Marketing
Dreaming in digital
kada spavamo, sanjamo... sanjamo i danju i noću, cijelo vrijeme, sanjarimo.. bit će bolje sutra... a snovi, kada se naša podsvijest igra s nama, daje nam upute... stalno mislimo, ah pa to je samo san, nema veze, prošao je i nema ga više... no, kada je kraj snu i počinje java? ili obrtnuto, kada završava java? zar itko pamti kada je točno zaspao, prelazak na drugu stranu svijesti...
mala smrt, ništa više, ujutro prolazi... ali ipak, koliko smo puta umril, koliko smo puta oživjeli, koliko smo puta pali, koliko smo se puta ustali, koliko puta se sve ponavljalo u beskonačnost
do you wonder what it's like
living in a permanent imagination
sleeping to escape reality
but you like it like that
guilty by design
problemi u školi, s prijateljima, s čim god, samo čekamo tren kada će mo zaspati, prijeći granicu, osloboditi se misli, isključiti mozak... no, on nikako da se iskljući, samo radi, radi, radi na nekakvom riješnju, traži odgovarajuće riješenje u velikoj knjižnici snova, kako bi nam to utisnulo u podsvijest....
mali kosač koji traži neko rješenje, jer mu tada baš tako odgovara...
u biti, naša podsvijest nam daje sve potrebne odgovore, jer ne odgovara ni njoj ako nas nešto muči, sve imamo na tacni, samo treba dograbiti... očajnički tražimo odgovore na svoja pitanja, odgovore koje naša podsvijest več odavno zna, pa nam tako svakojakim znakovima pokušava dati do znanja ono što ionako več znamo, ili mislimo da bi trebali znati... stojimo na rubu provalije ili letimo nebom kako bi sa što veće visine pali nazad na tlo, sve ima neku poruku, samo je treba odgonetnuti...
tu nam mogu koristiti razno razne sanjarice i slične stvari, ali mislim sa je najbolje da sami sebe upitamo: zašto? zašto padamo, zašto umiremo, zašto bježimo...
u snu bježimo pred čudovištima, jedva napredujemo, a ona su sve bliže...a tako je jednostavno, samo se treba okrenuti, stati, pogledati zvijer u oči i ugledat ćemo ružićastog zeca u smiješnom kostimu...
zvijer nas ne tjera u bijeg, več strah koji ona u nama izaziva....
She's lost in coma
where it's beautiful
Intoxicated from the deep sleep
no, što kada se više ne možemo probuditi? granica između snova i "stvarnosti" se izgubi, i više ne znamo ni tko smo... pali u komu davnih dana, i otad su snovi postali stvarnost... budimo se samo zato kako bi ponovno zaspali, jer koliko god okrutne bile naše noćne more, još je uvijek bolje nego stvarnost, jer znamo da će u snovima sve proći, ništa nije stvarno, sve je moguće...
samo se treba uljuljati u snove, i sve će biti ok... kada bi to samo bilo tako jednostavno.. jednostavno iz male smrti prijeći u veliku, to je želja mnogih, sanjati do vječnosti. da ne osjete bol, da ne budu svjesni, da ne osjete samoću... samo plutati, iz jednog sna u drugi.
she's nothing more than fiction
she dreams in digital
because it's better than nothing
now that control's gone
it seems unreal
a što ako je i sve samo san, san u snu...ako smo i mi samo vječan san, sanjamo da jesmo, sanjamo da sanjamo. kao u onom filmu, matrix. možda smo i mi samo lutke u nekom bolesnom pokusu. s umjetnim sjećanjima, s umjetnim osjećajima. koliko smo zapravo stvarni?
otkud možeš znati kada si budan a kada spavaš? možda je baš obrnuto, ovo je samo veliki san u snu, i nikoga zapravo nije briga. jednostavna fikcija, kompjutorski program kojemu može doći kraj pritiskom samo jednog dugmeta. sve ono što nam je ikad bilo važno, rasplinulo bi se u još jednom dosadnom snu nekog diva.
and your pixel army can't save you now
my finger's on the kill switch
I remember I used to compose your dreams
control your dreams
and don't be afraid to expose yourself
before I shut you down
you made some changes since the virus caught you sleeping
"nothing more than fiction"
jedan od dijelova pjesme koje ma zaista "uhvatio", ništa doli fikcije, izmišljotine...totalno nestvarno... što stvarnost predstalja meni, a što je ona zapravo. dali je sada stvarno da osjećam ili je i to samo fikcija? što su zapravo osjećaji? samo izmišljotine našeg uma? poklon moždanih stanica da nam bude ljepše u životu. razmišljamo o tome zašto zapravo razmišljamo... zašto baš mi, ljudi? zašto ned recimo, ribe? ako je život krenuo otamo, zašto se nije razvio u nešto više? zašto sisavci?
sanjaju li ribe? mačke? psi? ptice?
što ako je sve ovo što imamo sada samo izmišljotina? rasplinulo bi se u trenu...sruši se sistem i gotovo...
she dreams in digital
because it's better than nothing
now that control's gone
it seems unreal
no, ipak mislim da nismo samo kodovi i šifre jednog programa... ako i jesmo, nešto mora upravljati i s tim, a to nešto, pa jednom je moralo biti živo, jedom je moralo živjeti, kako bi tek kasnije razvilo strojeve i virtualne stvarnosti. život ne može krenuti od limenke, niti od matične ploče, mora biti nešto više...
mora biti nešto više od hormona, moždanih valova, živčanih stanica i pitaj boga čega...
naša psiha može s nama igrati vrlo gadne igrarije, toliko apsurdne, da na kraju izgubimo pojam o stvarnosti... ionako tanka granica puca do kraja i sve je gotovo...
toliko od mene za danas, za kraj vam samo stavljam pjesmu iz koje sam povadila sve te citate, i koja me zapravo takoreći inspirirala za ovaj, pa ako izuzmemo citate i slike, dosta kratak post... nadam se, ako ništa drugo, da će vam se barem pjesma svidjeti...xoxo
Upload music at Bolt.
Post je objavljen 18.07.2006. u 15:56 sati.