Marketing
'Pepeljara okus' u luksuznoj čokoladi
''Čini se da je ljubazni Belgijanac Joseph Draps volio svoj proizvod izrađen u obitelji te je dijelio uzorke kamo god bi išao. U avionu na putu u New York šezdesetih godina 20. stoljeća pružio je kutiju pralina Amerikancu koji je sjedio do njega. ‘Ah’, obradovao se stranac, ‘poznajem ih; to su omiljeni slatkiši moje supruge.’ Nagovorio je Drapsove da ga posjete u Waldorf-Astroiji. Kada su Drapsovi to i učinili, Amerikanac ga je pitao koliko vrijedi posao. I, čuvši iznos, ispisao je ček na dvostruku sumu.
Naravno, kao i tako mnogo velikih priča, ni ova nije baš sasvim istinita. Nećakinja Drapsovih Jo koja vodi muzej čokolade u Bruxellesu, smijala se kada sam želio provjeriti je li istina. ‘To izgleda kao prilično dobra povijest, zar ne?’ rekla je. ‘Joseph Draps je mrtav’, kazala je, ali je predložila da nazovem njezina oca Pierra, kako bih saznao točnu verziju. Iako je odavno u mirovini, Pierre je bio partner u Godivi s bratom davnih šezdesetih godina.
‘Pa’, rekao je kada sm mu ponovio priču, ‘nije baš tako’. Zapravo, sjećao se Amerikanca gospodina Murphyja koji je ušao u trgovinu na Grand-Placeu. Umjesto uobičajenih pet stotina grama čokolade koje je većina kupaca zahtijevala, želio je kupiti čitavo mjesto. Braća su bila zaprepaštena idejom. Posao je bio u obitelji otkako ga je njihov otac započeo 1929. godine i nazvao prema legendarnoj goloj ženi iz Coventryja. No, oni su iznijeli cifru. A čovjek je prihvatio.
>> Čokoladni rat: Prijete tužbama zbog imena Godiva
Točno je u obje priče da je američki kupac bio Bev Murphy, tadašnji direktor Campbell Soup Company. Najprije je njegova kompanija kupila jednu trećinu tvrtke i isposlovala ekskluzivna izvozna prava. Godine 1974. Campbell je pojeo cijelu stvar. Već tri desetljeća Godiva Chocolatier nije bila belgijska ništa više od onih crveno bijelih konzervi pileće juhe s rezancima koja postoji u svakom kuhinjskom ormaru u Americi.
Unatoč njezinih više od dvije stotine butika u velikim američkim gradovima i barem još tisuću prodajnih mjesta u američkim robnim kućama ili specijaliziranim trgovinama, da ne spominjemo ostatak svijeta. Godivu nije lako upoznati. Moji su prvi pozivi bili usmjereni na agenciju za oglašavanje, koja me uputila na izjave za javnost na Godivinoj web-stranici. To je teško prihvatljiv način za izvjestitelje da prikupe informacije.
(...)
Joseph Draps koji je svoju čokoladu prodavao na komade, živi u službenoj Godivinoj predodžbi: ‘Imao je izvanredno oko za detalj... I usavršio je jedinstvenu formulu bogate čokolade neusporedive glatkoće.’ Trebalo bi mi mnogo vremena da pronađem živi glas da mi objasni kako su čak i izvanredno oko i mirna ruka odavno mrtvog Drapsa mogli pratiti svu tu čokoladu.
Zapravo, moja početna jednostrana komunikacija s web-stranicom postavila je više pitanja od onih na koje je odgovorila. ‘Godiva’, pisalo je, ‘je bila prva koja je stvorila koncept vrhunske čokolade.’, Poznavao sam mnoštvo uglednih proizvođača čokolade koji se s time ne bi složili. Majstor čokoladar Thierry Muret izjavio je da je znak kvalitete Godve bio svježina: lošije čokolade imale su duži rok trajanja. No zašto je tako mnogo Godivinih proizvoda označeno krajnjim rokom upotrebe koji je više od šest mjeseci u budućnosti?
(...)
Godivini izlošci su u cjelini prekrasni. Na svakom prodajnom mjestu bomboni su smješteni sa zlatnim sjajem, vješto poslagani da podraže osjetila. Za svaku sezonu i svaki blagdan nešto domišljato privlači pogled. Prodavači su gotovo uvijek ljubazni i voljni pomoći.
Problem je što je meni toliko te primamljive čokolade imalo okus kao da je netko ispustio mnogo šećera u rastopljeni vosak za svijeće. Masni osjećaj otupljuje nekoliko nota koje se pojavljuju iz čokolade. Prečesto snažni sastojci potpuno prevladavaju nad čokoladom. Katkad bih osjetio lagani metalni okus. To sam, naravno, bio samo ja. Mnogi su profesionalci koje sam upitao za savjet obično bili manje milosrdni. Chloe ju je kušala i izvijestila o naznakama prepunjene pepeljare'', ovako je Godivu opisao nekadašnji reporter Associated Pressa Mort Rosenblum u knjizi ‘Čokolada’, 2006. godine.
Ponešto od toga se promijenilo s Godivom. Primjerice, više nije niti u belgijskom niti američkom vlasništvu, već u rukama turske kompanije Yildiz Holding koja je za nju 2008. godine dala 850 milijuna dolara. Ali, i dalje se prezentira kao luksuzna i kvalitetna čokolada kojoj bi se novčanici trebali klanjati.
>> 10 najskupljih čokolada na svijetu
*****
Tekst: Ivana Domitrović/Mort Rosenblum
Foto: Godiva
Je li vam se svidio post? Imate li što dodati? Ostavite komentar ili mi pošaljite mail na priceocokoladi@gmail.com
Post je objavljen 12.11.2014. u 06:00 sati.