31.08.2006., četvrtak
BiErOKaErACeIJA I :)
Najdraži moji, nije tajna da pokušavam dovuć vodovod i kanalizaciju u kuću koju sam kupio.
Isto tako, nije tajna da se dobro nosim sa kojekakvim činovnicima koji misle (a djelimično su u pravu) da njihov mrki pogled određuje moju sudbinu...i zbog tih razloga sam se odlučio baciti u birokratske vode, točnije, preplivati ih.
I to naglavačke, uz struju, pa tko živ tko mrtav!
Prvo sam nazvao Vodoopskrbu i odvodnju, tako sam dobio popis od tri papira (da ne kažem dokumenta) koja moram predati ako želim da mi naprave kanalizaciju i vodovod.
Onda sam pričekao jedan dan i nazvao ih opet. Sad sam već dobio četiri papira. Bio sam sretan što nisam otišao odmah prvi dan sa ona tri papira jer bih poludio...prevencije radi pričekao sam još jedan dan - obavljao sam svoje normalne poslove. Onda sam nazvao još jednom.
"Da, da, to su ta četiri papira ali puta dva!" reče službenik začuđenim glasom koji je jasno davao do znanja da misli: "Pa kako glupan ne zna da treba jedne papire za vodovod, posve iste te treba za kanalizaciju, a sve to mora predati na mom šalteru!"
Kako je dotle stigao jedan od ta četiri papira - nabavio sam ga iz katastra i platio jedan pečat na kompjutorski ispis 150 kn - rekao sam samom sebi:
"Ajde Ddadd, udahni i kreni!" i otišao do Vodoopskrbe i odvodnje.
Priđem na taj šalter nadobudno, tamo je bio neki dedica:
"Dobar dan, ja bih predao zahtjeve za vodovod i kanalizaciju, evo, ovdje su svi papiri koje trebate!"
"Ništa vaši papiri! Trebam samo ovo!" vikne službenik i preda mi neki svoj papirić na kojem su zaokružene dvije stavke. Prva je gruntovni izvadak a druga je riješena odvodnja!
"Ne mogu vam dati riješenu odvodnju kad upravo predajem zahtjev za odvodnju!" velim ja njemu.
"Nema veze, dajte mi ovo drugo!" veli on.
Ja mu pružim svoja četiri papira a on će: "NE! Samo gruntovnicu!"
Od ta četiri papira pronađem i dam mu gruntovnicu a on će: "Aha, sad trebam kopiju kupoprodajnog ugovora!"
Od preostala tri papira izdvojim kopiju ugovora i dam mu je.
"Super!" veli on, "sad trebam još potvrdu da imate građevinsku dozvolu!"
Spremno sam mu pružio potvrdu, ostao mi je još samo jedan papir u ruci, a činovnik je bio tako sretan do sad viđenim da je zanaseno povikao: "Imate li još možda kopiju katastarskog plana!"
Kad je zadnji papir napustio moju ruku shvatio sam da sam ispunio svoju misiju - jednom sam čovjeku uljepšao dan...kako ono ide iz onog filma, Divan Život: kad god zazvoni zvonce jedan činovnik dobije sve papire...
"Sad mi sve to treba za odvodnju" veli on! Ja sam se uplašio da ću mu i ta četiri papira morati davati jedan po jedan ali sam se ipak odvažio i drhtavom sam mu rukom pružio sva četiri odjednom. Na moje golemo olakšanje on ih je uzao sva četiri!
Četiri papira je pokupio jednim pokretom! Fascinantno!
Nakašljao sam se: "Khm khm!"
"Da?" pogledao me mrko.
"Znate...asfaltirat će mi prilazni put, već su bili tamo...postoji li ikakava šansa da ubrzate proces?"
Činovnik se počeo sablažnjavati, svetogrđe, dodatni zahtjev - ma tko je to vidio!
"Znate - ne može to nikako! Tamo vam prvo mora doći inpekcija pa ovi pa oni..."
"Šteta!" rekoh ja i odlučim pokušati stari isprobani recept usavršen u ovih desetljeće i pol neprekidne borbe sa BiErOKaErACeIJOEm. Recept je jednostavno ponoviti isto:
"Da...kužim...ali, znate...asfaltirat će mi prilazni put, već su bili tamo...postoji li ikakava šansa da ubrzate proces pa da ne moraju prekapati asfalt?"
Dedica me pogledao u čudu! Otvorio mu se horizont. Shvatio je što ga pitam! Odlučio me je čak i odjebati na finjaka:
"Super, kad vam budu došli asfaltirati vi lijepo nazovite nas da se požurimo!"
Uistinu sam bio zaprepašćen tako jednostavnim i razumnim rješenjem ali sam istovremeno i nekako slutio da to rješenje ima izvjesnih manjkavosti. Vrijeme je bilo za plan B. Moje oči su počele trzati lijevo desno, grč je pripremio lice na neznatno uzbuđen i brz govor, samokontrola je bila jasno vidljiva na svakoj dlačici moje brade...
"Da ali..." brzo sam govorio dok mije pogled skakao lijevo desno..."oni su bili tamo!" Sad ide retorička pauza pa:
"Shvatite, tamo su već iskopali ali ih je Bandić poteral na autoput, čim završe doć će k meni!"
Zatim se moj pogled umirio i prostrijelio je djedicu kroz oči...ravno u mozak. Vrijeme je za finale. Najozbiljnijim glasom rekao sam:
"A autput je gotov i to može biti bilo kad!"
Na to je činovnik zadrhtao, lagana jeza mu je krenula od vrata i prošetala se po kičmi, nadolje. Bez riječi je uzeo marker i napisao je na moje papire velikim slovima:
HITNO! ASFALT!
Kad sam vidio da je napokon gotovo sva moja dotad izoštrena ćula su se opustila. Adrenalin je pao u sekundi, omlitavio sam i osjetio golemo olakšanje - još jedna bitka je dobivena!
"Trebam li znati još štogod?" upitao sam.
"Ništa! To je sve! Sad samo čekajte da vam dođu i dovuku sve to." reče mi službenik.
Zahvalio sam se i gordo otišao...bio sam sretan zbog uspješno obavljenog posla. Doduše tada još nisam ni sanjao da sam samo dobio jednu malu, majušnu bitkicu a nikako rat... strašni rat koji još i dan danas bijesni neviđenom snagom i ne vidi mu se kraja....
taram
taram
.
.
.
:-)
Vaš Ddadd :)
PS:
Najdraži moji, u idućem broju čitajte kako sam postao doktor za šahtove :)
|
28.08.2006., ponedjeljak
Malo sam chatao...
Pričam ja nešto u svom stilu...a sugovornica bajna će poetski:
Skromnost te krasi ko Perikla sjajna kaciga :)
Što sam mogao nego spustiti glavu, pa rekoh:
Moje su riječi paunov rep :D
I tako, uživam, skupljam snagu, zatišje je prije oluje, od prekosutra će sjevati u novom projektu...
Vaš Ddadd :)
|
27.08.2006., nedjelja
Mob/bankomat queen :)
Objašnjavao sam jučer majci kako da podigne novce na bankomatu. Išla je sa tatom do Dugog Sela i rekao sam joj da usput može podić novce na OMVovoj pumpi.
Nedugo nakon što su krenuli dobio sam točno ovakav SMS:
Dragi moj
sine!Uspjela ja podici
novce na ZG
banko.Ja cekam da
udem u pros.sa puno
banko.Naucila da prije
treba pro.karti.Uprvo
skrecemo za D
selo.Pusa mama
Mislim da cu je danas pitati što joj taj SMS u stvari znači :D
Ako netko od vas skuži što je to 'pros.sa puno banko' nek mi obavezno javi :-)
I da, palačinke su bile jako jako dobre :)
Toliko zasad od mene, držte se vi meni i go mama, go!
Ddadd :D
|
24.08.2006., četvrtak
Majka...The Show Must Go On :D
Dođem prije par minuta kod majke i na moje zadovoljstvo muti ona palačinke sinu svom jedinome. Zvoni telefon, javim se a ono sestra. Hoće mamu pa majka prestane pravit smjesu i uzme slušalicu. Odem u drugu sobu gdje je komp i sjednem.
Nije prošla ni minuta kad li majka ulazi u sobu. Lijevom rukom i dalje pridržava bežični telefon na uhu. Pomislio sam da sestra želi nešto pitati, a da će majka prenijeti meni to pitanje. A onda je majka progovorila:
"Ddadd, daj mi telefon!"
"Molim!?"
"Daj mi telefon!"
"Ali nemam ga!"
"Ma kako ga nemaš kad ga nema nigdje!"
"Na uhu ti je!"
Na to je majka nešto ljutito promrmljala sebi u bradu i izjurila iz sobe :D
Čini se da ju je seka propisno nasekirala pa me je sad strah kako će ispasti palačinke... 
Vaš Ddadd...
:D
|
23.08.2006., srijeda
Uf...idu dani :D
Ponedjeljak je bio mrak dan. Od 6:30 u jutro pa do kasno u noć imao sam sastanke. U utorak je bilo slično dvije trećine dana. U ta dva dana mojim životom prodefilirali su Mađari, Slovenci, Talijani, Austrijanci, Hrvati svih vrsta, bankari, brokeri, vlasnici tvornice pašteta, zastupnici tableta za uštedu goriva, dizajneri, geodeti i njihovi šefovi, veletrgovci razni, programeri, lijepe žene...moja lijepa draga ponajprije (ipak me čita pa moram to naglasiti :D )
Ovaj post sam zamislio kao neki post u nekoliko kratkih 'pričica' :)
1)
Bilo je lijepo i naporno proteklih nekoliko dana, pogotovo jer uz sav taj posao kupujem i treću kuću. Ganjam papire i zaokružujem financije a na kraju svakog dana padnem u krevet i skoncentriram se:
"Pomakni se!" zapovjedim u mislima svom malom prstu na desnoj ruci. Prst ni makac!
"Pomakni se ili ću te odgristi!" pomislim i prst se ipak jedvo pomakne. A onda padnem u nesvijest :)
2)
Večeras sam malo poletniji. Naime, iako je propao jedan vrlo lijep posao nije propao svijet. Ljudi su pristojno nazvali i rekli da im investitor ne da novce, zahvalili mi, isplatili moj dosadasnji rad i sve pet. Volim kad mi ljudi odmah 'u glavu' bubnu kako stvari stoje i drago mi je da smo na vrijeme zatvorili priču. Zato sam otišao do Drage i proveo jako ugodnu večer. Šećer na kraju dana bio je da sam brzo hodao pored Drage dok je ona trčala. Izdržao sam kilometar...ili ona sporo trči ili ja brzo hodam :D
3)
Propala je danas/jučer i jedna suradnja za koju sam bio i emocionalno zainteresiran. I ne, prevarili ste se, nema draga opasnu konkurenciju u nekoj obožavateljici, hehehe :)
Riječ je o jednom čovjeku koji mi je drag i kojem sam našao odličnu priliku. Čovjek je odličan dizajner i spojio sam ga sa svojim poslovnim prijateljem, vrlo bogatim čovjekom. Moj frend dizajner imao je priliku da ustali priljev vrlo dobro plaćenih poslova za koje ne bi morao utrošiti puno svog vremena. Prvi posao je nažalost bio test koji je zahtjevao dosta više truda no što se u početku mislilo. Moj prijatelj je bez najave poduplao cijenu svog rada kad je sve bilo gotovo i moj poslovni prijatelj mu je odbio platiti.
Šteta jer obojica su jedan drugom dobrodošli. Smiješno je kako Ego nadglasava razum, moj prijatelj si misli "ovaj će se obogatiti na mom radu a ja dobivam mrvice" i na shvaća kako je moj poslovni prijatelj do svega što ima došao svojim krvavim danonoćnim petnaestgodišnjim radom i stravičnom upornošću. I ne shvaća kako je dizajn jedne prezentacije samo promil u čitavom tom projektu u kojem sudjeluju Kinezi, Ameri, Australci, gomila naših firmi i programera i u kojem se vrti golem novac. Ne znam kako da objasnim frendu da je on u tom projektu samo jedan sitni atom, ma koliko dobar taj dizajn bio on je beznačajan u toj silnoj masi. Nažalost, svako je sebi jako velik i ja to poštujem, ali kad kritiziram polazim od sebe - iako sam skup nikad, baš nikad nisam naknadno povisio cijenu ako nisam unaprijed naglasio da je taj višak posla dodatni zahtjev. Za mene je dogovor svetinja i ako se slučajno prevarim u procjeni koliko trebam truda uložiti, pregrmim i odradim to i nipošto ne tražim više novaca. Na konto toga dobivam sve bolje i bolje poslove i ne razmišljam nikad na način: "zbog ovog mog programa moji poslodavci će zaraditi milijune!" već razmišljam otprilike "daj bože da zarade milijune - što njima bude bolje i meni će biti bolje!".
Šteta :)
4)
Četrdeset minuta sam danas vozio po Zelenom valu do ljudi da mi objasne zašto je propao posao. Četrdeset minuta za 500 metara vožnje! Dvanaest minuta sam vozio ono 100 metara od zapadne do istočne strane Mažuranićevog Trga! Nevjerojatno!
U katastru su mi rekli da za jedan obični pečat moram čekati tjedan dana, a žuri mi se! Trebam uvesti vodu u novu kuću prije no što asfaltiraju prilazni put - ako ga asfaltiraju prije vode morat ću prilikom dovođenja vode platiti razbijanje i ponovno postavljanje asfalta. Sa prijateljem dizajnerom već sam opisao probleme a problema je bilo još i više, bilo ih je danas previše ali to nije ono što sam vam htio reći.
Htio sam vam reći da sam danas bio sretan! Jako sretan, čitav dan mi osmijeh nije slizio s lica, ni u prometnoj gužvi, ni na sastancima, niti dok sam čitao smsove i mailove pune loših vijesti...
Sretan sam tako već nekoliko dana, mislim da sam opet onaj stari najdraži moji :-)
5)
Sad ću vam reći zašto je financijski dobro biti sretan ;) Šećer na kraju, ne? :)
Dakle, prelazio sam prije neki dan srednji most, onaj od Ine do NSB-a, onaj pored Bundeka. U desnoj traci na novom semaforu kraj Bundeka bili su radovi i svi smo se postrojili u jednu kolonu na lijevoj traci. Ispred mene je bilo pet, šest automobila, od kojih jedan autobus i jedan kamion.
Čim smo prešli raskrižje ja sam se premjestio na desnu traku i krenuo preticati kolonu, kad li sam pri sredini mosta ugledao plavo rotirajuće svijetlo i neke čunjiće i znak da se moram ukloniti u lijevu traku!
Procjenio sam da ću stići i stisnuo sam gas do daske i pretekao čitavu kolonu i ubacio se lijevo prilično daleko od čunjića. A onda sam shvatio da je unutar čunjića policijsko vozilo! Koja luda zasjeda! Cajci su postavili čunjiće oko svog auta, postavili znak i čekali ovakve bisere kao što sam ja. Prvi put u mom životu su me uhvatili u prekršaju, inače imam lud osjećaj za cajce, radare i kamere - skoro uvijek vozim nešto više od dozvoljenog ali me nikad nisu uhvatili!
Na tom mjestu nikad, baš nikad nisam vidio kontrolu a svakodnevno se ovuda vozim i kad sam shvatio kako su me nasanjkali počeo sam se smijati ko luđak. Znao sam da me je cajac sa laserom ulovio u petnaestak km/h većoj brzini, vidio sam to po njemu, trijumf na njegovom licu bio je izraz pobjede. Drugi je policajac već mahao da se sklonim u stranu a meni je sve to postalo još smiješnije i sad sam već urlao od smijeha, što je cajac sa radarom opazio i počeo se smijati. Sekundu poslije to je opazio i ovaj drugi cajac i čovjek se presamitio od smijeha, a ja sam skrenuo desno, uredno sparkao auto i uključio sva četiri žmigavca...
"Hahahahahaha...vašu vozačku i prometnu molim....ajojhahahahaha" jedvo je disao cajac.
Stišao sam muziku iako smo je nadjačavali smijanjem i nekako se mašio torbice sa dokumentima.
"Evo vam...moju...ahahahahahaahaha....vozačku....ahahahahahahaha...a prometnu držim u drugom prrrretincuhuhuhuhuhuhuhjooj!" Suze su mi išle niz lice od smije a bogami ni cajac nije baš nešto proučio dokumente, samo ih je otvorio i skoro odmah zatvorio. Vratio mi ih je, a to je meni bilo tako luđački smiješno da sam se počeo smijati još jače pa mi se cajac pridružio i primio se za trbuh.
"Samo da se ne upiša" pomislio sam i tek tad pukao do kraja, sve me već boljelo kad je on podigao glavu i posljednjim snagama me pitao:
"Jeste li što pili?"
Ošamućeno sam ga pogledao, na nanonsekundu se uozbiljio i izgovorio jedno odriješito "Ne!" i nastavio se smijati ko da gledam inspektora Clouseaua glavom i bradom! A cajac mi je mahnuo i zaželio laku noć...
Toliko zasad, voli vas Ddadd :)
|
19.08.2006., subota
Oči moje blagoslovljene :D
Eh, sjećate li se Bankarica željnih ljubavi? Od tog dana si stalno mislim kako je lijepo imati oči! :D
Srećom, čini se da Draga ovaj blog ne čita pa ću vam ispričati što se desilo noćas, u kinu. Gledali smo Pirate s Kariba, mrcinski traje i nije mi nešto sjeo, prvi dio mi je puno bolji. Osim toga, film ima pauzu. Kako ste možda pročitali u Malom čoeku II, zbiljski mrzim pauze u kinu - to jest mrzio sam ih do sinoć.
Pazite vamo što mi se sinoć dogodilo - muški san snova:
Dakle, Draga i ja dođosmo gledat Pirate s Kariba. Kao i sve žrtve potrošačkog društva kupio sam dragoj neki tam srednji paket - 3 i pol žlice kukuruza koje su se razbuktale u jednu kutiju + srednji pepsi - sve to za 'samo' 25 kuna. Naravno, morao sam dodati u ponudu i nešto svoje pa sam uzeo 4 slamke te povezao dvije i dvije - tako smo dobili dvije jako dugačke slamke koje smo zapiknuli u pepsi i pijuckali colu istovremeno, dok smo čekali da nas puste u dvoranu.
"Vidi ovu minicu!" - draga spazi nekog lijeponogog komada.
"Ne sviđa mi se." - kulerski ću ja.
"Zašto?"
"Ne volim minice sa volanima dolje. Nekako mi vulgarno izgledaju!"
"Meni je to super!" - izgleda da se po pitanju minjaka nikako ne možemo složiti pa je na tome ostalo...
Ušli smo u kino. Film je solidan, taman sam se uživio kad li nas točno u 01:15 poklopi pauza!
"Psmtr!" pomislim u sebi kad su se naglo upalila svjetla, a Draga je u isti čas viknula: "Pas mater!".
Moja glasnogovornica :-)
"Idem do wc-a" veli mi draga i ode. Ostao sam sjediti solo u prostranoj sjedalici za zaljubljene i osjećao sam se baš nekako fino. Crveni zidovi ko u nekom bordelu (znam kako je u bordelu, ali to je priča za neki drugi put, hihihihihihi), kockaste kutije na zidu koje izgleda ničem ne služe osim da svaka baca po tom crvenom zidu četiri mača od svjetlosti, neki skupni ugašeni reflektori, visoki crni stropovi...
Krenem pogledom po nekakvoj središnjoj liniji tog crnog stropa, zanimalo me kuda vodi, i skroz izvinem glavu prema gore. Sad sam već gledao totalno okomito kad li mi je iznenada nešto naglo zaklonilo pogled na strop!
Moram priznat da mi je zastao dah, naime bio je to volan minjaka!
Minjak je bio taman malo i uredno odmaknut od onog kratkog početka dviju butina što ih je trebao zaklanjati. I butine su bile baš fino razmaknute jedna od druge, taman dovoljno da relativno oskudna svjetlost dvorane probije mrak između njih još mrvicu dublje, tih desetak centimetara od ruba minice do...do...do...mah, neću vam reći! :D
Pogled sam nekako spontano odljepio od strateškog mjesta i vratio sam ga na rub minice. Od ruba sam krenuo kliziti po vitkom tijelu i naletio na nasmiješenu žensku facu što me promara. Ne znam jesam li se nasmiješio i ja...neke naznake osmijeha kod mene je sigurno bilo - ono što znam je da je kontakt očima bio nekako nestašan, vragolast, a onda se vlasnica minice i svega drugog polako okrenula i krenula prema izlazu iz dvorane a smiješak joj nije silazio s lica.
Ljudi moji, vi pojma nemate kako volim diskretne egzibicionistkinje, buhahahahahaha! :))))
Doduše...do jučer nisam ni ja znao ih volim... :D
Vaš Ddadd :)
|
18.08.2006., petak
Napisana mačka :D
Haj svima, najdraži moji!
Oduševili ste me svojim komentarima na post niže, jako ste me duboko dotakli i razveselili pa sam vam sad puno puno bolje, osjećam se totalno dobro i snažno - onaj sam pravi!
I trebam biti pravi, ispalo je kao da sam tempirao formu - danas je dan sa par meni iznimno važnih sastanaka i totalno osjećam da ću ih odraditi onako kako samo ja znam :)
Zbilja mislim da je to dobrim dijelom zahvaljujući vama pa koristim prigodu da vam zahvalim!
Hvala na podršci najdraži moji!
A sad malo o napisanoj mački :D
Noćas sam chatao sa jednom jako mi dragom blogericom. Bilo je super, tako se dobro ne nasmijah već dugo. Pričali smo između ostalog i o kvačicama iznad slova...pa se sjetih jedne pjesmice. Taj sam pjesmuljak mislim imao u nekoj knjižici u prvom osnovne. Sjećam se da sam je shvatio tek nekih šest mjeseci nakon što sam je prvi put pročitao! Ili nije primjerena prvom razredu, ili ja bijah glup :D
Dakle, dosta mog trkeljanja, riječ prepuštam Ddaddu naratoru :)
Napisana mačka
Ljutila se jedna
napisana mačka
Što je na njoj
samo jedna kvačka!
Dok je na malom
napisanom mišu
I jedna kvačka
i jedna tačka!
I točka najdraži moji :D
Vaš napisani Ddadd
|
16.08.2006., srijeda
Blog nije to?!
Jednom davno objavio sam post. Zvao se 'Kad sam tužan kao sad...'.
Bio sam tužan tada i objavio post. Bilo je to pri početku ovog blogovanja - malo ljudi me je čitalo i nismo se tada tako dobro poznavali pa sam sa tim svojim postovima malo ljudi rastuživao.
Sad sam došao do faze da se ne usudim objaviti takav post!
Čim sam u nešto cendravijem raspoloženju no inače (i muški znaju bit cendravi, pretpostavljam da to vać znate najdraže moje! :-) ) odmah mi stigne nešto mailova podrške i još k tome dobijem SMS ili dva u kojem ma se pita "A što je tebi" ili "Di nestade onaj veseli Ddadd".
Četvero meni dragih ljudi imalo je u posljednja tri dana možda i najteže stresove u životu, a peti slučaj je čovjek koji mi je beskrajno puno pomogao u jednom trenutku i kojem bih bez razmišljanja pomogao bilo što i bilo kad, ne pitajući ni za novac ni za vrijeme.
Taj peti čovjek je umro bez da se najavio...
Nije mi se pisao blog ovih dana. Jebeš blog na koji ne možeš napisati sve što osjećaš bez da rastužiš neke drage ljude! Zašto bi 'najdraži moji' trebali dijeliti moju tugu? Zašto bi oni to htjeli čitati? Pa nisam ja neki sadist da uživam trpati bol u duše onih koji su mi dragi!
Moja tuga u odlazi u zaborav. Život teče dalje, tko je preživio preživio je, tko je ranjen oporavit će se, tko je sretan sad uživa a tko je tužan tuguje...a Ddadd nije ništa od svega toga!
Ddadd blog je preživio i nije preživio, ranjen je i nije ranjen, nije sretan nije tužan...nazovite vi to kako god hoćete, ja znam puno riječi ali ne znam niti jednu ovakvu, ne mogu opisati ovo što ja sad osjećam niti što Ddadd blog proživljava.
A proživljava svašta! Čudne misli motaju mi se glavom, prelamaju mi se u lubanji, ispunjavaju me, tresu i prazne, bacaju u sto pedeset raspoloženja i zbunjuju!
Svim tim mislima zajednička je jedna misao koju u svakom od tih raspoloženja podcrtam:
Prolaznost!
Danas jesi, sutra nisi. I amen! Nikakve kuće, nikakvi poslovi, nikakva moć - ništa ne može sakriti činjenicu da je to što živim i hoću li živjeti i dalje samo splet bizarnih slučajnosti.
Bilo je to davno kad sam jednom čovjeku, najvećem i najpametnijem filozofu kojeg sam imao čast upoznati provalio:
Uspjeh je sve što nije neuspjeh!
Toliko sam zatekao čovjeka tom rečenicom da se prvi put u životu nije usudio argumentirati svoj stav, samo je zatresao glavom i nekako stidljivo promucao da nije baš siguran u tu moju tvrdnju.
Želim vam reći ovo:
Zadnjih par godina sam mislio da ta tvrdnja nije točna. Ništa manje od uspjeha nije bio uspjeh!
Ovi dani što su minuli natjerali su me na razmišljanje. Sjetio sam se sebe onog dana kad sam to izgovorio. Bio sam sretan! Totalno sretan čovjek. U to vrijeme su me čak i moji neuspjesi veselili! A vidi me sad - kad me netko pita kako sam, ja mu odgovaram da ne znam!
Jebeš osjećaj koji ne znaš opisati :)
Uglavnom. Od danas mi se živo fućka - ako sam tužan pisat ću tužno, ako sam sretan pisat ću sretno - a na vama je da se nosite s tim najdraži moji! Ja ću barem znati kako se osjećam, recimo sad se osjećam jako jako sretno - ma ko beba sam, izbacio sam iz sebe nešto što me je tištalo i pročistio si misli! Fenomenalan je to osjećaj!
I tak najdraži moji, budite mi zdravi, veseli i sretni i nemojte biti naročito uspješni ako vas to neće usrećiti! Ozbiljan sam. I naravno, imam jednu ideju...možda krene već od idućeg posta :)
Uvijek vaš Ddadd :)
|
12.08.2006., subota
Misliti želucem :)
Ovo sam pročitao negdje:
U stara vremena ljudi su vjerovali da je srce najvažniji organ, a mozak bezvrijedan. Kad su Egipćani mumificirali tijela, brižno bi očuvali srce i druge organe, a mozak bi bacili.
Negdje sam isto tako pročitao da su stari Grci mislil da misle želucem...pa si ja mislim sljedeće:
Blago njima!
Znate li današnje zahtjeve na naš jadni mozak? Bombardirani smo informacijama od trenutka kad otvorimo oči pa sve do one sekunde kad legnemo spavati! A znam neke ljude koji ne mogu zaspati ako im ne radi televizor - kako je tek njima, oni uče čak i snu, toliko su navikli da im je mozak aktivan da ne mogu ni zaspati ako im sinapse počnu malo sporije raditi! Jadni ljudi, u što se uvališe!
A sad da vam kažem što me čudi:
Meni je nezamislivo da netko može mislit da misli trbuhom!
Od intenzivnog razmišljanja meni doslovno zna zakuhati mozak i ne mogu vjerovati da je itko mogao pomisliti nešto tipa:
"Joj, zakuhao mi je želudac koliko sam mislio o tome!"
Nevjerojatno!
Sad da vam kažem što sam zaključio. Dakle, ja vjerujem da je nešto od ovog dvoje istina:
a)
Stari Grci nisu morali baš puno misliti ako nisu htjeli (blago njima), točnije, mozak im nije bio preopterećen suvišnim informacijama i nisu razmišljanje osjećali tako jako kako ga osjeća moderan čovjek pa im je najjači osjećaj bio osjećaj gladi zbog kojeg nisu mogli mislit ni o čemu drugome.
Kad bi nahranili želudac nahranili bi i mozak (a to nisu znali) i opet bi fino mogli misliti :)
b)
Ja otkad znam za sebe znam da mislim mozgom iliti svojom glavom.
To je jednostavno informacija koja se sazna vrlo rano i o njoj više ne razmišljamo, ona je činjenica istog ranga kao i činjenica da je nebo visoko.
Što mislite, može li biti da meni mozak kuha samo zato što ja znam da mislim njime?
Ono, nekakva uvrnuta autosugestija?
Ha najdraži moji? Nadam se da sam vam dao misliti a ja sad idem jesti i posve isprazniti mozak :D
Već vas vidim...kuha vam mozak od ovog posta...HAHAHAHAHAHA :))))
Vaš Ddadd :)
|
11.08.2006., petak
Bankarice željne ljubavi :)
Baš sam se vratio iz banke najdraži moji.
Čim sam ušao uzeo sam broj - bilo je sedmero ljudi na redu prije mene pa sam sjeo. Sjedio sam nekih pet minuta i zujao pogledom naokolo kad li sasvim slučajno pogledam desno prema uredima osobnog bankara i voditelja poslovnice i ugledam nešto fascinantno!
Uredi imaju zid od crnog, posve neprozirnog stakla. Taj zid proteže se skroz od poda do stropa, ali nije svagdje neproziran. Zatamnjenje počinje nekih četrdesetak centimetara od poda a do te visine je obično staklo i sve se vidi u ured. Budući da sam sjedio glava mi je bila relativno nisko od poda i mogao sam vidjeti duboko u unutrašnjost ureda - negdje do sredine, taman tamo gdje se nalazila noga od uredske stolice.
Nije ta noga bila jedina noga koju sam vidio. Vidio sam i dvije lijepe gole prekrižene noge i baš su mi dobro sjele dok sam pogledom klizio po njima. Započeo sam svoje lurkanje nešto ispod koljena i spuštao sam polako svoje sretno oko sve do dna - do lijepog gležnja u lijepoj cipeli. Prizor je bio divan - noga koja je bila na zemlji bila je obuvena u cipelu, ali gornja je noga zato bila bosa i njihala se u zraku a njena cipela je nepomično ležala na podu.
Baš sam bio nekako dobro zabavljen činjenicom da imam jedinstvenu priliku voajerski gledati jedno lijepo boso žensko stopalo u banci, kad li mi je odjednom nešto vrlo zanimljivo upalo u oko! Na podu su se nalazile dvije cipele - ženska cipela bez noge u njoj i ženska cipela sa nogom u njoj i to ne bi uopće bilo čudno da te dvije cipele nisu bile različite!
I da obje te cipele nisu bile desne!
Moram priznat da sam zatresao glavom jer sam mislio da haluciniram pa sam bolje proučio te dvije prekrižene noge. Rezultat je bio više no sjajan - oba su stopala bila desna stopala!
Sad sam već skužio u čemu je stvar pa sam se neupadljivo sagnuo prema naprijed da mogu vidjeti još malo dublje u prostoriju i vidio sam ono što sam očekivao - vidio sam treću nogu u lijevoj cipeli - cipeli koja je bila par onoj cipeli iznad koje sam gledao onaj lijepi gležanj.
Znači, najdraži moji, zaključak je sljedeći:
U banci, dva metra desno od mene, u uredu a iza crnog neprozirnog stakla sjedile su dvije službenice banke na istoj stolici!
Jedna drugoj u krilu...mmmm :)
Blaženi osmijeh mi se navukao na lice kad je minutu kasnije iz ureda izašla lijepo odjevena žena. Ne znam je li joj sako zaista bio blago zgužvan ili sam to samo dodao u svojoj mašti, ali taj osmijeh mi se još više proširio kad mi je žena na njega uzvratila osmijehom. Službenica je užurbanim korakom otišla u stražnje prostorije banke a meni je samo preostalo da provjerim ono što sam već znao - u uredu su ostale one dvije oduvijek obuvene noge, znači žena koja je izašla sjedila je u krilu ovoj koja je ostala. Što su radile ne želim ni znati - nikakva stvarnost ne može zasjeniti moju maštu!
Toliko za danas najdraži moji, voli vas vaš Ddadd :)
|
Službenik se našalio...
Majka je prije puno godina išla vaditi vozačku dozvolu. Sve je prošlo ko urica, ljubazni tip joj je izdao dozvolu bez problema i od tog dana vozila se majka svijetom u svojoj bijeloj bubi - doduše vozila se samo zagrebačkim svijetom...
Sve sve je bilo super do onog dana kad ju je zaustavio cajac. Uzme on od nje dozvolu i prometnu, krene pažljivo proučavati dokumente i odjednom se počne smijat ko lud!
Upita on majku:
"Gospođo...AHAHAHAHAHAHA...a jooj!...vaše mjesto rođenja...BUHAHAHA...pa gdje vam dođe taj Podbrlog!?"
Znate li što je čudno u čitavoj priči: i majka je taj dan prvi put čula za Podbrlog :D
Vaš Ddadd :)
UPDATE!
Najdraži moji, vidim da se desio neki čudni klik između mene i vas pa da vas puno nije skužilo što je pjesnik htio reći :)
Kako mi se čini iz vaših komentara, mnogi od vas su pomislili da cajac ne zna čitati, a poanta je bila da je u vozačkoj stvarno pisalo Podbrlog umjesto Podprolog!
Jako bi me zanimalo da mi napišete tko je shvatio krivo a tko pravo - to me zanima da u budućnosti pokušam izbjeć takve nesporazume s vama i da se bolje kužimo.
To bi bilo supač, zar ne najdraži moji :D
vaš Ddadd
|
09.08.2006., srijeda
Brand
Najdraži moji, danas mi je nešto zbilja zastrašujuće palo na pamet!
Uokvirit ću svoje čarape i dat ih na aukciju. To sam već odlučio. To će biti super novo iskustvo koje me ni mrve ne plaši, naprotiv, baš se veselim :D
Ono što me plaši jest činjenica da to nitko neće kupiti ako objavim pod svojim imenom i prezimenom, a objavim li kao Ddadd, možda netko čak i kupi!
Gubim li Ja (real life ja) identitet? Ako ne (a mislim da ipak ne) jel to znači da sam stvorio još jedan paralelni identitet koj je možda čak i moćniji od onog mog prirođenog, onog s kojim sam se rodio i koji se u realnom svijetu muči da preživi već trećinu stoljeća?!
Četiri godine (i to najviše dva sata dnevno) virtualnog identiteta postalo je moćnije od 34 godine svakodnevnog 24 satnog življenja!?
A ništa, moćni i blesavi Ddadd se baca u konceptualnu umjetnost, valjda se to tak zove :D
A realni ja će se, ako ništa drugo, dobro zabaviti Ddaddovim bedastoćama 
Živjeli vi meni :)
Vaš Ja
:D
|
08.08.2006., utorak
Čarape Diem :D
U dubokoj boli javljam svim čitateljima, prijateljima i znancima da sam jučer u 19 sati ostao bez dvije dugogodišnje i vjerne pratiteljice i da će zbog njihovog odlaska iz mog života u jednom kutku mog ormara još dugo vladati praznina...
Nikad si to neću oprostiti - bio je dovoljan samo jedan moj malo grublji potez da zauvijek odu, pukotina koji sam napravio na njihovoj krhkoj duši nikad se više neće moći ispraviti...
Ostaje mi samo da se nadam da će im tamo kamo su otišle i dalje biti lijepo...čak možda i ljepše nego u one nezaboravne vruće ljetnje dane kad su cvale na mojim miomirisnim nogama, pod tenisicom, i kad sam ih znao nositi više od osam sati u komadu!
Slava mojim najdražim čarapama ikad! Slava im!
A sad minutu šutnje čarapama koje su me (pre)dugo godina veselo nosile dok sam iskorištavajući dane opravdavao moto napisan na njima:
.
.
.
.
Dosta je bilo i Ddadda i šutnje za danas, uživajte, ajmo svi sad ča ča čarape diem :D
Vaš Ddadd
|
07.08.2006., ponedjeljak
Ddadd je spamer spamer spamer...uuuuu :D
Eh najdraži moji, znate li kakav je to grozan šok za mene bio jutros. Da me ćopio herc Darius zasigurno ne bi išao u Raj, imao bi jednog blogera (više) na duši :)
Znate li filtere...one za lance sreće i spam. Dakle, komentirao sam sam samom sebi, odgovarao sam na vaše drage mi komentare. Napisao sam:
@Rupert: mislim da je nakon 23 h jeftiniji parking ;) ili nas možda deru subotom? :) @buba: da stara...da tek vidiš što zna za bičevima i lancima :)) @* S.O.(S.) *: znam za tebe da si temperament što hoda ulicom, i to mi je kod tebe jako super :) @dr.luka: Da...i Pirate i Supača komadaju... GT4...kad preselim u kuću napravit ću igrački kutak sa svim potrebnim...i GT4 ;) @irida: Žirac već imam...a kad draga počne zarađivat ja ću već biti star :DDDD Šalim se :)))
Obratite pozornost na Supača molim vas lijepo...jer blog mi je izbacio sljedeće:
- nije dozvoljeno slanje spama i lanaca sreće
- vaš blog prijavljen je administratoru
Najdraži moji, moram priznat da mi je srce reklo tumdururururum, da su mi se oči zamutile, da mi je život u momentu prestao imati smisao!
Otišao sam do prozora, htio sam se baciti ali sam pomislio da bih, pehist kakav jesam, sa trećeg kata možda i preživio! Krenuo sam na terasu moje zgrade ali mi je, dok sam oblačio cipele, sinulo da je možda ipak u pitanju greška i da onaj drugi Ddadd koji operira noću možda ipak nije spamer...
Vratio sam se za svoj komp i pronašao sam jednu ljupku blogericu online. Isplakao sam se na njenom virtualnom ramenu na što mi je ona rekla da blog to filtrira automatski...nikakva sitna zlobna duša me nije prijavila! Laknulo mi je, život mi je opet postao ružičast jer saznanje da su na mom blogu samo roboti zli vratilo mi je nadu da će se jednog dana svi ljudi svijeta držati sretno za ruke i da će biti mira hrane i izobilja za sve! Auti će ići na vodu ili sunce, nitko neće trebati naftu niti će nam zagađivati zrak...
Moja vizija nabacila mi je osmijeh na lice, promjenio sam riječ 'Supača' u 'Supermena', moj komentar je izgubio ono nešto, ono moje, cenzuriran je ali je prošao!
Veličanstveno nešto, osjećaj cenzure komentara je nezaboravno iskustvo pa imam prijedlog za Darijusa:
a)
Nek nam dozvoli da sami određujemo koje će riječi biti filtar, on nam ih samo upiše u neko filtar polje prvi puta a mi to u našim postavkama bloga editiramo ako želimo. (Programer sam i znam da to nije teško)
b)
Nek nam dozvoli pisanje spama i lanaca sreće barem kad komentiramo svoj vlastiti blog! Čim mi to dozvoli obećajem mu da ću tada pod komentar svog najnovijeg posta napisati:
Blog.hr je SUPAČ SUPAČ SUPAČ
Blog.hr je SUPAČ SUPAČ SUPAČ
Blog.hr je SUPAČ SUPAČ SUPAČ
Blog.hr je SUPAČ SUPAČ SUPAČ
Blog.hr je SUPAČ SUPAČ SUPAČ
.
.
.
;-DDD
Vaš Ddadd
|
06.08.2006., nedjelja
Mali čoek :) Dio drugi.
"Ha! Jesam ih!" - rekoh Dragoj nakon birokratke bitke u kojoj sam bio odlučan i skoro osvojio reizdanje PINa bez da išta moram platiti. - "Ajmo kupiti tvoja kliješta."
Ušli smo u trgovinu preko puta banke i kupio sam svojoj Dragoj dvoja kliješta. Bila je presretna.
"Kam ćemo sad?" upita ona kad smo izlazili iz trgovine.
"Ajmo u kino!" rekoh.
"Što ćemo gledati?" upita ona.
"Što god bude...Pirate ili Supermena, za X-Man III bih htio da ti i ja zajedno pogledamo prva dva djela jer ih ti nisi gledala..."
Draga se oduševila, već dugo je nisam nigdje izveo, osim toga dobila je čak dvoja kliješta, to je definitivno bila njena večer!
Krenuli smo put Cinestara i na pola puta počela je padati kiša...
"Sparkiraj u garaži, imaš tri sata besplatnog parkinga" Draga će.
"Mrzim garaže. Mrzim. Imam grozna iskustva, ajmo se sparkati vani!"
"Dobro, kako god ti hoćeš" veli ona.
"Ako bude mjesta blizu sparkat ćemo vani, ako ne skrenut ću u garažu, važi?"
"Važi!"
I bi tako - skrenuo sam u garažu. Uzeo sam karticu i rampa se podigla. Na kartici je pisalo 19:52. Kad smo kupili karte za Supermana na blagajni, na kartama je pisalo 19:58...za film koji počinje u 20:00.
Ušli smo u kino na vrijeme, taman su počeli foršpani. Gledali smo foršpane nekih desetak minuta i onda je počeo film. Lopovi, oni bi meni trebali platiti da gledam te reklame...nikad neću zaboraviti jednu večer i veličanstvenih 40 minuta foršpana prije Gospodara Prstenova! Bilo je to u Broadwayu, na Tkalči. Od tog dana nikad više nisam ušao u Broadway....
Fino sam se uživio u Supermana. Moj daleki rođak radio je čuda skoro posve jednako kao što bih i ja da mi se da pisat o tome, taman je nastupio trenutak mog potpunog uživljavanja u film...i PAS MATER!
Pauza 15 minuta!
Sjećam se kako je to bilo nekoć davno u malim kinima u vukojebinama po kojima bih lutao i izvodio lokalne ljepotice.
Tamo nisu imali para za dva projektora pa bi nam upalili svjetla da ne zabrijemo totalno jer onda nitko ne bi gledao drugi dio filma.
Trebalo je vrlim operaterima u to doba desetak dugih minuta da zamijene vrpce...
Danas, u našrm najopremljenijem kinu ikad, događa se posve isto, na pol filma imamo pauzu od 15 minuta i tako se vraćamo u kameno doba kino predstava, a sve to kako bi Cinestar mogao još mrvu pljačkati uvaljujući nam žličicu i pol raspuknutog kukuruza za 16 kuna!
Da je po Cinestaru, pile odraslo na kukuruzu koštalo bi ko dvosoban stan i svijet bi bio puno bolje mjesto jer bi mame svoju djecu hranile isključivo sladoledom, pod uvjetom da u kravljoj hrani nema kuruze.
Neka, pregrmit ću to, buljio sam u ništa petnaest minuta jer je draga morala na wc, baš ko i sve žene u dvorani...
Film je opet počeo, Superman je skoro umro, pa je umro, pa je oživio pa je otišao u Supermanski Raj ali svi znamo da mora biti nastavka i zato smo ga vidli kako leti put zvijezda...šmrc...film je gotov a da se Louis Lane i Plastični Supy uopće nisu puknuli...samo neki mršavi polupoljubac na pola filma...
Špica, film je gotov i dvoje mladih ljudi najbrže što mogu hitaju kroz tu gužvu prema izlazu i ulaze u lift.
Činilo se da će lift krenuti ali vrata lifta se otvaraju trenutak prije kretanja jer je netko kihnuo 25 metara daleko...i tako četiri puta.
Evo nas, izlazimo iz lifta! Sprava na automatu za poništenje karata pokazuje 22:55 i traži nas osam kuna!
Osam kuna za tri jebene minute prekoračenja parkinga...tri minute kašnjenja naplaćuju sat vremena! Gadovi!
Kovanice zveckaju a mali Ddadd si zbraja 10 minuta foršpana, 15 minuta pauze, dvije minute lifta...i tri minute kašnjenja...i osam kunića!
U malom Ddadu odjednom raste, ma da samo raste - kipti: REZIGNACIJA!
Draga viče da će tu priču predati u Večernji list, u Jutarnji list, na Dnevnik, u New York Times, Daily Planet...a ja se smješkam i mislim si svoje:
"Jebeš osam kuna, barem imam priču za blog..." :D
Tako najdraži moji, sad barem imate što čitati, dva posta za 18 kuna! Sjećam se kad sam prije godinu dana pisao zanemarenog BARDA u internet caffeu ostavio sam 100 kuna da ga napišem, i nije mi bilo žao!
Baš me zanima da ostavim žiro račun ovdje bi li mi itko od velikih ikad vratio mojih 10, 8, ili 100 kuna... :-)
Vaš Ddadd :)
|
05.08.2006., subota
Mali čoek :) Dio prvi.
Eh, jučer sam pogubio 18 kuna samo tako. Jer sam mali čoek. Nije da je meni 18 kuna puno, ali principi su ti koji nas male ljude zezaju, zar ne?
Evo, primjer prvi, dobio sam još jednu kreditnu karticu. Sad u novčaniku ponosno imam 6 kojekakvih kartica. Mali ljudi imaju puno kojekakvih kartica. Onda sam došao po tu karticu, sjećate li se, izdala mi ju je Vatrena Dalmatinka sa velikim bujnim tuljcem umjesto kose. E, vidite, ono što vam tada nisam rekao, trebao mi je u to doba i PIN već odavno stići poštom. Vatrena Dalmatinka mi je otišla provjeriti i rekla da PIN još nije predan.
Dakle, ovom prilikom javno prozivam City Express (u daljnjem tekstu CE) da su seronje! Moja susjeda nije dobila odsječak od mirovine već par mjeseci, a ja nisam dobio PIN! Oboje imamo sandučiće i to da CE odjednom ne zna pronaći našu adresu nije baš normalno! A zahvaljujući njihovoj poslovnosti ja sam jučer u banci bio prisiljen zatražiti reizdanje PINa koje košta 10 kuna! Jer je posrani CE javio banci da mi je dostavio PIN! Pa sam prema tome ja svoj PIN izgubio i kriv sam za gubitak (moja riječ protiv riječi nekog prištavog klinca na biciklu ili mopedu) i moram zatražiti reizdanje PINa!
Naravno, otišao sam voditeljici smjene u banci. Ona je bila jako ljubazna i rekla mi je:
"U zadnje vrijeme imamo strahovito puno pritužbi na City Express! Ja uopće ne znam što oni rade sa poštom koju ne uspiju dostaviti - izgleda da je uništavaju!"
Onda je milošću svojom tražila varijantu da mi nađe opciju za reizdanje PINa koju mi neće naplatiti i možda je čak našla takvu opciju, ali vjerojatno baš i nije jer mi je rekla da joj se čini da će mi kartična kuća ipak skinuti tih 10 kuna sa računa...
"Fućka mi se za deset kuna..." - govorio sam joj - "...samo, tko mi jamči da će i novi PIN stići! Postoji li opcija da se ja sam došećem amo po PIN?"
"Nažalost ne. Sve ide automatizmom." odgovori mi ljubazna žena a ja se osjetih jako mali u odnosu na tri goleme institucije s kojima imam posla!
Kartična kuća, banka i Seronjska Poštanska Služba koja je pokupila sve dostave a ne zna raditi svoj pos(r)ao - svi su oni sad u sprezi da me zajebavaju. Baš si mislim, ta banka ima preko milijun korisnika, kartična kuća i više, Seri Ekspres svima njima dostavlja i ako su svakog svog korisnika (malog čoeka, ne?) u životu zajebali samo jednom za deset kuna onda se tu radi o cca 15 milijuna kuna podijeljenih između tri diva koji zadovoljno krckaju svaki svoj kraj torte...
Znate li što me najviše deprimira: pređem li u drugu banku opet ću biti prisiljen uzeti istu karticu i opet će mi PIN dostavljati Seri Ekspres. Baš sam mali...i jadan...i bez izbora!
I to je tak - tu se niš nemre. Ali barem mogu pisati o tome, rastrubiti to svijetu...
Sutra ću o Cinestaru...mračna priča o tome kako su veliki Ddaddu na Supermanu popalili 8 kunića, ostanite u toku, čitajte malog Ddadda :D
I živjeli maleni moji!
Vaš Ddadd :)
|
04.08.2006., petak
Animal planet :)
Ne najdraži moji, neću pisati o čovječanstvu kako ste možda zaključili iz naslova.
Neću pisati ni o satelitskoj televiziji, iako sam jučer u jednom trenutku uskliknuo:
"Bože, pa ja gledam Animal Planet!"
Dakle, sjedio sam sa svojim prijateljem i ujedno mojim poslovnim partnerom vani, ispred kvartovskog kafića. Lagano smo ispijali kavicu i promatrali čudesan svijet mog kvarta, npr. ženu sa pločicom u glavi koja je svaki dan šetala sa svoje dvoje male djece a onda je odjednom počela šetati samo s jednim djetetom, da bi ovih dana šetala bez djece...sama. S obzirom na njene materijalne i socijalne prilike čini se čudnim da su djeca na moru...
Zatim sam pokazao prijatelju starijeg gospodina. On je otac dvojice mojih dobrih znanaca. U zadnje vrijeme taj gospodin je stalno vani, sjedi u istom kafiću gdje sjedimo i nas dvojica. Često ga znam vidjeti kako odšeće blizu srednje škole i kako odlazi do nekog zabitog kutka te škole i sastaje se sa nekim klincima koji ga čekaju. On njima daje neke paketiće a oni njemu novac...
Taj stariji gospodin svaku noć sjedi ispred svog ulaza sa svojim malim slatkim pesekom kojeg je nedavno nabavio, valjda da lakše objasni svojoj supruzi zašto izlazi. Tada nešto nakon ponoći stigne jedan bijeli auto, zaustavi se ispred ulaza a gospodin se primakne autu, prozor se otvara, neki paketi promijene vlasnika i auto bijesno odjuri u noć...
Onda se do mene dovukao jedan od protagonista Malnarovog Nightmare Stagea. Poznamo se on i ja već godinama...
"Posudiš mi deset kuna?" pitao me on.
"Evo ti deset kuna, častim, ne moraš mi vratiti" odgovorim mu ja na veliko iznenađenje mog prijatelja. Zna on da se družim sa umjetnicima, ali moje prijateljstvo sa protagonistima Nightmare Stagea...to je već malo previše :)
Ispred nas se taman prošetao davni prvak Jugoslavije u boksu. Teška kategorija. Šeće tip nabildan, uspravan ko svijeća, mladolik.
"Sedamdeset i četiri su mu godine." nastavim ja šokirati svog frenda...a tada nam se pogled zaljepio za starca koji je teškom mukom prošao ispred nas. Odlučio sam da frendu nije dosta šokova:
"On je sedam godina stariji od nas...bio je najveća faca u kvartu, tako kako je on igrao košarku - tako nikad nitko nije igrao!"
"Taj starac!" zaurla frend - "Pa što mu je bilo!?"
"Šizofrenija" tiho ću ja...
U tom trenu nešto se uskomešalo i zalepetalo nama s desna.
"Golub je skoro ulovio mačku!" poviče frend!
Ranjeni golub malo je letio pa pao. Pa opet poletio i pao...došao je tako ravno ispred nas...i nastavio hodati. Sklonio se ispod auta, mislio je da je siguran, sad je bio pedesetak metara od okršaja, ali odjednom, polako, nimalo ne žureći, mačka je elegantno počela hodati prema autu.
Čini se da je golub shvatio koja mu se opasnost sprema i počeo je trčati prema parku, na što je i mačka ubrzala korak...
"Isuse, ja gledam Animal Planet!" uskliknuo sam. Mačka se zavuka pod auto, sklonila iza gume i veselo gledala svoj plijen...u mojoj mašti se i obliznula...
Golub je sad već definitivno znao da nešto nije u redu, njegovo trčanje daleko od mačke nikako nije moglo biti slučajno - a mačka se pogrbila spremna za skok!
"Vidi, mačka će imati problema - dolazi pas!" prošapćem frendu. Kao da me je čula i odlučila prekinuti svoje promatranje mačka je pojurila ka golubu veličanstvenim trkom, neodoljivo me podsjećala na geparda...jedan skok, dva i evo je - ispruženom šapom je zamalo uspjela okinuti goluba ali je ovaj posljednjom snagom poletio još metar, dva - što nije spriječilo mačku da napravi još jedan skok!
"Gotov je golub!" poviče frend taman u trenu kad su se nemolosrdne šape počele sklapati oko nemoćne ptice, ali se prevario! Nekako u istom trenutku kad bi šape definitivno pale na goluba dojurio je pas divljački režeći, na što je mačka napravila veliki skok daleko od plijena i nestala.
"Uh, bilo je blizu" u isti mah progovorismo nas dvojica. Pas je polako krenuo ka vlasniku a za njim se užurbano gegao ranjeni golub...
Animal Planet se nastavio ali mi smo prebacili na biznis kanal, odlučili smo da nam je za danas dosta stvarnog svijeta...
Toliko o tome najdraži moji :)
Vaš Ddadd
|
03.08.2006., četvrtak
Što nam uradiše...iliti potraga za izgubljenim vremenom :)
Tražio sam čitavu noć detalje o geotermalnom grijanju. Želim u svojoj kući koristiti toplinu podzemnih voda, bogatstvo prirode kojeg u mom dvorištu ima u neiscrpnim količinama.
Prvo sam ukucao u google "geotermalno grijanje". Skoro pa niš. Onda sam uočio negdje naziv toplotna pumpa. Pa sam ukucao to...i bingo! More tekstova, naučio sam čak i kako napraviti svoje vlastitu toplotnu pumpu...fenomenalno, uzmem stari frižider, obrnem neke procese, postavim to u kućište starog bojlera i dobivam bojler od 50 litara koji sa jednim kilovatom električne struje grije vodu sa 3 kilovata topline...ma mrak!
Doduše, grijanje moje kuće mi se ipak činilo kao delikatniji posao, ne bih nikako htio da mi crkne uređaj napravljen od par starih frižidera dok je vani minus trideset...ili što je još gore, da se čuje neki pfffff i da freoni iz prošlog stoljeća krenu put Raja....nikad si to ne bih oprostio - jedna molekula freona navodno uništava 80 000 molekula ozona. Puno, jel da? :)
Dakle, kako je to ipak delikatno i za ne šalit se, tako sam poželio saznat tko se time u Hrvatskoj bavi. Pa sam nastavio googlat. Rezultati su me zapanjili!
Našao sam samo stranice iz Srbije!
Nevjerojatno, susjedi nam pričaju o tome ko ludi, pun je net popisa firmi koje to ugrađuju, ugrađivači se javljaju na forume i daju korisne savjete...sve pršti od toplotnih pumpi...
U pet u jutro vaš je Ddadd otišao spavati posve razočaran. Jedna slovenska i sto milijardi srpskih i NITI JEDNA JEDINA hrvatska stranica...pa to je da pukneš! Noćas je Ddadd čak i sanjao toplotne pumpe...grijali su se tako mojom toplotnom pumpom u mom snu i neki blogeri čak...bilo im je lijepo, o da!
To čoporativno blogersko grijanje trajalo je sve dok netko od blogera nešto zbilja važno i pametno nije rekao pa se Ddadd naglo probudio i skočio iz kreveta!
Nije viknuo Eureka, krevet ipak nije kada...
Da ne duljim, prišao je Ddadd svome kompu...
Otišao na google...
Utipkao toplinska pumpa...
I stisnuo enter!
Aleluja! :)
Vaš Ddadd :)
PS: Ako netko slučajno zna nešto konkretnije o geotermalnom grijanju, bio bih mu zahvalan da mi se javi, bilo na komentar, bilo na mail! Hvala :)
|
|
