petak, 13.03.2009.
Obožavam petak! :)
I opet petak,napokon!
Sve u svemu,meni najdraži dan... Jedini koji mogu imat samo za sebe!
I tako je ovog,petka 13. meni i mom dragom 13 mjeseci,bravo mi! 
Baš malo razmišljam o svojim navikama... Svim. Poslovnim,higijenskim,ljubavnim,baš o svima pomalo!
I nekako se tražim,baš sad u ovoj fazi,kada se sunce malo češće javlja i kada se sve nekako budi,u meni se bude pitanja o mojim odnosima,razmišljanjima,navikama,poslu... Svemu! I nastaje mi veeeeeeeeeeeeeliki košmar u glavi,jer je previše pitanja,a jako malo odgovora. 
I svako malo se nekako nađem u nekim čudnim "svijetovima",u nekim vrtlozima vremena,u čudnim stihovima pjesama... Uđem u začarani krug i nikako izać!
Tako me je zadnjih nekoliko dana prala nekakva depra,ubiti ni nije depra,nego je neko čudno razmišljanje u glavi,na koje me potaknu uvijek nekakvi glupi odnosi s okolinom! Neki zaključci ljudi koji me ne poznaju dovoljno ili nikako,a usuđuju se komentirat me i sudit,stavljat na "stup srama",a nisu ni svjesni koliko su u krivu i koliko me ubiti sa svojim glupim rječima mogu povrijediti... Ock,ock,uvijek sam bila od onih koja je govorila:"Ne gledaj što ti se kaže,nego tko ti kaže!",ali kad ti netko ponovi nešto puno puta i sam se zapitaš je li u pravu? I nakon nekog vremena se ohladim,promjenim razmišljanja i stavove,naravno!
Samo,ćemu sve to?
Uživaju li ljudi u tuđoj patnji?
Ako da,zašto? Je li to možda njihov način da zaštite sebe,da naglase tuđe probleme kako bi sakrili svoje?
Mislim da je u tome stvar. Mislim da ljudi koji su slabi samo na vidjelo stavljaju tuđe mane,kako njihove nebi došle do izražaja,a to meni nikako nije u redu!
Mislim... Svatko od nas ima padova u životu,svatko od nas ima bar jednu manu,ali se iskreno nadam da svatko od nas ne liječi svoje frustracije na drugome,iako sam ja očito,ne svojom voljom često u društvu osoba koje to rade...
Kako je to žalosno,preloše...
No,ne trebam se ni ja očito zamarat s tuđim problemima,imam dovoljno svojim...
I isto tako želim da se od mene otkače ljudi koji su mi apsolutan višak! Ubiti,nisu to ni ljudi... 
A ja ću se okrenut svojoj vedroj strani,svojim lijepim mislima i dobrim ljudima koji su uvijek tu negdje za mene...
Koji me tješe kad sam tužna,koji su uz mene kad se smijem i kad plačem!
I oni znaju da sam ja za njih tu!
A moj njamili je i dalje moj zlatni trofej,moja nada u bolje sutra,moj osmijeh na licu i moja krešmita bez šlaga!
- 14:05 -
