Bojao sam se da me moj hod razotkriva. Ili složene boje odjeće. Možda koja nepravilno izgovorena riječ. Pa sam zato više šutio, jer sam se držao one 'da je bolje pametno šutjeti, nego....'.
Škola koju sam pohađao bila je samo za odabrane gradske cure i tatine sinove, koji nisu morali puno učiti. Ali, ja sam želio biti liječnik, priznajem u početku više iz osvete da mi se jednoga dana svi koji su me gledali odozgo, klanjaju pred mojom bijelom kutom, nego iz humanosti tog poziva da pomažem drugima. No, zar takvu grubost i nesmotrenost kod odabira životnoga poziva može netko zamjeriti nedozrelom osamnaestogodišnjaku.
Moja kuća se nalazila u prvom selu naslonjenom na rubove grada, a dalje od nje prostirale su se zelene livade. I nije bilo bitno što s prozora svoje sebe vidim velike nebodere, kad sam morao nakon nastave stati na stajalište za bus i priključiti se 'vozarima', kako su nas pogrdno zvali pripadnici elitne škole.
I nije ništa vrijedilo to što sam bio prvi na spisku objavljenom o primljenim učenicima, jer je čistom prosjeku 'od pet', bilo prislonjeno mnoštvo pohvala u osvojenim mjestima sa takmičenja.( A bio sam tako ljut na moga priprostoga oca, koji je noseći svjedodžbe za upis odnio sve moje pohvale. I dugo se prepirao sa gospođom koja je primala dokumenta na upis, i koja je tvrdila da osim svjedodžbi i rodnoga lista ne treba ništa, inzistirajući da to ona ipak sve uzme. A onda je mrmljao sebi u bradu:"Ona će meni reći da ne treba, a sutra će primiti nekoga bogatunića sa trojkama i dvojkama.")
I tako sam pobirao uspjehe sa odličnim rezultatom i mnogim takmičenjima, onako tiho iz prikrajka, 'moje osmatračnice' kako sam volio zvati svoju šutnju.
Tih dana zadnjega razreda dobio sam poziv za regrutiranje, i nikada mi neće biti jasno zašto, ali ja sam odlučio obaviti tu svoju obvezu prema državi, pa onda poći na studij. Kako sam ja u svojoj glavi rezonirao stvari, to je zbilja sa današnje točke gledanja glupo, ali ja sam smatrao da ću biti star za vojnika nakon završenog fakulteta, pa sam to htio obaviti mlad.
Istoga dana kada sam dobio poziv za vojsku, bio je veliki koncert poznate rock-grupe u našem gradu. I tamo sam se te večeri slučajno našao blizu nje. Nismo našli mjesto za sjediti pa smo stajali lijevo od bine.
Stajala je ispred mene sa svojim bratom, koji ju je uvijek vjerno čuvao, jer je to bio tatin uvjet da ona može doći na ovakva događanja.
Mogao sam joj osjetiti miris kose. Mogao sam ju čuti kako diše.
Bila je to cura iz srca grada, no sasvim drugačija od ostalih.
Ona je bila nevina kao dijete u povoju.
Imala je dječji nedužni osmijeh.
I uvijek je žurila kući nakon škole.
Ja, nezgrapni momak sa sela, od oca kontrolora vagonskih kola, samo sam mogao piti pogledom tu njenu čarobnu ljepotu.
Slučajno se okrenula i kada me ugledala ljubazno mi se osmjehnula i pozdravila me. Nije bila škrta na osmijehu i nisam nikada osjetio da me gleda drugačije zato što sam momak sa autobusnog čekališta.
Nakon završenog koncerta (brat mi je obećao da će doći po mene sa autom; on je već bio veliki momak i kao diplomirani pravnik već donosio svoju plaću), pitao sam ju mogu li ju pratiti do kuće.
"Naravno." - jednostavno je odgovorila, dok je njen brat koračao par koraka iza nas, da bi opravdao očevo povjerenje brata - čuvara.
Mislio sam da ću se od sreće odlijepiti od ugaženog bijelog snijega, kao balon i poletjeti.
"Mogu li te sutra nakon škole pozvati da prošećemo?" - pitao sam u strahu od njenog odgovora, a ona je brzo uzvratila:
"Možeš me ovako dopratiti doma, jer mi tata ne da izlaziti osim vikendom malo na šetnicu."
Tko je mogao biti sretniji od mene. Meni bilo dosta i to.
Pratio sam ju tako nekoliko puta i više smo sličili dobrim prijateljima, iako sam se ja tresao kao prut na vjetru od zaljubljenosti.
A onda sam joj morao priznati da odlazim u vojsku. To je bio najljepši i najtužniji trenutak u mom životu: iz njenih očiju skotrljale su se suze i u njima sam vidio svu tugu tog plavog anđela:
"Nema veze. Pisat ću ti." - šapnula je dok smo stajali kod ograde od njene velike kuće.
Vojska k'o vojska: mjesto gdje slabići postaju muškarčine. Nakon milijun poniženja, driblanja, provokacija, muškarac tamo prepozna u sebi vruće željezo prekaljeno u ledenoj vodi.
Zaboravi na majku i njenu toplu ruku; zaboravi na svoju sobu s posterima...i shvati da ni mokar i blatnjav rov nije strašan, jer se i u njemu tako slatko zaspi od umora.
Pisala mi je.
A ja sam joj tek na papiru priznao da ju volim; da imam jedan metak za sebe ako me ostavi, jer bih svakako umro od tuge; opisao sam joj vrletnu planinu na kojoj čuvam granice svoje zemlje i gdje sam redao kamen do kamena da oni iz aviona mogu pročitati njeno ime.
Pisma su stizala svaki dan, ukrašena srcima i našim inicijalima.
Pisma u kojima je opisivala svoje dane i kako ih je provodila.
No, jednoga dana došlo je još jedno pismo, na kom nisam mogao prepoznati čiji je rukopis.
Bilo je to pismo moje 'drage' susjede Karle, koja je još od djetinjstva bila zaljubljena u mene i borila se na svaki način da mi pokaže da moj plavi anđeo nije cura za mene.
U tom pismu 'uredno me obavijestila', da moj anđeo ima novoga 'prijatelja' i da ih viđa u šetnji pored parka.
Post je objavljen 20.04.2009. u 15:45 sati.