|
Šetnja
Kotoru
Ima nešto u tom gradu
u tom biseru od Boke
gdje se umne i duboke
misli cijede niz planinu!
Vezen kamen u kamenu
koncem srme, pređom svile
cakli se ko kap sa stijene
kad ga sunce pomiluje.
Ima nešto u tom gradu
s Tripunovom katedralom
što je kamenim đerdanom
vjekovima uokviren.
Tebi grade, tebi cvijete
što se kočiš u sred tora
drugo ime sem Kotora
nisu mogli nadjenuti.
Ima konče u tom hladu,
ima duše u tom gradu!
Prvo je slijedila šetnja rivom i pogled upućen moru ne bi li uočili poznatog JOCU. Dupina koji se toliko pripitomio i bio voljen da su se djeca igrala i kupala s njim.
No čini se da ga više nema jer od strane ribara nije bio dobro primljen a ožiljci po njemu govorili su da je primao udarce iz svih oruđa.
Možda je postao miljenikom nekih drugih prostora? Možda se zaljubio, tko zna, no nismo se obradovali susretu uz rivu.
Da se vrtimo ko trotul prolazeći uskim popločanim ulicama između starih kamenih građevina ne bi mogli uočiti niti deseti dio izložene ljepote. Kameni vez kojim su ukrašene kuće, naročito portali i prozori, zadivljuje. Pogled koji refleksno pobjegne prema nebu nije radi sunca ili plavetnila već radi zidina i kamenih gromada koji su nadvisili ovaj povijesni dragulj.
Pri pogledu na prebogatu galeriju kamena nadvijenu nad gradom nameće se neizbježno pitanje: boje li se stanovnici da se ne otrgne makar onaj „kamenčić“ vezan lancima?
- Vidi...delfin!
- Di je, di je, di...?
- Evo ga ode.
- Ma di.- pita je mater
- Pa kafić oli ne vidiš e.
- Ts.
- Šta e, i na Brodarici ima kafić Delfin.
- Glupa skvo.
|
