Marketing
Daj nam danas!
Kruh naš svagdanji, svagdašnji, svakdašnji, svakidašnji...
Jeli kruh, simbol hrane ili nasušna potreba?
Ovisi kako ko gleda! No ipak, htjeli ne htjeli to je osnova naše prehrane i nezamislivo je da kuća ostane bez kruha, božesačuvaj, to je kao da ništa u njoj nema, kao da je ubožnica.
To je, moglo bi se reći, svetogrđe i odmah asocira na potrebu i neimaštinu. Na tešku glad. Ajde to što asocira još i nekako nego sam baš onda gladan, baš mi se onda jede i to sendvič a nemam di metnit salamu ili toplu kobasicu.
Onda se sjetim svog pokojnog Ćaće kad bi mi znao reć': „Na Božić ćeš gladan bit'...ljenčino.“
Uf sav se naježim, kao da je kroz njega vidovita baba Vanga progovarala ili mu Jaca šaptala.
A bilo je i: „ja te kruvom 'ranim i bi' će kako ja kažem“.
A ima i ona kad ti bane nepoželjan gost i ne želiš ga počastiti ali ni otjerati da ne ispadneš nekulturan pa to napraviš diplomatski s okusom politike za ne reć sranja.(to je kao kulturno)
Postavi se na stol narezanog pršuta ako je moguće što više onoga bijeloga ili grančavoga, pa zeru slanih inćuna, pa mrvu sira iz ulja i bocun vode a onda vikneš!
- Ženo jel' da nema kruva u kući?
- A nema, mužu moj.
Pa ti sad jedi.
E da mi se ne ostvari Ćaćina prognoza ja odem do pekare da uzmem onoga velikoga škuroga, zovu ga seljak pa mi traje pet-šest dana, što tvrđi to bolji.
- Imali seljaka?
- Nema, nestalo.
- A što sam ja?
Sutradan.
- Imali seljaka.
- Ima.
Ja gledam na policu a ona pači prstom u mene.
- Morate ranije doći jer starčad i cukraši čekaju pred vratima prije nego ja dođem, da bi uvatili škuri. Kad se pivci čuju, unučad ulazi a starčad izlazi iz kuće, tako vam je to moj čovik.
Otuda i jest ona kad penzić sretne penzića na putu za dućan.
„Dobro jutro Markane jel' mekan.“
„I tebi Stipe, dašta je, da nije mekan ne bi me potrala po kruh!“
Ali ja uporan i bogami sledeće jutro, evo ga. Vratim se doma i prerežem kad u sredini bijela fleka, kruh posijedio?
Potegnem veze, jer da bi čovjek bilo što učinio ili doznao mora imati vezu, sasvim normalno.
Dakle potegnem veze i prošlo je dva dana dok sam došo do glavnog pekara. O vlasnicima pekarnica ne treba niti trošiti riječi, imaju oni svojih problema sa kućama, merdžama, đipovima....
I kako rekoh došo ja do glavnog pekara, odma se vidi mlad, pametan, školovan...baca malo na Svakušu.
Pitam ja, pokazujući onu polovicu kruva i bijelu fleku, što je ovo?
Mumlja ali ne razumijem ga božetebe ništa. Došo iz inostranstva pa još ne govori tečno a bojim se da će prije tečnost doći 20 kuna nego on nauči naški. Inače sam čuo da se iz tih inostranstava rangiraju po klasama ili po činu kako vam drago, pa je naj-najprvi ili najugledniji po rangu zlatar, malo niži pekar pa zidar.
I objašnjava on meni da tako to svi rade, kao danas se jedino tako radi, nije to više kao prije to mu više dođe kao umjetnost i bla bla... a ono boja. Slabo razmutili boju?
- Kakva boja...uljana, tempera, akvarel...što ste krečili pa se prolilo?
- Ne gos'ne, boje za leba to biti črni.
- ??? Kruh te jeba! Boja!? A šta je sa ljudima koji doista trebaju crni kruh, što je sa dijabetičarima, gospon pitur?
- Pa to mi i raditi za ona!- (njih)
- Njoj mo'š i kupi joj broš pa skupa u koš...!
Jeste li se kad zapitali, što mi to zapravo jedemo a uvjereni smo da je kruh?
Post je objavljen 06.12.2010. u 00:04 sati.