Ali ljudi ne vide tugu iza nasmješenih očiju. Uvijek ću biti nesretna. Jer većim i najvećim dijelom to sam ja. I uvijek će me boljeti načini, razlozi, opravdanja, laži, izbjegavanja i odlasci, hladni pogledi i svijet bez ljubavi. "Kako si ti pozitivna osoba, značiš". Živo te nauči da bijeg nije opcija koju priželjkuješ, odnosno ona koja će ti donijeti zadovoljenje. Postoji netko kome je stalo i živiš zbog toga. U stanju sam ti dati tisuću i jedan razlog da ne budeš sjeban, prstom ću ti pokazati sunce koje ne vidiš.. jebem ti oblake u tvojoj glavi, jebem ti maglu, kišu i uragane. Budi sretan. Sa svime što jesi i imaš. Bolje vrijeme je uvijek iza nas, a ono ispred nije baš izgledno da bi moglo biti nešto bolje. Bolje je jer je prošlo, jer smo preživjeli. Pa jebemti daj stani i pogledaj što sada trenutno imaš, ma zamisli samo da ostaneš bez dijela toga. Ali neću sada pričati o tebi. Pričat ću o svom bijegu. Bijegu od boli. Bijegu u normalu. Bijegu u kojem ne bježim, ali od kojeg ne bježim vež ga priželjkujem. Bijeg u kojem stojim, nempomična, istrošena. Dok moje misli lutaju.. Da.. neki put bih samo nestala.. Sve je lijepo, sve je uredu, ali svjesna prolaznosti vremena i ljepote.. strah me.. strah me ponovo sve dati.. svu sebe.. jer ovoga puta, ne bih preživjela.. sve su to načini stvarasnja zaborava, stvaranje iluzije.. svi se umorimo s vremenom..

A ja bih lutala besciljno praznim ulicama prazne glave vracajuci se kuci sa dugog puta ostavljajuci po svuda mali dio briga koje muce covjecanstvo. Lutala odlazeci, bjezeci laganim korakom. Ja bih setala ulicama, vukuci noge po prasnjavom ili mokrom asfaltu, bez da imam pametnijeg posla. Promatrala bih cvijece u proljece, macke ispod automobila i nekog ludog psa koji ju svojim lavezom pokusava istjerati. Pitaj Boga zasto. Zna li itko uopce? Razmislja li netko stvarno o tome sto bi se dogodilo kada bi macka izasla iz svog skrovista i stala pred njega? Ja bih slusala prejako pojacane tonove televizora starijih baka sa prvog kata i pogadala koji program gledaju. Stala nasred krizanja dvaju manjih ulica koje vode na isto mjesto i razmisljala kojim cu putem. Kojim cu putem? Kamo idem uopce? Kamo mi svi idemo? I koji je kriterij odabira pravog puta. Ja sam gledala zvijezde skrivene iza oblaka ili ih makar zamisljala jer ovaj odvratan grad ne voli zvijezde.. gledala sam ih lezeci na toboganu u parku. Tvrdom za glavu jer nije predvideno za lake snove sanjara. I razmisljam o astonomiji koju nikada nisam razumjela i kako ljudi vide medvjede i kola na nebu.. i sve  bilo smijesno. Ubirala one zelene sljive koje smo nekoc gutale kao najfinije bombone uz price da cemo zavrsiti u bolnici zbog proljeva. Sjedila po tudim haustorima i pozdravljala stanare koji bi ulazili ili izlazili, odlazili na posao ili setat psa,vracali se sa punim vrecicama s placa i djecom iz vrtica. Pozdravljala stanare koji su vec mislili da i ja stanujem tamo. I suptilno se uvuces ljudima pod kozu i zapamte te kao malu crnu djevojcicu koja je neprestano sama sjedila na hladnom kamenu, topla srca, oamjeha i pozdrava.. svaki put.. ne, lazem. Ona je plakala.. svaki put.. gledala svijet,hodala neodlucno ne znajuci kamo pibjeci, gdje se sakriti sama od sebe.. bila je to najteza igra skrivaca u kojoj se istovremeno trazila i bjezla od sebe, gubila se u nekim svjetovima i pronalazila u drugim.. gledala, cudila se i divila svemu jer je sve bilo toliko jako, intenzivno, lijepo i odvratno..
Beskrajno hodala, koracala, ostavljala iza sebe.. sa maskom od suza koja zateze lice, jer zna da nema kamo otici. Da je ovo tijelo pretesko za let.. njen zeludac ju je bolio od grca tuge koji je stvarala, gusila ju je tuga i misao kako se ne zeli pomiriti s tim, smatrala je svijet jednim prekrasnim mjestom punim potencijala,mogucnosti, boja, srece i osmjeha.. punim ulica.. no nekako je uvijek birala krive.. i uvijek je bila mala crna djevojcica na tudim haustorima, ili u povratku doma, povratcima doma.. uvijek je taj pogled bio staklen.. uvijek je smijeh bio sa prvih katova stanova iz kojih se cuje glasno pojacan televizor.. kao da nista nije stvarno, kao da se svijet dogada mimo nje.. a ona kao duh hoda ulicama i upada ljudima u zivote jer zeli biti prisutna, zeljena, makar znana, makar prepoznata, makar netko, cuvar svih tudih haustora i napustenih, zapustenih, klimavih djecjih tobogana, propustenih prilika, tko ce s nekakvim laznim osmjehom pozdraviti susjeda koji cak nije njezin, gledati u zvijezde kojih zapravo nema i sanjati o ujedinjenju stvarnosti i maste.. o prelasku iz nemoguceg u moguce.. o krivuljama na licima ljudi na kojima nema nezeljenih sudara. Sjedila je na prokletom hladnom betonu od kojeg inace dobijes upalu bubrega, mjehura i svega ostalog sto nekoliko prospekata iz Konzuma ispod guzice mogu sprijeciti. krvarila je tugu, plakala mrznju.  Ostajala prazna.. kao i oci, kao i pogled, kao i srce.. kao i ulice..