Jednom davno objavio sam post. Zvao se 'Kad sam tužan kao sad...'.
Bio sam tužan tada i objavio post. Bilo je to pri početku ovog blogovanja - malo ljudi me je čitalo i nismo se tada tako dobro poznavali pa sam sa tim svojim postovima malo ljudi rastuživao.
Sad sam došao do faze da se ne usudim objaviti takav post!
Čim sam u nešto cendravijem raspoloženju no inače (i muški znaju bit cendravi, pretpostavljam da to vać znate najdraže moje! :-) ) odmah mi stigne nešto mailova podrške i još k tome dobijem SMS ili dva u kojem ma se pita "A što je tebi" ili "Di nestade onaj veseli Ddadd".
Četvero meni dragih ljudi imalo je u posljednja tri dana možda i najteže stresove u životu, a peti slučaj je čovjek koji mi je beskrajno puno pomogao u jednom trenutku i kojem bih bez razmišljanja pomogao bilo što i bilo kad, ne pitajući ni za novac ni za vrijeme.
Taj peti čovjek je umro bez da se najavio...
Nije mi se pisao blog ovih dana. Jebeš blog na koji ne možeš napisati sve što osjećaš bez da rastužiš neke drage ljude! Zašto bi 'najdraži moji' trebali dijeliti moju tugu? Zašto bi oni to htjeli čitati? Pa nisam ja neki sadist da uživam trpati bol u duše onih koji su mi dragi!
Moja tuga u odlazi u zaborav. Život teče dalje, tko je preživio preživio je, tko je ranjen oporavit će se, tko je sretan sad uživa a tko je tužan tuguje...a Ddadd nije ništa od svega toga!
Ddadd blog je preživio i nije preživio, ranjen je i nije ranjen, nije sretan nije tužan...nazovite vi to kako god hoćete, ja znam puno riječi ali ne znam niti jednu ovakvu, ne mogu opisati ovo što ja sad osjećam niti što Ddadd blog proživljava.
A proživljava svašta! Čudne misli motaju mi se glavom, prelamaju mi se u lubanji, ispunjavaju me, tresu i prazne, bacaju u sto pedeset raspoloženja i zbunjuju!
Svim tim mislima zajednička je jedna misao koju u svakom od tih raspoloženja podcrtam:
Prolaznost!
Danas jesi, sutra nisi. I amen! Nikakve kuće, nikakvi poslovi, nikakva moć - ništa ne može sakriti činjenicu da je to što živim i hoću li živjeti i dalje samo splet bizarnih slučajnosti.
Bilo je to davno kad sam jednom čovjeku, najvećem i najpametnijem filozofu kojeg sam imao čast upoznati provalio: