s gustom iznova istrazivala povijesne cinjenice, legende, tijek razvitka otoka...mogu se pohvalit da sam nakon sto sam obranila diplomski dobila komentar od mentorice, da odavno nije citala diplomski toliko nabijen emocijama prema svom otoku i da jednostavno nije mogla ni htjela nista mijenjati...to je za mene bio svojevrsni doprinos mom otoku koji me toliko usrecio...
...kad god cujem da je netko bio tamo, da mu je bilo lijepo, da ima neke lijepe price otamo srce mi naraste dva puta vece i ponosna sam i sretna sto su mi moji omogucili da provedem nezaboravno djetinjstvo na mom otoku i da imam ove uspomene koje su tako vrijedne da ih svi novci ovog svijeta ne mogu platit...
...zadnji put sam bila na Mljetu pretkraj prosle godine kad sam pozvala cijelo svoje drustvo da proslavimo moju diplomu, i kako se svaki vikend nesto potrefi, nikako ne mogu odvojit vikend za otic tamo i vec me hvata nervoza i vec mi jako fali...jedva cekam da vidim brata danas da mi isprica novitati....
|
