komentiraj (13) * ispiši * #
Dan dobrih želja
ponedjeljak , 27.04.2009.
Dragi moji...
došao red na mene.
A ja uzbuđena kao malo dijete na svojoj zabavi.
No...bus je spreman.
Bus u koji možete ući svi vi koji imate dobre želje.
Da, da...slobodno uđite...vodim vas na uzbudljivo putovanje.
Pod jednim uvjetom: da u škrinjicu, koja se nalazi ispod poklopca,
ubacite svoja zrnca iskrenosti.
Sve vas grli vaša Decy
komentiraj (31) * ispiši * #
Tijelo od pijeska
petak , 24.04.2009.
Oblačim te u ljubav
Rukama koje nisam učila
Kako da te uzbuđuju
Kada im je tvoj ud nadohvat
Mislila sam da je muško tijelo
Kao kora staroga hrasta
Ja, sebi nepoznata zemlja
A ti kažeš: diraš ga kao da je čipka
Štrikam bajku o nama
Iz sadašnjosti
Da bih ju u budućnosti pripovijedala
Moja ruka bi te
I sklopljenih očiju prepoznala
Jer mirišeš na nas
Pojma oni nemaju
A igraju se rukama kao naše
A kako se i možemo vidjeti
Kad smo tako bliski
Što ću kad volim udvoje
Ima li što ljepše od lijepe žene
Svinula sam se u krivulji
Nerođena djeteta
I smjestila u tvoje udove
Oslonjena leđima
Osjećala sigurnost
Tvoga imena nagog čovjeka
Da li to vrijeme prolazi
Ili samo traje
U pješčanom satu naših ruku
komentiraj (20) * ispiši * #
Muke po vojaku
ponedjeljak , 20.04.2009.
Bojao sam se da me moj hod razotkriva. Ili složene boje odjeće. Možda koja nepravilno izgovorena riječ. Pa sam zato više šutio, jer sam se držao one 'da je bolje pametno šutjeti, nego....'.
Škola koju sam pohađao bila je samo za odabrane gradske cure i tatine sinove, koji nisu morali puno učiti. Ali, ja sam želio biti liječnik, priznajem u početku više iz osvete da mi se jednoga dana svi koji su me gledali odozgo, klanjaju pred mojom bijelom kutom, nego iz humanosti tog poziva da pomažem drugima. No, zar takvu grubost i nesmotrenost kod odabira životnoga poziva može netko zamjeriti nedozrelom osamnaestogodišnjaku.
Moja kuća se nalazila u prvom selu naslonjenom na rubove grada, a dalje od nje prostirale su se zelene livade. I nije bilo bitno što s prozora svoje sebe vidim velike nebodere, kad sam morao nakon nastave stati na stajalište za bus i priključiti se 'vozarima', kako su nas pogrdno zvali pripadnici elitne škole.
I nije ništa vrijedilo to što sam bio prvi na spisku objavljenom o primljenim učenicima, jer je čistom prosjeku 'od pet', bilo prislonjeno mnoštvo pohvala u osvojenim mjestima sa takmičenja.( A bio sam tako ljut na moga priprostoga oca, koji je noseći svjedodžbe za upis odnio sve moje pohvale. I dugo se prepirao sa gospođom koja je primala dokumenta na upis, i koja je tvrdila da osim svjedodžbi i rodnoga lista ne treba ništa, inzistirajući da to ona ipak sve uzme. A onda je mrmljao sebi u bradu:"Ona će meni reći da ne treba, a sutra će primiti nekoga bogatunića sa trojkama i dvojkama.")
I tako sam pobirao uspjehe sa odličnim rezultatom i mnogim takmičenjima, onako tiho iz prikrajka, 'moje osmatračnice' kako sam volio zvati svoju šutnju.
Tih dana zadnjega razreda dobio sam poziv za regrutiranje, i nikada mi neće biti jasno zašto, ali ja sam odlučio obaviti tu svoju obvezu prema državi, pa onda poći na studij. Kako sam ja u svojoj glavi rezonirao stvari, to je zbilja sa današnje točke gledanja glupo, ali ja sam smatrao da ću biti star za vojnika nakon završenog fakulteta, pa sam to htio obaviti mlad.
Istoga dana kada sam dobio poziv za vojsku, bio je veliki koncert poznate rock-grupe u našem gradu. I tamo sam se te večeri slučajno našao blizu nje. Nismo našli mjesto za sjediti pa smo stajali lijevo od bine.
Stajala je ispred mene sa svojim bratom, koji ju je uvijek vjerno čuvao, jer je to bio tatin uvjet da ona može doći na ovakva događanja.
Mogao sam joj osjetiti miris kose. Mogao sam ju čuti kako diše.
Bila je to cura iz srca grada, no sasvim drugačija od ostalih.
Ona je bila nevina kao dijete u povoju.
Imala je dječji nedužni osmijeh.
I uvijek je žurila kući nakon škole.
Ja, nezgrapni momak sa sela, od oca kontrolora vagonskih kola, samo sam mogao piti pogledom tu njenu čarobnu ljepotu.
Slučajno se okrenula i kada me ugledala ljubazno mi se osmjehnula i pozdravila me. Nije bila škrta na osmijehu i nisam nikada osjetio da me gleda drugačije zato što sam momak sa autobusnog čekališta.
Nakon završenog koncerta (brat mi je obećao da će doći po mene sa autom; on je već bio veliki momak i kao diplomirani pravnik već donosio svoju plaću), pitao sam ju mogu li ju pratiti do kuće.
"Naravno." - jednostavno je odgovorila, dok je njen brat koračao par koraka iza nas, da bi opravdao očevo povjerenje brata - čuvara.
Mislio sam da ću se od sreće odlijepiti od ugaženog bijelog snijega, kao balon i poletjeti.
"Mogu li te sutra nakon škole pozvati da prošećemo?" - pitao sam u strahu od njenog odgovora, a ona je brzo uzvratila:
"Možeš me ovako dopratiti doma, jer mi tata ne da izlaziti osim vikendom malo na šetnicu."
Tko je mogao biti sretniji od mene. Meni bilo dosta i to.
Pratio sam ju tako nekoliko puta i više smo sličili dobrim prijateljima, iako sam se ja tresao kao prut na vjetru od zaljubljenosti.
A onda sam joj morao priznati da odlazim u vojsku. To je bio najljepši i najtužniji trenutak u mom životu: iz njenih očiju skotrljale su se suze i u njima sam vidio svu tugu tog plavog anđela:
"Nema veze. Pisat ću ti." - šapnula je dok smo stajali kod ograde od njene velike kuće.
Vojska k'o vojska: mjesto gdje slabići postaju muškarčine. Nakon milijun poniženja, driblanja, provokacija, muškarac tamo prepozna u sebi vruće željezo prekaljeno u ledenoj vodi.
Zaboravi na majku i njenu toplu ruku; zaboravi na svoju sobu s posterima...i shvati da ni mokar i blatnjav rov nije strašan, jer se i u njemu tako slatko zaspi od umora.
Pisala mi je.
A ja sam joj tek na papiru priznao da ju volim; da imam jedan metak za sebe ako me ostavi, jer bih svakako umro od tuge; opisao sam joj vrletnu planinu na kojoj čuvam granice svoje zemlje i gdje sam redao kamen do kamena da oni iz aviona mogu pročitati njeno ime.
Pisma su stizala svaki dan, ukrašena srcima i našim inicijalima.
Pisma u kojima je opisivala svoje dane i kako ih je provodila.
No, jednoga dana došlo je još jedno pismo, na kom nisam mogao prepoznati čiji je rukopis.
Bilo je to pismo moje 'drage' susjede Karle, koja je još od djetinjstva bila zaljubljena u mene i borila se na svaki način da mi pokaže da moj plavi anđeo nije cura za mene.
U tom pismu 'uredno me obavijestila', da moj anđeo ima novoga 'prijatelja' i da ih viđa u šetnji pored parka.
komentiraj (23) * ispiši * #
Vrtoglavica
subota , 18.04.2009.
prestupam
na međi svoje vrtoglavice
tvoje ime
kažem li ga
potpisat ću poraz
nisu li kćeri nezahvalne
onoga dana kad se zaljube
ali ja sanjam
razdvojit će nas
ili ćemo se toliko voljeti
da će nam milovanja bez žara
biti slađa od sadašnjih zagrljaja
kad te dugo ne vidim
ogoljelija sam od krošnje u zimu
samo sam običan kip
mora da tako izgleda kraj ljubavi
uz knjigu koja mi zamara večeri stranicama
ne umijem zbilja
primorati kamen ili glinu
da budu nalik tebi
raspolažem tek jezikom
tek riječima
koje izviru ispod prstiju
tvoje ime
i kapitulacija moja
isto kao da želim uhvatiti vodu u šaku
ili zadržati vjetar
komentiraj (21) * ispiši * #
Povratak
ponedjeljak , 13.04.2009.
Prosinačka noć nadirala je u ulice u rano poslijepodne. Noć joj je bila milija od polumračnoga poslijepodneva kasne jeseni. Osjećala se potištena, ranjiva. Pogled joj se upinjao da raspozna bliješteće reklame glavnog slovenskog grada. Slušala je ljude oko sebe i razumjela tek svaku petu riječ, koja je sličila riječima njenog jezika. Nikada se nije osjećala dobro u tom gradu. Djevojka koja je jurišala kao Ivana Orleanska u svom mladom životu, kada bi vlak prešao granicu, izgubila bi tlo pod nogama. Hladna ljubaznost ljudi činila ju je građaninom drugog reda.' Nisu oni krivi što su takvi. Znaju da ne pripadaju ni sjevernije ni južnije', razmišljala je u obranu toga grada, po čijim mokrim ulicama se ljeskala svjetlost.
'Ispit sam položila, kako sam joj i obećala, a ona nije ozdravila.' -nesretna i ogorčena razmišljala je truckajući se u gradskom busu koji se kao debela žena klatio na putu prema kolodvoru.
Slika majke koja je ostala u bolničkom krevetu, blago nakrivljene glave okrenute prema vratima, s pogledom koji ju je milovao i pratio na odlasku, parala je njene grudi negdje unutra duboko, gdje čovjek osjeća tugu.
'Obećala si mi.' – naivno je preklinjala majku, vjerujući kada joj je rekla:'Ako položiš taj ispit, ja ću odmah ozdraviti.'
Nikada ne bi svojoj majci rekla 'lažeš', ali u taj tren se posramila svoga glasa u svojoj glavi, koji je krivio majku za neispunjeno obećanje. Samo u tom gradu, zbog tih hladnih ljudi, nije se usudila pokucati na vrata liječničke sobe i zatražiti istinu o majčinom stanju.
Samo što je sjela u kupe sa samo jednim slobodnim mjestom u sredini (kako je mrzila sjediti u sendviču dvoje ljudi koji su smrdjeli na različit način), naslonila je glavu na zaprljano ukrasno uzglavlje, koje je trebalo biti znakom prve klase i zagledala se u uzavrelu masu ljudi koja je jurila po peronu u svim smjerovima.
Ljudi su putovali i sa sobom nosili svoje sreće i svoje tuge, svoje sudbine i svoje živote. U njihovim torbama bile su istine o njima, njihovim putovanjima; kratkim kao prijevara ili dugim kao odmor.
Tek što je čula kloparanje kotača, kondukter se već pojavio na vratima i zamolio karte na pokaz.
Zatvorio je vrata za sobom, a ona je zamolila ženu pored vrata da ih malo otvori, jer je imala osjećaj da će biti spržena na tom vrelom sjedištu. Temperaturu nisu mogli podesiti, nego su bili na milost i nemilost bezobzirnoga strojovođe. Već na sljedećoj postaji, žena pored vrata i čovjek koji je sjedio preko puta nje, sve vrijeme nervozno vrteći skupi i kvalitetni šešir u svojoj ruci, podigoše se, dohvatiše svatko svoju omanju putnu torbu i bez riječi izađoše, spremni za izlazak na sljedećoj. Pojma nije imala kada i na koliko postaja staje vlak koji je vozio u rangu brzoga vlaka.
Truckanje kotača bilo je poput kapanja vode sa pokvarene slavine; bilo je kao loša glazba lošega izvođača i ona je utonula u san, shrvana bolom i slikom majke na bolničkoj postelji.
Vrata kupea otvoriše se i na njima ona ugleda Igora. Htjela mu je reći:'od kuda ti ovdje? Tako sam nesretna...plače mi se', ali kapci su joj bili tako teški da ih nije mogla pomaknuti, usta tako suha da se usne nisu micale. Sjeo je pored nje i ona nasloni glavu na njegovo rame.
'Zašto ljudi žele voditi ljubav kad su najranjiviji?', pomislila je dok je kao maca micala glavom uz njegov obraz. Njegova ruka milovala je njen obraz, pa je vrhovima prstiju obuzela njenu bradu i zakrenula ju prema sebi, a zatim je svoje usne upio u njene. Prihvaćala je poljupce kao žedna vodu i borila se da uzme zraka dovoljno da se ne uguši u poljupcima, jer kroz nos nije mogla disati.
'Tko me to drži uspravnu oko struka licem prema svjetlu koje dolazi i nestaje...', čula je sebe kako se pita .
'...oko ramena, oko koljena, ispod pazuha...gladiš mi koljena i ramena, dok sam propeta u tvome krilu, voljeni moj. A tako sam te trebala. Zašto postavljam sebi pitanja, kao osobe koje sanjaju da piške, a znaju da to ne smiju? Tko mi pridržava zatiljak, dok uzalud naginjem glavu nazad, ti me ne puštaš? Tko mi obuhvaća bedra, tko mi ih razdvaja objema rukama? Tko me dotiče pored lica, dok okrećem glavu od neugodna zadaha? To nisi ti, zar ne, jedini moj?'...pokušala je ispustiti glas i skupiti dovoljno snage da podigne otežale kapke i nagleda se ljepote njegove, uvijek sveprisutne.
Na njen užas, ugledala je tek sjenu lica koje ne poznaje; lica koje se pojavljivalo i nestajalo obasjano svjetlima pored pruge. Ta kosa, taj nos, taj zadah...skočila je preplašena iz krila, koje je obujmila svojim nogama; krila koje nije bilo njegovo; ruke koje su pripadale pospanom neznancu...i dvoje pored njih, koji su spavali dubokim snom, proizvodeći zvuke hrkanja jače od kloparanja.
„Oprostite!“, uspjela je reći. „Pogriješila sam!“ i potezala suknju preko koljena, sjedajući bešumno na svoje vrelo sjedište u sredini.
„Ništa, ništa...slobodno Vi opet pogriješite.“ – šapnuo je mladić sa nestašnim osmijehom na usnama.
komentiraj (23) * ispiši * #
Drži me
subota , 11.04.2009.
moje dojke
zarobljenice tvojih prstiju
sreća
što mi je pružaju tvoja usta
moja utroba
što se razdire poput zastave
oči tvoje
poput očiju siromaha
koji nemaju ništa
muče me
grižnja savjesti
i nježnost
strpljivost tvoja
kad mi zapretanih želja pričaš
priču o zaljubljenom golubu
bolje biti strpljiv
nego ljubomoran
nisi lomio grane
ti bi poginuo prvog dana rata
ne bi me zadržavao
trebam te moliti
drži me, drži me čvrsto
komentiraj (21) * ispiši * #
U maloj dječjoj glavi
četvrtak , 09.04.2009.
Dok je njena mlada majka milovala svoj zaobljeni trbuh, stojeći pored prozora sa odgurnutom zavjesom u stranu i promatrala djecu kako se igraju, pogled joj se uvijek najviše zadržavao na djevojčici Riti, koja se izdvajala od ostale djece po svojim čarobnim plavim uvojcima, koji su kao sarmice poskakivali na njenoj glavi, dok je trčala u dječjoj igri. Izdvajala se ona i po svojoj urođenoj inteligenciji, jer ju je jedina oslovljavala sa 'Vi', kada bi ju dozvala kroz prozor i zamolila da joj skokne do trgovine i nešto kupi.
„Rita! Ako rodim djevojčicu zvat će se Rita.“ – mislila je mlada majka stojeći pored prozora, ipak malo preplašena od poroda koji se primicao. Bit će to njeno prvo dijete.
Voljela bi ona da se rodi sin, radi onog njenog zaguljenog muža, ali ipak je ljepše za šetnju odjenuti djevojčicu sa mašnama u kosi, suknjici na volane i ružičastim baletankama.
Želja joj se ispunila, a godine su curile kao pijesak u satu i njena rođena Rita izrastala je u samostalnu i odgovornu djevojčicu, koja se već sa dvije godine brinula o svom bratu.
Iako je mlada majka smatrala da je neodgovorno ostavljati ih same doma sa šest i četiri godine, na kraju je uvijek morala odabrati haljinu i odjenuti se za izlazak sa svojim zaguljenim mužem.
Tada bi se Rita nemirno prevrtala u svojoj postelji sa naslikanim barbikama i provirivala na sat. Kada bi kazaljka prešla ponoć, panika bi se sjurila u njeno malo dječje srce i već bi vidjela majku i oca u nekoj provaliji ili ih je neki ubojica dočekao iza ugla i proboo njihova srca.
Jedne noći strah od očevog autoriteta nadjačao je strah od njihove pogibelji, pa je ona s teškom mukom probudila mlađega brata i odjenula ga, da bi krenuli u potragu na mjesto zločina, jer su u njenoj glavici roditelji već bili stradali, a ona će ovako doći, naći ih i pozvati pomoć, pa će biti spašeni.
Čvrsto je držala u svojoj rukici bratovu malu, i vukla ga pospanog za sobom iz ulice u sljedeću, pa onda u još jednu. Znala je da su mama i tata otišli na obiteljsku večeru kod strike, koji je živio tri ulice dalje. Ulice su bile puste, a topla ljetna večer mirisala je na lipe. I baš u trenutku kad su koraknuli u stričevu zgradu, sa gornjeg kata po zidovima stubišta pala je svjetlost iz stana i začula je tatin glas, kako se pozdravljaju na odlasku. U trenutku je stala skamenjena, a onda zgrabila bratovu rukicu i potrčala koliko ju noge nose.
Na uglu njihove ulice, gdje su provodili dane u igri, ugledala je policijsku ophodnju i začula policajca:
„Djeco, gdje vi hodate u ovo doba?!“
„Pustite nas na miru, eto nam mame i tate!!“ – uzviknula je mala Rita, i nastavila trčati dok su joj uvojci poskakivali na ramenima, a brat posrtao svojim kratkim trčećim koracima.
U trenutku dok su utrčavali u stubište kuće, svjetlost farova tatinog automobila obasjala je zid kuće. Ubacila je brata, onako odjevenog u kratke hlačice i majicu, zajedno sa tenisicama, a onda je i ona uskočila pod svoju plahtu. Vrata od sobe se otvoriše i začula je blagi majčin glas: „Spavaju.“, a zatim ih je pažljivo zatvorila, da ne probudi djecu.
Kad je prišla bratu, virio je uplašenim okicama na nju ispod plahte i poslušno sjeo na rub svoga kreveta, da ga ona preodjene.
Sad su mogli zaspati. Bila je sigurna da su njeni voljeni roditelji na sigurnom i da ih nitko nije ubio nožem u srce iza ugla. Da se to dogodilo, sigurna je da bi umrla od tuge, zaključila je zadihana Rita i zaspala kao i svaka djevojčica u tom gradu, u ovako toploj ljetnoj noći.
komentiraj (20) * ispiši * #
Žuto proljeće
ponedjeljak , 06.04.2009.
Prođoh krivudavim makadamskim cestama
Slušajući pjesme našega doba s radija
Tražeći nas gole na jahanju ljubavnom
Samo proljeće
Na žutim proplancima pored cesta
Dvoje koji lutaju
Kao duhovi prošlosti...
Ni to nije loše
Pusti me slobodnu
Osjećam savršen mir
Ležim
Kao cvijeće položeno na mramornoj crnoj grobnici
Ako već nećeš ući
U sobu iza mene
I ispuniti ju toplinom
Neću leći sama
Ja sam mjesto gdje moraš doći
Ja sam kapija koju otvaraš svojim rukama
Spavao si onako kako spava muškarac
Sumnjičav i oprezan
I držao me čvrstim stiskom
Otkud ti pod prozorima mojim
Pa se sklanjati moram pod zavjese
Od smijeha
Da me ne vidiš
To je moj grad
I otkud ti pravo
Da skrnaviš njegove ulice
Koracima svojim
Sa balkona golubovi padaju
Sad me pusti
Molim te
Mislila sam da sam te zaboravila
Sve do jučer
Kad sam ljubazno zaustavila automobil
Na pješačkom prijelazu
A ti si spustio ruku na moje staklo
Pa sam poslije ljubila to mjesto
Tražeći tvoj dodir
Na mom boku
komentiraj (19) * ispiši * #
Gdje sam ja do sada živjela, ljudi moji...
nedjelja , 05.04.2009.
Frezije su oduvijek bile “moje cvijeće” (samo ja to nisam znala,op.a.). Fini, opojni miris. Gracioznost stapke, snježnobijeli cvjetovi i mnoštvo zelenih pupova koji navješćuju bogatsvo budućih života.
Udahnuh miris.
Delikatan, dubok, profinjen. Željela bih da mirišem kao frezija.
To ne znači da mi tijelo miriše kao ti opojni cvjetovi. Duša moja neka teži da je prepoznaju po tom cvijetu.
A što ja drugima mogu dati?
( Ukradoh ove misli pjesnikinje Javorke Pangerčić, jer je uspjela izreći ono što sam pomislila šokirana otkrićem tog čarobnog mirisa, koji samo naslutih u omiljenim parfemima)
Kada bih mogla birati, željela bih biti frezija.
komentiraj (17) * ispiši * #
komentiraj (20) * ispiši * #
