...jes govno (da prostite)...
...nadjem se ja tako usred neke trac-partije u kojoj se spominju neke bracne ili prevare u vezi, los odnos partnera i sl. i onda isti taj dan dobijem komentar od dvoje razlicitih ljudi na razlicitom mjestu (obadvoje u sretnim vezama, op.a.) da ti nakraju ispadne bolje bit sam (ono, meni kao, jer trenutno nisam u vezi..)...i ja se automatski snervam na to...
...onda je najbolje ni ne vozit auto jer mozes stradat (ja sam u svojoj vozackoj karijeri imala dvije prometne pa i sad vozim i uzivam u voznji i onaj osjecaj kad sjednem u auto, upalim muziku i dam gasa je neopisiv i smiruje samo tako...), ne putovat nigdje da ti se sto ne dogodi, cuvat poso koji ne volis ali je stalan jer "vidis kakva je situacija i koliko je nezaposlenih"...ma riga mi se od tih izjava ljudi koji nisu spremni na nikakav rizik...najgore stanje (osim nedajboze bolesti) mi je stanje stagnacije, ono kad mi se nista ne dogadja, ni dobro ni lose, nego zivot tece onako laganini...
...u svakoj vezi postoji opasnost da budes povrijedjen, prevaren, da ti netko slomi srce, ali postoji toliko puno stvari koje propustas kad nisi u vezi i pod tim ne mislim samo na seks...propustas ono uzbudjenje upoznavanja, onaj fini osjecaj zaljubljenosti, one leptirice u stomku, onu ugodu kad imas nekoga pored sebe ili se budis na necijem ramenu...i onda kad cujem one izjave odozgo smuci mi se i tlak mi skoci na 500! bila sam u vezama, voljela sam, bila sam voljena, bila sam i prevarena (e taj je dobio nogu u svoju prevarantsku guzicu i kartu u jednom smijeru iz mog zivota...), nitko jos nije bio nasilan prema meni (he he, kako i bi, ja svih upoznam s mojim bratom od 205 cm)...i srce mi je bilo slomljeno, vjerovatno sam i ja par srdaca slomila, ali to te prodje, prebolis nekako i opet se nadas da ce bit bolje, ides dalje jer oni osjecaji koje sam spomenula gore kad si u vezi ne moze nista zamijenit...uostalom ja sam naucila da je zivot najbolja skola, i kako ces neke stvari naucit ako ih ne prozivis...sad sam pametnija za neke nove izazove u buducnosti...i ne prihvacam recenicu Bolje ti je biti sam...NIJE!
...samostalna sam, ne treba meni nitko ni da me hrani ni da me financira (ovo je opaska na one vijesti kad cujem da zene trpe svakakve gadosti, od prevare do nasilja radi nekakvog osjecaja ovisnosti)...dogodi se krah i idem dalje...ljudsko srce je izdrzljivo i kuriozno, bar je moje takvo...malo padnem pa odmah skocim gore jos visa od svojih 1,83 i veselim se zivotu i novim izazovima...
...jucer sam bila na kavi s mojom ivonom koja je bila nervozna i opet se potezala prica o skucenosti naseg grada, (ne)mogucnosti kupnje vlastitog stana (op.a. cijelo moje drustvo, a priblizno smo istih godina a ima nas dosta, zivimo jos uvijek sa starcima, svi radimo i sl.) jer zivimo ovdje gdje cijene nekretnina svakodnevno skacu ko da nisu normalne...i onda sam ja njoj rekla, "stara moja, amo mi iskoristit to sto zivimo sa starcima, skupit love i otic negdje samo nas par na neko putovanje da nas fino tetose i da se imamo cemu veselit"), ona odusevljeno prihvatila...poslije smo Branki poslali poruku: Ide li ti se u Istambul?, samo je pitala Kad? Sto volim kad imam oko sebe ljude slicne sebi.. :)
...sad poslije posla idem na jos neki razgovor za posao...sto cu, delphi kopaj, nesto ces iskopat na finimentu... :)
...kad sam odlucila kupit auto (op.a. trebo bi mi doc moj clijic do kraja mjeseca, bas se veselim) onda su padali savjeti da jeli mi to bas neophodno, pa gdje cu ja bit za 7 godina, hocu li imat poso, pa ovo pa ono...ne, najbolje da ja sljedecih 10 godina zicam u staroga njegovog starog golfa dvicu, i to kad i uspijem uzicat, onda se moram dogovorit s bratom, jer i njemu uvijek treba, a da ne kazem da stari jos uvijek filozofira i da mu je kljuce od auta dat ko da neznamsto daje...ili vozit se busom, a imam priliku sad kad imam pristojnu placu, sebi i omogucit to...
...evo ovaj vikend nije bio los, ali prestatican za moj ukus...ja sam htjela u mostar na cevape kad vec nismo posli u ston, ali nekako su svi imali neke druge obaveze...proletio je meni vikend zanimljivo, ali sam bila u gradu...
...eto, ja ne znam kako ce bit za nekoliko godina, hocu li ja i tada zivjet sa starcima, hoce li dojahat moj princ na bijelom konju i hocu li radit poso koji volim, ali ja ne mogu stat doma i rec da je dobro ovako sto se nista ne dogadja, a meni se uvijek nesto dogadja...skoro nikad nisam provela cijeli dan doma na kaucu gledajuci tv...nemam mira, uvijek me nesto novo zanima i uvijek hocu vise...imam jedan zivot i ne zelim da me starost pita gdje mi je bila mladost...
Post je objavljen 12.03.2007. u 12:56 sati.