nebuloze@nemampojma.hr

rock, metal, gothic, industrial, electro, classic, punk, ska, emo, hc, regge, r'n'b, pop, rap, tehno, dance, house, trip hop, hip hop, whateva
samo nekoliko vrsta glazbe koje mogu nabrojati, ovako "iz prve". koliko ima još samo vrsta i podvrsta i podpodvrsta i mješavina, fuzija, pa to normalan čovjek ne bi mogao sve zapamititi... da ne pričam da svaki bend, koji želi biti originalan, smišlja neki novi stil, tipa "love metal" , katkad sve to dovodi do nekih smiješnih stvari, kao što su recimo gore navedeni trip hop i hip hop. onak, netko tko nikad nije čuo za to, pomislio bi da se radi o dječoj igri skakutanja. ili metal, rock, gothic i punk! u prijevodu? željezo, kamen, gotika (u umjetnosti) i luzer. i gdje tu sad ima logike? pa ne baš previše, al neka. moralo se smisliti neki cool nazvi za glazbu,pa se netko pametan sjetio tako nazvati sve te stilove. i onda naravno još milijun podstilova i stilčića i na kraju više nitko ne zna u što spada.
postoje naravno osnovne raspodjele, tipa rap i metal, onak, pokaži mi nekog tko može slušati metal i rap u istom danu... mislim, ne kažem da ne može, ali bi bilo čudno.
i sad naravno, svatko ima svoj cijenjeni (ne)ukus, pa se sve to razlikuje. večinom, ljudi koju su zagriženi u jedan stil, nisu baš oduševljeni onim ljudima koji su zagriženi u nešto sasvim deseto. to je ono, znate koliko se vole metalci i oni koji slušaju recimo narodnjake, ili se furaju na britnikui co. to zna biti vrlo veselo.
zamislite da dvoje-troje gothičara prođe pred šminkerskim kafom: "de vidi sotonjare". a recimo nitko ne uzima u obzir da večina gothičara upće nisu sotonisti. a nisu ni "mračan narod" takvi anđelčići. iako je društvo uvijek više osuđivalo one koji imaju neki svoj stil, neku osobnost, nego one koji slijepo slijede ono što piše u OK!-u. ako je netko nonstop u crnom, odmah je sotonjara i propalitet, a plavuša koja ima 0% pozga u glavi i glavno da joj se vidi bubreg i grudi i sve ostalo što ima, ma ona se samo mladenački oblači.
recimo, pri zapošljavanju, prije će te dobiti posao ako ste "obdarena" tupoglava plavuša, nego da ste punker s irokezom na glavi! ljudi su puni predrasuda! može biti i da je plavuša pametna, nema što, to je bio samo primjer, ali može biti i da je onaj punker stoput bolja radna snaga od plavuše.

a zbog čega je sve to? zbog glazbe naravno. koliko god ljudi možda mislili da to nema veze s vezom, mislim da itekako ima! jednostavno, pod određenim utjecajima različito razmišljamo, dobivamo različite utjecaje. gothičari su "mračnjaci", punkeri se stalno nešto bune, blackeri su zagriženi u sotonu, hardcore kidz su straight edge, reperi stalno nešto serendaju, a običan puk koji uživa u narodnjaicima se kolje po kafićima
i svi su veseli, sretni i zadovoljni...ma naravno

ima ljudi koji su još puniji predrasuda nego ostali. dobar primjer, stariji ljudi:
"ma treba sve te bitange zaklati, objesiti" - zanimljiv komentar na skupinu dugokosih metalaca
"pošto ziherice?" - stara bakica uočila školsku torbu pretrpanu zihericama
"pa jel to normalno za djevojku da se tako oblači?" - stari babac pri pogledu na metalku
"izgledaš kao k*rva" - crna šminka čini čuda
"de pa hlače će mu otpast! kakav je to odgoj?" - stara baba komentira repere
"kakvi su ti to leševi na majici? daj obuci nešt normalno" - kad profesori komentiraju što imate na sebi
"de makni taj lanac, što si ti, pas?" - again, profesori
"zar se tako mora dolaziti u školu?" - opet veseli profesori

evo, samo neke stvari koje čovjek čuje čisto usput, ili od ljudi sličnog ukusa.....
mislim, ljudi teško shvaćaju da recimo metalci nisu smeće grada i propaliteti, več su itekako normalni! možda čak i normalniji od malih plavokosih princeza koje opijaju u osječkom Poshu! poznajem mnogo ljudi koji su kreativni, pametni, divni, krasni, a odbačeni su samo zato što svijet gledaju drukčijim očima od ostatka! a to nipošto nisu samo metalci ili nešto lsično tome. obuci se malo drukčije od ostatka, i eto odmah si freak!



mislim da bi sve bilo ok, da ljudi nisu toliko puni predrasuda, da imaju malo tolerancije... ali eto, onda bi svijet bio dosadniji, a ovako se barem ima o čemu rapsravljati.

da se osvrnem malo i na naslov, eto, po mom mišljenju je istinita tvrdnja. i prije nego netko kaže prije mene, da to je iz jedne madonine pjesme. tak da znate :) čula sam i ja za nju, nisam glupa -lol
u biti, bit glazbe je da spaja ljude, naravno, ljude sličnih stavova i pogleda na svijet. ali ako uzmemo pak drugu stranu medalje, itekako i razdvaja ljude. ako vam još nije jasno, pročitajte post ponovo :)
puno malih subkultura, freakovi i normalnjaci, sotonisti i mamini dečkići, taff muškarčine i emo dječaci... što god hoćete, imate svega, a navedeni primjeri su samo neki najosnovniji i najbanalniji! koliko ljudi, toliko stilova, jer ipak nismo isti! i neka, tak je dobro, jer mislim da bi svijet bio dosadan da su svi isti....

toliko zasad o tome, budite svoji, budite različiti, i ako vas netko zbog toga zeza, isplazite jezik.... a ako ste to ipak napravili pred bandom skinjara, bilo bi pametno uz to malo i potrčati :)

vozdra i xoxo svima

Vampire Chamber: Neka razmišljanja o ljudskom oku i vidu

vampire chamber... hm, koliko sam samo razmišljala o tome, da promijenim to ime.. onak, samo po sebi i nema neko preveliko značenje, kada sam ga osmislila, bilo je onak, treba da bude nešt s vampirima i tak to, a sve normalno je več bilo zauzeto... i ne znam odakle sam izvukla taj bijesni "chamber"... onak, bila sam totalno ufurana u vampire i tak te spike, a mislim da sama po sebi, ta sintagma "vampire chamber" nema nikakvog smisla... eto tako, da bude neka adresa, tako za početak ću napraviti neki jadan mali blog, pa kad se več budem ufurala u cijelu stvar, smislit ću neku cool i fora adresu... i eto, sad ga pišem več pola godine, adresa je ostala ista, a ne samo to, več je niknulo barem 5 blogova na različitim serverima s istom adresom... dakle, ako naiđete na neki blog s tom adresom, pa vjerojarno je to moje maslo :)
to mi je postalo nešto kao neki brand, nema smisla, mislim, kao da bilo što ima nekog prevelikog smisla, ali ipak...

ne znam, kad je recimo neko drugo ime bloga, moja psiha ne funkcionira kak treba i jednostavno mi se ne piše, a ovo, izgleda da mi baš štima kemija :) bolesno....
ako je neki drugi naziv, samo napišem dvije-tri rečenice i zablokira mi mozak, ne znam na koju foru, ali eto...

imam blog sada več 6 mjeseci, blog mi ima adresu koja je vezana za legendu vampira, a ja nisam objavila ni jedan post o vampirima, barem koliko se ja sjećam... i gdje onda tu opet ima smisla?
nešto dark, nešto goth, a u početku nisam čak ni toliko slušala gothic koliko i sada...
to mi je sada več postao stil, onak, ne izlazim recimo ni na sunce, jer ću izgorit i nedo bog (ili tko več) da pocrnim, ma nema te teorije... jedva imam neke odjeće koja nije crna, po cijele dane slušam glazbu i vidi na što mi blog liči :)
jednostavno, oduvijek me privlačila ta tamna strana svega, koju god glazbu slušala, nisam imala mira dok nisam našla nešto u njoj, a to bi najčešće bilo nešto mračno... ne mora to sada biti krv, smrt i slične očite stvari, ne postoji još zilijun stvari koje mogu biti mračne....

otkad sam prije 3 godine počela slušati ono što slušam, mislim da mi se sve dosta promijenilo... ono za što sam dotad mislila da je zabranjeno je zasad več postalo sasvim normalno... dotad sam uporno u sim glazbama koje su mi bile pri ruci tražila ono pravo, bilo je tu svega od popa do rapa, slušala bi koji tjedan i onda bi mi dosadilo, izgubilo bi ono nešto... i onda sam čula pjesmu In the shadows, znam da nije baš nešto što bi ljudi trpali pod metal, ali je barem rock, iako dosta komercijalan, ali eto... u tom trenu, uz sve te frustracije koje su me bilo spopadale, to me toliko uhvatilo za živac da je to abnormalno... upravo prije toga sam bila u nekoj svojoj t.a.t.u fazi, i dan danas velim da su imali neke dobre melodije, koliko god cijela priča bila komercijalan trik, i koliko god se to do danas več totalno prodalo.

kako sam bila totalno neinformirana na području rocka, metala i svega toga uopće, krenula sam u potragu za nečim što bi mi se svidjelo, tako su se odmah na početku zaredali placebo, within temptation, linkin park, evanescence, him, kako bi im se kasnije pridružili korn, manson, rammstein i slipknot... usput sam čak imala i neku kao punk fazu, ne znam što me bilo spopalo, furala sam anarhije, milijune ziherica i tak te stvari, no to nije dugo potrajalo... iako me to s punkom prošlo, ostalo mi je nekoliko stvari, koje se možda ne uklapaju u ono što sada kao predstavljam, ali boli me briga... to su večinom ziherice i anarhije....

i danas, ne mogu vjerovati da je prošlo samo tri godine otkad sam "u tom sosu", tri godine me več ljudi čudno gledaju na ulici, tri godine mi starci zanovijetaju, tri godine več cijelo susjedstvo čuje ono što ja slušam, tri godine več proučavam sve što se veže za moju voljenu glazbu, tri godine otkad sam se probudila... jer, to mi se nekako čini kao buđenje... u te tri godine sam počela nekako drukčije gledati na stvari, shvatila sam dosta toga na svoj neki način, stvari o kojima se možda nikad ne bih sjetila ni razmišljati da mi ih nisu otpjevali ili stavili odmah pred nos.

i ovaj blog je večinom rezultat toga, no nije samo ovaj blog početak... u to vrijeme, prije tri godine, počela sam intenzivnije pisati, po nekim bilježnicama, o svemu i svačemu, no kako sam počela pisati blog, nekako sam zaboravila na te neke bilježnice, knjige kako smi ih mi zvali.....

i sad, kako ponovno listam te "knjige", još mi je nekako očitije koliko sam se zapravo promijenila, a koliko sam u biti ostala jedna te ista, bolesno...

no, toliko zasad o tome, a sad da ostanem vjerna svojoj adresi:



nije samo zbog toga što je vampir, nego je i crvena :)

vozdra i xoxo

"Oko je organ mnogih životinja i čovjeka koji služi pretvaranju svjetlosti u živčane impulse. Ljudsko oko je parni organ koji djeluje slično fotoaparatima i kamerama: prozirni prednji dijelovi oka lome zrake svjetlosti projicirajući umanjenu i obrnutu sliku na fotosenzitivnu mrežnicu gdje se u specijaliziranim živčanim stanicama obavlja pretvorba u električne živčane impulse.

Očni mišići su mišići koji pokreću očnu jabučicu. Tri su para očnih mišića: dva ravnih, i jedan kosih. Oko se lakše pokreće u horizontalnom nego u vertikalnom smjeru radi položaja očnih mišića. Zato nam se visina predmeta često čini veća od širine. Pomoću pokreta očnih mišića možemo djelomično utvrditi udaljenost u prostoru."

izvor: wikipedia

leća, rožnica, zjenica, šarenica, bjeloočnica, optički živac, mrežnica i još tko zna što



no što je to toliko posebno, čarobno, nevjerojatno baš u njima, u očima? mislim, svatko ih ima (ok, večina), isto kao ruke, noge, usta, uši...većinu organa... ali ipak, oči su ono nešto kroz što vidimo svijet, gledamo druge, sebe. iste te oči mogu biti uplakane, mogu biti nasmijane, mogu jednostavno gledati u prazno...
jednim pogledom možeš reći sve što riječima nikad ne bi mogao izraziti, jednim pogledom možeš rasplakati ili pokloniti osmijeh.
samo oči toliko toga mogu reći o nekome, one su zrcalo duše...

naravno, kada pričamo s nekim, bilo bi donekle kulturno da ga se gleda u oči... jer je onda s jedne strane komunikacija umnogome lakša. mimika, oči, usta, sve to u savršenom skladu nadopunjuje ono što imamo za reći...

ne znam, recimo, ljudi sa smeđim očima djeluju "toplije", a oni s recimo plavima "hladnije"... no, i to se razlikuje od osobe do osobe... znam curu koja ima prelijepe plave oči, a ipak djeluju tako okrutno, hladno... a moja frendica, također plavooka, zrači tolikom ljubaznošću, osmjehom i toplinom da ju rijetki mogu nadmašiti... mislim da to sve ovisi od osobnosti... i smeđe oči mogu biti itekako okrutne... onako sasvim neke bijesne da ne znaš što je sada oodređenoj osobi u glavi... o zelenim i crnim očima ne mogu baš previše pričati, jer baš i ne znam previše ljudi koji imaju baš onako zeleno-zelene oči, da to sad ne vuče na smeđe ili plavo, ili da imaju toliko crne da to nisu samo malo tamnije smeđe



a nije samo boja, več i oblik, samih očiju, ili pak šare na šarenici.. obrve, položaj očiju, sve se to dodaje u krajnji dojam samih očiju. no, u svemu tome ima i varke, jer čak i najopakije oči mogu dočarati osmijeh, što pak mijenja cijelo lice. samo jedan osmijeh i več ste sasvim druga osoba.
skirvene ispod sunčanih naočala, šiški ili kape, one su uvijek tamo, sjajne, kako bi vidjeli što više od ovog prolaznog svijeta.
igra svjetlom, iluzija i optičke varke, sve je to u nama, male mane našeg savršenog oka.



svaki dan vidite nebo, svaki dan gledate voljene, upijate svjetlo i boje... svaki dan, uzimate oči zdravo za gotovo, ni ne misleći na mogućnost da ne daj ti bože jednom više ne možete gledati zalazak sunca, da više ne možete pogledati nekoga u oči...
slijepi ljudi, njih možda najviše žalimo od svih, jer po našem mišljenju ništa ne može nadoknaditi savršenstvo tog optičkog organa. no, koliko god slijepima možda bilo teško, oni koji se recimo rode slijepi, jednostavno ne znaju što gube. njima su uši i ruke i nos njihove oči. mogu osjetiti boje preko opipa! a mi jedva da osjetimo kada nam recimo kolač izgori u pećnici.

naš najdraocjeniji organ, a mi ga ne cijenimo dovoljno. srce? pa, mnogi misle da je ono najvažnije... ali, da ne vidimo, da smo slijepi, koliko bi dali za samo jedan pogled na nebo? samo još jednom vidjeti oblake, sunce, plavetnilo... mislim, to je ono, da ne znamo iskoristiti ono što imamo, jednostavno ne poštujemo sami sebe. koliko ljudi bi moralo nositi naočale, a jednostavno ih ne nose jer im ne stoje dobro, ne idu im uz lice, uvijek zaborave stavit i slično.. i onda cmizdre kada im jednog dana bude prekasno, pa neće vidjeti više ni prst pred nosom!



toliko zasad o tome...

za kraj samo jedna slikica, mala varka:



vozdra i xoxo

sve je bilo po principu totalno as usual, pokupila se na bus u 20h, stigla do grada tam negdje oko pol devet, sve kao i inače...
kao i inače, bili su tamo broken, burn, višnja, shakira i stjepan... i sve je bilo ok, dok nisam ugledala dokaz svoje gluposti mislim, imala sam neki glupi predosjećaj da ne mogu do grada, a da to ne vidim, ali eto.... da ispričam onak ljudima, pa mislim da bi me k'o u filmovima: protresli, opalili šamar lijevo-desno i s "povišenim tonom" me pitali "si ti normalna????", al eto nisam, barem priznajem :)

ako je netko od vas več unaprijed pogledao kraj posta, mislim da je uočio u koliko sam ga sati počela pisati...to nije ništ montirano, sad je stvarno toliko sati, mislim, nije toliko jer je več 6:16...
kad sam se vratila kući, sve je opet bilo kao inače, sasvim sam zaboravila na sve..i onak, kao i inače, sve sasvim uobičajeno, spremam se za spavanje... 10 do ponoći, ok, tak liježem i inače... ali:
00:15: jebem ti propuh
00:30: hladno mi je
00:45: vruće mi je
1:00: isuse, več je jedan
1:15: opet mi je hladno
1:30: aaaaa, nešt mi hoda po ruci!
2:00: isuse, več je dva
2:15: jebem ti pse
2:30: opet mi je vruće
3:00 gladna sam
3:30-5:00 : taj dio mi je mrak, tad sam vald uspjela spavati nešt malo
5:00: jebem ti ptice i kokoši i pijetla i sve po redu
5:30: ma ne mogu zaspati i točka
6:00: connect to wan network

i tak, iz puke dosade, jer stvarno nemam što radit, ja pišem post, divno zar ne?
još nisam otkrila razlog zašto nisam mogla zaspat... al to mi je onak najgore, spava mi se i sve to, al ne mogu zaspati
take spike sam po principu prije imala na puni mjesec (što sam inače otkrila tek kasnije, da je zbog toga, jer se iz mog prozora ne vidi mjesec, mislim, imamo rolete il kak se to več zove, pa mi uopće ne sja u sobu...pukim slučajem sam skontala da je puni mjesec na dane kada ne mogu baš najbolje spavat)......
i sad, s nečim što bi se moglo najbolje definirati kao "ogromni podočnjaci", sjedim pred kompjutorom i zijevam, baš sam faca :)
al onak, kontam kad netko ne može zaspat, onda mu smeta ama baš sve na svijetu...recimo, ja sam cijelu noć namještala prokleti jastuk......

opet tek tako jedan post bez veze.....
al što ću

ma odo ja doručkovat

vozdra i xoxo svima

da, to pitanje več neko vrijeme motam po glavi... mislim, nije da mi se toliko vrišti, nego imam razloga za to... isto kao recimo lupanje glavom o zid......
hm, neki lupaju glavom o zid, drugi vrište, treći sviraju po žilama.... ja sam smislila nešt drugo. kako bi lupanje glavom o zid prouzročilo neidentificirane zvukove, koji bi možda uzburkali ukućane, to ne dolazi u obzir... nadalje, vrištanje prouzročuje još glasnije zvukove, pa bi to možda uzburkalo več i susjede... a "sviranje" je opet nepraktično, jer što ako previše zarežeš, ostanu ožiljci, starci skontaju i odmah marš kod psihologa... hm, što nam onda ostaje?
moj novi izum: hodanje po sobi....
pojedinac jednostavno hoda gore dolje, po mogućnosti s uključenom linijom, kako se ne bi čuli koraci.... i tako samo hodate, hodate, hodate, razmišljate, razbijate glavu... o čemu god....
u ova posljednja 2-3 dana, pa mislim da sam prešla put od osijeka do kuće i nazad... baš mi je bilo zabavno :)
to vam je ono kada se mala djeca ljuljaju u stolici...to vam je ono kada lupkate nogom kad ste živčani... a meni je ovo hodanje gore-dolje več toliko prešlo u naviku da je to sasvim nenormalno...onak, da me netko vidi, pa pomislili bi da sam luda il tak nešt...a tko zna....



onak, tolika kilometraža u ta dva-tri dana... bilo je i kada sam hodala i više od sat vremena, pustila si fino neku glazbu i mozgaj... čak sam i došla do nekih zanimljivih zaključaka, pa sam sad kao upala u neku letargiju...barem bih voljela da sam upala u letargiju.. da me jednostavno nije briga ni za što... i onda se sjetim da to nije tako jednostavno... ništa nije jednostavno, jer, ako bi sve bilo tako divno jednostavno, život bi bio dosadan.....
i hvala vragu, nije dosadan.. kad ti je več sve navrh glave, i dosta ti je svega, nađe se jedan brat i jedna stara koji ti uporno seru iza leđa dok ti pokušavaš sročiti nešto smisleno.... mislim, gdje je tu logika? moj dragi braco satima igra neke jebene igrice, tu pozove susjede, pa troje bleje u ekran tko zna koliko, a ja čim dođem u blizinu kompjutera, tek toliko da pregledam mail ili komentare, odmah počnu srat, koliko sam ja na netu.....
"zašto si ne nađem neku drugu zabavu?"
pa ne znam, popizdit ću ako još budem gledala taj prokleti tv, nemam živaca ni čitati, jer kontam da bih sad počela kidati listove te proklete knjige....
pa zašto recimo ne bi pomagala staroj? hm, recimo da mi ne pada napamet.... što god ja napravila, ne valja. pa me zato boli briga, nek rade kak ih volja.

opet sam zapala u to neko opisivanje.......
onak, ne znam, nemam volje ni za što...sad samo mozgam mozgam mozgam...
a tu mi opet pomaže moja glazba, ne znam što bih bez glazbe...



glazbu u ovom nekom žešćem stilu, počela sam slušati tamo negdje na ljeto 2003., i otad ne puštam... dosad me je izvukla iz raznih govana....
kad sam bila tam negdje 8. razred osnovne, pisala sam pjesme, ne znam zašto, ne znam kako, ali eto...
kad sam krenula u srednju, počela sam crtat po zidovima, od siječnja pišem ovaj blog, a sada hodam po sobi... jednostavno moram nekako ispucati ono što me muči... bilo to nacrtano, napisano ili tek tako, hodanjem.... hodaš hodaš hodaš i onda sve polako prolazi kraj tebe.....
glavno da to nešto negativno ne ostane u meni, mora van...kako god, ali mora....
i sad će i ovo zbrisati, barem se nadam...
nemojte se čuditi ak ne kontate post, ne kontam ga ni ja :)
eto tako, napisano... došla sam do zaključka da sada več brže tipkam nego pišem (na papir, ručno), iako tipkam sa ukupno 6 prstiju :)
a i ovako je nekako praktičnije, ne znam, eto tak.... brže :)
kad se sam sjetim da sam nedavno spizdila desetak A4 papira... jednostavno mi se pisalo :)

toliko za danas, ne znam što sam ovim htjela reći, ali eto... i inače mi postovi nemaju baš neku preveliku pouku ili smisao, e pa ovo je jedan takav u nizu....

inače, našla sam spot za onu pjesmu iz prošlog posta :)
mislim da će se ljudi složit samnom ako kažem da je teško naći podatke o bendu koji se zove Orgy (eng. orgija)



meni je taj spot savršen, onak, prelijepo nešt, futuristički i to kak ženska pada, savršeno.....kao u 5. elementu..... a i pjevač ima super zurku i te neke crte na licu, a još se i šminka :) iako se to možda više vidi u spotu za blue monday, ma budem vam stavila sljedeći put :) mislim da sam našla nove favorite...
ma odo ja, vozdra i xoxo svima

kada spavamo, sanjamo... sanjamo i danju i noću, cijelo vrijeme, sanjarimo.. bit će bolje sutra... a snovi, kada se naša podsvijest igra s nama, daje nam upute... stalno mislimo, ah pa to je samo san, nema veze, prošao je i nema ga više... no, kada je kraj snu i počinje java? ili obrtnuto, kada završava java? zar itko pamti kada je točno zaspao, prelazak na drugu stranu svijesti...
mala smrt, ništa više, ujutro prolazi... ali ipak, koliko smo puta umril, koliko smo puta oživjeli, koliko smo puta pali, koliko smo se puta ustali, koliko puta se sve ponavljalo u beskonačnost

do you wonder what it's like
living in a permanent imagination
sleeping to escape reality
but you like it like that
guilty by design

problemi u školi, s prijateljima, s čim god, samo čekamo tren kada će mo zaspati, prijeći granicu, osloboditi se misli, isključiti mozak... no, on nikako da se iskljući, samo radi, radi, radi na nekakvom riješnju, traži odgovarajuće riješenje u velikoj knjižnici snova, kako bi nam to utisnulo u podsvijest....
mali kosač koji traži neko rješenje, jer mu tada baš tako odgovara...



u biti, naša podsvijest nam daje sve potrebne odgovore, jer ne odgovara ni njoj ako nas nešto muči, sve imamo na tacni, samo treba dograbiti... očajnički tražimo odgovore na svoja pitanja, odgovore koje naša podsvijest več odavno zna, pa nam tako svakojakim znakovima pokušava dati do znanja ono što ionako več znamo, ili mislimo da bi trebali znati... stojimo na rubu provalije ili letimo nebom kako bi sa što veće visine pali nazad na tlo, sve ima neku poruku, samo je treba odgonetnuti...
tu nam mogu koristiti razno razne sanjarice i slične stvari, ali mislim sa je najbolje da sami sebe upitamo: zašto? zašto padamo, zašto umiremo, zašto bježimo...
u snu bježimo pred čudovištima, jedva napredujemo, a ona su sve bliže...a tako je jednostavno, samo se treba okrenuti, stati, pogledati zvijer u oči i ugledat ćemo ružićastog zeca u smiješnom kostimu...
zvijer nas ne tjera u bijeg, več strah koji ona u nama izaziva....



She's lost in coma
where it's beautiful
Intoxicated from the deep sleep

no, što kada se više ne možemo probuditi? granica između snova i "stvarnosti" se izgubi, i više ne znamo ni tko smo... pali u komu davnih dana, i otad su snovi postali stvarnost... budimo se samo zato kako bi ponovno zaspali, jer koliko god okrutne bile naše noćne more, još je uvijek bolje nego stvarnost, jer znamo da će u snovima sve proći, ništa nije stvarno, sve je moguće...
samo se treba uljuljati u snove, i sve će biti ok... kada bi to samo bilo tako jednostavno.. jednostavno iz male smrti prijeći u veliku, to je želja mnogih, sanjati do vječnosti. da ne osjete bol, da ne budu svjesni, da ne osjete samoću... samo plutati, iz jednog sna u drugi.

she's nothing more than fiction
she dreams in digital
because it's better than nothing
now that control's gone
it seems unreal

a što ako je i sve samo san, san u snu...ako smo i mi samo vječan san, sanjamo da jesmo, sanjamo da sanjamo. kao u onom filmu, matrix. možda smo i mi samo lutke u nekom bolesnom pokusu. s umjetnim sjećanjima, s umjetnim osjećajima. koliko smo zapravo stvarni?
otkud možeš znati kada si budan a kada spavaš? možda je baš obrnuto, ovo je samo veliki san u snu, i nikoga zapravo nije briga. jednostavna fikcija, kompjutorski program kojemu može doći kraj pritiskom samo jednog dugmeta. sve ono što nam je ikad bilo važno, rasplinulo bi se u još jednom dosadnom snu nekog diva.

and your pixel army can't save you now
my finger's on the kill switch
I remember I used to compose your dreams
control your dreams
and don't be afraid to expose yourself
before I shut you down
you made some changes since the virus caught you sleeping




"nothing more than fiction"
jedan od dijelova pjesme koje ma zaista "uhvatio", ništa doli fikcije, izmišljotine...totalno nestvarno... što stvarnost predstalja meni, a što je ona zapravo. dali je sada stvarno da osjećam ili je i to samo fikcija? što su zapravo osjećaji? samo izmišljotine našeg uma? poklon moždanih stanica da nam bude ljepše u životu. razmišljamo o tome zašto zapravo razmišljamo... zašto baš mi, ljudi? zašto ned recimo, ribe? ako je život krenuo otamo, zašto se nije razvio u nešto više? zašto sisavci?
sanjaju li ribe? mačke? psi? ptice?
što ako je sve ovo što imamo sada samo izmišljotina? rasplinulo bi se u trenu...sruši se sistem i gotovo...

she dreams in digital
because it's better than nothing
now that control's gone
it seems unreal

no, ipak mislim da nismo samo kodovi i šifre jednog programa... ako i jesmo, nešto mora upravljati i s tim, a to nešto, pa jednom je moralo biti živo, jedom je moralo živjeti, kako bi tek kasnije razvilo strojeve i virtualne stvarnosti. život ne može krenuti od limenke, niti od matične ploče, mora biti nešto više...
mora biti nešto više od hormona, moždanih valova, živčanih stanica i pitaj boga čega...
naša psiha može s nama igrati vrlo gadne igrarije, toliko apsurdne, da na kraju izgubimo pojam o stvarnosti... ionako tanka granica puca do kraja i sve je gotovo...



toliko od mene za danas, za kraj vam samo stavljam pjesmu iz koje sam povadila sve te citate, i koja me zapravo takoreći inspirirala za ovaj, pa ako izuzmemo citate i slike, dosta kratak post... nadam se, ako ništa drugo, da će vam se barem pjesma svidjeti...xoxo


Upload music at Bolt.

izgleda da sam opet upala u neko raspoloženje...
onak, ne znam na koju foru i zašto, nekako mi to dođe i gotovo... kad samo pomislim recimo na to, da bih za lektiru morala pročitati dvije-tri knjige od po 500-900 strana, padne mi mrak na oči... nenormalno, mislim, nikad nisam čula da se u drugim školama daje neka veća lektira za preko ljeta, a ja imam 4 knjige samo iz mađarskog, još toliko iz hrvatskog i jednu iz engleskog... is ve to moram pročitati na onom jeziku za koji mi predmet treba :(
i odna kada samo pogledam tu hrpetinu knjiga...a još sam mislila preko ljeta pročitati udžbenik iz biologije, jer pošto taj predmet imam na mađarskom, bilo bi lijepo malo ponoviti hrvatsko pojmove... a tako bi mogla pročitati svaki udžbenik, jer recimo morali smo kupiti onu knjižurinu iz povijesti, a uopće nismo radili to gradivo! to je sve zato što profe očekuju da će svi zi razreda u mađarsku na fakultet....e pa ja ne namjeravam...pa veli profa "oni koji žele učiti i hrvatsku povijest, nek mi se jave, pa će mo nagodinu ostajati jedan sat na tjedan obrađivati to gradivo"... ja da ostajem zato što on nije u stanju odraditi ono što mu je propisano? to je ono kad vam dođe da lupate glavom o zid
i sad preko ljeta, ne znam, trebala bih čitati i tak te stvari, ali..otkad sam krenula u srednju, a to je sad več skoro dvije godine, jednostavno mi se ne da čitati... prije sam čitala ogromne knjižurine u par dana...a sad, jednu pišljivu knjižicu od 200 i nešto kusur stranica žvačem več mjesec dana...jednostavno ne znam što mi je... onak, nema više onakcih knjiga koje me zaista zanimale... tamanim neki dosadni sci-fi, pa ne završim knjigu, počnem čitati drugu i tako u nedogled... jednostavno me ne zanimaju, nema u njima ničeg posebnog...
jedina knjiga koju sam pročitala u zadnjih nekoliko mjeseci a da me zaista zanimala, bila je da vincijev kod, pročitala sam ju u dva dana, tako da sam usput još i išla u školu... u tom trenu, to mi je trebalo....
ali tako je nažalost sa svime...ne znam, i glazba, slušam slušam, i nešto me pukne, pa samo prebacujem pjesme....stigne do pola, možda ni toliko, a ja već stišćem next...
ne znam što mi je, ta neka bezvoljnost...pogotovo ovih dana, ma ubija me....
kao da sam sve več pročitala, sve poslušala, sve vidjela...barem sve što me zanimalo... i što sad, gotovo, nema više?




katkad mi dođe da lupam glavom o zid, jer sve ostalo ionako više nema smisla...pa dođem do zaključka da nema ni to baš previše smisla... i onda gledam TV... inače nikad ne gledam TV, mislim, nema ničeg zanimljivog... a sad sam gledam u tu kutiju, prođe mi dan i nemam pojma što sam radila cijeli dan.. još hajde da znam što sam gledala na tom vražjem TV-u, al nemam pojma... onda samo lutam po kući....
gledam što ima novoga na internetu...malo čitam....slušam glazbu...i prođe mi dan...
i danas je već 16.7. i gdje sam sve bila? ruta mi je do osijeka i nazad...katkad odemo malo dublje u područje baranje, u goste, u vinograde..i to je to....
nudakali su mi da idem u tabor negdje u mađarsku u pripizdinu, ali šatorovati tjedan dana? ma nema šanse... još ovaj šator koji mi imamo kod kuće, prastaro nešto, još iz vremena kad je moj stari imao 15....a sad mu je već 45, pa možete misliti... kontam kad bi puhnuo neki vjetrić, raspao bi se kao kula od karata...da ne kažem kak smrdi i kak su ga miševi/štakori/što god izgrizli... ma koma... a najveća noćna mora od svih kod takvih šatorovanja i kampiranja je, hm, lijepo rečeno obavljanje nužde u prirodi... ok, ponašam se ko gradsko derište, ali to ne mogu smisliti... trava, kukci, gušteri...ma fuj...pitaj boga što će tam iskočit...a još ak te netko vidi, ma nema tog grmlja di se moš sakrit....



a već mi i ukućani ladno idu na ono što srećom nemam. djed mi stalno održava neke litanije, cijelo vrijeme jedno te isto.... i onda, čovjek sjedi tamo kraj njega, najmanje pola sata, a on samo priča priča melje melje, i sam sebe živcira, pa se na kraju totalno naživcira, pa mu skoči tlak... a "sugovornik" tj slušatelj, ne kaže ni riječi.... onak, sugovornik ode,a on to ni ne skonta... odeš na wc, vratiš se, i nsi propustio ništa... i onda te litanije stalno priča mojoj baki, a ona jadna to sluša cijele dane... kak mi je već žao, več sam joj obečala da ju jedan dan vodim na sladoled u osijek, u petar pan nek frajla ode malo u život, ostavit muža barem na malo kod kuće ;) kontam da joj stvarno treba odmor od svega... dakle, ak me sad tokom sljedećeg tjedna skontate u osijeku u petar panu, onda sam tamo s bakom :) kontala sam joj naručiti nešto s alkoholom, sigurno ima neki sladoled sa likerom, pa nek se malo opusti :)
a ovo ostalo, starci...bolje da ni ne pričam o njima...oni meni održavaju stalno neke litanije... brat...ne znam, sad otkad ima tu bolest, nekako, ne znam, stalno je sa starom, ulizuje se i tak te stvari, pa su njih dvoje već totalni "saveznici"... što kaže moja stara, braco ponovi kao da je papiga... tako mi ide na živce...pa se zato po novijem stalno i svađam s njih dvoje... onak, ne znam, sa starim se uvijek više kontam nego sa starom, ne znam zašto... vele da smo obje pretvrdoglave... ne znam, sa starim uvijek mogu na neki koncert, dok sa starom ne mogu ni u dvorište....



ne znam, to bi bilo to za danas, sorry što vas zamaram, vozdra i xoxo

danas sam opet bila u vinogradima, onako, sasvim opuštajuća stvar, kada malo bolje razmislite o tome... po najvećoj žegi kopat suhu zemlju punu netkog hard core zelja. kad se samo sjetim da recimo ameri plaćaju poslodavcu kako bi se mogli "rekreirati" recimo na polju kukuruza... hm, meni se ipak više sviđa to da poslodavac, u ovom slučaju moja baka, plaća meni :)
mislim, da obiteljski je to posao i sve to, ali po principu angažiramo i jedno-dva radnika koji nam pomažu. pa ovi kod mene imaju neku filozofiju "radije da tebi damo pare nego još jednom radniku"... to je njima ofkors opet jako praktičo, jer mi moraju davati manje para, recimo za moje ludorije, bla bla bla
u biti, nije loš deal, ali katkad je malo bed ustati se u 4 ujutro znajuću da se ideš kuhati na suncu...
no, koliko mi katkad bilo mrsko crnčit tamo, ima jedna stvar za koju se isplati to raditi... ne znam, možda sam takav tip ili ne znam, ali jednostavno volim prirodu... nije to sad ono da ja sad idem kampirati i tak te stvari, to recimo ne mogu smisliti. jednostavno, onako pasivno, samo se divim drveću, zelenilu... parkovi su samo dijelovi ukroćene prirode, to nije ništa, čisto umjetno. onako, kada se sama majka priroda igra bojama, nijansama, oblicima... to vam je nešto savršeno, još kada se rano ujutro sunce tek ponegdje probija kroz lišće..
a prizor koji oduzima dah je kada pogledate niz "planinu" i vidite šumu, kuće, rijeku, sve to u nekoj daljini, dok se nebo proteže cijelim vidikom... a ako ste taman uhvatili izlazak sunca, tomu ne može biti ravan niti jedan zalazak koji ste ikad vidjeli. jednostavno savršeno, onak, kao da nema ničeg drugog nego onaj komad zemlje na kojem stojite, a sve ostalo je nebo...
ne znam, te neke stvari u tom komadičku zemlje, ta jednostavnost, divljina prirode, zato nema riječi...

a sad nešto štose veže uz vinograde, ali ne izravno
zamislite čovjeka koje je još sasvim dijete u duši, ne mislim dijete u negativnom, već u pozitivnom smislu... onak, nekoga tko može biti neizmjerno sretan čak i zbog jedne jabuke, nekoga koga veseli i oblak na nebu... a o svemu može pričati s takvim oduševljenjem, od kopanja do kuhanja, kao da priča neku priču bajku...to mi je bilo nešto sasvim nevjerojatno, onak, taj čovjek jedva da skupi materijalna sredstva za sebe i obitelj, a ipak je tako, ne znam, veseli se svakoj, čak i najmanjoj sitnici. to mi je bilo tako nevjerojatno, čovjek kojemu jednostavno nije bitan novac, mislim, je u tom smislu da mu je potreban za opstanak, ali toliko je vezan recimo za prirodna dobra koje može iskoristiti, da mu ni ne treba novac, ako može dobiti recimo dvije-tri vreće kukuruza, kojima će nahraniti svoje kokoši i zečeve. a onda opet od tih zečeva skuhati finu večeru za ženu i djecu... a sve to s tolikom odanošću i veseljem.... ako postoji petar pan, mislim da bi taj čovjek trebao biti njegova odrasla verzija....

toliko zasad o tome, vozdra i xoxoxo

u 18 sati sam još naveliko razmišljala o tome kak bi bilo lijepo usisavati i malo pospremit sobu, pošto mi dolaze blogovci i slične biljke... mirno sam čitala novi broj dylan doga, famoznog imena, "dogodilo se sutra"... čista idila, neka ženska je do prije malo masirala mog polugolog djeda u dnevnoj, a pošto se mušterije skupljaju, tako je došao i djedov brat.
u 18:15 sam več bila u dvorištu tj. trčala iz jedng kraja kuće u drugi... što je bilo? pet minuta prije se začuo ogroman prasak, mama i baka su potrčali u dvorište, kako bi najednom počeli vikati "gabi, gabi, gabi" (skraćenica od gabor, tako mi se zove stari), istovremeno vukući šlauh za vodu i donoseći kante.
ogroman dim, smrad je zahvatio cijelu kuću. a što je najjače, plamen je izbio u šupi, gdje inače držimo dvije ogromne plinske boce.
što je bilo? izgleda da je plin isticao, kratak spoj, i paff, sve u plamenu. ošao nam bojler, cijeli sustav za grijanje, zamrzivač, perilica.... onak, sve se blago otopilo!
i sad sjedim ovdje i pišem post...
kad samo pomislim na to, što bi bilo da se ta jebena boca samo malo više zagrijala... pa mislim da bi svi ladno otišli u zrak.

to vam je bila čista akcija, stari mi ima neke gadne opekotine na ruci, jer je pokušavao izvući tu vrelu bocu iz šupe.
baka je jučer kuhala marmeladu, pa da ne kažem da od tih dvadesetak staklenki faktički nije ostalo ništa jestivo...

a zašto sve to u biti? zbog jebenih instalacija i jebenog plina...

i onda, taman u tom broju dylan doga, glavna tema je slučajnost...slučajnost, sudbina...
u koma, mislim da bi to bilo to za danas....
imam čast prva oprati kosu u ledenoj vodi...brrrr
hm, mogu vas ponuditi prženim mahunama s kuhanim sladoledom........

vozdra i xoxoxo svima

hm, maybe, probably, possible..... let's say no....
so, it seems that i'm not as taff as i thought, so, hello, i'm back...
i don't even really know why i ever went, but it happened, so sorry for that fact

ok, da se prebacim na neki razumljiviji jezik, eto mene opet... ne znam zašto, ne znam kako, nisam se pomakla s točke A na B, ali jebiga... nemam odgovore, jednostavno ih nemam, i neće ih ni nikad biti... lijepo je živjeti u neznanju, onak, barem ti nije dosadno :)

malo o mom super zanimljivom životu ovih dana...hm...još uvijek ne mogu spavat...svako jutro se osjećam ko da su me pretukli...hm, možda mjesečarim, tko zna...
e da, i čistim mahune :)
ne ćete vjerovati kak je to zanimljivo, sam sjedite ne znam koliko i cijelo vrijeme radite jedno te isto...i na kraju vam dođe da lupate glavom o zid... ali inače vrlo zanimljivo, preporučujem, pogotovo kad naiđete na trulu mahunu, akcija čovječe! moraš ju bacit... nezamislivo opako... hm, mogli bi snimit film o tome... "opaka mahuna i nož" ili ne, još bolje "zombie mahuna"! što kažete na "mahuna se vraća 3"?
i onda glavna glumica odjevena kao mahuna :



very fancy ;)
da ne povjeruješ.....

e da, osim čišćenja mahuna, bavim se i skidanjem slika sa kamera anoreksičnih francuskinja... onak, neka rodbina, što li više, nisam se smjela ni maknuti iz kuće, kao očekujemo ih, bla bla bla bla, morala sam POSPREMITI SOBU zbog njih! (ok, to sam napravila vač prije, ali otad se več "uneredila", jer je sad sve puno knjiga razbacanih posvuda) pa mislim stvarno, stara sve izglancala, čak sam se morala presvući u "neku normalnu udjeću", zašto? da ovi budu kod nas neki 5 minuta (a pazi, čekali smo ih cijelo jebeno poslijepodne), dok im ne skinemo slike s fotića (kao one ne znaju), snimimo na CD i arrivederci! onak, mislim staarno... a najjače, veli stara zašt ne pričam s njima? hellou, pa znaju sam francuski! što sam ja ovdje, riječnik? znam dvije riječi na tom jeziku....
i onda im još nudakamo: hoćete soka, vode s mjehurićima, vode s limunom, vode s vodom, sladoleda, banane, breskve, jabuke, kruške, jagode...ma što god.. ne, one su sebi donijele, pazi ovo, 5 deci neke specijalne vode, i onda one piju sam to... i onda smo im dali čaše, pa su si isipali tu vodu u čašu
to se zove bolest u mozak, kod svih, i kod stare što je toliko glancala, i kod ovih vodenih.... i onda sam još ja ona umobolna u obitelji.....

kad sam več ovako lijepo počela s vodom i mahunama, mislim, obrnuto, s mahunama i vodom, pa da se na vodu nadovežem, cedevita... mislim, svi znaju što je to, svi znaju kakav ima okus, miris, izgled, opip... što god..
u biti, izgleda da sam skrenula ili su mi prodali nešt krivo, ali cedevita se promijenila! onak, sad više ima okus na plastika-šećer-boja, a prije je bilo cedevitastokus-šećer-boja... onak, ta plastika me živcira, čudno nešt...ok sad će me proglasti ludom što razglabam o cedeviti, ali eto. kontam da su nešt izvadili ili koji vrag, možda dodali, pa sad ima baš neki fuj okus. to više nije ona dobra stara cedevita koju zna cijela nacija! ko nema cedevite kod kuće? to je ono prvo i osnovno što imaju almost svi...

a ako smo već kod cedevite, pa nekako preko crijeva i mokraće, nekom bijesnom logikom, stižemo do WC-a, točnije WC papira, koji je, gle čuda, iste boje kao cedevita! ne ćemo sad o okusu, ali i u industriji tog prijeko potrebnog rekvizita ima luđaka... pazi ovo: narančasti WC papir s mirisom BRESKVE! boja, pa ne znam, možda netko toliko voli tu boju, pa nek mu bude...ali miris? zar se čovjek kojemu je to palo na pamet imalo zamislio u primjeni tog određenog papira? mogu razumijeti ako se recimo pravi papir, običan, još se ukrasi s nekim cvjetićima i tak to, da to ima miris na breskvu, ali WC papir? sad krenimo od neke predpostavke, što je taj čovjek imao u glavi... hm, hoće izmet manje smrditi? ili će čmar imati ugodniji miris na breskve? ili će možda prikriti smrad u kanalizaciji? ili će cijela kupaona imati primamljiv miris breskve? nešto od toga, vald.... ali, zašto baš breskva? zar ne bi bilo logičnije nešto drugo? zašto baš breskva? zato što ide uz boju samog papira. ali onda opet, ako netko toliko voli breskve, zar mu nije čudno da briše dupe s njima? a onda ode u drugu sobu jesti to isto voće... a ako taj papir već ima tako lijepu boju i miris, zašto ga ne stavljamo u dnevnu? pa baš će fino mirisati... zaista filozofska pitanja...
jednom će mo vald saznati odgovor, ak ništ drugo, umrijet će mo u neznanju, pa jebiga (prostite na izrazu).. nikad ne ćemo saznati zašto WC papir miriši na breskvu....

i tako, od mahuna preko vodenih francuza i cedevite, stigoh i na sam kraj probave....

hm, kad smo već kod probave:



toliko za danas o tome, vozdra i xoxoxoxox svima

ps: mrzim mahune

Upload music at Bolt.

Now I see the times they change
Leaving us, it seems so strange
I am hoping I can find
Where to leave my hurt behind
All the shit I seem to take
All alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?

ovaj post več jedno vrijeme imam u glavi, i samo je bilo pitanje elektronike kada ću ga napisati... mislim, nije ništa strašno, iako, zavisi iz određenog gledišta....
stvar je u tome što jedno vrijeme neću pisati postove...ne znam koliko dugo, ali eto... ne znam zašto, ne znam kako, jednostavno neki osjećaj, sada bi bilo dosta, na barem malo.... sve sam rekla, kao da je vrijeme stalo, više ne znam o čemu bih pisala...a to je velika riječ za nekoga koga ne možeš začepit....
ovim ne želim reći ništa posebno, treba mi samo malo odmora od svega toga pisanja, pustit mozak na pašu.... prestati treba kada je najbolje, zar ne? pa ja sam več pomalo krenula i nizbrdo, pa "štaš"...
nije da neće biti postova samo na ovom blogu, neće najvjerojatnije biti niti na jednom...jer, pa imam ih više :)
ne znam, nije da sad ne bih imala o čemu pisati, nego, kada nešto napišem, više mi se ne sviđa...izgubila sam nešto, a sad bih morala otkriti što

Am I going to leave this place?
What is it I'm running from?
Is there nothing more to come?
(Am I gonna leave this place?)
Is it always black in space?
Am I going take its place?
Am I going to leave this race?
(Am I going to leave this race?)
I guess God's up in this place?
What is it that I've become?
Is there something more to come?
(More to come)

imam neke stvari koje moram srediti sama sa sobom, tu mi ne može pomoći ni blog ni ništa, jednostavno, sad stalno razmišljam o takvim nekim svojim tripovima, a to ipak ne bih željela podijeliti onak sa pitaj boga koliko ljudi, jer jednostavno ne...to je moja stvar i ja ju moram sredit, i ako je samo u mojoj glavi, onda je najbolje da tamo i ostane...

I will make it go away
Can't be here no more
Seems this is the only way
I will soon be gone
These feelings will be gone
These feelings will be gone

mislim, ne znači sve ovo da neću čitati ostale blogove i tak to, ali sama , pa ne vjerujem da ći pisati bilo što, ne znam....tako....
ovaj blog mi je dosad pružio zaista mnogo, upoznala sam dosta ljudi, zbunjenu twiggy, uvijek veselu spavalicu, the facu incubusa, te tek nedavno HC-smile-irokeza-faca-i-ukrast-ću-ti-mp4 broken-a i sci-fi--dylan dog srodnu dušicu burn... a preko njih isto onak cijelo čudo zanimljivih ljudi, spavalicina frendica jelena, te društvo veselog bb(broken-burn) dvojca...sad me ubijte, ne znam točno imena, pa neću pričat gluposti :( ja i moje pamćenje

u biti, pisat ću još, ne znam kada, zašto, kako, ali hoću, obećajem :) a obećanja se moraju održati, zar ne?



i tako, svima vozdra i jako jako puno xoxoxoxoxoxoxooxxoxoxo

mislim da u našem dragom "sistemu" ima zaista blesavih stvari.... recimo, kako bih napravila osobnu, ono nešto najosnovnije... ne mogu to sve mirno srediti u povećem gradu osijeku, koji mi je na 10 minuta busem, pa moram u neku 30 kilometara udaljeno poveću selendru koju se usuđuje nazivati GRADOM!
govorim i pripizdini koja se odaziva na ime Beli Manastir.. mislim, neki ljudi to selo hvale do neba, ja ga mrzim... mislim, kakvu god trebam ispravu, bio što, od vozačke do osobne ili čega god, za sve moram ići u beli! čak nam i hitna dolazi otamo... zbog toga je jedna cura umrla, hitna je kasnila pitaj boga koliko, jer ona iz osijeka jednostavno nije htjela doći! mi ne spadamo pod osijek, i to je to...a to što smo autom na pet minuta od grada, to ne znači ništa! a do belog se voziš duplo toliko....
no dobro, danas smo se braco, stara i ja pokupili do te famozne selendre kako bi sredili stvari poput putovnice, osobne i tak to....
ma to cijelo selo je totalna koma, ceste su u komi, i onak, sam čekaš kad će neka krava skočit na tebe.....onak, koma, sve trava, i onak seljačko...i onda je to grad.....
no, dobro, u biti, kad vas šalju s jednog kraja do drugog, onda vam ladno padne mrak na oči... sad odi u poštu, sad u matični ured, sad na policiju....
najjača fora mi je bila ta, da su matični ured i kino u istoj zgradi :) sick
no, u biti, čista komedija, taj policijski ured... onak, po principu ne volim takve uredi, i mjesta gdje se mora čekati godinama... onak, uvijek postoji neka dosadna baba koja nema pojma o pojmu pa joj se sve mora objašnjavati zilijun puta
i onda još baba zaboravi cvoke za čitanje....ili neki papir, ali zato ima zilijun drugih koje će pokazati nadležnoj osobi....
i onda, na policiji, onak, sve neki uski hodnici i slično, vrućina za ubit se....i onda se svi fino počnu "saftat", da tako formuliram.....
i onda dođete na red, na zilijuntom šalteru, ispunili svaki shit na onom nekom obrascu (mislim, još da me pitaju kak mi se pas zove), i budete gotovi za 5 minuta
a čekali ste u redu cijelu vječnost.....
a onda usut imate i avanture, tipa: pa tu piše da vi stanujete na broju 9.... ne, ja sam na 9B! ovdje piše samo 9... i tako ja skoro završila u susjedstvu
taj cijeli sistem mi je totalno bolestan, nenormlano...samo jednom, onak jednom, bih poslala osobu odgovornu za to, da si onak izvadi, recimo putovnicu...pa mislim da bi taj lik crko!
i onda kad vam još zatvore ured pred facom, kao, pauza

ma prelijepo selo je taj beli...i onda, sav taj rpavni promet se usmjerava tamo, kao, da se i tamo nešt događa i da se rastereti grad, mislim, osijek
a dobro, sad je to vald sve sređeno, pa ne moram više tamo :)
mrzim to selo!! jer grad nije, to je onak, garant...grad je sam na papiru...
toliko danas od mene.....
vozdra i xoxo

upravo slušam pjesmu to the end, od my chemical romance.... koju vam sad iz tehničkih razloga ne mogu pustiti :(
razmišljala sam, gle čuda ja razmišljam, i u biti sam došla do nečeg... u biti nisam, al predpostavljam, nekako, vald...
sad mi je u posljednje vrijeme sve postalo nekako čudno.. možda zato što sam "ispala iz rutine".. inače sam tip čovjeka koji se vrlo lako navikne na nekakvu rutinu, pa kad toga nema, onda funkcioniram čudnije nego inače... znate ono kada se naviknete da 9 mjeseci idete u školu, ustajete se svako jutro u pol 6, vračate se kad god...pišete zadaće, učite...
a onda dođe ljeto, i paf, sve gotovo... onak, prvo sam po cijele dane čitala...pa me to sad nekak prošlo...sad samo slušam glazbu..stalno... ak dosad nisam skrenula, eto mi prilika...
zadnja dva tjedna škola su mi bila onak totalno koma, recimo uopće nisam spavala, tek 3-4 sata na dan... i onda još ono s bratom...i onda još ono s onim likom iz razreda....pa sam se onda još razboljela... ma bilo mi je baš veselo....
no, poslije toga sam opet bila "ona stara", išla na koncerte, u kino, sva neka happy i tak te stvari....
i ne znam, sad sam opet zapala u ono svoje dobro staro poznato "nisam u depri, samo skoro"... ono, napola sam skrenula... jer sam skrenula....
ne znam, više onak, moj blog, teme su mi velika 0, i sve ponavljam kao papiga.. totalno sam zbunjena, a u glavi mi je nered...da, nered, to je to..
više mi se ništa ne da, ni čitati, ni pisati ni ništa...samo slušam glazbu dan i noć... a mozak neće da stane, onak samo razmišljam, razmišljam, stalno, bez prestanka...iako se to možda ni ne da skontat...a što je najgore, ne dolazim do nikakvih zaključaka.... mogu radi što god hoću, nema zaključka.... ali to nije moguće, jer MORA da bude zaključak, bez toga ne ide... barem neka predpostavka, polovično nešto, ma nema šanse......
i onda onaj feeling, gubim se....i na kraju mi se sve miješa, ne znam koji je dan, koliko sati.. ma ništa...snovi, noć i dan, sve se miješa u neku letargiju....

sve je nekako nenormalno, apstraktno.... kao da nema smisla, kao da nikad nije ni bilo, nikad neće ni biti....
i onda sam opet ovdje, i ne mogu stati.....
imam i novu naviku, mislim nije nova, ali sad sam ju usavršila... ne koristim svjetlo...to želi reći da sjedim u sobi po totalnom mraku, uz svjetlo linije....ali to i inače radim..kada se kasno vratim kući, rijetko palim svjetlo...hodam hodnicima kao sljepac.. to katkad dovodi do toga da srušim recimo ventilator ili nešto drugo, ili se zabijem negdje...ali tak mi je svejedno....ne bojim se mraka....

opet slušam tristaniu..obožavam ih... ima jedna pjesma, više citat, pa to mi je životna filozofija!
"let's celebrate the modern end, let the world begin again"
onak, cijela stvar sama po sebi je obrada seigmenna.. instrumentalistički zvuči dosta jednostavno i futuristički, ali sve još više "rastužuje" prelijepi ženski vokal.... tekst, ako ga samo ovako gledate, pa nema baš previše smisla, ali kada ga slušate u glazbi, sve znate, zamislite kraj svijeta, kako se sve raspada, odlazi u svemir...samo kako bi počelo ponovo...
to je to, neka moja filozofija: sve se mora završtiti kako bi počelo isponova....može to isto tako, ili u nekom drugom obliku, ničemu nema kraja... završio je drugi svjetski rat, kako bi za par godina izbio novi.... ljudi umiru, kako bi drugi počeli isponova....
i mislim da je to to, nešto mora prvo umrijeti kako bi moglo opet početi... svaki dan pomalo umiremo, svaki dan idemo spavati...kako bi se sutradan opet probudili, očekujući dan kada će to buđenje izostati....

koji je uopće smisao svega ovoga? to je jedno od stvari koje mi ne daju mira... sa 16 godina ne bih trebala razbijati glavu o najbanalnijem pitanju svih vremena....
"zašto?"
zašto sve ovo...mislim, koji je smisao svega? i tu nema zaključka.... nema još u mnogim stvarima, ali ovdje nikad neće ni biti...

opet filozofiram, i ne mogu stati.... no, jedan zaključak mi je onak cementiran.....
"sve je ok dok ne uključiš mozak".... s tim želim reći da je sve ok, dok se ne zamaraš s ničim, pustiš da sve prođe, a ti ne razmišljaš ni o čemu ni milisekunde...e onda ćeš biti sretan... jer kada uključiš ono prokletstvo u glavi, sve kreće naopako....

i to bi bilo to, za danas, za sutra...ne znam.......

vozdra i xoxo svima

Ne znam koliko vi vjerujete u horoskope i tak te stvari, ali ne znam, mene to recimo totalno zbunjuje… Ne mislim sada na ono nešto najobičnije što ljudi čitaju po kojekakvim časopisima, to je glupost…. Mislim na onaj pravi horoskop, koji se izračunava nekom bijesnom matematikom…. Mislim, da većina se temelji na onom horoskopu koji ionako znaš i sam, ali ipak. Već dulje vrijeme proučavam knjigu «Liber Stellarum», neko prastaro izdanje još iz vremena «drage nam jugoslavije»…. No, u biti, knjiga sama po sebi, kad ju malo prolistate, pa mislim da će ju oni slabiji s matematikom odmah baciti u prvi kut. Ja sam sad kao faca koja ima 3 iz matematike, al nema pojma o pojmu pa se tu folira da čita knjige o horoskopima :)
No, u biti, želim reći, kako u biti ne kontam cijelu stvar ni pol posto…blago meni, hehe. Mislim, u knjizi imate i onu uobičajenu klasiku tipa: «kakva će biti supruga blizanac?» i tome slične spike, da ne pričam o savršenom partneru…
Onak, kontam da ima nešto u tome, ali ipak ne onaj junk koji se prodaje po časopisima… Ovdje je baš hard core računanje :( Od geografske dužine mjesta u kojem si se rodio, do točnog vremena kada si «iskočio» iz mame. Jippy… I onda to sve zbrajaš, oduzimaš, množiš, dijeliš…koma. I kontam da sam ja tu nešto fulala :( Onak, računam si ja sad ascendent, i nekim čudom mi ispadne da sam strijelac. Ok, nek im bude. I onda piše stvari tipa imam smeđu kosu… Jaka stvar za knjigu iz jugoslavije, mislim, svi imaju smeđu kosu. A što je najjače, inače veli da bih morala imati crnu, ali to je već kod ne znam koje kuće. E da, i po pravilu bih trebala imati ili zelene ili plave okile… A moje su ofkors onakve najobičnije govnasto smeđe :) Gledam na svijet kroz shit, nije ni čudo što sam skrenula.
No, vratimo se zadanoj temi. Onak, stvarno ima stvari koje 100% potvrđujem za određene ljude s određenim horoskopskim znakovima, ali postoje i stvarno gluposti.
Sad ne znam koliko vi vjerujete u sve to, ali mislim, osobno imam nekih iskustava kojima potvrđujem neke tvrdnje, ne sve, neke.
Mislim, horoskop ne određuje osobu sasvim, tek donekle, daje neku osnovu na kojoj se gradi ličnost. Sama osoba zavisi od mnogih čimbenika, tipa recimo obitelj, država, okolina, odgoj i još zilijun drugih stvari.
Horoskop ne određuje ljude, samo ih usmjerava, sad je to njihova stvar da li će se pridržavati dnevnog horoskopa ili ne. Ima psihologije i u cijeloj stvari. Recimo, ako sada netko jako vjeruje u xy horoskop u xy časopisu, i tamo recimo stoji «danas će vas mučiti bolovi u grlu»…. I za pet milisekundi dotičnu osobu zaboli grlo. Jer je tako pisalo. Mislim, to je sada banalno, ali recimo piše da će te imati problema u braku. Nema? Sad će ih biti. To je nekim ljudima onak dosta u glavi, a ne u zvijezdama. Ne treba vjerovati svakom trač časopisu ili dnevnim novinama, to su samo jadne kopije pravih stvari, tek tako za razonodu.
Ljude je oduvijek zanimala budućnost, sudbina…neki imaju dara da sve to otkriju, neki ne…. I ako imamo sreće, naletit ćemo na nekog tko ima tog dara i toliko je ljubazan da i nama otkrije, ili nas barem uputi u, maglovitu budućnost…
Budućnost će biti onakva kakvom je mi oblikujemo, zvuči otrcano, znam, ali neka… Ja vjerujem u to. Svi ti horoskopi i tak te stvari, kao što već rekoh (ma k'o da sam pokvarena ploča), jedino su nekakva uputstva, koja se mogu slijediti, ili ne, ovisi o nama…
Toliko o tome, zasad...
vozdra i xoxo