The Mayhem Project

Gledajući američke kriminalističke serije, čovjek ne može ne zapaziti da tu nešto jednostavno ne štima. Naime, u svakom serijalu netko drugi rješava zločine. Kod nas na brdovitom Balkanu je situacija mnogo jednostavnija: policija napravi očevid, forenzičari isčiribu-čiribariraju šta se da (vjerojatno sa mikroskopom i pincetom, jer ipak nismo toliko high-tech kao Amerikanci), onda dođu detektivi (jedan je čelava mrcina iz Dalmatinske Zagore, a drugi mali mršavi uvijek pijani Zagorac, stereotipno...) i riješe zločin. I uvijek je krivac netko tko je bio pijan. Ili je odavno trebao završiti u mentalnoj instituciji. U Americi s druge strane, cijeli taj proces rade likovi o kojima se ta određena serija radi. Dakle, imamo obične policajce i detektive, što je prilično standardno. To su serije poput NYPD. Onda imamo forenzičare, koji također rješavaju zločine i, ako mogu dodati, rade to najkulije od svih. To je naravno slučaj u CSI-ju. Onda imamo odvjetnike koji pak zločine rješavaju malo uglađenije. Tu je aktuelni Velemajstor. Pa da ne bi i oni malo alternativniji bili zakinuti, uključuju se u priču i razni parapsiholozi i mediji. Primjer toga je... Medij. Onda je tu i FBI sa svojim specijalnim jedinicama za biheviorističku (prilično sam siguran da se ovako ne piše, al ko ga jebe, nije da će ovaj blog biti tema na fakultetima... ili možda...?) analizu, kao u Zločinačkim umovima. Za kraj imamo i serije poput Dextera, gdje običan laboratorijski štakor uzima pravdu u svoje ruke ili recimo Monk, gdje ludi genije rješava zločine isto kako i dr. House dijagnosticira bolesti: jednostavno nemoguće, al opet povjeruješ jer je kao simpatičan. I čini se da svi oni rade pod nekakvim zakonom koji im omogućava da dolaze do podataka i odlaze na mjesta zločina i privode osumnjičene. U Americi je izgleda dovoljno da budeš nekako vezan sa zakonodavstvom da možeš biti bog i batina na ulici. E pa ako je tako, imam i ja jednu ideju koju planiram poslati na adrese svih filmskih studija, pa eto, da vidim prvo ovdje dal se to može isfurati.

Dakle, cijeli serijal se vrti oko jednog čistača koji radi u zgradi FBI-ja u recimo, San Franciscu. To možda i nije teško zaključiti pošto se serija zove The Janitor. On bi trebao biti pripadnik nekakve etničke manjine. Možda Irac, Sheamus O'Flahartey, pjegavi crvenokosi ženskaroš sa tvrdim naglaskom i žestokim problemima s alkoholom i kockom, sve ono što jednog Irca čini Ircem. Ili pak Meksikanac, Jesus Julio Iglesias Espadrilla? Otac mu je bio ogromni fan Enriqueovog matora, pa mu je zato dao takvo srednje ime, i Jesus još uvijek pusti suzu kad čuje neku Juliovu pjesmu na radiju, jer ga podsjeti na oca koji je poginuo u čudnovatoj nesreći koja je uključivala vrtne patuljke, litru tekile i motornu pilu (1. slučaj - očiti: napio se tekile, ušao u svađu sa vrtnim patuljcima, na što ga je jedan od njih možda i ošamario, te pao na netom upaljenu motorku svog susjeda Huga Chaveza; 2. slučaj - smiješni: upravo je završavao bojanje zadnjeg iz svoje kolekcije vrtnih patuljaka kada se slučajno poskliznuo i pao na upaljenu pilu svog susjeda Fidela, nije se jako ozlijedio, al je odlučio ranu očistiti nanošenjem tekile na nju. Na žalost, tekila je uzrokovala sepsu i umro je 3 tjedna nakon toga u bolnici; 3. slučaj - nevjerovatni: žonglirao je motorkama kada mu je poglavica Azteka bacio vrtnog patuljka među noge, na što se ovaj zapleo i izbjegavajući motorke pao taman na bocu tekile, koja se zabila u mjesto u koje niti jedan predmet ne smije ući. Umro 20 minuta nakon toga, od sramote...)


Ma to je to, nema se tu šta više razmišljati...

Jesus tako jedne večeri, dok je usisavao urede i slušao na walkmenu (o mp3 playeru je samo mogao sanjati, prokleti škrti Amerikanci i njihovo izrabljivanje jeftine radne snage) svoj omiljeni mariachi bend, slučajno sruši brdo spisa. Dižući ih sa poda, baci pogled i zabezeknuto ostane gledati 2 do 3 minute. Na slici je gola mrtva djevojka, ista ona djevojka s kojom je hodao u 3. razredu osnovne škole, tamo negdje u selu pokraj Chucho Del Soro Guadalajare, odakle je rodom. Ne iz Chuche, nego iz sela. Suza mu na oko kane, i evo, već je druga tu, pa treća, pa eto, svaka suza drugu suzu stiže. Nakon što se dobro isplakao, zaviri malo temeljitije u spise i vidi da je prvoosumnjičeni kartel krijumčara istočnoandskih ljama, vrlo rijetke i cijenjene vrste od čijih brabonjaka se izrađuje osvježavajuće piće znano kao... Coca Cola! Jesus tada odlučuje da će osvetiti svoju voljenu Esperanzu Marisol, i stati na kraj opakim krijumčarima. E sad, to bi trebao biti pilot od minimalno 45 minuta. Za sada imamo 10 minuta, maksimalno 15 ako produžimo scenu gledanja u spise na 4 do 5 minuta, i Jesusov plač na 6 minuta. Možda bi Jesus trebao nekakvog partnera, lika koji je stvarno detektiv, ali ujedno i ljubitelj meksičke hrane. On odluči pomoći mladom Jesusu nakon što mu ovaj ispriča cijelu svoju životnu priču. Na to možemo odvojiti kojih 20 minuta, i još jedno 8 nastavaka prve sezone. Genijalno, genijalno, već smo pola posla zgotovili. E sada, da bi došao do cilja, ilitiga kartela, ipak mora proći ove niže slojeve: krijumčare pandi na primjer. Pande su potpuno last season, jer su ljudi skužili da osim što sjede i žvaću taj bambus, apsolutno ništa ne rade. Definitivno se ne jebu, to vam garantiram. Ne znaju valjda budale da im vrsta ovisi o tome. Onda bi se na primjer mogao pozabaviti ubojstvom ostarjele aristrokratkinje, potomkinje grofa od Yorkshirea, koja je u San Francisco došla kako bi prodala kuću od prabake, jer je bankrotirala zbog sinovljeve ljubavi prema cracku i jamajkanskim kurvama. Big jamaican booties, mmmm... Pa recimo slučaj krađe poštanske kočije, zadnje koja je prevozila pisma na relaciji San Francisco-Zagreb (tako da mogu vidjeti malo i familiju, jebiga, daleko je ta Amerika). Nitko ne zna gdje je nestala, kočijaš je zadnjim snagama uspio pokazati prema moru i krvlju napisati: "WTF, somebody call ambulance, why are you all standing here doing nothing, you motherfuckers... fuck, i'm all out of bloo.. oh wait, here is some more from my skull wound..." prije nego je izdahnuo. Ali u pilotu bi se uglavnom trebali baviti upoznavanjem likova i njihovih pozadina. Definitivno treba ubaciti i šefa tog ureda, koji mora biti crnac, i mora biti ono baš za pravo ljut na cijeli svijet i na sve, nek se goni u pičku materinu. E sada, ostaje još samo pitanje kako riješiti to da Jesus može nesmetano odlaziti na mjesta zločina i privoditi osumnjičene. Eeeee, tu leži pravi adut ove serije. Naime, Jesus je majstor za prerušavanje, al ne ono, majstor kao: "Haha, pogodi tko sam ja? Al Pacino? Ne budalo, Naomi Campbell!", nego baš pravi majstor. I tu bi dobili na još jednom važnom elementu, a to je humorna nota. Bilo bi različitih smiješnih situacija, kad bi se Jesus na primjer zamaskirao u prostitutku pa bi se ovaj njegov "partner" baš za ozbiljno narajcao, pa krenuo kao lagano peting, da bi na kraju dobio dva kinder jajeta u ručici. Ili Jesus kao pravi Isus, sa križem i svim, na misiji osmatranja pred nekom crkvom. Ma brate, mogućnosti su beskonačne.

I eto, to bi bilo otprilike to. Nije još razrađeno, ali kostur je tu. Pa ako netko ima kakav dobar prijedlog, definitivno sam ga spreman saslušati. Vjerojatno ga neću iskoristiti, jer ne mogu biti dobri kao moji, al vrijedi pokušati...

Nakon nedavnog dvostrukog ubojstva i pokušaja samoubojstva pomahnitalog ostavljenog mladića, aktualiziralo se pitanje koliko naši zakoni uistinu štite građane. Dobro je rekao onaj tip iz udruge baba, Sarnakva: kad treba rastjerivat miroljubive aktiviste onda se na noge digne cijela nacionalna garda, u punoj spremi. Ali kad treba naći lika u gradu od kojih 10000 ljudi, policija nije sposobna to učiniti. I onda se događaju sranja. Činjenica je da su ljudi kod nas, uljuljani prilično blagim kaznama, spremni na razne delikte jer znaju da im kazna neće biti srazmjerna zločinu. Šta, usfali ti para, odlučiš opljačkat kasino jer znaš da možeš dobiti neku siću za to i sve pet. I uporno se zakonodavci kod nas bave minornim problemima, poput navijača i konzumenata lakih droga, al za ozbiljne stvari jednostavno nema volje da se riješe. To je valjda i normalno za državu u kojoj premijer nakon 10 godina jednostavno odluči da je dovoljno "napravio" i jedan dan samo pokupi krpe.

Mnogo sam razmišljao o tome koja je primjerena kazna za neki zločin. Treba se uzeti u obzir ogroman broj varijabli, jer kao i ništa drugo u životu, tako ni zločin nije crno-bijeli svijet. U suštini ja vjerujem da se uistinu zli ljudi mogu brojati u promilima. Svi ostali zločinci jednostavno dođu do takve situacije spletom okolnosti. Ni taj iz Benkovca nije zao, jednostavno je čovjek pukao i djelovao instinktivno i nagonski. Možda je kumovao i alkohol, koji je odgovoran za valjda 50 posto teških zločin. Ipak, to mu ne može biti opravdanje za ono što je učinio, jer ako i je pokazao trenutak nestabilnosti, tko nam može garantirati da se to neće ponoviti opet. Nije da nismo čitali po novinama o zatvorenicima koji su bili pušteni iz zatvora za vikend (ovo valjda ima samo kod nas...), pa onda počinili neke od najgroznijih zločina. I ne samo da je nestabilna osoba potencijalno nestabilna cijeli život, nego treba odgovarati za život koji je oduzet i to određen broj godina. Zato ja predlažem niz kazni za niz zločina, jedna ova zakonska, i jedna moja, posebna, za one koji rade posebno ogavne stvari. Netko će možda reći da su te stvari malo preokrutne, ali da vam budem iskren, već mi je pun kurac dušebrižništva i "ljudskih prava", pogotovo prema ljudima koji ih nimalo ne zaslužuju.

UBOJSTVO
Ljudi ubijaju iz različitih razloga. Osveta, ljubomora, alkohol, čista obijest, trenutna neuračunjivost. I ovisno o tome treba odrediti adekvatnu kaznu. Za bilo kakvo ubojstvo koje nije počinjeno u samoobrani, dao bih minimalno 25 godina zatvora. Ako je dvostruko ubojstvo, kazna bi bila 50 godina, trostruko 75 i tako dalje. Nema dobrog ponašanja, nema posebnog predsjedničkog pomilovanja, nema izlazaka za vikend, nema ništa dok se ne odsluži minimalna kazna. Samo malena čelija sa krevetom, WC-om i jednom lampom, ali sa najslabijom žaruljom. Nema mjesta za luksuz. Ovisno o tome kakav je zločin,ta minimalna kazna bi se povećavala. Dakle, trenutak neuračunjivosti bi bio tih 25 godina. Mislim da ljudi imaju dovoljno vremena da promisle o tome koliko su ih njihovi tanki živci i životinjski nagon uvalili u sranje i da neće to ponoviti, ako su imalo pametni i ako ne žele još 25 godina. Onda bi recimo išla osveta sa 30 godina, pa čista zabava sa 40 godina. I to bi bila prilično rigorozna kazna. Oko smrtne kazne se još dvojim. Nekada pomislim da netko stvarno zaslužuje umrijeti, ali opet, tko sam ja da odlučujem o nečijem životu. Previše je tu faktora i nikada ne možeš biti potpuno siguran da je optuženik stvarno kriv. Događalo se da su ljudi ubijeni, da bi se na kraju uspostavilo da uopće nisu bili krivi. A u krajnjem slučaju, igranje boga nije pametno i mislim da je doživotni zatvor dovoljna kazna.
Moja kazna za osobito gnjusna ubojstva kakva je recimo činio ovaj ludi Sretko Kalinić bi bila vrlo barbarska, ali i uvijek vrlo efektna samica, ali doživotna. Dakle mračna soba od recimo 3 sa 3 metra, sa jednim krevetom i WC-om. Osoba bi dobila samo jednu majcu i hlače koje bi prala jednom mjesečno, kao i sebe. Kontakt sa ljudima bi bio apsolutno nikakav, jednom mjesečno dozvoljen posjet odvjetnika. Jednom mjesečno bi bio i normativ da zatvorenik izađe na sat vremena iz samice, i to po posebno lijepom danu. Ostavilo bi ga se da uživa i da po povratku u izbicu idućih mjesec dana razmišlja o tome koliko bi želio vratiti vrijeme i ne ubiti te sve silne ljude. Ipak, stvar je u tome da čovjek ne bi dugo izdržao u takvim uvjetima. Psihički već debelo načet lik bi pukao već nakon nekoliko tjedana a bez Sunca bi mu i tijelo polagano propadalo tako da mu životni vijek ne bi bio baš visok. Al šta ćeš, ne možeš imati i ovce i novce...

SEKSUALNI DELIKTI
Za razliku od ubojstava, koji su produkt ili mržnje ili trenutka neuračunjivosti, seksualni delikti su produkt bolesti i psihičkih poremećaja. Ovo ne govorim kao psiholog, jer to niti nisam, nego čisto iznosim svoje mišljenje. Dakle, svaka osoba koja počini neki teški seksualni prekršaj, poput silovanja ili pedofilije, je osim toga što je zločinac, i duševno bolestan čovjek. Na žalost, ja sam jedan od onih koji vjeruju da se takve bolesti ne mogu liječiti, te da će ti primarni nagoni zauvijek ostati čučiti negdje duboko u čovjeku i samo je pitanje vremena kada će opet isplivati na površinu. Ti zločini su i pod jednim velikim upitnikom jer nekada jednostavno nije moguće dokazati da je osoba stvarno i počinila to za što ju optužuju. Uzmimo za primjer slučaj Michaela Jacksona. On možda i je učinio ono za što su ga optuživali, ali koliko uistinu možemo vjerovati nekome tko optuži takvog jednog multimilijunaša za kojeg se zna da će platiti bilo koju svotu samo da mu se ne sudi i da mu se ne narušava ugled. Tko garantira da roditelji te djece nisu vidjeli šansu da brzo postanu multimilijunaši sa jednom takvom optužbom? Tko može dokazati da je on uistinu pedofil nakon 5 godina od tog "događaja"? Isti slučaj je i sa recimo slavnim sportašima ili glazbenicima. Poznato je da sa novcem dolazi i more kuraba koje se hoće ševiti sa tobom. Ako si poznati košarkaš u Americi, i spavao si sa 100 žena u godinu dana, vrlo je velika vjerojatnost da će jedna od njih odlučiti brzo se obogatiti tako da te optuži za silovanje. I opet, takav jedan multimilijunaš će rađe platiti 2 milijuna dolara nego da se povlači po sudovima i po žutoj štampi. Stoga bi takva suđenja trebala biti vrlo minuciozna i iscrpna. Ako se dokaže krivnja, stavio bih minimalnu kaznu za silovanje od 15 godina, pa sve do doživotnog zatvora. Za pedofiliju bih obavezno stavio kaznu od barem 40 godina zatvora jer za takve zločine jednostavno nema mjesta za suosjećanje. Takvu osobu treba udaljiti iz društva na što duže vrijeme. S obzirom na to kako ostali zatvorenici gledaju na pedofile, barem iz onoga što sam mogao gledati na televiziji ili pročitati, 40 godina zatvora bi bilo i više nego dovoljno. Za osobe poput svećenika, profesora ili odgajatelja, dakle ljudi koji rade s djecom, ta kazna bi bila doživotna. Ne treba posebno elaborirati to, dovoljno je reći da su to ljudi kojima dajemo djecu da ih odgajaju, i u koje imamo povjerenja. Ako se to povjerenje jednom izigra, šanse za oprost nema.
Moja kazna za posebno gnjusne zločine bi prvotno bila kastracija. Zapravo kastrirao bih sve silovatelje i pedofile. Ako ne mogu držati svoj kurac u gaćama, mislim da im mi kao društvo moramo pomoći u tome. Za pedofile bih uveo i jednu vrlo barbarsku kaznu, a ta je da ih se smjesti u jednu zvučno izoliranu čeliju i cijeli dan im se puštaju dječji krikovi i plač. Ne glasno, više onako kao u horror filmovima. Tiho, ali opet da su svjesni toga. I dok su budni i dok spavaju. Neka ih to proganja. Možda nije ljudski i definitivno ne pomaže kod osoba koje su toliko bolesne, ali ako netko počini takvu pedofilsku radnju nad neznam, 5 nemoćnih 7-godišnjaka, da li zavređuje naše suosjećanje?

OBITELJSKO NASILJE
E ovo je kod nas još i naj tabu zločin. Kao da je uvriježeno u društvu da je u redu pomalo išamarati ženu (ili muža) kad ti digne živce. Smatram da je svaka tučnjava, ako nije u samoobrani, znak slabosti i potpuno nepotrebna, a pogotovo ako gorila od 120 kila ide pokazivati svoju nadmoć nad slabom ženicom i malodobnom djecom. Takvu osobu treba odmah udaljiti od obitelji, i za prvi takav eksces ga kazniti sa recimo 6 mjeseci zatvora. Ako se osobi da zabrana pristupa, i ako pokuša pristupiti zlostavljanima, odmah bez pogovora godina dana zatvora. Sljedeći prekršaj je 2 godine, i tako dalje. Ako se osoba vrati u obitelj, kao pomire se i izglade situaciju, i opet nakon nekog vremena ponovi prekršaj, bam, odmah 5 godina zatvora.
Moja kazna bi bila da se takva osoba u zatvoru smjesti u čeliju sa duplo većom mrcinom koja voli muški čmar. Znam da nasilje stvara nasilje, i da to nije najprimjereniji način kažnajvanja, ali definitivno je bolje od ovog što danas imamo: "Gospodine, molim vas, nemojte više tuči ženu, može?"

Za ostale zločine, poput recimo krađe, bi kazne bile blaže i dosljedne sa otuđenom imovinom. Za korupciju koja se prakticira kod nas, za ljude koji svjesno uništavaju cijele kompanije i bacaju stotine obitelji na koljena i tjeraju ih na štrajkove glađu, kazne bi ipak bile kudikamo rigoroznije. I oni bi mi čeliju djelili sa crncima od 2 metera i... 2 metra, pa bi onda vidjeli kako je to kad te jebu kako su oni sjebali sve ostale. Moj stav o drogi je poznat: stigmatizira se kao najveće zlo društva, a zapravo je najmanji problem. Ako se ljudi hoće drogirat, nek se drogiraju. Barem će, u većini slučajeva, biti manje agresivni.

Eto, tako bih ja nekako to posložio. Naravno da je ovo što sam sad napisao manje više slikovnica, jer zakoni su knjige od po nekoliko tisuća stranica, i niti imam znanja niti želim donositi ih, jer za to sa naših fakulteta godišnje izađe 1000 školovanih ljudi.Ali i sljepcu je jasno da ovi kazneni zakoni koji su sad na snazi jednostavno ne funkcioniraju. Trebamo se svi skupa malo skulirat i revalorizirati ljudski život, jer smatram da on ipak vrijedi znatno više od nekoliko godina u zatvoru koji više izgleda na hotelsku sobu nego stvarnu čeliju...

Ima jedna stara poslovica koja kaže da kad si na samom dnu, da više ne možeš nikamo osim gore. Ipak, Ke$ha (ko ga jebe, od sada neću više pisat ovaj dollar znak umjesto s, pa nek se jebe i ona i onaj kreten koji je smislio taj briljantni marketinški trik) je uspjela sa sobom na dno ponjeti jednu malu lopaticu i prokopati još par centimetara dublje da ponosno ponese titulu najgoreg smeća koje je glazbena industrija ikada proizvela. Zašto OPET pišem o nečemu što nikoga normalnog i pametnog ne bi trebalo zanimati? Zato jer je ovaj piece of white trash prodao 600 000 primjeraka svog prvog i definitivno najgoreg singla, Tik Tok. I to u tjedan dana! Taj fenomen definitivno vrijedi podrobnije istražiti.

Dakle Kesha (kako glupo ime, kako me samo to ime frustrira, gdje su mi proklete japanske kuglice, treba mi Xanaxa ljudi, nažao ću nekome učiniti... od sada neću više pisati niti Kesha, nego nešto neutralno... Ivona...) je rođena u Who-gives-a-fuck-villeu, a podrijetlom je iz Tennesseeja. Čak i nekome tko ne poznaje dobro Ameriku, Tennessee zvuči kao najseljačkija država još od Rumunjske. A Tennessee bome i je dom svakojakom bijelom smeću. Takva je naša Ivona. Ima samo 23 godine a već izgleda kao da ima osmero djece i da živi na teškoj socijalnoj pomoći u auto prikolici iz 2. svjetskog rata, premda ima milijune. Možeš odvesti seljaka sa sela, al selo iz seljaka nikada, kako ono kažu.


Ne bih joj dao ni da mi auto opere...



Nadalje moji izvori kažu da je ona tekstopisac, pjevačica i raperica. Brat bratu, ako ćemo biti iskreni nije ništa od toga. Riječi poput, citiram:

DJ, you build me up,
You break me down
My heart, it pounds
Yeah, you got me
With my hands up
You got me now
You gotta that sound
Yea, you got me

teško se mogu nazvati tekstom, više pijanim trabunjanjem nekoga tko u vokabularu ima jedva stotinjak riječi. Naravno, kako to često rade moderni tekstopisci, kada malo zapne, dobro je ubaciti pokoji wooohoooo--ooo ili oh yeah, baby. I to je tekst! Nadalje, kaže da je kao raperica. E sada, teško je reći šta jest a šta nije rap. Možda je rap 2Pac, možda je rap i Sajo. Pošto Ivona pomalo izgleda kao repa, možemo barem s tog stajališta reći da je reperica (ova fora je prvoklasna i jedna od najboljih koje sam ikada napisao. Vrlo sam ponosan na nju jer sam ju smišljao dobrih 20 minuta).


Ko jaje jajetu...

Pjevačica. Tu dolazimo do najdiskutabilnijeg segmenta njene biografije. Koliko je zapravo netko pjevač ako računalo "pjeva" umjesto njega i automatski filtrira sve odvratno loše tonove koje netko otpjeva? (neznam točno kako to funkcionira, ali vjerujem da unutar računala ima nekakva omanja Aretha Franklin koja simultano ispravlja). Jer nemojmo se zavaravati, čak i računalo ima grde poteškoće sa ispravljanjem tog užasa koje Ivonine glasnice proizvode. Pa kako je onda dovraga ta 3$ kurva postala takav jebeni hit?

Odgovor leži u samim temeljima glazbene industrije. Još od vremena Beatlesa malo je bendova koji stvarno jesu indie bendovi koji rade muziku kakvu hoće, kad hoće i kako hoće. Sve što danas vidimo, od tih svih silnih pop pjevača, hip-hopera do metalaca, sve su to projekti. Sve su to brižno pripremljeni i provođeni planovi koji se kao po špagici odvijaju nama pred očima, dok kao budale kupujemo isprazne i nemaštovite prepakirane proizvode iz godine u godinu. Tu i tamo se nađe netko, poput recimo Madonne ili Justina Timberlakea, koji toliko "narastu", da donekle imaju svoje JA u svemu tome, ali ovi niži slojevi, poput recimo Ivone, su čisti roboti koji rade šta i kako im se kaže. Na tržištu se tako pojavila potreba za nekim tko će zajedno sa Lady Gagom držati možda i najisplativiju domenu: curice od 10 do 18 godina. Jer čisto sumnjam da itko iznad 18 godina kupuje ili skida stvari od Ivone. Ako ima takvih, ja ne mogu reći ništa drugo nego da mi je žao, i da će Bog nadam se biti milostiv prema njima. I tako imamo taj nepismeni komad bijelog smeća koji curicama govori kako pere zube sa Jack Danielsom, i kako mrtva pijana banči po tulumima gdje ju tipovi šlataju po guzici, ali jedino pod uvjetom da nisu baš potpuno razvaljeni. U sljedećem singlu očekujem da će savjetovati da kad se pikaju da obavezno koriste već korištene igle od nepoznatih ljudi i da kokain najbolje puca ako se ugura u čmar.


Tko želi da im dijete sluša ovo, nek digne ruku!


Sve u svemu, ponovno moram konstatirati da budućnost nije svjetla. Već smo se svi ponadali da je došao kraj tom smeću kojim nas filaju, ali uvijek se pojavi netko tko zabije još jedan čavao u lijes. Argumenti poput "nemoraš to slušati" jednostavno ne drže vodu jer cijela industrija ide u tom smjeru i uskoro bi se moglo dogoditi da ćemo poštene bendove i pjevače moći nabrojati na prste jedne ruke. Originalnost, maštovitost i talent više nisu na cijeni, jer tko će uložiti u kvalitetan bend koji proda 10 000 singlova ako s druge strane ima neko majmunče koje ih proda 600 000. Stvar je čiste računice.

Život mi je već polagano na smiraju, a ja se još uvijek pitam mnoštvo pitanja na koja odgovor nisam dobio. Ne zanimaju me stvari poput nastanka svemira i da li ima Boga... Ja se bavim prizemnijim, ljudskim stvarima. Zašto kad ti tvoj prijatelj, vrlo morbidnog smisla za erotiku, pošalje link crtića gdje lignjolika beštija opći svojim krakovima sa 7 mladih japanskih djevica uz hektolitre vaginalne sluzi i nečega što se može nazvati lignjolikovim sjemenom, baš tada u tvoju sobu ulazi majka koja tamo nije kročila godinama? Zašto baš uvijek kad ti se nakamo žuri, mora ispred tebe voziti neka baba od 3 frtalj milenija, ili baš tada mora biti neka strašna nesreća u kojoj jedan auto jedva oguli boju drugom i onda oni zbog toga blokiraju cijelu cestu i svađaju se ko je kriv? Zašto uvijek kad upoznaš neku djevojku i čini ti se da je fizički sve na mjestu, shvatiš da se prije 3 godine zvala Duško?

Sve su to zanimljiva i teška pitanja, i trebalo bi se njima malo pobliže pozabaviti. Ipak, najvažnije je pitanje koje me muči već godinama. Naime, postoji nešto što se zove spektar boja. On se sastoji od 6 boja, koje svojom kombinacijom dalje daju milijune različitih nijansi.Naše oko prima signal u obliku određene valne duljine specifične za svaku boju,šalje ga u mozak, on to interpretira i mi znamo da je vrijeme da odmah odemo kod doktora jer pišamo crveno. Valjda je zato jedna od prvih stvari koje naučimo razlikovati boje, jer smo primarno vizualna bića, a boje čine vrlo veliku ulogu u našem životu. Koliko nas šopaju raznim bojankama dok smo klinci, nije ni čudo da su boje jedne od prvih stvari koje naučimo i izgovarati. Tako sada, nakon stoljeća života na ovoj zemlji, mogu reći da je podloga ovog bloga crna, a slova su žuta. I to je tako. I onda se nađe neka budala koja kaže da prekrasna, suncem obasjana, prsata seljanka žute kose nema kosu žute boje, nego plave. Ona je plavuša. Ok, duboko udahnimo i vratimo se nekoliko koraka unatrag. Zapravo, vratimo se negdje u drugu godinu života, gdje smo naučili: sunce je žuto, nebo je plavo. Sad svima kojima nije jasno, nek izađu iz kuće i zagledaju se onu veliku užarenu kuglu, ne manje od 13 minuta. To je žuto, nek vas ne zavara to što se čini bijelim, to je samo zbog toga jer polagano osljepljujete. S druge strane, sve ono što je okolo tog žutog je nebo, i ono je plavo. Dakle nikako žuto i plavo nisu iste, štoviše čak su i dijametralno suprotne. Kako i zašto se onda uvriježio u normalnom govoru, neznam. Vjerojatno je za to kriv neki od ekscentričnih povijesnih velikana, poput Napoleona ili Che Guevare. Već vidim Chea kako drži govore o tome kako treba rušiti kapitalistički sustav, i to tako da se promijene nazivi boja i tako unese potpuni kaos, što su naravno odmah prigrlili milijuni hipija. Pa da vidiš kad McDonalds počne davati zeleni pomfrit (koji zapravo je zelen i kasnije ga bojaju u žuto, al to niste čuli od mene) ili kad počnu izlaziti rozi Mercedesi...


Polako Che, polako... Uskoro će doći naše vrijeme!

Da bi paradoks bio veći, plavo nije plavo nego je modro. Čini mi se da je neki snob jednog dana odlučio da je "plavo" jednostavno preseljački i prizemno, i da se treba uvesti nova riječ koja će biti mnogo plemenitija. Ja bih rekao da je to bio netko kao Woody Allen, možda čak i on osobno. Jer jednostavno nisi cool ak ne izmisliš svoju riječ za nešto što je imenovano prije 5000 godina. Zato ću i ja od sada za mobitel govoriti pleksiglas, a za stolicu ćemo izmisliti potpuno novu riječ... recimo, fogža.
Pitanje je samo da li sam ja jedni lud, ili su svi oko mene ludi, jer ne vide da je nekome u nekom trenutku povijesti pošlo za rukom da potpuno izmijeni nazive boja, što je prilično važno, i da milijarde i milijarde ljudi slijede njegov primjer. Na tome mu čestitam, ali u isto vrijeme i teram u cvrkožul ("kurac" po novocrapperskom).