Priče o čokoladi!
srijeda, 12.11.2014.
'Pepeljara okus' u luksuznoj čokoladi
''Čini se da je ljubazni Belgijanac Joseph Draps volio svoj proizvod izrađen u obitelji te je dijelio uzorke kamo god bi išao. U avionu na putu u New York šezdesetih godina 20. stoljeća pružio je kutiju pralina Amerikancu koji je sjedio do njega. ‘Ah’, obradovao se stranac, ‘poznajem ih; to su omiljeni slatkiši moje supruge.’ Nagovorio je Drapsove da ga posjete u Waldorf-Astroiji. Kada su Drapsovi to i učinili, Amerikanac ga je pitao koliko vrijedi posao. I, čuvši iznos, ispisao je ček na dvostruku sumu.
Naravno, kao i tako mnogo velikih priča, ni ova nije baš sasvim istinita. Nećakinja Drapsovih Jo koja vodi muzej čokolade u Bruxellesu, smijala se kada sam želio provjeriti je li istina. ‘To izgleda kao prilično dobra povijest, zar ne?’ rekla je. ‘Joseph Draps je mrtav’, kazala je, ali je predložila da nazovem njezina oca Pierra, kako bih saznao točnu verziju. Iako je odavno u mirovini, Pierre je bio partner u Godivi s bratom davnih šezdesetih godina.
‘Pa’, rekao je kada sm mu ponovio priču, ‘nije baš tako’. Zapravo, sjećao se Amerikanca gospodina Murphyja koji je ušao u trgovinu na Grand-Placeu. Umjesto uobičajenih pet stotina grama čokolade koje je većina kupaca zahtijevala, želio je kupiti čitavo mjesto. Braća su bila zaprepaštena idejom. Posao je bio u obitelji otkako ga je njihov otac započeo 1929. godine i nazvao prema legendarnoj goloj ženi iz Coventryja. No, oni su iznijeli cifru. A čovjek je prihvatio.
>> Čokoladni rat: Prijete tužbama zbog imena Godiva
Točno je u obje priče da je američki kupac bio Bev Murphy, tadašnji direktor Campbell Soup Company. Najprije je njegova kompanija kupila jednu trećinu tvrtke i isposlovala ekskluzivna izvozna prava. Godine 1974. Campbell je pojeo cijelu stvar. Već tri desetljeća Godiva Chocolatier nije bila belgijska ništa više od onih crveno bijelih konzervi pileće juhe s rezancima koja postoji u svakom kuhinjskom ormaru u Americi.
Unatoč njezinih više od dvije stotine butika u velikim američkim gradovima i barem još tisuću prodajnih mjesta u američkim robnim kućama ili specijaliziranim trgovinama, da ne spominjemo ostatak svijeta. Godivu nije lako upoznati. Moji su prvi pozivi bili usmjereni na agenciju za oglašavanje, koja me uputila na izjave za javnost na Godivinoj web-stranici. To je teško prihvatljiv način za izvjestitelje da prikupe informacije.
(...)
Joseph Draps koji je svoju čokoladu prodavao na komade, živi u službenoj Godivinoj predodžbi: ‘Imao je izvanredno oko za detalj... I usavršio je jedinstvenu formulu bogate čokolade neusporedive glatkoće.’ Trebalo bi mi mnogo vremena da pronađem živi glas da mi objasni kako su čak i izvanredno oko i mirna ruka odavno mrtvog Drapsa mogli pratiti svu tu čokoladu.
Zapravo, moja početna jednostrana komunikacija s web-stranicom postavila je više pitanja od onih na koje je odgovorila. ‘Godiva’, pisalo je, ‘je bila prva koja je stvorila koncept vrhunske čokolade.’, Poznavao sam mnoštvo uglednih proizvođača čokolade koji se s time ne bi složili. Majstor čokoladar Thierry Muret izjavio je da je znak kvalitete Godve bio svježina: lošije čokolade imale su duži rok trajanja. No zašto je tako mnogo Godivinih proizvoda označeno krajnjim rokom upotrebe koji je više od šest mjeseci u budućnosti?
(...)
Godivini izlošci su u cjelini prekrasni. Na svakom prodajnom mjestu bomboni su smješteni sa zlatnim sjajem, vješto poslagani da podraže osjetila. Za svaku sezonu i svaki blagdan nešto domišljato privlači pogled. Prodavači su gotovo uvijek ljubazni i voljni pomoći.
Problem je što je meni toliko te primamljive čokolade imalo okus kao da je netko ispustio mnogo šećera u rastopljeni vosak za svijeće. Masni osjećaj otupljuje nekoliko nota koje se pojavljuju iz čokolade. Prečesto snažni sastojci potpuno prevladavaju nad čokoladom. Katkad bih osjetio lagani metalni okus. To sam, naravno, bio samo ja. Mnogi su profesionalci koje sam upitao za savjet obično bili manje milosrdni. Chloe ju je kušala i izvijestila o naznakama prepunjene pepeljare'', ovako je Godivu opisao nekadašnji reporter Associated Pressa Mort Rosenblum u knjizi ‘Čokolada’, 2006. godine.
Ponešto od toga se promijenilo s Godivom. Primjerice, više nije niti u belgijskom niti američkom vlasništvu, već u rukama turske kompanije Yildiz Holding koja je za nju 2008. godine dala 850 milijuna dolara. Ali, i dalje se prezentira kao luksuzna i kvalitetna čokolada kojoj bi se novčanici trebali klanjati.
>> 10 najskupljih čokolada na svijetu
*****
Tekst: Ivana Domitrović/Mort Rosenblum
Foto: Godiva
Je li vam se svidio post? Imate li što dodati? Ostavite komentar ili mi pošaljite mail na priceocokoladi@gmail.com
Oznake: Godiva, Mort Rosenblum, čokolada, Luksuzna čokolada
ponedjeljak, 03.03.2014.
'Čokolada, gorkoslatka saga o svjetlu i tami'
U potrazi za knjigama koje bi me na što bolji način upoznale sa svim aspektima nastajanja čokolade, na hrvatskom tržištu pod ruke su mi dolazile samo one koje su sadržavale recepte za kolače od čokolade. A ako sam bila zaista sretna, na nekima od njih našlo bi se i nekoliko stranica povijesti hipnotičkog zrna kakaa.
Na pravi dragulj naletjela sam nakon što sam već gotovo odustala od potrage u hrvatskim knjižarama. Napisana 2005., na hrvatski prevedena 2006., knjiga koju bi velikodušno preporučila svakome tko želi saznati više o čokoladi, a ujedno je i ljubitelj dobre literature - ‘Čokolada, gorkoslatka saga o svjetlu i tami’, Morta Rosenbluma.
Gotovo detaljno, edukativno, a pitko prikazan je ‘gorko slatki’ svijet tog gastronomskog blaga. Rosenblum je u nekoliko godina, koliko je nastajala knjiga, proputovao svijet kako bi razgovarao s najvećim i najboljim proizvođačima čokolade. Ipak, najviše je riječi, čini mi se, posvetio europskoj čokoladi koja označava i svojevrsni kulturni identitet tog prostora.
Rosenblumomva ‘Čokolada’ je apsolutni ‘must have’ za sve koji cijene i žele barem odškrinuti vrata u područje tamne poslastice.
Inače, bivši dopisnik vanjske poliitke za AP, Rosenblum se posljednjih godina bavi pisanjem knjiga prehrambene tematike. U konkretno ovom pothvatu pomogla mu je diva čokoladne industrije 21. stoljeća, famozna Francuskinja Chloe Doutre-Roussel.
Uz njezine savjete i listu top čokolatijera bilo je lako pronaći i više nego dovoljno materijala za odličnu knjigu.
Na žalost, to je jedina suvisla literatura o čokoladi koju sam pronašla prevedenu na hrvatski.
Ivana Domitrović
idomitrovic@yahoo.com
...
Oznake: čokolada, Mort Rosenblum, knjiga, knjige, literatura, Priče o čokoladi
subota, 22.02.2014.
Nenadmašiva čokolada: belgijska ili francuska?
Negdje u podsvjesti mi odzvanja informacija da je belgijska čokolada nenadmašiva. I da upravo u njoj leži ključ vrhunskog čokoladnog kolača ili tartufa.
Belgijski Barry Callebaut bio je izbor za izradu čokoladnih skulptura talijanskog čokolatijera Antonia Schettinija, na posljednjem Zagreb Coffee&Chocofest. Barry Callebaut inače slovi za jednog od najvećih svjetskih proizvođača čokolade, ali i najboljih. Međutim, od toliko tvorničke i marketinške isfosiranosti treba se pitati, što Barry Callebaut nudi da je toliko posebno, osim tek odlično i megalomansko prezentirane vanjštine?
Zapravo, priča o vrhunskoj kvaliteti europske čokolade odvija se u belgijskim i francuskim redovima. Tko je bolji, a tko kaska?
Mort Rosenblum, autor knjige ‘Čokolada, gorkoslatka saga o svjetlu i tami’, doveo je u pitanje tu moju podsvjesnu informaciju o belgijskoj čokoladi kao najboljoj. Možda je belgijska čokolada to i bila nekad... prije... 20-ak, 30-ak godina. Ali danas, situacija se okrenula u korist Francuza.
Ne čudi to, jer u Francuskoj je obrništvo veoma cijenjeno. I u onom trenutku kada proizvođač ima prostora razvijati proizvod samostalno, samoinicijativno, neovisno o pravilima i zakonitostima korporacije koja češto vuče po kvalitetu proizvoda fatalne poteze, samo kako bi ga što jeftinije izradila i što skuplje prodala, on može biti neizmjerno kreativno inovativan s povećom dozom osobnosti koju pravi ljubitelji čokolade prepoznaju i nagrađuju.
MOF (Meilleurs Ouvriers de France ) se dodjeljuje francuskim obrtnicima koji su posebnošću svog proizvoda zadužili državu. Dodjeljuje ga tamošnje ministarstvo rada i odličan je poticaj i nagrada za razvoj vlastitog proizvoda, za osjećanje ponosa prema onome što rade općenito, bilo da se radi o čokoladi ili nekom drugom proizvodu.
Osim toga što Francuzi imaju poseban ‘nos’ za sve što se iole može nazvati prehrambenim proizvodom, MOF je još dodatna varijabla koja čokolatijere potiče da svojom slatkom vizijom ‘prešišaju’ Belgijance.
Belgijski Barry Callebaut ili francuska Valrhona? Nisam čula još ni jednog čokolatijera, pa ni onog koji je na Zagreb čokofestu izrađivao čokoskulpture od BC, da će Valrhonu staviti iza ovog velikog belgijskog proizvođača.
Osim Valrhone, koja zapravo proizvodi čokoladu tvornički i na veliko (ali ne tako veliko) kao Barry Callebaut, Francuska je puna zanatlija koji tamnu poslasticu izrađuju ručno.
Posebno me fascinira priča o Jacquesu Geninu. Kažem priča, jer njegovu čokoladu još nisam probala, iako bi htjela vrlo rado i nadam se da će biti prilike za to. Njegovu web stranicu nećete naći na internetu. On, čini se, ne proizvodi čokoladu radi slave, pohvale, nagrade, zarade. Već radi toga što to jako, jako, jako voli. Jacques Genin smatra da svijet zaslužuje čokoladu koja će fascinirati nepce više od bilo čega što je čovjek ikada probao. Tako se i ponaša. Na svoje čokolade ne stavlja nužno omot sa svojim imenom. Proizvodi za druge, jer želi da ljudi uživaju u dobroj čokoladi.
U takvim pričama leži moje potpuno poštovanje prema francuskim proizvođačima. Jer više teže kvaliteti nego samoj zaradi.
Ivana Domitrović
idomitrovic@yahoo.com
...
Oznake: čokolada, čokolade, belgijska čokolada, francuska čokolada, Barry Callebaut, Mort Rosenblum, Valrhona
