Prosinačka noć nadirala je u ulice u rano poslijepodne. Noć joj je bila milija od polumračnoga poslijepodneva kasne jeseni. Osjećala se potištena, ranjiva. Pogled joj se upinjao da raspozna bliješteće reklame glavnog slovenskog grada. Slušala je ljude oko sebe i razumjela tek svaku petu riječ, koja je sličila riječima njenog jezika. Nikada se nije osjećala dobro u tom gradu. Djevojka koja je jurišala kao Ivana Orleanska u svom mladom životu, kada bi vlak prešao granicu, izgubila bi tlo pod nogama. Hladna ljubaznost ljudi činila ju je građaninom drugog reda.' Nisu oni krivi što su takvi. Znaju da ne pripadaju ni sjevernije ni južnije', razmišljala je u obranu toga grada, po čijim mokrim ulicama se ljeskala svjetlost.
'Ispit sam položila, kako sam joj i obećala, a ona nije ozdravila.' -nesretna i ogorčena razmišljala je truckajući se u gradskom busu koji se kao debela žena klatio na putu prema kolodvoru.
Slika majke koja je ostala u bolničkom krevetu, blago nakrivljene glave okrenute prema vratima, s pogledom koji ju je milovao i pratio na odlasku, parala je njene grudi negdje unutra duboko, gdje čovjek osjeća tugu.
'Obećala si mi.' – naivno je preklinjala majku, vjerujući kada joj je rekla:'Ako položiš taj ispit, ja ću odmah ozdraviti.'
Nikada ne bi svojoj majci rekla 'lažeš', ali u taj tren se posramila svoga glasa u svojoj glavi, koji je krivio majku za neispunjeno obećanje. Samo u tom gradu, zbog tih hladnih ljudi, nije se usudila pokucati na vrata liječničke sobe i zatražiti istinu o majčinom stanju.
Samo što je sjela u kupe sa samo jednim slobodnim mjestom u sredini (kako je mrzila sjediti u sendviču dvoje ljudi koji su smrdjeli na različit način), naslonila je glavu na zaprljano ukrasno uzglavlje, koje je trebalo biti znakom prve klase i zagledala se u uzavrelu masu ljudi koja je jurila po peronu u svim smjerovima.
Ljudi su putovali i sa sobom nosili svoje sreće i svoje tuge, svoje sudbine i svoje živote. U njihovim torbama bile su istine o njima, njihovim putovanjima; kratkim kao prijevara ili dugim kao odmor.
Tek što je čula kloparanje kotača, kondukter se već pojavio na vratima i zamolio karte na pokaz.
Zatvorio je vrata za sobom, a ona je zamolila ženu pored vrata da ih malo otvori, jer je imala osjećaj da će biti spržena na tom vrelom sjedištu. Temperaturu nisu mogli podesiti, nego su bili na milost i nemilost bezobzirnoga strojovođe. Već na sljedećoj postaji, žena pored vrata i čovjek koji je sjedio preko puta nje, sve vrijeme nervozno vrteći skupi i kvalitetni šešir u svojoj ruci, podigoše se, dohvatiše svatko svoju omanju putnu torbu i bez riječi izađoše, spremni za izlazak na sljedećoj. Pojma nije imala kada i na koliko postaja staje vlak koji je vozio u rangu brzoga vlaka.
Truckanje kotača bilo je poput kapanja vode sa pokvarene slavine; bilo je kao loša glazba lošega izvođača i ona je utonula u san, shrvana bolom i slikom majke na bolničkoj postelji.
Vrata kupea otvoriše se i na njima ona ugleda Igora. Htjela mu je reći:'od kuda ti ovdje? Tako sam nesretna...plače mi se', ali kapci su joj bili tako teški da ih nije mogla pomaknuti, usta tako suha da se usne nisu micale. Sjeo je pored nje i ona nasloni glavu na njegovo rame.
'Zašto ljudi žele voditi ljubav kad su najranjiviji?', pomislila je dok je kao maca micala glavom uz njegov obraz. Njegova ruka milovala je njen obraz, pa je vrhovima prstiju obuzela njenu bradu i zakrenula ju prema sebi, a zatim je svoje usne upio u njene. Prihvaćala je poljupce kao žedna vodu i borila se da uzme zraka dovoljno da se ne uguši u poljupcima, jer kroz nos nije mogla disati.
'Tko me to drži uspravnu oko struka licem prema svjetlu koje dolazi i nestaje...', čula je sebe kako se pita .
'...oko ramena, oko koljena, ispod pazuha...gladiš mi koljena i ramena, dok sam propeta u tvome krilu, voljeni moj. A tako sam te trebala. Zašto postavljam sebi pitanja, kao osobe koje sanjaju da piške, a znaju da to ne smiju? Tko mi pridržava zatiljak, dok uzalud naginjem glavu nazad, ti me ne puštaš? Tko mi obuhvaća bedra, tko mi ih razdvaja objema rukama? Tko me dotiče pored lica, dok okrećem glavu od neugodna zadaha? To nisi ti, zar ne, jedini moj?'...pokušala je ispustiti glas i skupiti dovoljno snage da podigne otežale kapke i nagleda se ljepote njegove, uvijek sveprisutne.
Na njen užas, ugledala je tek sjenu lica koje ne poznaje; lica koje se pojavljivalo i nestajalo obasjano svjetlima pored pruge. Ta kosa, taj nos, taj zadah...skočila je preplašena iz krila, koje je obujmila svojim nogama; krila koje nije bilo njegovo; ruke koje su pripadale pospanom neznancu...i dvoje pored njih, koji su spavali dubokim snom, proizvodeći zvuke hrkanja jače od kloparanja.
„Oprostite!“, uspjela je reći. „Pogriješila sam!“ i potezala suknju preko koljena, sjedajući bešumno na svoje vrelo sjedište u sredini.
„Ništa, ništa...slobodno Vi opet pogriješite.“ – šapnuo je mladić sa nestašnim osmijehom na usnama.
Post je objavljen 13.04.2009. u 19:55 sati.