The Mayhem Project

utorak, 07.07.2009.

Što bi John Stamos učinio?

Vjerujem da ima i onih koi ne znaju tko je John Stamos. Na to mogu samo reći: grehota! John Stamos je prije svega čovjek. A nakon toga je sve ostalo. Proslavio se ulogom onkl Đesija iz sa potpunim pravom nimalo popularne serije Puna Kuća. S tim čudovišnim izumom su vjerojatno svi upoznati. Taj inferno je izrodio neke od najgorih pojava u povijesti šoubiznisa. Bob Saget.



(Brkovi i brada su djelo Paint majstora)


A da ne počnem pričati o onom drugom, očito pedofilu...Uglavnom, jedina svjetla točka te serije je bio onkl Đesi (lažem, ima još jedna svijetla točka...moralne poruke na kraju svake epizode su bile izuzetno dirljive ...), koji je kao nekakav opaki bajker/roker, naizgled neozbiljan, a zapravo smrtno ... hmh, tražim riječ, tražim riječ... ozbiljan. Na žalost, bezbožničke duše u Hollywoodu ga kasnije nisu baš previše koristile, te je, kako mi u šoubiznisu volimo reći, propao kao Terminator 4.Hahahaha, so funny... No John Stamos nije samo izvanredan glumac, on je, kako sam to na početku teksta jasno rekao, čovjek. Ne znam dal je to zbog tako kompleksne očinske uloge u Punoj Kući, ili činjenice da mu čovjek vjeruje kad nešto kaže. Da ubije crack kurvu točno ispred mene, i kaže mi: "Nisam ja!", ja bih se okrenuo, promotrio okolinu i rekao: "Onda bolje da ulovimo gada koji je! Mulder and Scully style!" E, a pošto je John Stamos čovjek kojem jednostavno vjeruješ, ja bi ga doveo u Hrvatsku da našoj Vladi da poneki savjet. Pa tko ne bi vjerovao ovom čovjeku:



(Fudbalerka NIJE djelo Paint majstora)

Prvo bih pitao Johna Stamosa: "Johne Stamoše (tu bih se u sebi nasmijao podlo, hi hi hi...), reci ti nama kako da mi izađemo iz ove krize?"
John bi se šeretski nasmijao i rekao: "Slušaj vamo, kupite sve što stignete. Ako sa čovječuljkom stanete na crveno, Aveniju Bolognja, kupite ju, kasnije ćete tamo raditi jeftine hotele. Također, nikako nemojte kupovati željeznice i kanalizacije, to je najprljavija i najneisplativija investicija. I pazite da kad stanete na protivničkog igrača i pojedete ga obavezno kažete: Čovječe, ne ljuti se! To će mu slomiti moral..."
Hmh... bome je mudar ovaj John... Dalje bih ga pitao:"Johne, a koliko je na primjer primjereno dati napojnice u bitiji u koju svakodnevno zalazite? Dal je bolje davati veće napojnice, jer vas ipak tamo poznaju, ili uopće ne davati, pošto ipak svaki dan radite promet?"
John bi se na ovo pitanje vjerojatno malo zamislio. Ipak je on svjetski čovjek koji je prošao svakakve birtije. Nakon dobrih 15-ak minuta promišljanja, rekao bi nešto u stilu: " Slušaj vamo, bolje golub u ruci nego vrana na grani, jel razumiješ?" Moram priznati da ne Johne, al nastavi.... "To ti je sve politika"; nastavio bi on dalje dok bih se ja počeo zapitkivati dal je John Stamos uistinu najbolji čovjek za davanje savjeta," Sve hoće da nam uzmu, i novce i zlato i dragulje i Mjesec! Zamislite, Mjesec nam hoće uzeti! E pa ako hoćete jebeni Mjesec, uzmite si jebeni Mjesec, naš je Mars! I Sunce, Sunce je naše!" (fade out uz prigušenu jeku "našeee" Stamoševog glasa i cressendo Handelove Sarabande...)

I tako bi mi John Stamos cijeli život bio na grbači. Svi bi rekli: "Pa budalo šta si si kupio John Stamosa kad ga ne možeš uzdržavati??"
Jebi se, Stamoše... I prestani jesti moju tjesteninu! To je jedina hrana koju jedem!

srijeda, 01.07.2009.

David Lynch - genij ili seronja?

Napokon sam završio dugogodišnje proučavanje Lynchovog opusa, i to sa filmom koji mu je omogućio da kroz dugi niz godina postane jedan od najcjenjenijih nadrealista, Eraserheadom. Nakon odgledanih kultnih filmova, poput Elephant mana, Blue Velveta, Twin Peaksa, Dine ili u novije vrijeme najeksponiranijeg Mulhollad Drivea, trebalo je dosta vremena da mu se vratim i to baš sa njegovim najosobnijim filmom. Njegovi filmovi su teško probavljivi i treba proći vremena da pravilno "sjednu". Ostaju dugo negdje u podsvjesti, kopkajući i bockajući najskrivenije kutke gledateljevog uma, konstantno podsjećajući da postoji svijet daleko iznad našeg dosega shvaćanja.

Što reći o Lynchu? Ili ga se voli ili ga se uopće ne trudi upoznati, kao i sve nadrealiste. No ono što Lyncha razlikuje od ostalih velikana tog nimalo, u konvencionalnom smislu zabavnog žanra, poput Jodorowskog, Tarkowskog ili primjerice Godarda, je vrlo osobni pristup tematici koju obrađuje. U svojim filmovima vrlo rijetko izlazi van svoje omiljene teme, a ta je prikaz ljudi na margini društva, meta-ljudi, koji zapravo postoje samo kao projekcija naše vlastite stvarnosti. To su mahom groteskne ličnosti, u svakom pogledu. Bilo da njihova degeneriranost proizlazi iz fizičkog, psihičkog ili socijalnog deformiteta, zajedničko im je da ne funkcioniraju u svijetu u kakvom "normalni" ljudi moraju opstajati. To su duboko potresene ličnosti, usamljene i odbačene od društva, sa fiksiranom fantazijom prema ženi koja je u njihovoj glavi uvijek anđeoska pojava, dok je u stvarnosti kurva, i ta spoznaja je vrlo često kap koja preljeva čašu, i pušta svu agresiju i frustraciju van lika. Lynch voli male sredine, male skupine ljudi, koji se nalaze u derutnom, atrofičnom okruženju, na mjestima koja su ispunjena starim namještajem, prljavim tapetama i sveopćom atmosferom rudimentnog. Interakcija tih njegovih likova se sastoji od nekih od najbizarnijih dijaloga koje filmska umjetnost može ponuditi. Ipak, ide onom tezom da je manje više, te se dijalogom koristi samo kao sporednim sredstvom komunikacije. Draže su mu mimike i geste, dugi značajni pogledi, te posebno snovi, koji su u biti jedina stvar koja uistinu karakterizira njegove likove. Voli da su mu likovi osebujne ličnosti, te shodno tome traži i osebujne glumce (Defoe u Divlji u srcu, Hopper u Blue Velvetu, Hurt i Hopkins u Elephant manu su samo neki genijalci koji su uprizorili ne manje genijalne likove... ) Lynch pati na detalje, te je stoga sve što je u tom trenutku u kadru, tamo s nekim smislom. To su vrlo često lajtmotivi poput ormarića i ključanica, ili na primjer osušenog drveća. U sekvencama snova često koristi kazalište, koje mu daje veću slobodu da prikaže svu morbidnost glavnih junaka, sa vrlo osebujnom uporabom reflektora i čestom metamorfozom likova, koja se kasnije reproducira na realni svijet, koliko god svijet u njegovim filmovima može biti realan (ironično je da je u biti realniji od onoga što većina modernih filmova prikazuje). Zbog mnoštva tih sitnih detalja vrlo je teško pohvatati šta se tu stvarno dešava, te je i on sam jednom prilikom rekao (govorimo sada konkretno za Eraserhead, jer ipak mi je on najsvježiji u memoriji, al vrlo lako se može primjeniti na ostatak), da do sada nitko nije došao ni blizu stvarnom objašnjenju filma, tojest onom šta je on zamislio. Tu se sada nameće i glavno pitanje, ono koje sam postavio u naslovu. Da li ga to čini genijem ili seronjom?

Teško je nekome tko nije gledao njegove filmove (svi su vjerujem gledali barem Dune, koji je ipak dosta daleko od ostatka njegova opusa) opisati išta vezano uz njih. Može se reći da je kao i svaka apstraktna umjetnost, istina u oku promatrača. Tako da je i Lynchove filmovi moguće objasniti samo sa subjektivnog gledišta. To je u svakom pogledu dobra stvar, jer ako ništa drugo, izazivaju emocije (bile one divljenje ili gađenje), a to je nekako i smisao umjetnosti. Ipak, čovjek se mora zapitati da li se divi opusu osobe čiji se filmovi mogu vrlo lako opisati i kao produkt shizofrenika koji je upravo uzeo 50 tripova, i da li on sve nas tako fino zajebava? Jer činjenica je da, premda je Lynch od struke i kritike priznat kao jedan od najvećih i najznačajnijih redatelja u povijesti kinematografije, njegovi filmovi ne mogu doprijeti do šire publike jer šira publika često nema toliko koncentracije da se potpuno posveti nekom filmu. Tko je tu u pravu, neznam. Nek svatko odluči za sebe...

Ja općenito nisam sklon generaliziranju, te ni na Lyncha ne mogu gledati na taj način. Zato mislim da je Lynch jednim dijelom genijalac sa iznimno istančanim osjetom za tamna mjesta ljudske psihe i otuđenost i izgubljenost u svijetu kakvom živimo (Eraserhead, Elephant Man, Blue Velvet, Lost highway), al je i seronja, koji gnjavi i davi nesuvislim i gotovo neprobavljivim lamentiranjima i kvazifilozofijom (Inland empire, Mulholland drive, Divlji u srcu).

Prilično pametno, zar ne? Cilj mi je sve normalne riječi zamijeniti ovim kulturnjačkim.... I shall not sleep until then...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>