Ne najdraži moji, neću pisati o čovječanstvu kako ste možda zaključili iz naslova.
Neću pisati ni o satelitskoj televiziji, iako sam jučer u jednom trenutku uskliknuo:
"Bože, pa ja gledam Animal Planet!"
Dakle, sjedio sam sa svojim prijateljem i ujedno mojim poslovnim partnerom vani, ispred kvartovskog kafića. Lagano smo ispijali kavicu i promatrali čudesan svijet mog kvarta, npr. ženu sa pločicom u glavi koja je svaki dan šetala sa svoje dvoje male djece a onda je odjednom počela šetati samo s jednim djetetom, da bi ovih dana šetala bez djece...sama. S obzirom na njene materijalne i socijalne prilike čini se čudnim da su djeca na moru...
Zatim sam pokazao prijatelju starijeg gospodina. On je otac dvojice mojih dobrih znanaca. U zadnje vrijeme taj gospodin je stalno vani, sjedi u istom kafiću gdje sjedimo i nas dvojica. Često ga znam vidjeti kako odšeće blizu srednje škole i kako odlazi do nekog zabitog kutka te škole i sastaje se sa nekim klincima koji ga čekaju. On njima daje neke paketiće a oni njemu novac...
Taj stariji gospodin svaku noć sjedi ispred svog ulaza sa svojim malim slatkim pesekom kojeg je nedavno nabavio, valjda da lakše objasni svojoj supruzi zašto izlazi. Tada nešto nakon ponoći stigne jedan bijeli auto, zaustavi se ispred ulaza a gospodin se primakne autu, prozor se otvara, neki paketi promijene vlasnika i auto bijesno odjuri u noć...
Onda se do mene dovukao jedan od protagonista Malnarovog Nightmare Stagea. Poznamo se on i ja već godinama...
"Posudiš mi deset kuna?" pitao me on.
"Evo ti deset kuna, častim, ne moraš mi vratiti" odgovorim mu ja na veliko iznenađenje mog prijatelja. Zna on da se družim sa umjetnicima, ali moje prijateljstvo sa protagonistima Nightmare Stagea...to je već malo previše :)
Ispred nas se taman prošetao davni prvak Jugoslavije u boksu. Teška kategorija. Šeće tip nabildan, uspravan ko svijeća, mladolik.
"Sedamdeset i četiri su mu godine." nastavim ja šokirati svog frenda...a tada nam se pogled zaljepio za starca koji je teškom mukom prošao ispred nas. Odlučio sam da frendu nije dosta šokova:
"On je sedam godina stariji od nas...bio je najveća faca u kvartu, tako kako je on igrao košarku - tako nikad nitko nije igrao!"
"Taj starac!" zaurla frend - "Pa što mu je bilo!?"
"Šizofrenija" tiho ću ja...
U tom trenu nešto se uskomešalo i zalepetalo nama s desna.
"Golub je skoro ulovio mačku!" poviče frend!
Ranjeni golub malo je letio pa pao. Pa opet poletio i pao...došao je tako ravno ispred nas...i nastavio hodati. Sklonio se ispod auta, mislio je da je siguran, sad je bio pedesetak metara od okršaja, ali odjednom, polako, nimalo ne žureći, mačka je elegantno počela hodati prema autu.
Čini se da je golub shvatio koja mu se opasnost sprema i počeo je trčati prema parku, na što je i mačka ubrzala korak...
"Isuse, ja gledam Animal Planet!" uskliknuo sam. Mačka se zavuka pod auto, sklonila iza gume i veselo gledala svoj plijen...u mojoj mašti se i obliznula...
Golub je sad već definitivno znao da nešto nije u redu, njegovo trčanje daleko od mačke nikako nije moglo biti slučajno - a mačka se pogrbila spremna za skok!
"Vidi, mačka će imati problema - dolazi pas!" prošapćem frendu. Kao da me je čula i odlučila prekinuti svoje promatranje mačka je pojurila ka golubu veličanstvenim trkom, neodoljivo me podsjećala na geparda...jedan skok, dva i evo je - ispruženom šapom je zamalo uspjela okinuti goluba ali je ovaj posljednjom snagom poletio još metar, dva - što nije spriječilo mačku da napravi još jedan skok!
"Gotov je golub!" poviče frend taman u trenu kad su se nemolosrdne šape počele sklapati oko nemoćne ptice, ali se prevario! Nekako u istom trenutku kad bi šape definitivno pale na goluba dojurio je pas divljački režeći, na što je mačka napravila veliki skok daleko od plijena i nestala.
"Uh, bilo je blizu" u isti mah progovorismo nas dvojica. Pas je polako krenuo ka vlasniku a za njim se užurbano gegao ranjeni golub...
Animal Planet se nastavio ali mi smo prebacili na biznis kanal, odlučili smo da nam je za danas dosta stvarnog svijeta...
Toliko o tome najdraži moji :)
Vaš Ddadd
|
