|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...All aboute death and my pain...
...I'm sorry if I hurt somebody heart...
Ime: Montena
Prezime: Perković
Nadimci: Monty, Sat, Satanic, Tena, String...
Datum i mjesto rođenja: 30.03.1992. u Virovitici
U horskopu: Ovan
Škola: 3. razred opće gimnazije Petra Preradovića
Od mjuze slušam: Children of Bodom, Dimmu Borgir, Sonatu Arcticu, Nightwish, Nirvanu, Iron Maiden, Blind Guardian i ostalo što ima veze s metalom...
Treniram: tajlandski box i idem u teretanu...
Volim: zimu, krv, dečke, frendove, more, čokoladu, vatru, mjesec, noć, groblje,dugu kosu na dečkima, plave oči, smisao za humor, nogomet, sport, životinje...
Ne volim: dvolične osobe, laž, ne povjerenje, grubost, vrijeđanje, fight, materijaliste...
Najdraža boja:crna i bijela
Ja naravno
Buraz
Džemo i ja
Iva, Džemo i ja
Iva
Ja
Melly i Ivona
Tope i ja
Chiquitina rokeza
Samir i ja na treningu
Ella
Japimi
Blacken The Angel
Dark Tony 666
Sweet l@dy Jully
Gothic Puppet
Walter 666
Suza više nemam da isplaćem
Tu čekam da ponoč odzvoni
Da noć vještica dođe
Zašto mi dopuštaš to
Da tako čekam
Da tako dugo tugujem...
Niz moje bljedo lice
Od tuge želi mala suza da krene
Ali više ne mogu plakati
Isplakala sam sve svoje
Proklete vruče suze
Koje su bivale hladne led...
Ne mogu ovu bol više trpjeti
Treba znati kako voljeti
A da bola i tuge u prokletom srcu nema
Da nema onog tužnog pogleda
Tužnih lutanja po svijetu
I uzalud prolivenih suza...
Od uzalud prolivenih sati
Sljedeći u tami i čekati tebe
Najviše me boljelo
To što si daleko od mene
Daleko od naših kristalnih pogleda
Daleko od samog svijeta...
Sama sam bez ikoga
Odkad tebe nemam
Imam osjećaj kao da nikoga nemam
Kao da sam sama na svijetu
A svijet cijeli u crnim i sivim bojama
Sve je crno ili sivo kao i moj svijet...
Sjedim u toj tami
Gledam na sat hočeš li doći
Vidim da te nema
Opet plačem za svojom prokletom dušom
Kao da te nikada neču prestati voljeti
Ali to je istina, neću...
Ja znam da si morao otići
Da nisi više mogao ovdje ostati
Ali ti mene ostavljaš u Tami
U Tami ovoga beznađa
Više ne vjerujem u nadi
Jer nema izlaza ako nema ni tebe...
Ako ne možemo biti zajedno
Ja ću pokušati to shvatiti
U Tami ne mogu ništa drugo
Nego sve više padati i padati
Ja padam u opći bezdan
Nema izlaza, nema nade...
Pokraj mene u Tami nešto se sjaji
Nekakva mala metalna pločica
Podignem ju i vidim da je to žilet
Još uvijek se pitam da li ćeš doći
Da me ne želiš vidjeti
Da si zauvijek otišao...
Prislanjam taj hladan čelik
Na svoja topla zapešća
Povlačim jedan rez
Krv curi i teče sva crvena
Sve manje života ostavljam u sebi
Sve manje nade ima u meni...
Umirem u tami sama
Bez tvog zagrljaja
Ponoć je otkucala
Noć vještica se dofurala
Moja duša nakon otkucavanja uskrsnula
I za tobom vječno patila...
Moja besmrtna diša
Hoda okolo o traži tebe
Traži te da te ubije
Noć vještica je za mene
Noć moje smrti
Vjeruj mi ja ću te naći...
Duša moja luta
Ubija svaku žrtvu ljubavi
Svakoga onoga koji previše pate
Zato čuvajte se, Noć je vještica
A moja duša luta
Pazite da vi ne budete moja sljedeća žrtva...
Moj život lagano se gubi
Kao šta plamen svijeće se gasi
Kao što vatru hasi kiša
Nigdje nevidim ni iskriu nade
Samo jedna mala zvijezda na nebu
Sa a sa slomljenim krilima ne mogu do nje...
Svaki dan prolazi, kao što i dolazi
Sve okolo hladno
Kao što je spoj leda i vjetra
Ali ne mogu dopustiti
Da vjetar ne ugasi moju svijeću
Tada ja svaki put plačem...
Ne mogu više patiti
Ne mogu podnjeti niti jednu drugu noć
Ne mogu ti više podnjeti
Sreća svjetla prolazi kroz moje oči
Kao što krv kapa s mojih ruku
Svijeća crnog voska ma ubija...
Polako niz svijeću
Kaplje crni otopljeni vosak
Kaplje malo po malo
Svaka crna kap, sve manje života u meni
Svaki pogled na tu svijeću
Ja jednostavno oslijepim...
Oči mi ostanu crne ko svijeća Smrti
Pogled žalostan i mračan
Kao da te Smrt gleda u oči
Još jednom pokušavam poletjati
Ali ne mogu, nemam više krila
Nestala su, nema me tko odvesti u visine...
Pomislim da bi me moj anđeo moga čuti
Da mu viknem "dođi po mene"
Ponesi me do moje zvijezde
Spasi me od moje svijeće Smrti
Spasi me od moje promasti
Od moje viječne tuge i boli...
Došao si po mene
I vinuo me u te visine
Gdje boli nema, samo sreća
Ja i ti zajedno u zemlji sreće
Voljeli se ondje, bili sretni ondje
Poželjeli nikada se ne vratiti na zemlju...
Ali svakoj jebenoj sreći dođe jebeni kraj
Bez tebe sam pala
Svijeća je opet počela da se topiti
Sve mo je manje dana ostalo za živjeti
Ali tebe nema tu da ih provedeš samnom
Sama ja sa svojom boli se borim...
Prolaze sati, a ja gledam u tu prokletu svijeću
Što mi te proklete dane broji
Što mi broji svaka njema kap
Koliko te dugo nema
Već sam počela i krv palakati od ove tuge
Od ove moje proklete boli...
Dolazi i zadnja minuta mojeg života
Zadnja minuta a tebe mi još nema
Ne dolaziš me spasiti
U nadu da češ doći više ne vjerujem
Jer napuštaju me dvije moje najvrijednije stvari
Moj prokelti život i te moja ljubav...
Ja sad umiram bez tebe, bez ikoga
Sama u toj tami ja umiram
Padam na koljena, srce me steže
Život me napušta
Crna svijeća Smrti već izgorjela
Smrt me sebi u narjučje prisvojila...
Vratio si se ali malo prekasno
I mislio da spavam ali ja već umrla
Moje hladno tijelo si podigo
Moje crvene hladne usne poljubio
Oštricu uzeo i srce si probo
Pokram mene si lego...
Zauvjiek zajedno smo bili
Nitko nas nije nikada rastavio
Mrtvi tijelom bili smo
Ali duše nam se voljele zajedno
Sad ja i on letimo zajedno u visinama
Volimo se zajedno u dubinama...
Ponekada poželim samo
Zatvoriti svoja crne oči
I poželjeti da ih nikada ne otvorim
Da zauvijek zaspim
Da ne moram ovoliko patiti
Poželim da mogu samo umrijeti...
Snage nemam da si
Život oduzmem
Na toj strani nisam jaka
Poželjela bi da me nema
Da te ne moram gledati
U narjučju druge...
Šetam po groblju u kasnoj noći
Pogledam na sat
A ponoć će skoro doći
Poželim opet istu stvar
Da me nema
Da napokon umrem...
U daljini tama se spustila
Netko u njoj, ali ne vidim dobro
Sve mi se više približava
Ali opet ne vidim dobro
Tama je prevelika
Sjena ga nadvila...
Vuče se polako
Ponoć otkucava
Smrt dolazi mi sve bliže
Oko njega duše pokojnika vrište
Poželim i ja vrisnuti
Ali nemogu, nemam glasa...
Strah mi u očima
Poželim pobječi
Ali ne mogu, ukočila sam se
Ne mogu nikuda
Gledam ono njegovu oštricu
Kako lagano zamahuje prema meni...
Na vratu osjetim hladan čelik
Kiša počne padati
Nebo se zacrnilo
A hladan čelik na mom vratu
Krv pomalo teče
Slike naših dana mi prolaze kroz misli...
Dignem glavu i pogledam ga u oči
Te oči crne ko ova noć
Tako mi izgledale poznate
Smrt me gleda tako mekim pogledom
Suza krene niz moje bljedo lice
A hladan čelik još uvijek na mom vratu...
Spustim pogled i sjetim se
Sjetim se tih crnih očiju
To su bile tvoje oči
Ti si moj anđeo Smrti
Zašto baš me ti želiš ubiti
Moja jedina ljubavi...
Pogledam sa strane
A ono moj grob
Se ondje već nalazi
Na njemu već jedna crna ruža
Crna ko ove tvoje proklete oči
Kao ova prokleta noć...
Ubijaš me polako
Ti moj jedna ljubavi
Zbog tebe ovako patim
A sada me još
Držiš i hladnu oštricu pod vratom
A krv lagano teče...
Od ove silne patnje samo povičem
"Ajde ubi me već jednom
Da ne moram ovako patiti
Za tvojim crnim očima"
Kiša pada po mom bijelom licu
Mješa se sa mojim suzam...
Povukao si tu haldnu oštricu
Pod mojim vratom
Krv je potekla kao rijeka
Miješala se sa kišom i suzama
Zadnji put te pogledala
I napokon umrla...
Uzeo si sveti gral
Popio malo moje krvi
Pomiješane s kišom i suzama
Pretvorio se u čovjekao
Kakav je prije bio
Od krvi i mesa...
Moje haldni tijelo podigao si sa zemlje
Polegnio ga u grob
Svojim hladnim usnama
Poljubio me za laku noć
Otišao i ostavio crvenu ružu na grobu
Isprepletene crna i crvena ruža ostanu zauvijek...
Ako ja ova moja prokleta smrt
Trebala spasiti mene od patnje
A tebe da opet postaneš čovjek
Onda neka tako bude
Jer jednoga ću dana je tebi piti tvoju krv
A ne ti moju...
Bijaše to jedna hladna, modra i bijela noć. Snijeg je počeo padati, nebo se otvorilo, zvijezde zablistale nad gradom. Ona sjedi u mračnoj i hladnoj sobi. Gleda stare ožiljke svoga ivota neznajuči da će se oni noćas ponovno otvoriti.
Oblači kaput i izlazi van. On ju vani na toj hladnoj noći čeka pod otvorenim plavim nebom. Hladnoća ja počela hrliti njima. Zagrljeni su se smijali hladnoći. Legli u snijeg. Zacakliše im se njihove crne proklete oči od te hladnoće. Izmjenjivali ljubav kao da im je zadnji put. Spojila su se njihova hladna bijela tijela. On ju je ljubio, grlio, stiskao to njeno nježno bijelo tijelo samo da ju zagrije svojim golim tijelom. Goli se voljeli na snijegu i toj hladnoći. Topli znoj ih oblio, hladnoća ohladila. U tami stajao se anđeo Smrti. Gledao ih je svojim hladnim crnim očima. Čekao je svršetak njihove ljubavi da obnivi svoj posao, rastavi ih zauvijek. Oni nisu ni primjetili da ih u tami svoje sjene gledam On. Zagrljeni su uživali u svojima bijelim tijelima na bijelime snijegu, gotovo su bili neprimjetni, neznajući da im je ovo zadnji put da uživaju u svojim tjelim na snijegu. Zaljubljeni ljubavnici zaspali zagrljeni u snijegu ali zauvijek. Anđeo Smrti je došao i ubio ih oboje otvorivši im stare rane smrtne rane. Sav onaj prelijepi bijeli snijeg biješe crven, zaleđen i otuđen od svih. Sjedili su u tom crvenom snijegu punom zajedničke krvi. Zagrljeni bijahu mrtvi. Zvijezde sve nestale, tama oko njih. Osječao se miris straha i smrti. Dok iz njihovih vena tekla vruča crvena krv, anđeo Smrti je stajao u tami svoje sjene i gledao sa smijškom na licu kako umiru zajedno. Njegov je cilj bio izvršen. Rastaviti ljubanike i ne dopustiti njihovoj sreći i ljubavi da se rasplamsa.
Kroz ružino trnje i latice
Ja hodam, noge mi krvave
Cičica zime je
A ja hodam u crnoj vjenčanici
Po trnju i laticama
I tražim tebe svoju izgubljenu dušu...
Ruže sve na svijetu osušene
A trnje bode i bode
Bolovi su prajaki
A krv ne prestaje da teče
Po svim crvenim ružinim laticam
Samo moja krv teče...
Neke rane neće nikada zarasti
Niti se oporaviti
Iz nekih će vječno teči krv
A neke će vječno zarasti
Bez ikakvih osječaja
Bez bolova i tuge...
Moja krv i dalje teče
A ja u crnoj vjenčanici tebe tražim
Umotana u crninu
Jer takva je moj bol života
Oči mi više na vide
Nego samo osječam prokltu hladnu bol...
Lice mi bljedo od hladnoće
Ono samo tvoj poljubac hoće
A usne crvene kao moja krv
Kao i ružine latice
Ali ova bol nikako da prestane
To je tuga za tebe...
Niz moje bljedo lice
Teku moje slane suze
Koje su hladne ko i sam led
Ali ne one padaju po mojim
Bosim nogama punim rana
I tako ja još više bolijem za tobom...
Vjetar piri i briše mi suze
S mojeg bljedog lica
A svaki put pomislim da si to ti
Ali nisi i onda se sjetim
Tvojih nježnih ruku kako
Brišu moje suze sa lica...
Tebe na mogu nači
A sve više trnja oko mene
Nego latica
Od bolova ne mogu
Više ni koraka napraviti
Niti od tuge tebe tražiti...
Padam na koljena
Sva u crnom
Spremna za svoj sprovod
I umiram u boli i tugi zbog tebe
Trnje me okrunilo
A latice sahranile...
Sjedim u mračnoj sobi
Nema ni tračka svjetlosti
Oko mene samo hladni zidovi
Sama sjedim i patim
Poželi da me nema
Da nestanem s ovog planeta...
Izgubljena sam u ovoj zimi
U ovoj prokletoj hladnoći bez tebe
Naš se svijet postepeno zaledio
Slapovi ljubavi sad su hladni
Sleđeni u ovoj oluji
Bez ikoga sami stoje i tuguju...
Zima dolazi na vrata
A naš se topao svijet pun ljubavi
Samo zaledio i srušio
Ta me hladnoća ubija
A ja sjedim u crnoj sobi
Punoj hladnoće i bola...
Zatrpana snijegom sjedim
I čekam kada ćeš se vratiti
Kada ću ponovno osjetiti tu toplinu
Kojom si me prije grijao
Oko mene samo snijeg i hladnoća
Koja ubija inače moje hladno srce...
Pokušavam se ustati
I potrčati ali ne mogu
Ovaj hladan snijeg me prikovao
Za tu prokletu tugu
Ne mogu nikuda pobjeći
Nikuda se sakriti da se moj sram nevidi...
Ubija me to što si otišao
Što si me napustio
Što toliko ja sad patim zbog tebe
Kako si mi mogao to napraviti
Tako me napustiti
I ostaviti me na ovoj prokletoj hladnoći...
Zatrpana u onom hladnome snijegu
Posežem za zadnijim rješenjem
Uzimam taj žilet
Koji već dugo tu stoji i tjera me na razmišljanje
Ali ja ga uzimam i režem si žile
Jedino mi je toliko dostojanstva ostalo...
Sav onaj bijeli snjeg
Simbol vječne čistoće
Postaje crven od moje krvi
Postaje simbolom moje patnje
U onoj hladnoći i patnji ja umiram
Bez ikoga da me sapasi...
Ta bolna smrt mi je
Jedino rješenje
Jer ja znam da se ti
Nečeš vratiti
A ovo bol nije lako skrivati
I biti viječno nasmješen...
Od moga života ništa nepreostaje
Ovu bol i patnju više ne mogu podnjeti
I tebe toliko voljeti
Lakše se ubiti i skratiti si ove muke
Nego vječno patit i znati da se
Nikada nečeš vratiti...
Ponekad poželim da si tu
Da me ljubiš ko prije
Da se budimo zajedno
Da pobjedimo zlo zajedno
Zbog tebe se ja mjenjam
Zbog toga ja sad patim...
Režem se i ostavljam krvavu poruku
Poruku u boji ljubavi
Ostavljam je za tebe
Da shvatiš napokon koliko te volim
Toliko da i ovo činim
A u toj prokletoj poruci napisanom krvlju piše:
"Ovo namjenjeno je mojoj ljubavi
Voljela sam te toliko
Da sad umirem u ovoj boli
Ne bole me ožiljci
Koliko me boli to što te nemam
I što sad patim...
Uvijek sam te voljela
Pa volim te i sada
Žao mi je voljenih ljudi
Koje ostavljam zbog tebe
Žao mi je svih lijepih uspomena
koje ostavljam zbog tebe..."
Ovo ti sad pišem
Da shvatiš da te volim
Volim te da bi i umrla za tebe
Trebam te jer ne želim umrijeti
No ako moram
Onda ću to i u činiti u simbol ljubavi...
Ako spas moje proklete duše
Mora biti ovakva okrutna smrt
Onda ću to i učiniti
Samo da te još jednom zagrlim
I još jednom ko prije
Onako strasno poljubim...
Ja ću umrijeti
A ti to nećeš ni znati
Ja ću patiti vječno
A ti ćeš sa smijati
Još uvijek te volim
Tek toliko da znaš...
Polako nestajem u bezdan
U prokleti zagrobni život
Duša me već napola napustila
Suzu još uvijek na mom licu
I poruka na hladnome zidu
I onda nek mi netko kaže da se
Ne umire sa suzam na licu...
Hodam nekuda
Hodam izgubljena u vremenu
Tražim izlaz,ali ga
Ne mogu naći
Pokušavam se izvući odavde
Ali ne uspjevam...
Izlaza iz ovog čudnog
I posve krvavog svijeta nema
Ja sam poput Phobosa
Koji pokušava samo naći izlaz
Ali ga nema...
Zatvorena sam ovjde
Ne znam ni gdje sam zapravo
Što mi se to događa
Krvarim iz vene, ali uopće ne boli
Sve je puno moje krvi
A sve manje života...
Hodam tom ulicom
Koja je pusta
Krv mi curi iz vena
Sve je puno moje krvi
Ulica, zidovi kuća
Sve oko mene puno krvi...
Sjetim se koja je to ulica
To je tvoja ulica
Tu smo se prvi put šatali zajedno
Tu je prvi put pao naš poljubac
Tu se razvila naša ljubav
I tu je sad moj patnja...
Tu ja sad proljevam krv
Samo za tobom
Prem da znam da to nije potrebno
Rušim sa i sve mi se vrti
Krv više ne curi
Ima je sve manje...
Sve manje nade da preživim
Prem da želi preživjeti dovljno dugo
Da mogu umrijeti u tvom zagrljaju
S tvojim poljubcem na usnama
S tvojim pogledom
S tvojom ljubavlju...
Ali ne ja umirem na
Sred ulice i to sama
Oko mene lokva krvi
Lokva krvi koja je prolivena za tebe
Samo za tebe
Leži zajedno samnom...
Ja umirem
Padam u nasvjest
U budim se u bolnici
Opet sama s gazama
Na mojim prokletim venama
Iz kojih je potekla krv za tebe...
Baš kad pomislih pobjeći
Ja ugledah tebe ozbiljne face
Ali i ujedno tužne
Ne znam zašto se on tu pojavio
Pomislih da je
Valjda je shvatio da je on kriv...
Ali ne samo je došo pogledo me
Okrenuo se krenuo prema njoj
Njegovoj novoj ljubavi
I otišao a ja požalim
Što nisam taj tren umrla
Kad sam još i imala hrabrosti...
Moji će me ožiljci pratiti cijeli moj život
Kao i ta patnja za njim
Moji će me ožiljci
Podsjećati na tebe
Do kraja svog života
Što si ja odlučim sad oduzeti život...
Ponovno otvaram svoje stare rane
Ponovno lijem svoju dragocijenu krv
Ali ovog puta ne radi tebe
Nemoj si laskati
Nego radi svog usranog života
Baš kad nekog iskreno zavoliš on te napusti...
Teško mi je gledati
Kako se drugi vesele
A ja patim što te nema
Što te još uvijek volim
I što mi još uvijek fališ
Sve do beskraja...
Znam da je život tek ispred mene
I da nije vrijedan tebe
Ali ja se i dalje želim ubiti
Moj je život sranje bez tebe
Samo da znaš da te volim
I da te trebam...
Otvaram stare rane
Nova krv ponovno teče
Kroz njih opet
Zbog stare ljubavi
Koja me napušta
Kao i moj život...
Idem pustom ulicom
Okrečem se svake sekunde
Čujem kako mi netko
Zaziva moje ime
Ja se okrenem i pomislim
Da si to ti
Ali to je samo pusto
Šuštanje starog drveta
Gdje smo se prvi put ljubili...
Jedva hodam
Čujem strašno šuštanje
Noge mi klecaju
Prolazim pusto ulicom
Baš takvom kakav je moj
Život bez tebe
Ti si mi davao snage za život
A sad te nema...
Ostavljaš me ovdje da patim
Da ponekad poželim
Da me nema
Ali ne ti me ipak napuštaš
Odlaziš u prokleti zaborav
A ja tonem a tebe nije briga
Mogu umrijeti i opet
Te ne bi bilo briga za mene...
Zašto me baš ti napuštaš
Moja jedina nado
Koju imam
Koju sam jedino voljela
Ali me ta nada ipak napušta...
Hodam tom prokletom
I pustom ulicom
I propadam nekamo a neznam gdje
Nitko mi ne može pomoći
Osim tebe
Ali ti si me napustio
I više nemam razloga za život...
Ta rupa koja se ispred mene otvara
Jedina je nada
Za mene
To me moj anđeo smrti doziva
Da dođem u prokleti svijet
Gdje više neću osjetiti
Ovu prokletu bol
Koju mi nanosiš...
S ovom boli ja dalje živim
I pokušavam živijeti
Ovu bol u srcu nosit ću
Do svog groba
Zato ćeš uvijek biti u mom srcu
Bilo to kao bol ili nešto drugo...
Umara me čežnja
Za tvojim plavim očima
Umara me to što te nemam
I volim bez obzira na sve...
Oko srca mi se nešto steže
To je obruč moje boli
Što te i dalje volim...
Odkako te nema
Moj život nema smisla
Želim tvoje tople dodire
Tvoje meke usne
Koje mi kažu volim te...
Moje oči pate za tobom
Na svaki spomen tvoga imena
Krene mala suza niz obraz
Svaka bude vruča kao vatra
Vatra koja je gorila za nas
A nas više nema
Ostala je samo bolna duša
I bolna uspomena na nas
Koja je sve jača kao i ova patnja...
Ti si onaj koji me
Naučio kako patiti
Kako umrijeti sa
Suzama ma licu...
Kako pokušati vjerovati
U prokletu budućnost
Kad tebe više nema
Od moje propasti...
U snu dozivam tvoje ime
Budim se bez tvog dodira
Sanjam da si tu
Ali tebe nema ovdje
Samo pusta postelja
I hladni zidovi oko mene...
Ja bez tebe ne postojim
Ja propadam
Tako će i biti
Ja ću propasti
Ja ću nestati...
"...
Biram mrak...
Pričam zagonetke, znam, oduvijek sam to radila
Kad bih da me debelim zahrđalim lancima
Svoje objesti od opsjena svezao Phobos
U Njegovim sam djelima gospodarica, tu vladam
Tu sam izgubila
Biram mrak...
..."
"...
Biram mrak...
U mraku se osijećam slobodno
Moj lijepi izgled prekriva mrak, moj najbolji prijatelj
Sama sam zarobljena dubini svoga mračnog srca
Sjedim na mračnom prjestolju i čekam njega
Tu sam izgubila
Biram mrak...
..."
"...
Biram mrak...
Sve što volim i što sam voljela u njemu je
Ne mogu bez crnine i mraka živjeti
Voljela sam ono što nisam smjela
Izgubila sam ono što nisam trebala izgubiti
Tu sam izgubila
Biram mrak...
..."
"...
Biram mrak...
Mrak me guta u svoje pakleno središte tame
Srce mi ovija mračna strana ovojnice mraka
Izabrala sam mrak i mračnu stranu svoga srca
Tu u tami ću zauvijek ostati i izgubiti i sve
Tu sam izgubila
Biram mrak...
..."
Daemona
Zašto imam osjećaj da me moj život kao i ti pomalo napušta...
Ponekad se jednostavo želim ubiti i poželjeti da me nikada više nema...
U jednom trenutku poželim da te više nikada ne vidim i da te bar još jednom poljubim...
Da tu svoju bol nekako prebolim...
Ali nemam snage ta to učinim...
Pa jednostavo pomisli...
Lakše je umrjeti...
Tebe zaboraviti...
I sebe ubiti...
Život me polagano napušta a zapravo nisam ni okisila ono što znači živjeti život...
Zašto te još toliko volim da bi i život dala za tebe...
A ti za mene....
Jednog dana samo želim utonuti u dubok san i poželjeti da se nikada ne probudim...
Poželi da se razboliš i da za tu tvoju bolest nema lijeka nigdje na svijetu
Nego ti je lijek samo moj poljubac...
Ponekad je lakše umrijeti...
Nego živjeti život bez tebe...
Lakše je umrijeti...
Nego te tako gledati...
Prije ću umrijeti i zaboraviti tu moju sjebanu prošlost nego te gledati svojim prokletim očima...
Pa rađe nek budem prokleta kletvom da više ne vidim nego da ovako za tobom ludo patim...
Tebe sam voljela
Što sam si to dozvolila
Da sam te zavolila...
Voljela sam te snažno
Što je bilo potražno...
Ti sad odlaziš, a ja ostajem
Ostajem ovdje dok ne umrem
U zaborav dok padnem
Teško te nađem...
Trebam te ovdje, a tebe nema
Nada mi blijedi, a tebe nema.....
Nema te tu kraj mene
Da moja bol nestane
Ali bolne nakupine
Stežu mi srce...
Ljubav sam ti pružila
Zar sam to zaslužila
Bol je postala prevelika
A nada nestala..
Heaven is where the
police are British,
the chefs Italian,
the mechanics German,
the lovers Frensh and it is
all organized by the Sviss...
Hell is where the
police are German,
the chefs British,
the mechanics French,
the lovers Swiss, and it is
all organized by the Italians...
Sjeti se kako nam je bilo...
Ti su dani daleko...
To se ne moze ponovno dogoditi...
Vjerovala sam svakoj tvojoj rijeci...
A sad mi kazes da je gotovo...
Uzeo si mi zivot poljubio, okrenuo i otisao...
Zelim te natrag jer sjecanja su prejaka...
Sjecam se malih stvari...
Ali reci mi zasto je gotovo...
Sjecam se zvijezda koje su nam sjale tu noc...
Pustio si moju ruku nasmjesio i otisao...
Imam osjecaj da ne znas sta da napravis...
Nadi rijeci, razgovaraj samnom...
Molim te skupi hrabrosti..
