Prođoh krivudavim makadamskim cestama
Slušajući pjesme našega doba s radija
Tražeći nas gole na jahanju ljubavnom
Samo proljeće
Na žutim proplancima pored cesta
Dvoje koji lutaju
Kao duhovi prošlosti...
Ni to nije loše
Pusti me slobodnu
Osjećam savršen mir
Ležim
Kao cvijeće položeno na mramornoj crnoj grobnici
Ako već nećeš ući
U sobu iza mene
I ispuniti ju toplinom
Neću leći sama
Ja sam mjesto gdje moraš doći
Ja sam kapija koju otvaraš svojim rukama
Spavao si onako kako spava muškarac
Sumnjičav i oprezan
I držao me čvrstim stiskom
Otkud ti pod prozorima mojim
Pa se sklanjati moram pod zavjese
Od smijeha
Da me ne vidiš
To je moj grad
I otkud ti pravo
Da skrnaviš njegove ulice
Koracima svojim
Sa balkona golubovi padaju
Sad me pusti
Molim te
Mislila sam da sam te zaboravila
Sve do jučer
Kad sam ljubazno zaustavila automobil
Na pješačkom prijelazu
A ti si spustio ruku na moje staklo
Pa sam poslije ljubila to mjesto
Tražeći tvoj dodir
Na mom boku
Post je objavljen 06.04.2009. u 17:00 sati.