Bijaše to jedna hladna, modra i bijela noć. Snijeg je počeo padati, nebo se otvorilo, zvijezde zablistale nad gradom. Ona sjedi u mračnoj i hladnoj sobi. Gleda stare ožiljke svoga ivota neznajuči da će se oni noćas ponovno otvoriti.
Oblači kaput i izlazi van. On ju vani na toj hladnoj noći čeka pod otvorenim plavim nebom. Hladnoća ja počela hrliti njima. Zagrljeni su se smijali hladnoći. Legli u snijeg. Zacakliše im se njihove crne proklete oči od te hladnoće. Izmjenjivali ljubav kao da im je zadnji put. Spojila su se njihova hladna bijela tijela. On ju je ljubio, grlio, stiskao to njeno nježno bijelo tijelo samo da ju zagrije svojim golim tijelom. Goli se voljeli na snijegu i toj hladnoći. Topli znoj ih oblio, hladnoća ohladila. U tami stajao se anđeo Smrti. Gledao ih je svojim hladnim crnim očima. Čekao je svršetak njihove ljubavi da obnivi svoj posao, rastavi ih zauvijek. Oni nisu ni primjetili da ih u tami svoje sjene gledam On. Zagrljeni su uživali u svojima bijelim tijelima na bijelime snijegu, gotovo su bili neprimjetni, neznajući da im je ovo zadnji put da uživaju u svojim tjelim na snijegu. Zaljubljeni ljubavnici zaspali zagrljeni u snijegu ali zauvijek. Anđeo Smrti je došao i ubio ih oboje otvorivši im stare rane smrtne rane. Sav onaj prelijepi bijeli snijeg biješe crven, zaleđen i otuđen od svih. Sjedili su u tom crvenom snijegu punom zajedničke krvi. Zagrljeni bijahu mrtvi. Zvijezde sve nestale, tama oko njih. Osječao se miris straha i smrti. Dok iz njihovih vena tekla vruča crvena krv, anđeo Smrti je stajao u tami svoje sjene i gledao sa smijškom na licu kako umiru zajedno. Njegov je cilj bio izvršen. Rastaviti ljubanike i ne dopustiti njihovoj sreći i ljubavi da se rasplamsa.
Post je objavljen 24.10.2007. u 20:07 sati.