ponedjeljak, 30.03.2009.
Povećan apetit-uvijek! :)
Ma koliko ja pokušavala,ne mogu pobjeć od činjenice da jednostavno,uvijek,svakodnevno uživam u hrani...
Istina,kad sam bolesna,nije mi do nićeg,pa tako ni do hrane,ali... To se ne računa! 
Meni najdraže jelo je sarma... Nje mogu pojest u veeeeeeeelikim količinama i nikad mi je dosta. Iako kažu da se sarma jede kad je hladno,meni je svejedno... Ljeto ili zima,sarma UVIJEK dobro dođe!
A volim papati svašta i kad me ulovi,u danu pojedem toliko hrane,da me je na kraju sram uopće spomenut,jer nikad kraja nabrajanju!
No,mislim da u tome nema ništa loše,dok me puca hiperaktiva i dok sam stalno u pokretu,tj. dok se ne lovi!
Ponosna sam na svoju kilažu ( o kojoj neću u detalje ),s obzirom koliko jedem. Kad sjednem s dragim za stol,uvijek dobijem od njega "limit". Ako ne pojedem određenu količinu,koju si on u glavi zamisli,ne mogu se dignut od stola...
E tu nastaje problem! Dragi uvijek zabrije kako ja količinski svega mogu pojest koliko sarme,što je apsolutno lažno.
Sarma je meni kao nekima čokolada... Mmmmmmmmmmmm,gušt! Samo,nemože se njemu objasnit. I onda nerjetko ustajem od stola ljuta,nakon sat vremena što me tlači da moram sve pojest! 
A da sam neka extra mršava cura,rekla bi,shvatila bi da se brine,ali... Ima mene! I nisam baš neka mrvica,a dragi,da se razumijemo,pretjeruje! 
No,nema veze... Pretrpim ja i to! Nije frka,sve za ljubav! 
I... Iako prije i nisam nešto pretjerano uživala u kuhanju,sad su se stvari malo promjenile. Gušt mi je kad vidim svog dragog kako slatkavo papa! Kako uživa u jelu,a ja sam ga napravila. Nekako,budem ponosna na sebe!
Vidim njegov osmjeh,zadovoljstvo u očima... Ma niš mi više ne treba! I onda mi nije žao ni "izgubljenog" vremena,ni pranja gomile suđa,pospremanja,ma niš mi onda nije teško kad je on sretan!
Golub moj!
Imala sam pred jedno cca godinu dana jednog kolegu,koji me je bio duplo stariji,a znao bi mi reć:"Srećo moja,nije lako onome tko te hrani!". Eeeeeeeeeeeeee,kolega moj,nije,ne! A sama se hranim,tako da... Nije meni jednostavno u životu! A šta ću kad volim papati!
Možda je i to jedan od razloga što mi je drag tetak Kenguur! On isto voli papicu,a kad vidim slike od njegove klope,obavezno mi sline cure!
- 23:38 -
ponedjeljak, 23.03.2009.
Zzzzzzzzzzzubar,brrrrrrrrrr! :) Strah u kostima! :)
Sunce,napokon!
Nakon onoliko kiše i vrijeme je da se malo pojavi,falilo mi je!
I cvijeće miriše,sve je nekako budno!
Samo... Onaj glupi strah u meni! Uvijek sam se bojala zubara,ali... Sad mislim da je strah dosegnuo vrhunac!
Nemogu vjerovat kako se uopće toga toliko mogu plašit! Jednostavno,znam da će uvijek boljeti,neki put više,neki put manje,ali kad se sve to zbroji i podijeli,dođe se do toga da boli,ali ne pretjerano. I mogu se ja tješit koliko želim,strah ne prolazi,nikako! Čim se sjetim da moram ić,odmah frka,panika.
Nikako na zelenu granu! 
Tako sam u srijedu navečer imala nezgodu. Jela sam čips i jedan mi se zub okrhnuo. Na vlastito iznenađenje,reagirala sam odmah i u četvrtak prije posla sam se otišla naručit. I došao je i dan kad sam trebala posjetit barba zubara!
Nedjelja ujutro,a ja danima samo o tome razmišljala. I uputila se lijepo zubaru,sva ukoćena,straaaaaaaaaaaaaah u meni! Užas! I skupila sam nekako hrabrosti,ušla u ordinaciju,sjela na stolicu i mislila na nešto sasvim deseto...
Samo sam čekala da utihnu svi oni zvukovi i da mi se makne onaj okus iz usta... Bljakica!¨ 
Na moje iznenađenje,sve je prošlo brže nego sam mislila. Kroz samo 10-tak minuta,mogla sam se dignut iz one "udobne" foteljice! Jeeeeeeeeeeee,kako sam hrabra bila. Čak se nisam ništa bunila,niti sam pjevala išta!
I tako,ponosna sama na sebe,napustila sam ordinaciju...
Sljedeći susret je vrlo brzo,već sutra popodne. I opet me hvata panika,znoje mi se dlanovi,pritisak mi je u glavi... Nesmjem mislit na to,neeeeeeeesmjem!
A kad sve sredim,onda bum bila ponosna na svoje posjete,a do tada,malo straha,valjda ne škodi.
Ima u tome i nešto dobro,moj dragi voli one bljaki okuse u ustima,pa me cmače više nego obićno. Morat ću si nabavit neki taj bljaki lijek,pa se mazat bezveze,samo da on ljubi!
- 11:21 -
nedjelja, 15.03.2009.
Ljuuuuuuuuuuuuuubav... Toplo,veliko,mirisno,nasmijano,šareno,iskreno... :)
Opet neka luda tema...
Ljubav je uvijek ludost!
Hm,hm... Kad sam tek ušla u ljubavni svijet,tj. kad su hormoni u meni počeli divljati,mislila sam da nikad neću moć bit s dečkom s kojim želim bit,nego ću morat izabrat jednog od onih koji mi i nisu baš napeti... Gledala sam na to kao na nešto neostvarivo,mislila sam da je ljubav nešto što se dogodi tek rjetkima... Sada,mislim da su stvari išle drugačijim tokom. Kroz pubertet su me pucale stvarno svakakve faze,od alkohola,cigara,izlazaka,ljubakanja,do mira,doma uz svijećice,laganu muziku,eventualno koji ljubić i mir u duši! Još uvijek se tražim u ovom svijetu,ali... Ne nalazim se pretjerano,no... Baš me uhvatilo razmišljanje o bivšim ljubavima!
Jesu li to uopće bile ljubavi? Prvi otkucaji srca za nekog drugog? Prvi osmjeh u nadi da će nekome značiti mnogo? Isoooooooooooooo miki,kad se samo sjetim... Prvi poljubac,prvi dodir,prva tajna podjeljena s muškom osobom,prvo volim te... Sve sam to prošla s istim dečkom i trajalo je to podosta! Samo,uvijek se kaže da se prvi mačići u vodu bacaju,pa se tako bacila i moja prva ljubav! Samo,sad se često pitam je li to uopće bila ljubav? Da li je to "volim te",stvarno trebalo bit izgovoreno? Istina,u to vrijeme i osjećaji su bili u pitanju,samo,tek sad kad sve djelim s osobom do koje mi je stalo stvarno puno,mislim da znam što je ljubav,ubiti... Mislim da sad shvačam "težinu" te dvije slatke riječi "volim te"...
I lijepo je bit slobodan,lijepo je pročitat koju porukicu od nekog dečkeca kojem se uvijek nasmiješ i za kojeg bi htjela znat ili znaš kako se ljubi. Lijepo je neprestano izlazit,plesat,zabavljat se,bit samo svoj... Imat svoje vrijeme i samo svoj prostor!
A tako je dobro doći doma i znat da te čeka netko čije srce kuca za tebe... Tko će bit uz tebe i uz suze i uz smijeh,tko će te dignut kad si na dnu i tko će te podržat kada si na vrhu! Tako je dobro voljeti i biti voljen!
I meni samoj je teško vjerovati da moje srce kuca za nas dvoje,da se hrani našom ljubavi,da jače lupa kad smo skupa,ali... Istina je! Zajedno smo jači!
I najdraže od svega mi je kad mi je potpora,kad nije uvijek na mojoj strani,ali... Uvijek je uz mene,koju god odluku ja donijela!
Iz dana u dan se sve više i više uvjeravam koliko volim ljubav,koliko volim srce svog Njamilka,koliko volim njega cjelog... I jedan dan,kad se rasplačem,svratit ću,pročitat sve i nasmijat se. Mislim da ću znat da imam ono što nema svatko... Imam njega!
A kad sam se već rastipkala o ljubavi... Neznam ju definirat,ali mogla bi o njoj pisat danima. Mogla bi ju opisat zvukom,toplinom,bojom,veličinom... Sve to postoji negdje u mojoj mašti,negdje u kutu,negdje u meni,a gdje,neznam ni sama!
Znam da postoji više vrsta ljubavi... Ona ljubav koju ja osjećam prema mom njamilku,ona koju osjećam prema Punč kugloni,prema svojim kornjačicama,cvjetićima,prostoru u kojem živim...
Svaka mi je draga na svoj način,svaka sa sobom nosi svoje osobine,načine izražavanja i pristupa...
Bitno je da postoji netko i nešto što u meni budi osmjeh...
Nadam se da i ja nekoga usrećim kao oni mene!
- 22:09 -
petak, 13.03.2009.
Obožavam petak! :)
I opet petak,napokon!
Sve u svemu,meni najdraži dan... Jedini koji mogu imat samo za sebe!
I tako je ovog,petka 13. meni i mom dragom 13 mjeseci,bravo mi!
Baš malo razmišljam o svojim navikama... Svim. Poslovnim,higijenskim,ljubavnim,baš o svima pomalo!
I nekako se tražim,baš sad u ovoj fazi,kada se sunce malo češće javlja i kada se sve nekako budi,u meni se bude pitanja o mojim odnosima,razmišljanjima,navikama,poslu... Svemu! I nastaje mi veeeeeeeeeeeeeliki košmar u glavi,jer je previše pitanja,a jako malo odgovora.
I svako malo se nekako nađem u nekim čudnim "svijetovima",u nekim vrtlozima vremena,u čudnim stihovima pjesama... Uđem u začarani krug i nikako izać!
Tako me je zadnjih nekoliko dana prala nekakva depra,ubiti ni nije depra,nego je neko čudno razmišljanje u glavi,na koje me potaknu uvijek nekakvi glupi odnosi s okolinom! Neki zaključci ljudi koji me ne poznaju dovoljno ili nikako,a usuđuju se komentirat me i sudit,stavljat na "stup srama",a nisu ni svjesni koliko su u krivu i koliko me ubiti sa svojim glupim rječima mogu povrijediti... Ock,ock,uvijek sam bila od onih koja je govorila:"Ne gledaj što ti se kaže,nego tko ti kaže!",ali kad ti netko ponovi nešto puno puta i sam se zapitaš je li u pravu? I nakon nekog vremena se ohladim,promjenim razmišljanja i stavove,naravno!
Samo,ćemu sve to?
Uživaju li ljudi u tuđoj patnji?
Ako da,zašto? Je li to možda njihov način da zaštite sebe,da naglase tuđe probleme kako bi sakrili svoje?
Mislim da je u tome stvar. Mislim da ljudi koji su slabi samo na vidjelo stavljaju tuđe mane,kako njihove nebi došle do izražaja,a to meni nikako nije u redu!
Mislim... Svatko od nas ima padova u životu,svatko od nas ima bar jednu manu,ali se iskreno nadam da svatko od nas ne liječi svoje frustracije na drugome,iako sam ja očito,ne svojom voljom često u društvu osoba koje to rade...
Kako je to žalosno,preloše...
No,ne trebam se ni ja očito zamarat s tuđim problemima,imam dovoljno svojim...
I isto tako želim da se od mene otkače ljudi koji su mi apsolutan višak! Ubiti,nisu to ni ljudi...
A ja ću se okrenut svojoj vedroj strani,svojim lijepim mislima i dobrim ljudima koji su uvijek tu negdje za mene...
Koji me tješe kad sam tužna,koji su uz mene kad se smijem i kad plačem!
I oni znaju da sam ja za njih tu!
A moj njamili je i dalje moj zlatni trofej,moja nada u bolje sutra,moj osmijeh na licu i moja krešmita bez šlaga!
- 14:05 -
petak, 06.03.2009.
Opet PMS.... :(
Kako čudna vibra u zraku?
Ili je to samo meni čudna,jer sam trenutno u fazi koju ne volim ni malo:PMS! Preloše,PRELOŠE!
Jednostavno,hladnjak mi je stalno prazan,jedem,jedem,jedem i OPET jedem. A ono što me najviše od svega muči je to što jedem hranu koju inaće nevolim. Nije da se pretjerano zdravo hranim,ali ne volim brzu hranu,hamburgere,pomes i slično,jednostavno previše masti je unutra! A u vrijeme PMS-a,mislim da nigdje na svijetu nema toliko masti koliko u mom organizmu... Što god mi se nađe pod rukom,ja popapam,baš sam mala svinja!
I trudim se svaki put to malo regulirat,ali nikako. Tako sam neki dan pojela više stvari nego što pojedem u tjedan dana,jednostavno apetit mi nikako nije padao.... Hraaaaaaaaaaana,ma joj!
Kad će više proć taj PMS?!
Inaće,ja sam osoba koja je dosta osjetljiva na mirise. Čim nešto zasmrdi,odmah mi je slabo,koma! A najgore od svega mi je kad pada kiša,a roba mi se "suši" presporo,onda se sva usmrdi... Ne preostaje mi drugo nego ju oprat ponovo... Samo,taj sam problem rješila sušilicom,hvala Bogu što postoji,pa mi tako ni vrijeme nije tlaka. Može padat kiša koliko hoće,ja se samo nasmijem i nastavim dalje svojim putem. Odmah mi je sušilica u glavi i moja suha robica kroz cca 2 sata! Super! A kad se samo sjetim koliko sam se puta bacila u bad zbog vremena... Mislim,kiša je,roba će smrdit,sve je nekako bljutavo,tmurno... A sad se s guštom nasmijem kad vidim da pada! E,pa neka joj je,samo neka ona pada,meni neće pokvarit raspoloženje,a ni nikakve planove...
I danas je,malo za promjenu lijep dan. I moj petak je svanuo,malo da se odmorim-napokon!
Još da nema PMS-a,mogla bi reć da je savršen dan,a ovako mogu samo skomentirat da imam još par slatkiša doma,koji polako nestaju,ali... Kave uvijek mora bit,moraaaaaaaaaaa!
Jučer mi je baš dobro sjela kavica sa Punč kuglonom... Stvarno se dugo nismo vidjele i falila mi je full!
Zato smo jučer lijepo nas dvije uživale u vremenu provedenom skupa,tj. ja sam uživala,a nadam se i ona!
I još jedna dobra vijest... Uskoro idemo na godišnji,pa ćemo se više i viđat,bar se nadam!
Kratko će i to trajat,ali... Bu bilo slatkavo! Uostalom,sve što je lijepo,kratko traje...
Iskreno se nadam da će moj dragi moć dobit godišnji kad i ja... Da napokon malo duže vremena provedemo zajedno... U zadnje vrijeme mi fali neopisivo,nikad dovoljno vremena provedenog s njim. Čak sam malo počela i gledat TV s njim,malo po mom,malo po njegovom guštu! Kad toliko voli taj TV,moram malo i ja potrpit!
Uostalom,s vremena na vrijeme budu i reklame,pa dobijem cmokuša,a za to se isplati potrpit!
- 10:55 -
ponedjeljak, 02.03.2009.
Samopouzdanje :)
Često razmišljam o tome,pa čak i volim puno pročitati o samopouzdanju...
Neznam kako bi najbolje rekla svoje mišljenje o sebi,neznam od kuda da počnem "raditi" na sebi...
Jednostavno,mislim da je za sve to zaslužno moje nisko samopouzdanje!
Psiholozi tvrde kako je korijen lošeg ili nikakvog samopouzdanja loše djetinjstvo,nedovoljna briga roditelja za svoje dijete. Nisam bila pretjerano dobro zbrinuta od strane svoje obitelji i nisam se kao dijete osječala najbolje,niti sam imala nekakvo ružičasto djetinjstvo!
Potječe li od tuda moj manjak samopouzdanja? Osjećam li tek sad kako mi fali tatina pohvala ili lijepa riječ?
Jesu li tek sad neke stvari došle na vidjelo? 
Kao dijete,imala sam more zanimacija... Svašta me privlačilo,o svemu sam voljela puno znat,bila sam i odlična učenica,društvena,obožavala sam životinje i bebice i NIKADA mi nije bilo dosadno. Možda je moja hiperaktiva u to vrijeme bila ljek za samopouzdanje!
No,sada se neki drugi film odvija...
Sada je došlo vrijeme kad sam dosta kritična prema sebi i svojim postupcima,kada pokleknem pred malim izazovom i kada prije nego što počnem nešto raditi,slutim loš kraj... A mislim da nisam pesimistična,nego da nemam dovoljno hrabrosti za ostvarenje nekih od svojim snova. I znam se ulovit kako mislim na neuspjeh,kako sama sebe sputavam negdje gdje za to nema potrebe... I svaki put me to iznova rastuži.
Baš danas čitam članak u kojem jedan psiholog objašnjava kako poboljšati samopouzdanje. Spominje priznavanje nekih stvari samom sebi,kako se suočiti sa priznanjem da nam fali samopouzdanje i potražiti pomoć. Kaže da bi najbolje bilo naći osobu koja će nam uvijek govoriti koje stvari dobro radimo i podupirati nas. Istina,uvijek je dobrodošao kompliment,pohvala,lijepa riječ... Ali,ja mislim da nebi htjela nikoga od svojih bližnjih opterečivat s tim,neznam... Kao da se bojim da ću bit odbijena-opet manjak SAMOPOUZDANJA!
Sve je to nekako s jedne strane,a onda ostanem kao pegla i pitam se:
Da sam ja stvarno nekvalitetna osoba kakvom se smatram,da li bi imala dragog koji me voli neopisivo?
Da li bi se samnom družila meni predraga Punč kuglona?
Bi li me voljeli susjedi,kao što me vole sad?
I na kraju krajeva kao da sama sebe uvjerim da nisam ni ja za baciti! 
Imam stvari koje su mi potrebne za život,a to su ljubav,prijateljstvo i potpora osoba do kojih mi je stalo!
Na kraju cjele balade,shvatim da sam ubiti mala fighterica,koja ma koliko se sve činilo teško,uvijek ide naprijed.
I ne posustajem pretjerano lako,za ono što mislim da zaslužujem borim se!
Tako sam si postavila i neke ciljeve i moram ih ostvarit! Jaka sam ja,mogu ja to!
- 20:09 -
