Zašto imam osjećaj da me moj život kao i ti pomalo napušta...
Ponekad se jednostavo želim ubiti i poželjeti da me nikada više nema...
U jednom trenutku poželim da te više nikada ne vidim i da te bar još jednom poljubim...
Da tu svoju bol nekako prebolim...
Ali nemam snage ta to učinim...
Pa jednostavo pomisli...
Lakše je umrjeti...
Tebe zaboraviti...
I sebe ubiti...
Život me polagano napušta a zapravo nisam ni okisila ono što znači živjeti život...
Zašto te još toliko volim da bi i život dala za tebe...
A ti za mene....
Jednog dana samo želim utonuti u dubok san i poželjeti da se nikada ne probudim...
Poželi da se razboliš i da za tu tvoju bolest nema lijeka nigdje na svijetu
Nego ti je lijek samo moj poljubac...
Ponekad je lakše umrijeti...
Nego živjeti život bez tebe...
Lakše je umrijeti...
Nego te tako gledati...
Prije ću umrijeti i zaboraviti tu moju sjebanu prošlost nego te gledati svojim prokletim očima...
Pa rađe nek budem prokleta kletvom da više ne vidim nego da ovako za tobom ludo patim...
Post je objavljen 19.10.2007. u 16:43 sati.