CHABLIS

Autobus na relaciji predgrađe-centar vozio je u koloni, sporo. Putnika je bilo više nego li se može zamisliti da uopće mogu ući. Možda i ne bi bilo tako nepodnošljivo da me nisu sa svih strana pritiskali debelim guzicama i koščatim laktovima. K tome još i ta nesnosna vrućina. Vožnja je trajala predugo. To zapravo i nije bila vožnja, bilo je to miljenje sivom asfaltiranom cestom prema gradu. U glavi mi nisu bile misli jer ih je gomila istisnula svojom masom. Kad je autobus stao na zadnjoj stanici bilo je nemoguće izaći.Neko kratko vrijeme, ali meni se činilo kao vječnost.
I vani je bilo vruće, kao da sam zakoračila u toplu krem juhu od gljiva. Ipak, misli su se vratile Hodala sam užarenim sivilom prema slastičarnici. Poželjeh pojesti sladoled. Ponovo gužva
Neki britanski turisti upitali su me „Do you speak english?“ Odgovorila sam potvrdno. Zanimalo ih je koji su osnovni sastojci izloženih kolača. Gospodin ne jede kolače od kestena jer ga guši dok ih žvače. Gospođa želi dijetalne, s umjetnim sladilom. Šećerašica.
On je uzeo kremšnitu, ona voćnu košaricu.
Odustala sam od sladoleda, naručila sam čokoladnu tortu. Rekla sam im da mi je rođendan. I da sam čokoladnu tortu uvijek jela u djetinjstvu. Uglavnom za rođendan. Mojoj su majci tom prigodom donosili klinčeke s asparagusom u prozirnom crvenom celofanu.
Puno su pričali, ali nisam ih sve razumjela. Dali su mi svoju adresu. Neka se nađe. Kad sam pojela rekla sam im „bye bye“ , mahnula i otišla
Dvije godine potom provela sam u Velikoj Britaniji šest mjeseci. Potražila sam ih na njihovoj adresi. Rolete su bile spuštene, pseća kućica prazna, a englesku travu nitko nije kosio već nekoliko mjeseci.
Bio je simpatičan taj postariji bračni par.

U torbicu sam ubacila još samo spray za samoobranu i bila spremna za izlazak iz kuće. Navečer kad se vraćam s tečaja kineskog u mom kvartu tako je tamno da opasnost vreba sa svake strane. Često u novinama čitam «mladić silovao djevojku na nasipu», a ja često hodam baš nasipom. Katkada se pitam rodi li se čovjek tako poremećen, ili se u njegovoj glavi nešto poremeti radi promjena u stratosferi, radi nemogućnosti da se socijalno dokaže u svojoj punini, radi…
Ušla sam u tramvaj i stajala pored srednjih vrata, držeći se za naslon stolca na kojem je sjedila tamnokosa djevojka. Na sljedećoj stanici ušao je ljepuškasti mladić i pitao «imate dvije kune, za hranu», ja se još nisam snašla, nisam još rekla ni da ni ne, mladić se sagnuo i nježno poljubio mene, a ne mladu tamnokosu djevojku, u golu podlakticu bulazneći kako mu je spavaćica ispala iz hlača i kako takvih spavaćica ima u izobilju na tržnici. Ništa mu nije ispalo iz hlača i bio je simpatičan i drag, razgovorljiv sam sa sobom i s ostalim putnicima, ali gdje je garancija da će se takvi dobrohotni luđaci šetati nasipom dok se ja budem vraćala kući. Jer neki uopće ne pitaju za godine, ne gledaju kako koja izgleda, ovaj svijet je zaista otišao k vragu. Moja je mama dvije godine mlađa od tate i dvadeset centimetra niža od njega. Moja je susjeda šest godina starija i čak trideset i dva centimetra viša od svog muža. Sve je više takvih čudnih kombinacija pa onda nije ni čudo da na nasipu luđaci zaskaču i stare i mlade, kriteriji su im ispod svih kriterija, kako bi to rekla moja prijateljica koju je jedan zamalo zaskočio dok je dolazila k meni, ali nepoznat je razlog zašto se predomislio.
U grupi na tečaju nas je samo osmero. Nije razlog novac, težak je to jezik. Naš čovjek daje novac uvijek kad zna da će dobro uložiti, a posebno ako se ne treba kasnije puno truditi. S kineskim je stvar drugačija. To je nešto neopisivo i neizrecivo. Ne znaš napisat što želiš iako su mnogi od nas i visoke škole završili, a ne znaš ni izreći što bi htio. Naša je nastavnica prava Kineskinja. Kad ne bi imala ruke kojim nam objašnjava pojmove nitko je ne bi ništa razumio. Niskog je rasta poput svih izvornih Kineza, stalno je nasmiješena, kao da ima neki grč u licu koji ne prolazi čak ni onda kada je boli glava. Simpatična je, ali to nije dostatno za razumijevanje. Već neko vrijeme nas osmero dolazi na tečaj, ali nismo odmakli daleko od početka. Čini se da jedino ja berem brigu, ostali se dobro zabavljaju, šestero je muškaraca pa nije ni čudo. U mome kvartu odnedavno stanuju i rade Kinezi.
Kući sam se vraćala uobičajenim putem. Izbjegavam grmlje i visoku travu. Spray za samoobranu držim u džepu hlača stišćući ga vlažnim prstima nemirne šake.
Dolazim do kuće neokaljane časti, ali nailazim na gomilu ljudi kako stoji ispred stupa javne rasvjete i gleda u uličnu svjetiljku. Glavom mi prolaze prilično crne i lude misli, netko se ili objesio, ili ga je neki drugi vrag odnio. Približavam se ne odveć lakim korakom i imam što za vidjeti. Kao žrtva potjere trbušastih Kineza moja je mačka završila na vrhu stupa. I sada ne može sići. Kinezi su se razbježali jer ih je ugledao muž moje visoke susjede. Samo su ostavili košaru u koju su htjeli strpati mačku, da im ne smeta pri bijegu. Ona je stajala na vrhu i molećivo i jadno mijaukala. Morali smo pozvati vatrogasce. Obavijestiti policiju koja je naredila iskapčanje struje. Moja je ulica ostala u mraku. Ja sam i dalje stiskala spray za samoobranu u džepu. Nikad ne znate kakav luđak može biti pored vas. Došli su vatrogasci i podigli ljestve. Proizveli su buku od koje bi se i gluhi stresli. Tako se od straha i moja mačka sama sjurila niz banderu. Nestala je u dubokoj travi. Vatrogasci su se vratili neobavljena posla.
Kažem vam, onaj iz tramvaja koji me poljubio u golu podlakticu, još je mila majka prema tome kakvih sve ima.
A jeste li znali da Kinezi jedu mačke?

Snovi, pusti snovi…Crne čipkaste gaćice i svilena potkošulja. Naramenica lagano klizi niz rame. Njegova sigurna ruka se lagano ali s čvrsto definiranom namjerom zavlači ispod prozračne tkanine. Romantična uvertira i buran nastavak. Tako je poželjela u snu, ali kako li će biti na javi…? Nazvala ga je da mu ispriča san, a njegov je odgovor bio «neka san što prije postane java».
Kad ona ne bi bila takva kakva zapravo jest, kad on ne bi bio upravo onakav kakvim su ga geni i okruženje stvorili, nada bi ubrzo prerasla u stvarnost, čipkasti dezen njenih gaćica rasplinuo bi se pod njegovim rukama, svila s njenih grudi spuznula bi poput akvarijske ribice, a njegovo «neka san što prije postane java» navalilo bi na nju odlučnošću pastuha i ne bi prestajalo dok, kako bajke kažu, ih život ne rastavi.
Okupala je tijelo najmirišljavijim sapunom, uredila kosu umješnošću jednog od najslavnijih frizera, obukla suknju koju je nosila još u studentskim danima (tako se osjećala dvadesetak godina mlađom, što nije beznačajno), nanijela malo make up-a, upravo toliko koliko i priliči njenoj profinjenoj ženskoj dobi, obula nove cipele i uputila se u stan svog dragana.
U želji da san što prije postane java on se pobrinuo da odmah nakon jutarnje kave na tržnici pribavi namirnice za romantičnu večeru u dvoje. Kupio je hrgu netom zaklane svinjetine, i od svake kumice ponešto. Stavio je pregaču i dao se na posao. Dok je svinjetina stajala u pacu od soli i češnjaka, kuhao je leću s algom kako bi bila probavljivija, jer nezgodno bi bilo za vrijeme najintimnijih trenutaka ispuštati vjetrove. Plinovito stanje moglo bi prouzročiti jedino bijeg jednog od njih dvoje. Postavio je stol, dodao cvijeće i svijeće. Romantično do neba.
Ona je otišla u voćarnu i kupila poriluk. Odnijela ga je u cvjećarnu i zamolila da ga aranžiraju. Uskoro je to bila prekrasna povrtno jesenja kombinacija kao stvorena za romantičnog kuhara. Pozvonila je u pravi čas, večera je bila sprema i trebalo je samo sjesti za stol. Ma, kao u priči. Aranžman s porilukom tutnuli su u vazu.
Na jednom kraju stola ona, na drugom on. Kao kralj i kraljica. Ili, kao princ i princeza. Da, to zvuči romantičnije. Kao princ i princeza. Jedino nije bilo posluge pa je i tu ulogu preuzeo on. Ugodno ćaskanje uz hranu i vino, laganu glazbu koja je godila uhu, a pred kraj večere i prizivala u spavaću sobu. Pili su bijelo vino. Njoj ne treba puno, uskoro ju je preuzelo veselje iz boce pa je pričala brže od pokvarenog sata koji ide naprijed. On je pozorno slušao, što je drugo i mogao, nije bilo puno prilike da dođe do riječi. Nakon večere desert. Kolač od kestena. Dakako uz desertno, istarsko «Ljubavno vino». Boca se sve brže praznila. On je govorio «tako, tako treba, sve treba pojesti, dva sata sam proveo u kuhinji, neće sad to valjda ostati. A koliko suđe!, ne znam koliko bih to baš volio često ponavljati». Vidjevši koliko je sati, ispričao se i nestao na trenutak. Njoj je kroz vinsku maglicu u glavi proletjelo da je skoknuo do prvog kioska koji je još bio otvoren po prezervative, to je nekako bilo najvjerojatnije, iako bi ona puno radije da je skoknuo po neki poklon za nju, u obližnju zlatarnicu ili parfumeriju. No, on je skoknuo samo do obližnjeg kafića i konobara žicao samo jednu cigaretu. Samo jednu. Vratio se svojoj dragoj, zapalio, otpuhnuo dim, ispustio gotovo nečujni, ali blaženi uzdah i više mu ni brdo neopranog suđa nije izgledalo monstruozno.
Ona je brbljala i dalje, glazba je svirala i dalje, tko zna koliko puta se vrtila ista pjesma. On je otpuhivao dimiće i gledao ju je kroz maglicu, a kako je i on popio tako ju je nekako i čuo, što je uvelike olakšavalo stvar, jer njen glas bio je prilično piskutav i uhu nemio. Ugasivši nažicanu cigaretu (jer on ne puši već godinama), popivši zadnji gutljaj ljubavnog vina, princ se uputio prema krevetu gdje je poput graška iz bajke dočekao svoju princezu.
U sobi kamin, plinski, ali pucketanje vatrice dočaravao je stari vinil. Vrlo romantično u ovo doba CDova. Pucketanja je bilo u izobilju. Ne samo da se zamisli vatrica u kaminu nego i da se čovjek zabrine za vlastiti sluh. Ona je nešto prtljala oko njegovih hlača, mučila se oko remena kako bi otpustila kopču, toliko je to radila šeprtljavo kao da joj je to prvi puta u životu. On se snašao daleko bolje. Njena stara suknja začas se našla na podu, majica je odletjela na sobnu biljku, ali jao!, malo iznenađenje. San se pretvarao u javu uz malu promjenu detalja. Crne čipkaste gaćice zapravo su bile isprane, dobro iskuhane, bijele gaćice pocufanih rubova sa stršećim gumicama na sve strane. Svilena potkošulja koja klizi niz rame nije nikamo klizila jer niti je bila svilena niti je imala naramenice. Bila je to jedna solidna mtč potkošulja kratkih rukavića, ta temperature su dosta niske. Blagosiganjemu, čvrsto je zažmirio na oba oka, pokušao u mašti prizvati dodir svile, lagano je pjevušio uz pucketanje vinila i činilo se da stvar kreće. Kako se njoj od vina petljao jezik nije bilo teško nekoliko puta njime palucnuti pokraj njegovog uha, zasliniti dio vrata, jer sline su curile same od sebe, kao pri pomisli na limun.
Dodirivala mu je male, čvrste muške bradavice koje su stršale iz čuperaka okolnih dlačica. Njegov itineraire su bile sve erogene zone, kao da ih čita s papirića, niti jednu nije zaobišao. Glazba se petljala između njihovih tijela. Prigušeno svijetlo podne lampe stvaralo je romantične sjene. Na noćnom ormariću veliki broj raznolikih higijenskih gumica najrazličitijih boja, mirisa i okusa. Nasumce je odabrala jednu. Ili još preciznije, točno s mjesta do kojeg je dosezala njena majušna ručica. Navukavši kombinezon na glavatog ljubičastog čovječuljka bez očiju usmjerila ga je u svoju utrobu, čvrsto ga uhvatila za muževnu stražnjicu i ritmički više-manje ujednačeni pokreti su počeli. S malim intervalima za odmor, za uzimanje zraka, za promjenu položaja, za promjenu ritma, za brisanje slina i brzinski odlazak u kuhinju po gutljaj vode akcija je postajala sve žustrija, atmosfera sve užarenija, kad li odjednom prasss! Pravi pravcati prasss, prasss u crnu rupu. Rasprsnuo se prezervativ, a mliječno bijela staza našla je mjesto u vrelini njene utrobe. Glazba je i dalje svirala, svijetlo je i dalje bacalo sjenu na otežala i olabavljena tijela. Zbrkane misli, teške kao i pokreti.
Pokušala je ona to riješiti odmah drugo jutro. Prisjetila se da duboko ispod posteljine čuva knjižicu o kontracepciji. Tamo je pronašla spasonosno rješenje. Postkoitalna kontracepcija hormonalnim pilulama. Uslijedilo je telefoniranje po privatnim ljekarnama, možda uspije nabaviti pilulice bez recepta. Kako da ne! Samo prijekori i savjeti. Kakvi se upućuju adolescenticama. «Pa ne možete biti tako neodgovorni prema sebi, morate koristiti neki preparat, nije to kao vodu popiti». Ne, svakako nije kao vodu popiti, mislila si je. Što joj je drugo preostalo nego se ipak ukazati kod svog ginekologa. «Dobar dan gospodine doktore, trebala bih hitnu pomoć za dan poslije» Nije išlo baš jednostavno. «Kako mislite hitnu pomoć za dan poslije?» liječnik se činio malo odsutan. Morala mu je objasniti da se dogodila nezgoda, nezgoda na radu, ali on je želio detalje, detalje, kao da o položaju tijela prilikom kopulacije ovisi koje će joj spasonosne pilule dati. Je li bila gore ili dolje, naglavačke ili naopačke, je li «radna odjeća» bila lubrificirana ili prašinasta. Je li ona bila opuštena ili u grču. Je li on navaljivao silovitim pokušajima ili je stvar sklizila lagano kao lojem podmazana, kao da je zaposlenik tvornice koja proizvodi kondome sa zadatkom da anketira tržište u cilju poboljšanja kvalitete. I na kraju prije pisanja recepta, nježno, gotovo očinsko pitanje «pa što ste tako ozbiljni?» kao da se upravo našla u gledalištu satiričkog kazališta radi dobre zabave. Shvativši da pred sobom ima naočitog primitivca duboko je udahnula i lagano izdahnula svoj nemir njemu ravno u nos. Pristojno se zahvalila, ljubazno pozdravila i otišla u svoj nespokoj. Postupila je prema liječničkoj uputi, no stvari se nisu odvijale kao po žnorici.
Ona nije dobila funkcionalno ili nefunkcionalno krvarenje, on je zapitkivao što se događa, ona nije imala odgovor, on je i dalje imao pitanje, ali ono je uvijek bilo isto. Ona nije imala odgovor još neko vrijeme dok nije postalo sasvim izvjesno da se malo biće začahurilo i počelo razvijati u njenoj nutrini. Tu se san počeo pretvarati u javu. Ubrzo su joj gaćice postale pretijesne, grudi su joj nabubrile poput kvasca u zašećerenom mlijeku, pogled joj je postao nekako vodenast, možda zbog porasta tekućine u tijelu. Postala je čangrizava, zajedljiva, poždrljiva, pomamna unatoč blaženom stanju, hormoni su joj skroznaskroz poludjeli. On je bio preneražen spoznajom da punoglavac svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje, onako sasvim socijalistički. I sve više poprima ljudski lik. Pa su jednako tako socijalistički skoknuli do obližnjeg matičara i registrirali se kao supružnici.
Buja, buja, ne možeš ga zaustaviti, kad je već sad takav, kakav li će biti kad se izbori za svoje mjesto na ovome svijetu? Što li će tražiti od njih kao svojih roditelja? Do kuda će dosezati njegova sjećanja, hoće li imati traume iz prenatalne faze, tikove zbog toga što je začet praskom, hoće li mucati jer se u trenutku začeća majci pleo jezik od previše vina, hoće li imati problema s potencijom jer je majka popila pilulu za «dan poslije», ili će se možda iz istog razloga imati dvostruki nos? Hoće li jednostavno biti pušač, loser, jer mu je otac prije samog čina sjedinjenja s o voljenom trknuo u kafić po cigaretu? Bezbrojna pitanja od kojih su neka svoj odgovor našla već po rođenju djeteta. Kao što je začeto bilo uz prasak tako se i rodilo nakon praska. Nakon praska vodenjaka. U sam prasak zore. I bilo je vodenjak što dovoljno govori o njegovom karakteru. Potpuno nepredvidljivom. Čim su prerezali pupkovinu, urlik je preplavio prostoriju, čak i malo izvan nje. Dijete je bilo jednoglavo i jednonoso, bistrih očiju i crne bujne kose na oca. Otac je bio sretan i ponesen prvim djetetovim krikom oblokao se u obližnjem kafiću časteći konobare što pićem što cigaretama. Majka se ubrzo vratila u svoju suknju iz studentskih dana koja joj je pomagla da se osjeća mlađom. Iako naizgled sasvim obično, dijete je napredovalo neslućenom brzinom. Raslo je majci i ocu naočigled. Njegova omiljena igračka su bili baloni koje je voljelo bušiti oštrim zubićima, a najdraže jelo varivo od poriluka. Iako još nije imalo niti godinu dana već je krenulo u školu, željelo je roditeljima prištedjeti vrijeme koje neupitno teče. Pametno je dijete učilo od svakog koga je susrelo i uskoro u njegovoj glavi više nije bilo mjesta za nove spoznaje. Oh, kako su roditelji rado prihvatili stvari onakvima kakve jesu! To im je otvorilo put do harmonije koja ih je dovela u najbolju situaciju za njih same, a bome i za sve oko njih. Jednog dana dok je obitelj bila okupljena oko stola i blagovala, dijete koje je bilo uznemirujuće pametno iznijelo je prijedlog koje se svima dopao. Majka je navukla nepostojeće čipkasto rublje, otac je zapalio cigaretu, dijete se toliko napinjalo da s popraćeno velikim praskom rasprsnulo i svi su zajedno nestali u velikom oblaku dima koje je otac ispuhnuo.
Uskoro je zazvonila budilica, Mara je protljala krmeljave oči i ustala iz kreveta.

Silva je u moj stan ušla kroz nekoliko krigli pive. Da nije bilo te poticajne tekućine ne bi ona ušla niti kroz velika vrata, a bome ni na sporedna.
Iako svibanjski, dan je bio hladan kao da je veljača, kiša je padala na mahove, a ulice su bile pune lokvi. Oblačno i sivo, kao i većina fasada u ovome gradu. Pratio sam prijatelja koji je brzim vlakom odlazio u svoj kraj, a ovaj tmuran dan je odabrao za poslovni sastanak u metropoli. Kako to obično biva, sastanak traje dok ne završi poslovni ručak, a onda kuda koji mili moji. Budući da sam ja poslovnjak s dušom, što u današnje vrijeme nije jednostavno naći, rado sam prijatelju, a ujedno i poslovnom partneru pravio društvo do polaska njegovog vlaka.
Nakon ručka protegnuli smo noge po mokrim ulicama velegrada, a onda natjerani hladnoćom i punim mjehurom potražili toplinu i olakšanje u kafiću nadomak Glavnog željezničkog kolodvora. Otvorivši vrata zapuhnula nas je gostoljubiva, zadimljena atmosfera. Nekoliko žena nezanimljivog izgleda sjedilo je u polupraznom prostoru sa stolovima. Muškarci natiskani oko šanka nisu skidali pogled s pipničarke. Čak i oni naizgled nezainteresirani nisu sjeli za prazan stol, radije su cupkali u napućenom dijelu.
Silva je bila djevojka s naslovnice. Djevojka iz šoferske kabine profesionalnog kamiondžije. Djevojka s duplerice. Djevojka iz rubrike osobni kontakti Plavog oglasnika. Ponude pod broj. Crna mamba bujnih grudi. Big bubless. Sedmica. Bomba. Njen nježan ugriz ukroćuje strast na nezaboravan način. Čita tvoje skrivene želje. Silva je bila pipničarka u kafiću koji nikada nije bio prazan.
Prijatelj i ja sjeli smo za prazan stol u gotovo opustjelom dijelu kafića. Iz džuboksa je dopirala treštava glazba, koliko se sad sjećam bili su to Clashovci, ali odmah iza njih netko od pucupkujućih je stavio Mišu Kovača. No, nama to i nije bilo važno. Ispraznivši mjehure u zahodu koji je imao tabelu za potpise vezane uz održavanje čistoće te prostorije, ali je unatoč tome zaudarao po ustajaloj mokraći, vratili smo se za naš stol. Pričekali smo neko kraće vrijeme dok je pipničarka našla vremena da nas posluži. Bila je sama, kolega je bio na bolovanju, operirao je vene na nozi. Naručili smo dvije velike točene i zajedno s ostalim muškarcima, iako iz veće udaljenosti, promatrali Silvine podrhtavajuće grudi. Ne, nije se predstavila, čuli smo kako joj se obraćaju imenom. Činilo se kao da je prisna sa svima. Uostalom, sve je to dobrodošlo u zanimanju poput njenog.
Zapalili smo svaki po cigaru. Promatrali smo Silvu. Slušali smo zvuke s džuboksa. Zapalili smo još po jednu. Naručili smo još po jednu veliku. Pretresali smo po današnjem poslovnom sastanku. Jer nismo imali što drugo za pričati. Ostali smo bez cigara. Naručili smo još po jedno veliko i cigare. Za svakoga po kutiju. Otišli smo u zahod. Tako je proteklo nekoliko sati. Do Antinog vlaka.

Otpratio sam Antu do perona. Onda sam se vratio u kafić kraj kolodvora jer mi je mjehur ponovo bio pun. Bilo mi je neugodno mokriti uz drvo. Kao pas. Stol za kojim smo sjedili bio je slobodan. Sjeo sam. Uljuljkala me toplina i maligani u meni. Oko šanka je i dalje bila gužva. Silva me primijetila. Koketno je upitala «još jedna točena?», klimnuo sam potvrdno. Pa zatim još jedna. Možda još poneka.
Oko šanka se raščistilo, nisam ni primijetio kada. Silva je otvorila vrata kako bi ušlo malo zraka. Ili kako bi dim izašao van. Ne znam. Noge su mi bile teške. Kao i mjehur. Krenuo sam prema toaletu i spotaknuo se. Održao sam ravnotežu. Kad sam se vratio Silva je sjela za moj stol. Bio sam posljednji gost te večeri. Nalaktila se na stol, lijevom rukom pridržala vlastiti obraz , okrugle grudi položila na karirani stolnjak. Nisam znao što bih točno trebao reći, i bih li uopće trebao. Zato sam samo pitao «kako si?». Rekla je «dobro, a ti izgledaš nekako umorno i pokislo, kao da bi ti trebalo malo odmora i topline». Nasmiješila se svojim tamnim, jako našminkanim očima i dugim crvenim noktom lijevog kažiprsta prešla preko moje prosjede brade. Zbunio sam se poput školarca. Ali nisam htio pokazati, ja sam poslovnjak na povratku sa sastanka! Ili nije opazila, ili se pravila da nije, samo se nagnula glavom prema meni, oslanjajući se na grudi koje su pri njenim kretnjama izvirivale kroz dekolte. Osjetio sam njen dah. Da sam bio trijezan ne bih si dopustio ovako bliski susret. Bila je ogromna. Bio sam pripit. Možda i malo više. Nisam mogao uzmaknuti, ja sam muškarac. Pijani muškarac. «Sviđaju mi se muškarci poput tebe», rekla je» Uzbuđuju me», nastavila je..Hladan zrak me oplitao po nazeblim i mokrim nogama. Malo više mi je bilo toplo.
Silva se požalila da joj je otišao zadnji autobus. Svakodnevno putuje. Ponudio sam se da ću je odvesti doma. Uzela je torbicu koja je stajala iza šanka i izvadila papirnate maramice. Još je neko vrijeme čeprkala po torbici, a onda je izjavila «ne mogu naći ključeve». Rekao sam da prespava kod mene. Grudi je dokotrljala do mojih ruku i blago se osmjehnula. Toplina mi se razlila po šakama. Preplavio me val sreće. Silva je napravila neki brzinski obračun, zaključala kafić i bili smo u vlažnoj zagrebačkoj noći. Zapljusnut svježinom noći upitao sam se što mi je bilo maločas. Nema uzmaka, ja sam muškarac. Silva je ušla u moj auto. Uključio sam radio jer nisam znao što bih rekao. Ona je pričala neku svoju priču, ja sam samo gledao cestu. Ali njene grudi su bile i u retrovizoru i odražavale se u prednjem staklu auta. Osjećao sam kao dišu kraj mene. Doveo sam je u moj stan. Rekla je da ne voli spavati sama. Boji se noći i nepoznatog prostora. Mene nitko nije pitao bojim li se ja. Krenula je prema kupaonici, ali zaustavila se na pola puta. Tek sada pitam se zašto. Očima je prelazila po stanu. Rekla je da imam iste zavjese kao i njena mama. Silva nije stala u moju pidžamu, bila je prevelika. Svukla se i legla u donjem rublju. Ja sam obukao pidžamu. Poželio sam joj laku noć i okrenuo se na stranu. Okrenuo sam joj leđa. Pripila se uz mene. Da ne bude sama, kako je rekla. Osjetio sam njen trbuh, njena koljena, njeno sve. Njena crna kosa poput hobotnice se uhvatila za moj jastuk, gurnula je jednu nogu ispod mene i njena su me bedra stegnula da se nisam usudio ni pomaknuti. Sve se dogodilo u trenutku. Pitao sam «Silva, zar nisi pospana nakon napornog radnog dana?» Nije odgovorila. Prebacila se preko mene i okrenula me na leđa. Opirao sam se, ali ona to vjerojatno nije ni primijetila. Bila je ogromna. Morao sam nešto učiniti, ja sam muškarac. Sjedila je na mojoj zdjelici i lagano se njihala. Njene duge vlasi škakljale su me po licu. Okretao sam glavu na jednu pa na drugu stranu. Držala me za ramena. Crveni nokti usjekli su se u materijal pidžame. Tiho je stenjala. Morao sam nešto učiniti. Dotaknuo sam joj tople, meke grudi. Bilo je ugodno i uzbuđujuće. Više me nije bilo strah. Pridigao sam se koliko je to bilo moguće jer me i dalje držala za ramena i gurnuo lice između dvije lelujave lopte. Rukama sam je obujmio oko bokova i pritisnu na sebe. Tada je počela vikati «ne, ne, ne» i odgurnula se od mojih ramena. Bilo je prekasno. Preplavilo me nešto toplo, njeno.
Plakala je. Rekla je «Tako mi je neugodno, tako neugodno…uvijek se to dogodi kad dođem u nepoznatu kuću…» Dodao sam joj torbicu. Izvadila je maramice i obrisala suze. Ja sam ustao i promijenio pidžamu. Noć sam prespavao na podu. Držeći moju bojažljivu neznanku za ruku.