Sjedim u mračnoj sobi
Nema ni tračka svjetlosti
Oko mene samo hladni zidovi
Sama sjedim i patim
Poželi da me nema
Da nestanem s ovog planeta...
Izgubljena sam u ovoj zimi
U ovoj prokletoj hladnoći bez tebe
Naš se svijet postepeno zaledio
Slapovi ljubavi sad su hladni
Sleđeni u ovoj oluji
Bez ikoga sami stoje i tuguju...
Zima dolazi na vrata
A naš se topao svijet pun ljubavi
Samo zaledio i srušio
Ta me hladnoća ubija
A ja sjedim u crnoj sobi
Punoj hladnoće i bola...
Zatrpana snijegom sjedim
I čekam kada ćeš se vratiti
Kada ću ponovno osjetiti tu toplinu
Kojom si me prije grijao
Oko mene samo snijeg i hladnoća
Koja ubija inače moje hladno srce...
Pokušavam se ustati
I potrčati ali ne mogu
Ovaj hladan snijeg me prikovao
Za tu prokletu tugu
Ne mogu nikuda pobjeći
Nikuda se sakriti da se moj sram nevidi...
Ubija me to što si otišao
Što si me napustio
Što toliko ja sad patim zbog tebe
Kako si mi mogao to napraviti
Tako me napustiti
I ostaviti me na ovoj prokletoj hladnoći...
Zatrpana u onom hladnome snijegu
Posežem za zadnijim rješenjem
Uzimam taj žilet
Koji već dugo tu stoji i tjera me na razmišljanje
Ali ja ga uzimam i režem si žile
Jedino mi je toliko dostojanstva ostalo...
Sav onaj bijeli snjeg
Simbol vječne čistoće
Postaje crven od moje krvi
Postaje simbolom moje patnje
U onoj hladnoći i patnji ja umiram
Bez ikoga da me sapasi...
Ta bolna smrt mi je
Jedino rješenje
Jer ja znam da se ti
Nečeš vratiti
A ovo bol nije lako skrivati
I biti viječno nasmješen...
Od moga života ništa nepreostaje
Ovu bol i patnju više ne mogu podnjeti
I tebe toliko voljeti
Lakše se ubiti i skratiti si ove muke
Nego vječno patit i znati da se
Nikada nečeš vratiti...
Post je objavljen 22.10.2007. u 08:33 sati.