SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE ŽELIM BLAGOSLOVLJENE, RADOSNE, SRETNE I VESELE NADOLAZEĆE BLAGDANE- BOŽIĆ I NOVU GODINU!
Ne mogu naći tako lijepe riječi i složiti ih onako kako to zaslužuju nadolazeći Blagdani, izgubile se pa se neću niti truditi.
Ono što mogu je otvoriti srce i pustiti neka ono kaže što osjeća a prsti će to vjerno zabilježiti.
Oprostiti?
Na što i na koga se sve odnosi ova riječ?
Koji čin je za oprost a koji ne?
Mogu li oni koji nisu svojom krivicom ostali bez posla i koji će Božić dočekati sa kriškom kruha i čašom suza, upotrijebiti vjeru kad im pristignu računi?
Možemo li stranki na vlasti oprostiti što su nas doveli u blato i sad nas, kao, velikodušno žele izvući iz krize?
Možemo li u svojim mislima (jer nam to na javi neće dopustiti) usporediti trpezu kardinala a može i ostalih svećenika sa trpezom one obitelji na čijem pjatu stoji NIŠTA?
Hoće li Barba Luka, Jadranka ili Šeks pokloniti svoju jednomjesečnu "zaradu", samo jednomjesečnu, jednom „Bogcu“?
Hoće li svećenik Vinko zatražiti oprost od vjernika što je usporedio Isusa sa svojim bratom Ivom?
Hoće li nam taj isti Vinko objasniti sa kojim je to bankama poslovao Isus?
Mnogo je pitanja, premnogo a svi na sebe stave isti križ, isto izmole Očenaš, istu Zdravomariju, isto Slavaocu.
Svima je isto Božić, svi se raduju, svi čestitaju, svi se skrušeno mole (naizgled).
Svi šalju čestitke s najljepšim željama, s jednom razlikom...na nekim čestitkama velikim slovima piše, OPROSNICA!
Struka kaže da se radio može efekivno slušati 20 min. Je to, ma isto ponešto zapne za uho i kasnije pa se primaknem i posluhnem ako je zanimljivo.
Gradsko uho! To je jedna od emisija ovdašnjeg radija. Otvoren je telefon pa možeš postaviti pitanje koje ti srce želi a onda oni potraže odgovor kod nadležnih službi ili organa i u slijedećoj emisiji ga priopće. Nije loše.
Zovu ljudi nije da ne zovu i pitaju. I sad između ostalih postavljeno je i slijedeće pitanje: „Ima li ikoga u ovom gradu da riši problem ovih putova kroz Meterize“?
Naime kako me tamo češće put nanese ta mi je problematika vrlo poznata.
Meterize je prigradsko naselje, sjever-sjeveroistok od Šibenika gdje su ljudi mahom šezdesetih i sedamdesetih godina pravili kuće bez ikakvih dozvola i sami određivali puteve rukovodeći se nekom svojom geometrijom.
Kasnije se napravio snimak postojećeg stanja te se pokušava raditi, manje više u okvirima zakona, manje zakona a više van okvira.
Jasno mi je i da su ljudi kuće radili odvajajući od grla, odjeće, provoda...šparajući na svemu da bi se nekako svilo gnijezdo i napravio krov nad glavom. Sve mi je to poznato i razumljivo ali kakve su putove napravili... e to ne razumijem.
Putovi su trasirani kao da su mačke držale špagu a pasi vukli crtu!
Tako Visovačka ulica (a ni okolne nisu bolje) izgleda kao da je proizvod poznatih inovativnih meštara „A JE TO“.
A onda, garaže su napravili na samoj crti do puta s time da se vrata otvaraju na put?
E kad su tako iskoristili svaki pedalj svoje parcele sad parkiraju aute na put jer garaža više ne služi za ostavit auto nego je postala svaštara.
Ako neko kojim slučajem ima dovesti kamion materijala ili bračni krevet, mora sedmicu dana obilaziti kuće i moliti vlasnike parkiranih auta da učine cestu prohodnom toga i toga dana u tu i tu uru.
- Šta je sa putovima?- pita voditelj.
- Ja gunam đipa i ne mogu unić u ulicu, parkiraju une važine od autina na put pa jel' to more rišit neko od ovih grackih političara ili ću ja potegnit svoje veze!
- Razumio sam pitanje, pitat ćemo pa ćete odgovor čuti iduće srijede, do slušanja.
Mene to pitanje zaintrigiralo i nešto kontam koje bi sve službe mogle intervenirati.
Ima komunalno redarstvo, ima prometna policija, ima ona služba što se brine za javne površine, ima pauk, ima poduzeće za ceste, ima inspekcija ne moš na prstima obje šake prebrojiti koliko ih je, a čemu su sve namjenjene ja mislim da niti oni sami ne znaju. Na koncu ima gradonačelnik a ima i župan koji gore ima najjaču podružnicu hadezeja. Dakle ima ih bogufala, nije da nema.
I čekao sam slijedeću srijedu s nestrpljenjem kao da će biti direktan tv prijenos s Hloverkom Novak Srzić na čelu, Jacine posjete prijatelju Sanaderu, eto, izgarao sam kao španjulet čekajući.
Došla je i srijeda! Zamandarim prozore, zakračunam vrata kao da me nema doma da mi slučajno ne bi kogod banuo i pokvario trenutak a pored sebe stavim veliki čekić u slučaju da se radio pokvari.
Voditelj je sa par riječi načeo emisiju i...a onda predah. Ts!
Evo ga opet i sad veli da će odgovoriti na postavljena pitanja iz prošle emisije.
U uho sam se pretvorio... počeo je.
- Odgovor na pitanje u vezi Visovačke ulice na Meterize. S obzirom da naša ekipa nije mogla proći spomenutom ulicom nismo bili u mogućnosti provjeriti istinitost postavljenog pitanja!
Jedino vam ostaje da zovete pauka.
Koliko likova u ovako maloj kutijici... nagonski, čekić je bio u silaznoj putanji iz koje nema povratka...a nije kriv, on je samo radio!
Sigurno primjećujete kako sporo pišem...e to je zbog toga što sam ozlijedio višenamjenski prst pa ću polako jer tema je da prostite, jebena.
Ceste, pristaništa, gusterne, škole, sudovi (ne za vino nego za pravdu) vojni objekti, „arsenali“, svjetionici i još puno puno toga dobroga što nam ostade na korist i na spomen, da časno i radosno sa zahvalom spominjemo i pričamo potomcima, Oni su nam ostavili.
A nisu nam bili neki rod, ni babo ni sričevi ni prijatelji čak.
Bili su osvajači ali kako vidimo osvojili su nam srca i ostali korisni i nezaboravni. Ostavili su nam blago ti osvajači a mi svoju djecu umjesto u blagostanju ostavljamo u dugovima zahvaljujući „drugovima“ iz...ma zna se ne.
Povijesti se ne smijemo stidjeti već je štovati i iz nje učiti. Odrediti joj mjesto u našem žitku i bitku te s ponosom gledati na prošlost.
Naši stari su to itekako znali cijeniti te sa štovanjem i pietetom izgovarali i klicali, Franjo, Franjo...
Sudbinska spona ostaje i čini se neraskidiva pa veže i današnje naraštaje na tu uljudnost, muziku, ples, posao, znanje... poziva na kulturu.
Koliko li smo puta otišli preko u šoping, koliko puta s oduševljenjem spomenuli Wien, plavi Dunav, Grac...
Da spomenem samo neke od naših visokopozicioniranih političara kao recimo dr Andriju Hebranga koji je tamo bio na operaciji jer njegovi kolege ovdje u zemlji nisu znali napraviti to isto ili se bojao zemlje.
Inače bi čovjek to napravio ovdje ali je to teško izvodivo pred ogledalom pa eto, morao je.
Morao je i naš dr Ivo skoknuti do nama bliske zemlje po pilule jer mu je pao imunitet a toga opet nema u Lijepoj Našoj.
Možda je čovjek pogledao i neku operu usput a on je poznat po tome da dobro zna oprati torbeni sadržaj i taman kad se htio preko Njemačke vratiti u Hrvatsku ćope ga u Salzburgu a nije kriv, oću reć nije imao išijas.
Zato ja kažem, Austrija je nama sudbinski određena i mislim da bi i ovoga puta mogla odigrati sudbinsku ulogu.
Kako?
Ovako. Neka zadrže doktora radi Hypo-hopa, a što se stranke tiče mogu i za stalno, jer ako se vrati u Zagreb vrh Hadezeja će dobiti padavicu.
Eto zato su svi putovi vodili u rodnu zemlju Hitlera, valcera, Mocarta i velikog Franje Josipa s velikom nadom da tu i završi!
Kad je po srijedi, recimo, velika i prava kršćanska obitelj, (jedan brat svećenik, sestrica časna sestra, drugi brat predaje vjeronauk a treći brat veliki vjernik u pravdu) onda je normalno da samo Bog zna di su pare.
Hobotnica (Octopus vulgaris strankos) je mekušac iz razreda glavonožaca. Ima puno puno krakova s kojima može doseći razdaljinu i do Los Angelesa, Graca, londona....
Hobotnica je odlično prilagođena životu lovca te se može raširiti kao svećenička halja pa je na prvu teško prepoznati. Ima i tajno oružje pa je valja ozbiljno shvatiti da se ne bi pitali koliko je sati.
U tjelesnim naborima krije vrećicu s crnilom koje ispušta kad želi zbuniti svoje neprijatelje. Nevjerojatno ljupka hobotnica izgleda kao sijeda poštena glava s osam nogu plus jedna mala, no njezino pupasto, naročito muškima drago, tijelo krije iznimno dobro razvijen mozak i živčani sustav zbog čega je hobotnica iznenađujuće inteligentna beštija.
Njezina omiljena hrana su rakovi, rakovice, školjkaši, seks, seljaci, romci koji vole satove i ostali guzoljupci.
Hobotnice kad se pare (i euri) izgledaju kao da se drže za ruke i jedno drugome smješkajući se šapuću, kud i ti, kud i ti, tud i ja, tud i jaaaa. No u stvarnosti mužjak pomoću posebnog kraka, koji se naziva strankus hektokotilus, uštrcava spermafore (sjemene vrećice) u otvor crne torbe ili izmučenog puka kako bi oplodio jajašca. Vrlo brzo, za ne vjerovati, oplođena ženka polaže jajašca u obliku grozdastih nakupina, oblaže ih želetinoznom masom i prikači za stranku.
Kote se male hobotnice koje nevjerojatno brzo stasaju u pravu hobotničinu spremnu za akciju.
Voli mutne vode i oblačno nebo jer u takvim uvjetima postiže najbolje lovne rezultate.
Ta pojava se naziva državna fatamorgana.
Svaka normalna hobotnica ugiba nakon pet godina, jedino ova živi dugo dugo jer joj eliksir mladosti ubrizgavaju djevice iz hadeze vrećice.
Kad je izložena pogibelji ili nema prehrane jede samu sebe otkidajući krakove a komadi se tek u tragovima primjećuju u Remetincusu.
Masovni okoti octopusa na ovim prostorima primjećeni su u vrijeme kad su vreće iz dijaspore plesale polku.
Odo ja metnit obotnicu pod peku i pamet u glavu, danas je najpametnije biti lud!
Kruh naš svagdanji, svagdašnji, svakdašnji, svakidašnji...
Jeli kruh, simbol hrane ili nasušna potreba?
Ovisi kako ko gleda! No ipak, htjeli ne htjeli to je osnova naše prehrane i nezamislivo je da kuća ostane bez kruha, božesačuvaj, to je kao da ništa u njoj nema, kao da je ubožnica.
To je, moglo bi se reći, svetogrđe i odmah asocira na potrebu i neimaštinu. Na tešku glad. Ajde to što asocira još i nekako nego sam baš onda gladan, baš mi se onda jede i to sendvič a nemam di metnit salamu ili toplu kobasicu.
Onda se sjetim svog pokojnog Ćaće kad bi mi znao reć': „Na Božić ćeš gladan bit'...ljenčino.“
Uf sav se naježim, kao da je kroz njega vidovita baba Vanga progovarala ili mu Jaca šaptala.
A bilo je i: „ja te kruvom 'ranim i bi' će kako ja kažem“.
A ima i ona kad ti bane nepoželjan gost i ne želiš ga počastiti ali ni otjerati da ne ispadneš nekulturan pa to napraviš diplomatski s okusom politike za ne reć sranja.(to je kao kulturno)
Postavi se na stol narezanog pršuta ako je moguće što više onoga bijeloga ili grančavoga, pa zeru slanih inćuna, pa mrvu sira iz ulja i bocun vode a onda vikneš!
- Ženo jel' da nema kruva u kući?
- A nema, mužu moj.
Pa ti sad jedi.
E da mi se ne ostvari Ćaćina prognoza ja odem do pekare da uzmem onoga velikoga škuroga, zovu ga seljak pa mi traje pet-šest dana, što tvrđi to bolji.
- Imali seljaka?
- Nema, nestalo.
- A što sam ja?
Sutradan.
- Imali seljaka.
- Ima.
Ja gledam na policu a ona pači prstom u mene.
- Morate ranije doći jer starčad i cukraši čekaju pred vratima prije nego ja dođem, da bi uvatili škuri. Kad se pivci čuju, unučad ulazi a starčad izlazi iz kuće, tako vam je to moj čovik.
Otuda i jest ona kad penzić sretne penzića na putu za dućan.
„Dobro jutro Markane jel' mekan.“
„I tebi Stipe, dašta je, da nije mekan ne bi me potrala po kruh!“
Ali ja uporan i bogami sledeće jutro, evo ga. Vratim se doma i prerežem kad u sredini bijela fleka, kruh posijedio?
Potegnem veze, jer da bi čovjek bilo što učinio ili doznao mora imati vezu, sasvim normalno.
Dakle potegnem veze i prošlo je dva dana dok sam došo do glavnog pekara. O vlasnicima pekarnica ne treba niti trošiti riječi, imaju oni svojih problema sa kućama, merdžama, đipovima....
I kako rekoh došo ja do glavnog pekara, odma se vidi mlad, pametan, školovan...baca malo na Svakušu.
Pitam ja, pokazujući onu polovicu kruva i bijelu fleku, što je ovo?
Mumlja ali ne razumijem ga božetebe ništa. Došo iz inostranstva pa još ne govori tečno a bojim se da će prije tečnost doći 20 kuna nego on nauči naški. Inače sam čuo da se iz tih inostranstava rangiraju po klasama ili po činu kako vam drago, pa je naj-najprvi ili najugledniji po rangu zlatar, malo niži pekar pa zidar.
I objašnjava on meni da tako to svi rade, kao danas se jedino tako radi, nije to više kao prije to mu više dođe kao umjetnost i bla bla... a ono boja. Slabo razmutili boju?
- Kakva boja...uljana, tempera, akvarel...što ste krečili pa se prolilo?
- Ne gos'ne, boje za leba to biti črni.
- ??? Kruh te jeba! Boja!? A šta je sa ljudima koji doista trebaju crni kruh, što je sa dijabetičarima, gospon pitur?
- Pa to mi i raditi za ona!- (njih)
- Njoj mo'š i kupi joj broš pa skupa u koš...!
Jeste li se kad zapitali, što mi to zapravo jedemo a uvjereni smo da je kruh?
Ima nešto u tom gradu
u tom biseru od Boke
gdje se umne i duboke
misli cijede niz planinu!
Vezen kamen u kamenu
koncem srme, pređom svile
cakli se ko kap sa stijene
kad ga sunce pomiluje.
Ima nešto u tom gradu
s Tripunovom katedralom
što je kamenim đerdanom
vjekovima uokviren.
Tebi grade, tebi cvijete
što se kočiš u sred tora
drugo ime sem Kotora
nisu mogli nadjenuti.
Ima konče u tom hladu,
ima duše u tom gradu!
Prvo je slijedila šetnja rivom i pogled upućen moru ne bi li uočili poznatog JOCU. Dupina koji se toliko pripitomio i bio voljen da su se djeca igrala i kupala s njim.
No čini se da ga više nema jer od strane ribara nije bio dobro primljen a ožiljci po njemu govorili su da je primao udarce iz svih oruđa.
Možda je postao miljenikom nekih drugih prostora? Možda se zaljubio, tko zna, no nismo se obradovali susretu uz rivu.
Da se vrtimo ko trotul prolazeći uskim popločanim ulicama između starih kamenih građevina ne bi mogli uočiti niti deseti dio izložene ljepote. Kameni vez kojim su ukrašene kuće, naročito portali i prozori, zadivljuje. Pogled koji refleksno pobjegne prema nebu nije radi sunca ili plavetnila već radi zidina i kamenih gromada koji su nadvisili ovaj povijesni dragulj.
Pri pogledu na prebogatu galeriju kamena nadvijenu nad gradom nameće se neizbježno pitanje: boje li se stanovnici da se ne otrgne makar onaj „kamenčić“ vezan lancima?
- Vidi...delfin!
- Di je, di je, di...?
- Evo ga ode.
- Ma di.- pita je mater
- Pa kafić oli ne vidiš e.
- Ts.
- Šta e, i na Brodarici ima kafić Delfin.
- Glupa skvo.
