fra gavun

Idemo gore

Sad ćete vi reći kud će gore nego što je. Ne taj gore nego onaj, visočije gore u gore i planine, do Mila i ostalih đetića.
Kad sam već spomenuo đetiće da ne zaboravim spomenuti kako đetići i đevojke žive u ovoj „velikoj državi“, odnosno kako mladi Crne Gore žive.
Dobro bogufala, kao i naši ovdje. Uglavnom rade na burzi, jer u privredi...ma znate već, pa se dobar dio mladosti bacio u poljoprivredu, hortikulturu, agrokulturu, čistu botaniku.
Uzgajaju onaj filadendron, hibiskus, anus, meniskus, kanabus (znate da je „u“ na ćirilici „i“)
i tako sretne i zadovoljene dani ih trpe i podnose.

Krediti...u roku jedan dan koliko oćeš i to keš na ruku, možeš pokrenuti biznis koji ti napamet padne i kuću napravit bez dozvole i svašta nešto ako si član...zna se. Dakle glavni uvjet je dati svoj glas a za to dobiješ i posebnu olovku!?


(ostaviše trag, il' Turci il' Jure Radić)

Došli smo i do rijeke Zete.
Znate li da su nekad davno postojale cigarete „zeta“ nešto u klasi „drave“, jeftina krdža i pušači su ih mahom čmarili. U to vrijeme je bilo popularno i nezgodno pitanje: „Jel' pušiš zetu?“
Zamolio sam sestru, jer tu je udana, da mi bude vodič za učiniti koji snimak dok ostali dime i kafenišu. Rečeno učinjeno.
Malo dalje niz obalu opazim mlaz vode (a svašta i ja vidim). Pitam je, koja je ono pritoka?
- Hehe, je aha, ali ne vidiš da čoek piša.
Je svega mi, taman je svršavao pišanje a mi se okrenuli kao da ga ne vidimo.
Nakon par minuta on zazove sestru po imenu i mi se okrenemo.
Dolazio nam je ususret, još je trljao ruke o hlače a nekoliko kapi je ostavilo trag na istima.
Kaže mi sestra da je to brat od tetkinog ujaka njenog zakonitog? Jasno naravno.
Dosta glasno poželio nam je dobar dan i obratio se sestri s pitanjem.
- Jeli ti ovo brat nevjesto?
- Jest, stariji.
- Mašala!
Pružio je ruku da se rukujemo a ja se škicajem, ne pružam ruku.
Nezgodnjak!
Veli sestra, „daj čoeku ruku što ti je“
- C, ne bi ja.
- Ada čoče daj mi šaku ruke da te upitam za zdravlje, kako si putova, kako ti ostala čeljad jadan.
- Nemogu.
- Dati nijesi invalid, daleko bilo?
- Nisam ali mi se ne da, eto.
- O viđi vraga su sedam binjiša ovo mi se još nikad ne desi, a što ne daš ako smijem pitat.
- Daj čoeku ruku da bruka ne pukne što ti je.- Opet će sestra.
- Ne mogu...nisi ruke oprao.
- Od čega da ih perem jadan.
- Pa sad si pišao.
- Viđi đaola ka da ti ne pišaš čoče. Jesam bogomi junački, prao urijeku. Ako se i omakne koja kap godine su...
- Oprosti, nemoj se uvrijedit.
- Ada čoče obrisah ruke, čuš njega,... ada nijesam tvojega drža nego svoje poštenje bogumi.



Možete li zamislit Crnogorca da tuca kamen...? E zato oni organiziraju umjetničke kolonije.

U 6 i 25
(nastavak puta kroz Boku)

BUMMM! Prvo što sam pomislio...auto leti u nebo! A drugo, kako ćemo se vratit, pa onda dođe ono „zašto“? I dok ja premećem po glavi slutnje i brige evo repete, opet...BUMM, u 6:40. E jeb'ga sad ode i njegovo.
Pošo sam u kupaonu napravit jutarnji ritual i onda siđem do parkinga da pogledam ostatke...a ono ništa...auta čitava, uf.

Skupimo se na doručku i pitamo se što je puklo, ko to minira u ovu uru?
Ima ih koji nisu čuli?
Niko ne zna?
Dogovaramo se kad već idemo u Tivat radi poreza da kupimo mesine za jedan zajednički ručak, jednu gradeladu. Ja i domaćin ćemo ribu a ostali koju fetu od crnogorskih gudina.

Ostavimo aute i taman napuštamo parking kad evo nam ususret dolazi sestra i sin pok. rodjaka. Tu smo se izbalili i upitali za zdravlje, politiku nismo dirali ali sam upitao za jutarnje detonacije.
A On se smije. Ja ga skeniram (umjesto pitanja) a on veli kako mu se kumu rodila ćer pa da se ne zaborave običaji potrošio dvije.
- Ali se ne sjećaš?- Veli on meni.
- Bogami se sjećam ma bi te ondašnja milicija pomilovala po kostima radi takvog sporta a sad narod budiš detonacijama i nikome ništa.
A šta si ti Jul Briner na Neretvi? Pucaš zbog male pišuljice koja se nije pošteno ni pokakila. Da imate veliku pišiljulju kao mi koja nam kaki po glavi dan i noć kako bi onda pucao...atomskom bombom.- Napadam ga.
- E ja sam ti zadužen za pucanje!
- Ma nemoj, zadužen, a iz čega pucaš pucarošu?
- Ja ti stavim na stiropor pripremljenu „paštetu“i pustim pripaljenu na površinu mora a onda drekne i odjekujeeee a nije opasno, jel' se dobro čulo a?
- Lijepo si se školao gospemi.
- Nije samo to ja sam ti zadužen za barjak pa za pjesme... one znaš.
- Ma bravo, jebo te profesor koji te naučio i ti njega. Šta si ti, taliban...ajde ukurac umalo me nije kolpalo.

Ručak smo napravili gore u selu, na starini, a kako je dan kratak to se spojilo i sa večerom.
Ali smo bar guštali, puno nas je, svak bi želio po nešto pitati, reći, baciti zajeb, pa sjećanja, naviru uspomene...jeb'ga udari to po sred njedara a mi udri po čaši. A ona ne smije biti prazna i svako malo se nazdravlja.
Domaćin malo zastao sa pićem, bit će da je došlo do preljeva a ja ga nutkam.
- Da ti natočim a...
- Uf, ne bi više smio.
- A vidi kako te milo gledi, nije moguće a...aj'.
- Ma daj da je osušim kad me tako milo gleda.- A žena će mu na to.
- Mužu moj, znaš i ja te milo gledam.

Da je dan šetemana bio bi nam kratak, a već je noć treba poći dolje, uz obalu, na spavanje. To je 4 km okolo kroz Radoviće, valja voziti i ne razbiti se a moliti Boga da nas policija ne ustavi. Poveli smo i Branka do Radovića, starog prijatelja da ne ide pjehe a on natoćan još gore od mene, ko čep.

Bit će da nas Onaj gore nije čuo ili smo ga molili sa figom u džepu. Na izlazu na glavni put, policija. Podigne onu varijaču, ja se dam desno i ugasim. Ostali, u dva auta što su vozili iza mene, lagano prođu i produže. Ispred mene su još dva auta na čekanju a s druge strane njegov kolega obrađuje jednoga dok drugi čeka.
- Au i ti si hik, pio?- brižno će prijatelj Branko, inače on pije sve osim mazuta.
- Dašta sam, i to ne malo.
- Ništa ti ne brini, hik, sad ću ja to sredit da te pusti.- Izlazi van.
- Nemoj molim te, pusti ih neka rade svoj pos'o, nemoj mi pomagat.
Vrti on glavom, bali i mrmlja kako ne može dozvoliti sebi da me kazne a da nije ništa pokušao, držeći se za auto da ga ne izdaju noge.
- Ništa ti ne brini, hik, sad ću ja njega zamoliti, samo ti gledaj, hik.
Odbaulja on do policajca usprkos mojim naporima da ga odvratim od toga nauma. Policajac je nama bio okrenut leđima pa ga Branko uhvati za rukav na što se ovaj iznenađen okrenuo.
- Hik, kolega da te zamolim za jedn....
- Miči ruke s mene jadan, što ti je, držiš da ne padneš a, potego si ga aha?
- Ma nije to nego jedan moj pr....
- Na, puši! Dat ću ti ja nije nego. Đe si se nalizao tako avetinjo... pa na džadu a, e nećemo tako bogomi.
- Evo ga, hik, ne mogu više.
- Đe ćeš više crno...tri koma dva...daj mi ključe!
- Hik, a kako ću ući ako...
- Nemaš ti više đe ulazit jadan... ne taj ključ, od auta pašo, od auta.
- Od kojeg, hik, auta?
- Od onog što voziš jadan, ada od kojega.
- Ja sam hik... pješke idem.
- Pješke... nemaš auto?
- C.
- Bjež tamo avetinjo pjana, a zašto si puhao i potrošio mi umetak za džaba, bjež da te ne vidim.- I odbaulja Branko nišaneći da ne zapne. Policajac viče svome kolegi.
- Blažo, imaš li koji umetak nestalo mi.
- Nema više ni jedan bogomi, danaske je čini mi se po države puhalo, ada ajmo u stanicu dosta je bilo.
Dadne on nama a i onima ispred znak rukom da možemo produžiti i tako prođosmo lišo.
Tu večer Bog se Branko zvaše!

70

- A dida...
- Reci didova.
- A jeli ti nas dvi smijemo nešto predložiti?
- Nu, dakuće pa vi ste velike, pametne cure.
- Hihi jel' da jesmo.
- Hehe a što mi to spremate a?
- Samo pričamo e.
- Aa aha, e.
- A zašto ti dida ne objaviš knjigu.
- Knjigu...šta recepte kuvanja, spremanje krompir salate i mužnja pive.
- Ma nee, one tvoje pričice sa bloga pa bi ih mi prodavale...za džeparac, pliz dida.
- Ma što me činite da se crvenim pod stare dane...pa ko će to čitat' šta je vama.
- Oće dida oće samo ti nas poslušaj, pliz.

Eto ti što djeca znaju učinit od čovjeka i sad šta je tu je, ako me strpaju u "malu kuću" makar neću plaćat račune, ae blog!

Jebenti merlot, na

Dokle idu ove inovacije čovječe, tako daleko da, ne da ti pomažu u životu, na javi, (nije otok, nijedan otok nije zdrav jer kad otekneš to je isto kao da otegneš) nego ti mogu zamjeniti ljekariju, tablete za smirenje, za rad, za spavanje...blizinski upravljač za mali mozak.
Zamisli inovaciju koja potiče nepoticanje...nirvana....

Bio sam na pijaci pa na ribarnici i rekoh sebi ajde počasti se nemoj samo klopat orade i jastoge, uzmi malo srdela osladi se a to kažu, zdravo, neke pozitivne kiseline, omege, (alfa, beta, gama, deltea, epsilon, zeta...što zeta, brate mili ako se već mora bolje čiju nevistu, eta, theta, jota, aha to je kiseli kupus sa fažolom, kapa, kapa-patike, lambda, ovo su falili to je lambada vjerujblogu, mi, ni, ksi, omikron, pi, srame se reć cijelu riječ, ro, sigma, tau, ipsilon, fi fi fi, hihihi, psi, omega. )
Da te kiseline Omega išta valjaju ne bi bile na zadnjem mjestu...u magarećoj klupi kao otpišani u Saboru. I štatijaznam što sve još ima-nema u tim srdelama iz zerpovog mora.
Došo doma, naložio malo ognja pa ispeko srdele i Frida se smije jer i Ona voli pečene srdele.(kad mora).
E, sve ja to stavim na trpezu, naravno da sam puno toga zaboravio od preše da se našopam ali zaboravio sam i ono najvažnije. A što ako mi nedajbože zastane? Prisjedne, zapne u grlo a čov'če di si onda. S čime ću plaknut grlo, udavit se na pravdibloga oću reć srdela. Ae sad traži po kući imali što sakriveno.

Dakuće, donesu prijatelji ( e sad, nikad ne znam jesu li prijatelji ili neprijatelji oni likovi koji mi donesu pijaču i one široke čaše pa se iskrene cijeli sadržaj na botu čim primaknem ustima) i nađem ja neko pakiranje od tri litre parkirano u ormaru i lavanda na tome da je tarci ne napanu. Ne znam jeli smijem reklamirati Merlot u kartonskom pakiranju, šta...ne smijem...a onda ništa...neću.

Uf koliko sam napravio gramatičkih griješaka... ali kad ministar Vukelić ne zna gramatiku što bi meni zamjerali. On kaže voliti (voljeti) i Hrvatsku ako treba a ne zna Hrvatski jezik pa ipak je ministar obrane, hehe od čega nas brani? I ono nešto sa Brodosplitom...e...bit će da je to i smuljao zato što ne zna gramatiku, pardon, jezik. (vidi facebooooook)

A na pakiranju prisutnog vina, inovacija. Pritisneš u misto i napraviš rupu a iz rupe izviri pipa, stisneš pipu curi...Enti koja zgoda, odma andrdentalac...ne...andre...andrnal...nema veze, skoči.
A čov'če ko se ne bi igrao sotim...stisnem curi...pustim stane, malo malo pa se napuni čaša, di'š s njom, ne moš vrnut nazad, nema te rupe, nema nazad a nemoš naprid...pardon, nemoš prolit...šta prolit, šta ja govorim. A onda sipaj niz krivu ulicu, jebajga. Opet meni vrag ne da mira i opet pritiskam, opet curi, cc što mi se ovo dešava...koja fina igračka.
Ajde, pojeo sam koju srdelu i mrvu kruva pa opet pritiskam. Čov'če koji šešni pantenat, ovo je za Nobilovu nagradu. (viš ti dokle je oti Nobilo dogurao, a)

Bilo je srdela viška a ovoga u boji dovoljno i jedva sam ovo pisanje svršio.
Ali ako mislite da mi je udrilo uglavu...hm, a evo i zašto.

Sjetio sam se da vlada ima oni bu...budž...jebga jedan stavak u prorančunku z a inovacije, za entektalno vlasništo što oće rijet ideje.
A ja tanman pročitao kako su Kinezi napravili hotel od petnajest spratova, pardon, katova, za šest dana!? (bilo u vijestima)
I meni ovakvom kakvog me ćaća stvorio u materi odmah dođe ideja.

Ajmo platit žutima, oni brate nisu skupi.
Gledaj 'vako, ako su napravili hotel sa petnajest katova za šest dana i to bez Šukera onda bi i nama napravili državu u po godine garant, jedino tako možemo uć u Europu na vrijeme.
A jebenti... makar bi imali državu, ovako smo k'o ja i merlot u čaši, ne moš nazad a naprid Jaca.

Pušćaj

Oduvjek su ljudi bili primorani boriti se za svoj opstanak, smišljati kako zaraditi za život, otvoriti sebi neko radno mjesto. Naravno što lakše i sa boljom zaradom jer dirinčiti za male pare to zna svaka bu...dobro ne moram se vrijeđati.
Sjećate se one parole „snađi se druže“, e to više ne vrijedi da znate, sad je skroz obrnuto, „druže snađi se“!
Ili još gore, onda se govorilo kako „čovjek izrabljuje čovjeka“, ali se i tome doskočilo pa je i to sad obrnuto!

I dok sam promatrao okolinu sa trajekta i gusti promet brodova i brodica u tom ždrijelu, upali se led dioda u glavi i ja se nasmijem, baš od srca. Odma je uslijedilo pitanje: „Što se smiješ, što je sad“? I ja im uvatim pričat.

Šezdesetih godina nisu bili ovako novi i prostrani trajekti i nije ih bilo sem dva mala, spora i dosta derutna. Kad bi ugazilo i malo auto, trajekt (catara) bi to osjetio, utonuo i nagnuo se dok ne bi na drugu stranu stalo drugo vozilo, kontra.

U to vrijeme Cetinjani, oni koji su imali auto, vozili su isključivo američke lađe, ševrolet, buik, pontiak ili neko slično, jer pokazati se bila im je opsesija. Jedan promućuran lik sa zasukanim brcima, roba oko 50 godina, djelovao je kao opasan tip, bijaše iventar trajekta, svaki dan se vozao amo-tamo sa svojim „ševcem“, ulazeći i izlazeći na trajekt s tim da bi se uvlačio u kolonu auta.
Naravno da su znali djelatnici trajekta za njega jer su vjerojatno imali od toga koristi pa im nije smetalo njegovo cjelodnevno prisustvo. Dakle otvorio je samostalno radno mjesto na trajektu.
Njegova „lađa“ sa stražnje strane bila je udarena, dobila je bubac i to je čova iskoristio na taj način da bi ušavši na trajekt ostao sjediti u autu. Onaj što dolazi iza njega morao se što više primaknuti jer je redar stalno pokazivao rukom prema naprid kako bi što više vozila stalo.
E, onda bi brko mrvu dao u rikverc i ...bum.
Ugasio bi motor, ljutit izašo vani, što ljutit, bijesan i uvatio vikati te stvorio takvu galamu da bi svi na trenutak zastali.
Napao bi vozača dernjavom i beštimom toliko da je čovjek u autu iza bio u šoku a on je upravo koristio taj ternutak zbunjoze. U tim trenucima parkiranja svima je pažnja usmjerena na svoje vozilo pa se teško moglo naći očevidca. A morate priznati, nije svejedno tuknuti fiću ili takvu limuzinu kojoj su se svi divili. Kako onda osiguranja nisu bila kao sad (ili ih uopće nije bilo) pogodba bi se sklapala na licu mjesta a tu je bio i policajac u slučaju potrebe, pa je bilo, ko koga „digne“ a onaj ispred je uvijek bio u pravu. Ljudi bi plaćali i bili sretni da se maknu od sirovine a njemu se debljao portafoj.

Već rutinski čova je odrađivao posao vičući i ponavljajući isti scenario dok jednog dana nije došlo do zajeba. Potrefio isti čovjek od prije nekog vremena opet iza njega i ...tres.
Naravno brko navali nanj vičući i beštimajući jer posal je posal, ko će pamtit sve face, bogati, nije kompjutor a bome nije ni bilo onda kompjutora.
Međutim ovaj drugi izađe vani, pogleda dobro u auto ispred pa brkatog čovu i onda ga nipet-nišest, pošalje pravo u materinu.
Čova razrogačio oči, stisnuo zube, pocrvenio k'o rak i rukom zgrabio protivnika za prsi.
No naletio je na tvrd orah. Ovaj čim ga je brko uvatio za prsi, pruži ruku dolje i uvati ga za kuglagere da je brkati pošteno zastenjao.
- Pušćaj!
- Ne pušćam!
- Pušćaj oca ti jebem!
- Ne pušćam pederu, oca ti jebem!
- Pušćaj majka te rodila!
- Ne pušćam zato me i rodila!-
- Ada čoče neću da bijem mlađega od sebe, smiri se jadan, evo pametniji popušća.
I pustio je brko a onda i protivnik povuče ruku sa kuglagera.
Ovaj put brkati je platio pa je od tada lovio samo aute stranih tablica.

Valjda od tada datira politička ekonomija?

Nešto za oko


BOKA
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda,
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!

Aleksa Šantić, 1906.


Na ulazu u Bokokotorski zaljev otok Mamula. Na otoku je objekat Austrougarske vojne arhitekture. Snimljen je i film 1959g. "Kampo Mamula" a pokojni Antun Nalis tada je glumio fašistu.


Uz samu obalu poluotoka Luštice je otočić sv. Nikole.


Prvi gradić na ulazu je Igalo, poznato kao lječilište (ljekovito blato) tu je Tito imao svoje odmaralište ali nakon njegove smrti nije ostalo u naslijeđe njegovoj rodbini.


Herceg Novi, grad skalina i mimoze. Rodno mjesto sv. Leopolda Bogdana Mandića.


Nasuprot, na poluotoku Luštica je mjesto Rose, pitomo izletište.


Pogled prema snježnom Lovćenu. (većina fotki su sa neta).


Pogled sa padina Lovćena, vidi se zračna luka, Stradioti (otok sv. Marko i otočić Gospe od Milosti.) te Vrmac (debeli poluotok). Obala od H. Novog pa sve do Bijele (brodogradilište) ispunjena je građevnim sadržajima tako da su mjesta, Meljine, Zelenika, Kumbor, Đenovići i Baošići, spojeni.


Trajekt povezuje Kamenare i Lepetane i tu završava prvi dio zaljeva. Najuži dio i ulaz u Peraški, Risanski i Kotorski zaljev zove se Verige. Obala od Lepetana do Tivta takođe je ispunjena i napučena sve do Tivta.


Gradić Tivat plijeni pažnju novim građevinama, čistoćom i zelenilom.


Bivši vojni remont, "Arsenal", sad je marina za mega jahte.



Prošli smo obalom sa tivatske strane pa iza zračne luke i obalom rodnog kraja pravo do crkve i groblja, spomenuti se dragih koji tu počivaju, upaliti svijeće i staviti bukete cvijeća.


Crkva sv. Ivana nakon potresa 1979g.



Za obnovu crkve posebice treba zahvaliti braći Franović na čelu sa Markom iz Australije i bratu Radu. Svi vjernici su zdušno učestvovali a drugi oltar sv. Luke darovao je Rade Perković.

412

Na put smo krenuli kao karavana, naime i brat je sa svojim tonobilom jurio utabanim pravcem u društvu zakonite i starije kćerke, a bome i ona je zakonita. Put do starine je dug kao naslov.
Pratili smo se a ima i onih kojima se drijemalo jer nisu mogle odspavati noć od uzbuđenja. Ipak je prošlo 18 g. kako nisu bile u tom kraju, mislim na kćerke, a skupa nisu bile u „kotorskim ustima“ od kad su imale 4 godine.
No brzo je nestalo spavanca pri pogledu na vrleti i cestu koja vijuga kao zmija od Vrgurca do magistrale.

Vina! Crno, plavina, bijelo, kiselo, babić...ma jok. Vina, mjesto. Malo dalje Gnječi? A samo nakon dvije krivine naprid vidim da je to zajeb za finance Europe.
Rakijski kotao se dimi, klinac vina, rakija brale.

Opet mi nije dala da gledam zbande a ja u po strane optao olupinu stojadina, hehe neko ga itnuo nogom.
Konačno magistrala. Prolazimo kroz mandarine (nismo vidjeli barba Luku a bome ni blogera „papučara“). Svratim da nadopunim plin ali nemaju, piči dalje.

U Neumu smo stali jer smo vidjeli da se cvijeće prodaje.
- Pošto? – Dvaespet! Uzeli smo, Ona bira. Dva buketa ...ja ga izvadio da platim a ona bira i treći. Ja oću da platim i taj...ne da, da će Ona.
- Misliš da će Oni znat ko je kojega platio?
- Oće!

Do Debelog Brijega se oteglo. Putovnice skeniraju...sve ok, idemo dalje. E na crnogorskoj zastoj. Čekamo i dođe đevojka do prozora nudi mi buletin, ekološka ulaznica-10 evra.
Pitam ja koliko je za kombi, veli 80. Zagrcnuo sam se, da je rekla sto ne bi preživio. Sreća da sam s malim tonobilom.
Na prijelazu imaju portele s lijeve i desne strane, sad radi desna i đetić ispružio ruku vani. Skrenem u desno da se primaknem i ćeri dam dokumente da ih doda a ona uvatila pruženu ruku da se rukuje, veli mislila je da tako dočekuju goste kao i naša premijerka.
Trznuo đetić ruku ko da se opeko. Mutno je pogledao a kod Nje zbunjoza. Ae prošli smo.

E sad radosti, samo što ne kokodače i gleda pozadi rodicu u drugom autu. Kad jedan đip pretiče pa usporio i vozi uporedo mene. Ja pogledao što oće a on pokaže srednjak ko škaram od barke. Čudilo kod mene, Ona muči, pitam ja.
- Ma 'es vid'la.
- A, jesam, ma pusti ga.
- Si mu zapamtila broj...
- A-a, šta ima veze e, vozi dalje.
Dođosmo na trajekt. Izašli iz auta i rastežemo se.Velim ja:
- Ma 'ste vidli onoga đipana kako me počastio? A njegova ćer reče:
- Hehe a znaš zašto?
- ?
- Kad smo bile klinke i ovako putovali onda bi se ja i ona beljile jedna drugoj i sjetile se toga pa se ona beljila meni a onaj se pretičući ubacio na tren između i vidio je misleći da se njemu belji.
- Ma zamisli i to su žene od dice.- Prozbori joj mater gledajući okolo i nastavi:
- Jebate lipo li je!
- Da neće biti lipo a jebate.
Dodam ja a Ona me Rascijepila pogledom kao cjepanicu. Sreća da su optale Kemala pa je uslijedilo škljocanje.

Put pod noge

Došla mi je želja da obađem draga bića u vali djetinjstva u zaljevu sna... na izvoru!
A takva posjeta ne može proći a ne otvoriti vrata sjećanja i na krilima vremeplova odlutati u nedovršenu priču mladosti. Svaka priča mladosti je nedovršena, nedorečena. Svaka je takva da bi, čini se, mogla imati drugačiji nastavak, posezanje za rezervnim željama, stvaranje buketa od nekog mirisnijeg cvijeta, ostalo je puno neubranog voća...ili nam se to samo čini?

Obaći draga bića. Nekima počivališta drugima obitavališta ali sa istim ushitom i vibrom, sjećanjima i prolaznošću.
„Plivajući“ Dalmatinom, čini se da je smanjilo putovanje, olakšalo, milina koja ispuni i zasiti, ali. Je, sve do Ravče a onda...na naplatnoj kućici uz zagonetni smješak ženska reće: „Sad ćete imati što razgledati“.
Vrgorac, kao da je smješten u orlovom gnijezdu. „Ne smiješ gledat dolje“, „tamo gledaj“, to su riječi moje suvozačice koja se, uzgred rečeno, boji visine, ne one, već ove, geografske, zemljopisne. A ja pitam: „mogu li samo pogledat jesu li posadili češnjak dolje u vrtlači?“

Taj put, sve do magistrale, uzeo je svo ono vrijeme što smo dobili vozeći autoputom.
Onda pogled na započeti most, pečat jednog megalomanskog projekta koji bi i prošao da nije svoj žep bio draži a tako dubok, predubok.
Onda jedna granica ( Neum granica pf) pa Dubrovački ili Tuđmanov most i kruzeri pa tek onda granica sa Đetićima.
Moram kupiti ekološki buletin i vozi dalje.

Htio ne htio usporedba korača uporedo mene i zaziva istinu koja to nije ako je nedostupna i najmanjoj grupi. Ako je ne mogu svi sresti i ostanu uskraćeni tada se događa da je istina dostupna djeci, pijancima i luđacima jer njima pripada iskrenost pošto nisu sposobni razmišljati o posljedicama.
Istina je moćna pa je zbog toga zgažena, devastirana i pokopana a na njeno mjesto su isplivali neki moćni pojedinci sa obje strane, moćnici koji nude svoju istinu.
Narod je doveden u stanje tupila pa se o Njoj, ovakvoj istini, počelo govoriti kao o pravoj.
Ne zadirući u pismenost istih zaključujem da je usmenost prisutnija i da je narod od svojeg života napravio cirkus. Ova misao mi jednako bježi na obje strane granice.
Kako se tamo živi? Isto, s tim što oni imaju euro i vele: „jebeš državu koja nema svoju valutu“.
753 godine na duvanjskom saboru ova su područja podijeljena, mislim na Dalmaciju i Crnu Goru, na Bijelu (sjeverni dio sve do Vinodolskog) i Crvenu Hrvatsku (širi obalni pojas Crne Gore do Bara).

Dakle Crna Gora i nije uvijek bila tako crna, zvala se Crvena Hrvatska, nije li to došlo vrijeme da sad Ona posudi Hrvatskoj prefiks Crna?