petak, 29.05.2009.
... Sve je to u mojoj glavi ...
Kakav svijet...
Kad sam krenula u srednju školu,imala sam ružičast pogled na svijet... Istina,nije ni sad ništa bolje,no...
Sad se nekako više borim sama sa sobom i sa životom. Nekako,iako je teško priznati,odrastam i sve to prolazi prebrzo.
Problemi se gomilaju,a teško ih je rješit. No,nekako i to prođe,pa i meni osmjeh ne silazi s lica.
Sječam se,kad sam tek došla u učenički dom,kakve sam samo planove imala,kako sam htjela biti karijeristica,uspješna teta geodet,koja će jednoga dana,zarađivati dovoljno novca za sebe i svoju obitelj,koja će si moći priuštiti puuuuuuuuuuuuno,puno lijepih i dobrih stvari,predobrih trenutaka na mjestima na kojima nikada nisam bila,osječaj pripadnosti u familiji... Sve su to bili snovi mene,sve do pred par godina. I svakodnevno se sjetim svog sna,svakodnevno se pitam gdje je nestala cura s onoliko optimizma,tko ili što je ugasilo moju želju za uspjehom?
Postoji li mogućnost da i nakon ovolike stanke,postanem uspješna?
Postoji li bilo kakva mogućnost da i ja stanem na noge i postanem "netko i nešto"?
Jesu li u pitanju isključivo financije?
Težim li uvijek nemogućem? Živim li u iluziji?
Šta je stvarno tako teško ostavarit nešto?
Ili... Možda sam jednostavno i sama odustala,dignula ruke od svega i što?
Mislim li cjeli život biti nitko i ništa-NOT!
Ne želim,stvarno ne želim i neću. Nekako,kao da mi je važno da sama sebi pokažem da mogu,da imam u rukama diplomu koja mi nešto znači i da mogu jednostavno s osmjehom na licu reći tko sam...
No,sve mi je to nekako... Nedostižno,sve mi je to tako teško,nekako prekomplicirano,premalo kunica za ostvarenje sna... 
Tek sam sad svjesna što mi je govorio tata kad sam bila mala-u novcu nije sve,ali je većina. Istina,osmjeh dijeteta,zagrljaj dragog,utjehu prijatelja... Nemožeš kupit,ali se možeš potrudit da ju dobiješ.
A bez novca,ni zdravlje ne funkcionira... Sve moraš platit... Da,da... Tako i ja moram platit svoje greške iz mladih dana...
I sad sam mlada i da krenem sa ispravljanjem,tko zna... Možda bi do svoje 30 i stigla...
Ako ne probam,neću znat! A ako probam,nemam što izgubit.
Zato bi trebala skupit snage i hrabro krenut naprijed...
- 20:00 -
subota, 16.05.2009.
Došla mala bebušica! :)
Prošle godine u ovo vrijeme,tresla me je nekakva gripa,sad... Kao da se povijest ponavlja. Već nekoliko dana se budim s glavoboljom,malo nos curi i sva sam grintava,uglavnom i nije najbolje. No,jaka sam ja! 
Moram se skulirat,nagutat se čajeva s medom i limunom i malo je bolje. Prvi znak da mi nije dobro-samo jedna kava dnevno! 
Ali,imam puno bolju,ljepšu,vedriju i zanimljiviju temu!
Na svijet je došla pred 10 dana prelijepa bebuša! Kolega mog dragog je sretni tata!
Bebuša je prelijepa,curka!
Vidjela sam je i dan poslije poroda,tako je svatkava,maaaaaaaaaaaala,predobro!
Nisam mogla,a da ne odem u rodilište da vidim bebicu koju sam i sama jedva čekala,mogu mislit kako je tek mami i tati!
I taman kad sam došla papala je,jooooooooooooooooj!
Ma neznam,sva sam se rastopila,tako mala,slatka,predooooooooooooooooobro! 
I kad je završila s papicom,protezala se i zijevnula,ma ke slatko,neznam kako opisat,mislim da nema riječi koje bi to opisale,jednostavno,moraš vidjet!
I jučer,išli smo ju posjetit doma.... No,spavala je cjelo vrijeme. Eventualno se malo protegnula,ali okice nije otvarala,a svejedno mi je bila bombončić... Slatkušica!
Nadam se da bu bilo više sreće kod sljedećeg posjeta!
I mislila sam da znam nekaj o djeci,ali... Toliko toga ima,toliko detalja,ostala sam iznenađena!
I drago mi je da sam saznala više,valjda bum kroz vrijeme još naučila!
A dok ja ne postanem mama,ima vremena... Još mogu pročitat puuuuuuuuuuno knjiga,nać more stvari na netu,a uostalom mogu slušat i od novopečenih mama!
Prelijepo im je!
- 10:44 -
nedjelja, 10.05.2009.
Promjena-potrebna ili ne,vrijeme će pokazat...
Opet ja u nekim glupim mislima! Opet sama sebi postavljam neka pitanja,po neznam ni ja koji put!
Pokušavam od sebe napravit nešto,a i ne uspjevam pretjerano!
Baš sam puna mana!
Prečesto mi se obije o glavu moja pretjerana potreba za pričom.
Sa svakim pričam svašta,istina... Uvijek ono što mislim,iako znam da nisu sve osobe onakve kakvima ih ja vidim ili kakve bi ja htjela da one budu.
Pa tako,jaaaaaaaaaako često u afektu kažem nešto,što ne želim da se zna! Što se trudim sakrit... Sve nekako na kraju izblebečem. I nije mi uvijek jezik brži od pameti ( ako ju uopće imam ),ali... Zna se desit da se stvarno zaletim u neku priču kao muha bez glave,a kad sam već na pola,nema smisla da odustanem!
I... Tako,naravno,samo padam sama sebi u očima!
Šta ne mogu ja jednostavno neke stvari napisat,bez potrebe da razgovaram s nekim o tome?
Šta jednostavno ne mogu držat jezik za zubima?
Šta ne mogu sama sebi objasnit neke stvari?
Šta ne mogu izignorirat nečije deranje bez razloga?
Šta ne mogu postat imuna na komentare ljudi do kojih mi nije stalo?
Nemogu,ha? Ma baš sam tupsonka,stvarno jesam!
I onda,opet okrečem sve na drugu stranu....
Zbog koga ili čega da se mjenjam? Istina,neke promjene bi meni samoj dobro došle,ali... Ako bi se promjenila u svemu što bi htjela,to nebi bila ja. Bila bi glumica,možda bi drugima odgovarala,ali... Vodila bi borbu u sebi i sama sa sobom. Teško bi mi bilo,znam da bi. Tako je bilo i prošlo ljeto,pokušala sam se promjenit,pokušala sam ne pričat toliko,pokušala sam sama sa sobom razjasnit prije nego drugom kažem... Samo sam gore napravila,samo sam bila nesretnija,udaljila sam se od ljudi do kojih mi je stalo,izgubila neke odnose,koji su mi odgovarali... Jednostavno,nisam dobila ništa s tim. I ćemu se onda pokušavam promjenit? Tome da me ne nazivaju blebetalom,da ne govore o meni kako previše pričam? Uostalom,kome sam draga,draga sam ovakva,a drugima i da šutim nebi bila. I samo se bacam u neke depre,samo tražim neke promjene,a neznam ni sama iz kojeg razloga!
Uglavnom,to je jedna od stvari koja me jednostavno koči-blebetavost. No,sad ću probat. Probat ću bit tiša,malo manje buntovna,a opet vesela,kakva jesam. Nadam se da ću uspjet dobit ono što želim... To je da se malo smirim,da ne skaćem okolo,da nisam hiperaktiva i da ne skrečem nepotrebnu pažnju na sebe! Mislim da će bit teško,ali...
Sretno mi bilo!!!
- 23:12 -
petak, 08.05.2009.
Tuga u meni...
Sva nekako loše volje...
Neznam ni sama da li je stvar PMS-a,ili... Možda je jednostavno stvar u tome da tonem,jedino,samo i isključivo zahvaljujući svojim blesavim razmišljanjima. 
Tako je...
Down je krenuo kada sam vidjela bivšu curu od dragog. Neznam,jednostavno,preljubomorna sam osoba,još kad nju vidim i kad znam da ga nije prebolila,nekako,uplašim se,strah me,bojim se... Bojim se da ga ne izgubim,bojim se da mu je ona još u glavi. Bojim se,da ne ostanem bez najvrijednijeg što imam!
I onda sama sebe lupim po glavi... Nabrojim si neke stvari kojih se moj Điđo odrekao radi mene,stavim si u glavu neke stvari koje je za mene napravio,kako se prema meni ponaša,kako me tretira. I kad sve to stavim na vagu,uvijek odvažem kako mu je stalo do mene,kako mislim da ne bi bio samnom više od godinu dana da me ne voli i da nije prebolio nju,kako se nebi brinuo da budem na sigurnom,kako mi nebi priuštio puno stvari...
I sve je to na jednoj strani,sve je to ono što mi razbistri misli,što me natjera da se poklopim ušima i da se sramim što uopće mislim da me ne voli...
Ali,kako svaka medalja ima dvije strane,tako ih ima i moja!
Uvijek nekako vaga odvaže na lošu stranu. Uvijek nekako nju odvaže,nekako... Kao da mi nešto neda da uživam s njim.
I nisam imala nikada neke noćne more,do nedavno. Sve do nedavno,spavala sam kao beba,a sada... Kao da me netko ili nešto proganja,kao da mi neda da budem sretna i da uživam u onome što mi se pruža...
Možda sam to od ovog života i zaslužila. Možda jednostavno nisam rođena pod sretnom zvijezdom!
A tako je teško živjet u negativi,baš mi je koma! Osjećam se kao tužna kornjačica,koja je samo u oklopu. Nisam za ništa,nije mi do nekog druženja,smijeha,ničega... I iz svega izvučem ono najgore,u svemu u ćemu sam još pred nekoliko dana vidjela sreću,sad me na neki čudan način rastužuje.
Čak je i moja Punč kuglona rekla kako sam u zadnje vrijeme baš često loše raspoložena...
Nisam inaće tip koji je cendrav,niti volim loše raspoloženje,ali... Sad me baš ulovilo,baš sam se nekako zatvorila.
Neznam... Sama sam sebi čudna,koma!
A kad samo pomislim na sve što imam,trebam se smijat. Jer,imat dečka kao što je moj,nije lako,danas takvog nać.... Teško je skroz.
Imat prijateljicu kao što je Punč kuglona,također nije jednostavno!
Kornjačice,kao što su Piccolo,Fresh i S....
Susjede kakve imam!
Sve je to dio mog života....
Svi ti odnosi su nastali samo zahvaljujući ljubavi svih tih ljudi i mojoj ljubavi prema njima!
Ali,ako sam i sama svjesna svega,zašto jednostavno ne mogu dignut glavu,nasmijat se i bit stvarno sretna?
Jooooooooooooooj,koja bol u meni!
Ne volim se ovakvu...
Iskreno se nadam da će ovo koma razdoblje proć što prije,jer... Ovo je baš loše...
- 00:22 -
