Dok je njena mlada majka milovala svoj zaobljeni trbuh, stojeći pored prozora sa odgurnutom zavjesom u stranu i promatrala djecu kako se igraju, pogled joj se uvijek najviše zadržavao na djevojčici Riti, koja se izdvajala od ostale djece po svojim čarobnim plavim uvojcima, koji su kao sarmice poskakivali na njenoj glavi, dok je trčala u dječjoj igri. Izdvajala se ona i po svojoj urođenoj inteligenciji, jer ju je jedina oslovljavala sa 'Vi', kada bi ju dozvala kroz prozor i zamolila da joj skokne do trgovine i nešto kupi.
„Rita! Ako rodim djevojčicu zvat će se Rita.“ – mislila je mlada majka stojeći pored prozora, ipak malo preplašena od poroda koji se primicao. Bit će to njeno prvo dijete.
Voljela bi ona da se rodi sin, radi onog njenog zaguljenog muža, ali ipak je ljepše za šetnju odjenuti djevojčicu sa mašnama u kosi, suknjici na volane i ružičastim baletankama.
Želja joj se ispunila, a godine su curile kao pijesak u satu i njena rođena Rita izrastala je u samostalnu i odgovornu djevojčicu, koja se već sa dvije godine brinula o svom bratu.
Iako je mlada majka smatrala da je neodgovorno ostavljati ih same doma sa šest i četiri godine, na kraju je uvijek morala odabrati haljinu i odjenuti se za izlazak sa svojim zaguljenim mužem.
Tada bi se Rita nemirno prevrtala u svojoj postelji sa naslikanim barbikama i provirivala na sat. Kada bi kazaljka prešla ponoć, panika bi se sjurila u njeno malo dječje srce i već bi vidjela majku i oca u nekoj provaliji ili ih je neki ubojica dočekao iza ugla i proboo njihova srca.
Jedne noći strah od očevog autoriteta nadjačao je strah od njihove pogibelji, pa je ona s teškom mukom probudila mlađega brata i odjenula ga, da bi krenuli u potragu na mjesto zločina, jer su u njenoj glavici roditelji već bili stradali, a ona će ovako doći, naći ih i pozvati pomoć, pa će biti spašeni.
Čvrsto je držala u svojoj rukici bratovu malu, i vukla ga pospanog za sobom iz ulice u sljedeću, pa onda u još jednu. Znala je da su mama i tata otišli na obiteljsku večeru kod strike, koji je živio tri ulice dalje. Ulice su bile puste, a topla ljetna večer mirisala je na lipe. I baš u trenutku kad su koraknuli u stričevu zgradu, sa gornjeg kata po zidovima stubišta pala je svjetlost iz stana i začula je tatin glas, kako se pozdravljaju na odlasku. U trenutku je stala skamenjena, a onda zgrabila bratovu rukicu i potrčala koliko ju noge nose.
Na uglu njihove ulice, gdje su provodili dane u igri, ugledala je policijsku ophodnju i začula policajca:
„Djeco, gdje vi hodate u ovo doba?!“
„Pustite nas na miru, eto nam mame i tate!!“ – uzviknula je mala Rita, i nastavila trčati dok su joj uvojci poskakivali na ramenima, a brat posrtao svojim kratkim trčećim koracima.
U trenutku dok su utrčavali u stubište kuće, svjetlost farova tatinog automobila obasjala je zid kuće. Ubacila je brata, onako odjevenog u kratke hlačice i majicu, zajedno sa tenisicama, a onda je i ona uskočila pod svoju plahtu. Vrata od sobe se otvoriše i začula je blagi majčin glas: „Spavaju.“, a zatim ih je pažljivo zatvorila, da ne probudi djecu.
Kad je prišla bratu, virio je uplašenim okicama na nju ispod plahte i poslušno sjeo na rub svoga kreveta, da ga ona preodjene.
Sad su mogli zaspati. Bila je sigurna da su njeni voljeni roditelji na sigurnom i da ih nitko nije ubio nožem u srce iza ugla. Da se to dogodilo, sigurna je da bi umrla od tuge, zaključila je zadihana Rita i zaspala kao i svaka djevojčica u tom gradu, u ovako toploj ljetnoj noći.
Post je objavljen 09.04.2009. u 17:55 sati.