CHABLIS

S velikim veseljem javljam da sam dane rada od kuće i smanjenih izlazaka zbog korone iskoristila za pisanje. Istina, manje sam se kretala pa je to doprinijelo višku kilograma, ali zato je tu veliko zadovoljstvo stvaranja. Osim što sam pisala i završila roman za djecu i mlade, a iskreno i za odrasle odnosno sve mačkoljupce (ili još bolje za sve koji vole kućne ljubimce) koji je upravo objavljen, izrađivala sam lutke, vezla, crtala, slikala i čitala. Znate kako se kaže, svako zlo za neko dobro. Naravno, bilo bi bolje da tog zla nema, ali ja sam iz toga nastojala izvući što je više moguće pozitivnoga. Udruga Panda Manda sudjelovala je i na Projektu Ilica: Q'ART s radionicom za djecu gdje su izrađivali kućice od kartona ili pak popravljali već donesene makete kuća stradalih u potresu. I bilo je jako puno djece i roditelja tako da sam za neko vrijeme napunila baterije s obzirom da u zatvorenom zasad ne održavam radionice.
Što se tiče moje nove knjigice, naslov joj je „Hrabri Tango“ i pisana je iz pozicije mačka Tanga koji je, vidi vraga, jedan od mojih kućnih ljubimaca. On je vrlo plah i boji se vlastite sjene i vlastitog mijauka. Živi u obitelji koja ima još dvije mačke koje su mu sušta suprotnost. Često upada u nevolje iz kojih ga izvlači obitelj u kojoj živi , a ponekad i same mačke. Tango je osjetljiv i blag, ali vrlo znatiželjan poput svih mačaka. Njegova lovina nisu miševi nego latice magnolije. Tango nam pripovijeda svoju priču onako kako je on doživljava, a ne kako ga drugi vide. Kao što i djeca imaju svoju viziju sebe dok roditelji često imaju drugačiju viziju i drugačija očekivanja. Pokušala sam čitatelja na humorističan način uvesti u svijet povučenih, tihih, mirnih, ali onih koji u sebi kriju nevjerojatnu energiju koja će se pokazati u trenutku kad je to potrebno. Svako dijete baš poput mačka Tanga živi u svom svijetu koji mnogi ne razumiju, ali uz Tangove dogodovštine i njegova razmišljanja lakše će prihvatiti sebe, druge pa i mijenjati se koliko je to neophodno. Sigurna sam da će Tangovi čitatelji biti dirnuti do suza, što od smijeha što od drugih emocija. Ako želite knjigu s potpisom, Tango će vam rado napisati posvetu. Hrabrog Tanga možete naći u knjižarama, ali ako želite uštedjeti i pomoći radu Udruge koje je i izdavač knjige dovoljno je da mi se javite na info@pandamanda.hr i pošaljete adresu, a ja ću vam dati ostale podatke za uplatu na račun udruge. Cijena knjige u knjižarama je 79 kuna, a za blogere je 69. Ako dođete do Tanga ne trebate ni poštarinu platiti, a ako niste u blizini poštarina je 20kn. Lijep dar, zar ne? Ima 144 stranice, nekoliko ilustracija poznatog mladog autora Tomislava Šilipetra i tvrdi uvez koji će je očuvati od učestalog listanja i čitanja, jer sigurna sam da će je i susjedi htjeti posuditi od vas.
Što se tiče slikovnica, neeee, nisam posustala! Iza mene ih je šest (Čajana na Mjesecu, Uzbuna u Bambusgaju i Povratak na Zemlju – slikovnice koje su ekološke tematike ali duhovite i s dobrom zavrzlamom i kod nakladnika ih možete dobiti upola jeftinije nego u knjižari, ima još nešto primjeraka, a posebno su dobre za čitače početnike jer su pisane velikim tiskanim slovima, zatim takozvane „ljetne“ slikovnice „Ribice, morske prijateljice“ i“Krokodil na plaži“ i nagrađena slikovnica „Kakav sam – takav sam“ koja je za upišat se od smijeha, ali je nema u knjižarama, rasprodana je, imam vlastitih 10 komada pa ako je netko zainteresiran neka se javi), a nova se sprema za zimu, tekst je gotov, ilustracije su u izradi. Bit će to „Bero, pjegavi zec“. O njoj ću pisati kad dođe vrijeme.
Ne znam hoću li na more. Novca baš nemam pa se tješim da možda zbog korone i nije pametno da idem. A vi, kako ćete provesti godišnji odmor?

Oznake: roman, slikovnice, Ljetovanje.., planovi

(Malo reprize, jedna stara iz 2015. Za one koji nisu čitali, i za one koji su zaboravili.)



Idem, ne idem, idem, ne idem, idem, ne idem... brojala sam poput tinejdžerice dok otkida latice tratinčice i govori voli, ne voli, voli, ne voli, voli…
Voli, ne voli, sad je to svejedno.
Voli, znam, ali svejedno je, mislim da ipak idem.
Maja je odrasla, možda najbolje da se maknem. Maja je moja kćerka. Jedinica. Odrastale smo same. Obično se za djecu kaže da odrastaju ovako ili onako, no Maja i ja odrastale smo zajedno. Rodila sam je kad mi je bilo nepunih sedamnaest. Na nekoj gimnazijskoj zabavi, u prijateljičinom stanu, dok su joj roditelji bili na skijanju, brojala sam latice tratinčice, voli, ne-voli, voli. Voli, pomislila sam. I prevarila se. A Maja je ostala u mom trbuhu. „Plod utrobe tvoje..“dolazile su mi riječi iz molitve Mariji kad me majka savjetovala da pobacim. Držala sam dlan na ravnom bijelom trbuhu i pokušala osjetiti njenu toplinu. I predati joj svoju. Pokušala sam svojim nježnim dlanom osjetiti njenu veličinu koja je bila neopipljiva.
Majčine riječi odzvanjale su grubo u mom uhu, puno grublje nego što ih je ona izgovorila. Mrzila sam je u tom trenu. Pomislila sam da sam bila začeta u nekom drugom trenutku nego što zaista jesam da bi moje postojanje zapravo bilo prostranstvo ništavila. I zahvalila stvoritelju što postojim, s tim sićušnim bićem u sebi.
Moj djevojački krevet podnio je mnoga moja vrpoljenja u snu, grljenja medvjedića iz ranog djetinjstva ne bi li igračka razumjela moje nemire i utješila me. Plahte su često djelovale sivo od nabora koje su u snu načinile moje noge i moje ruke. Majka mi je željela dobro, ali svojim prijedlogom i ne htijući odgurnula me od sebe.
Otac se držao po strani, dugo vremena nije ništa govorio. Dok smo obirali mladu višnju u našem voćnjaku stao je pored mene i prebacio mi ruku preko ramena, kao starom prijatelju. Rekao je da sam dobro odlučila i da je sretan zbog toga. Konačno sam imala nekoga živog s kim sam mogla podijeliti svoju radost. Višanja nije bilo dovoljno za savijaču, ali moje me veselje natjeralo da ipak napravim neki kolač. Kao da i sad osjećam tek mlakog kolača koji mi se topio u ustima.
Majka je otišla u moju gimnaziju i objasnila razrednici novu situaciju. Hvala joj, jer meni je bilo teško nerazumnim odraslim ljudima objašnjavati moj nepromišljeni čin zbog kojeg se ni jednom nisam pokajala. Ne, nisam prekinula školovanje, stereotipi su me i tada užasavali. Onako kako život donosi radosti i tuge tako sam ih oduvijek primala.
Ako mislite da nije bilo nikakvih previranja, da sam točno znala što hoću, a što neću, da sam bila zrela, izgrađena ličnost, niste u pravu. Bila sam nježna i krhka poput svake sedamnaestogodišnjakinje, ipak, iako mnoge stvari nisam znala, mnoge sam osjećala. Tako sam osjetila i da Maja mora putovati sa mnom. Kamo god i kako god.
Recimo da je Maja imala sreću jer se počela školovati kao vrlo malena. Neka djeca u toj dobi startaju od fakulteta, a moja je Maja krenula od trećeg razreda gimnazije. Kad se znalo omaknuti kakvo markiranje u njenoj školi uvijek mi je nudila ispriku da je tu lekciju slušala još u mom trbuhu.
Neki su me profesori gledali s nevjericom, vrteći svojim pametnim glavama, a iz očiju im je vrištalo nerazumijevanje. Neki su se pravili da ne znaju i oni su mi bili draži. Samo me profesorica fizike, naoko stroga i odmjerena žena, pitala kako se osjećam, mogu li spavati, kakav mi je apetit i stignem li sve naučiti za školu. Jednom me pod odmorom svojom koščatom uhvatila za moju mekanu ruku i rekla „ja ih imam troje, vjeruj mi, to je najljepše što ti se moglo desiti“.
A meni se desila samo Maja.
Maja se rodila baš početkom nove školske godine, tako da smo obje propustile prvih mjesec i pol dana školovanja u završnom razredu. Nakon toga bih ja odlazila u svoj razred, a Maja je s mojim ocem i mojom majkom ostajala kod kuće. Nadoknadit će ona to kad navrši sedmu. Majci više nije bilo krivo, a otac se veselio svakom njenom smiješku kao daru s neba.
Nekako sam svladavala gradivo, petica nije bilo previše, ali nije ih bilo ni prije Maje, tako da velike promjene zapravo i nije bilo. Sad su se i profesori malo opustili, raznježili, otoplili su poput proljetnog dana. Znali su me pitati kako napreduje beba, kad ću je dovesti da je vide i slično. Prvi puta sam je dovela na podjelu svjedodžbi, ali tada je već bila devetomjesečno djetešce koje je pružalo ručice prema svakoj osobi koja bi joj ponudila smiješak.
Nešto sam manje izlazila. Ipak još se znao zalomiti pokoji tulum. Samo…nisam više otkidala latice tratinčica. Ne zato što mi se nitko nije sviđao, moje zadnje ljuljanje u prijateljičinom krevetu poljuljalo je moje samopouzdanje. Osjećala sam da svaka tratinčica treba završiti laticom „ne voli“, a to ne bih mogla podnijeti.
Moja se majka nekoliko puta vraćala na razgovor o toj temi, uz čuđenja i prijekore kako to da nisam koristila nikakvu kontracepciju, kad smo mi obitelj u kojoj nema tabu tema, ali kako da ja tako odmjerenoj i savršenoj ženi kažem da u žaru želje za nježnošću i ljubavi niti sekunde nisam pomislila na kontracepciju. Da mi se nije dogodilo možda niti ja nikada ne bih povjerovala da je to moguće. Bespuće romantike u kojoj nema mjesta praktičnim stvarima.
O Majinom ocu sam razmišljala, možda i predugo. Kao što sam ja željela njega, tako je i on mene, ali njegova se želja ostvarila u nekoliko nezgrapnih, ljubavničkih pokreta i potom izgorjela. Bili smo istih godina, samo on, kao iz nekog socijalnog romana, iz nesređene obitelji. Otac pijanac, majka vrtlarska radnica. Zbog toga sam čvrsto odlučila da ni njemu, ni prijateljima ni roditeljima neću reći tko je Majin otac. Njemu sam rekla, ali puno godina kasnije. I upoznala ga s Majom. Ne zbog njega, jer kako je te noći ušao i izašao u mene i iz mene, tako sam ja u trenutku nestala iz njegovog života. Navlačim na sebe jadnike, protuhe, socijalu. Ipak se nisam odlučila za studij socijalnog rada već za defektologiju. Možda i ima nekih sličnosti. Rekla sam mu zbog Maje. Ona ima pravo znati.
Upisala sam defektologiju. Upoznala sam Frana. On je studirao strojarstvo. Izlazili smo zajedno i učili zajedno. Imali zajedničke prijatelje. No, Fran nije dugo trajao, okliznuo se na jednom zadatku koji sam mu zadala i završio u krevetu moje prijateljice. Gdje je danas - ne znam.
Maja je sjedila uz mene dok sam spremala ispite, šarajući drvenim bojicama po bijelim papirima i zidu kraj njenog krevetića. Vodila sam je u parkove i dječja kazališta. Ništa mi nije bilo teško uz zvonki smijeh moje radosne djevojčice. Ona je mene vodila na rođendane svojih prijatelja. Dok su mali slavljenici carevali dječjim carstvom igračaka ja sam s ostalim roditeljima sjedila za stolom i pretresala uobičajene teme. Bila sam najmlađa mama. Mnogi su mislili da smo sestre.
Roditelji su mi pomagali financijski, ali koristila sam svaku priliku da nekim instrukcijama zaradim kako bismo svi ugodnije živjeli. Možda izgleda snobovski, ali za završetak studija roditelji su Maji i meni kupili stan. Maja je imala svoju sobu.
Zaposlila sam se. Mislila sam da ću od molbi na razne natječaje napraviti sabrana djela, ali posrećilo se, ipak, vrlo brzo. Maja je krenula u školu i prilično se osamostalila. To nije bilo loše jer novi kolega s posla sve češće me pozivao na kavu. Ja sam se odazivala, sve do jednog dana kad sam imala posla preko glave i tada sam mu rekla da sam se sigurno otrovala kofeinom i da nikako ne mogu popiti ni gutljaj kave. Odgovorio mi je da se to samo tako kaže „idemo na kavu“, a da to zapravo znači „sviđaš mi se“ i da će pričekati da se izliječim od trovanja kavom.
Propustila sam puno mladenačkih uzbuđenja, previše sam se uplašila avantura one noći na srednjoškolskom tulumu. Tek sad sam nekako ustreptala. Proteklih godina nisam osjećala nikakve hormonalne smetnje, sve se činilo u redu, no tek kad je započelo to „trovanje kofeinom“ shvatila sam da moj hormonalni razvoj na nekih način itekako kasni u odnosu na moje vršnjakinje. Komično, u nekim sam stvarima prednjačila, u drugima kasnila. Nakon novog kolege pojavio se još noviji. Maji sam ih predstavljala kao svoje prijatelje. A zatim bih joj objasnila da nisu zaslužili da budemo prijatelji. Ili da smo previše različiti da bismo se tako učestalo družili pa da se družimo sam
Mislim na to večeras dok režem luk, a suze kaplju. Maji je devetnaest, a meni punih tridesetšest. Maja studira i radi. Ima dečka. Nema dijete. Ja sam studirala i nisam radila, imala sam Maju. Onda sam se zaposlila i imala sam nekoliko „novih kolega“, sve dok se, baš poput Majinog oca, iznenada nije pojavio Jakov. Željela sam ga snažno. Potpuno sam mu se predala, počinivši pogrešku iz djetinjstva. Nisam razmišljala o sebi, samo o njemu. Maja je bila u istoj ludoj fazi i samo sam se nadala da neće završiti kao ja. Jer, vlastitom željom postala sam njegovo vlasništvo. Kud' on okom tud' ja skokom. Sve neiživljene godine moje mladosti tražile su svoje, pomiješane sa stvarnom zrelošću. Jakov je htio da idemo na plivanje, a ja sam mrzila vodu. Išli smo na plivanje. Jakov je htio ići na klizanje, ja sam prezirala sklizak, tvrd i hladan led! Klizali smo svake nedjelje. Jakov je volio narodnjake, meni se od njih grčio želudac! Slušali smo ih u autu kamo god išli. Jakov je htio barem jednom mjesečno jesti fileke, meni se od njih povraćalo. Ali kuhala sam ih za njega, trpeći smrad u kuhinji. Jakov je htio da se svakodnevno družimo s njegovim prijateljima, a ja sam žudila za mojim prijateljicama. Ja sam voljela skijanje no niti jednom nismo otišli jer on ne zna i ne želi se u ovim godinama učiti skijati. Ja volim kazalište, ali kaže da se predstava nagledao još u osnovnoj i srednjoj školi. Ja volim igrati šah, ali uvijek smo šnapsali jer to je veselije! Ja volim Jakova jer me nježno držao za ruku i govorio mi da imam sjaj u očima. Ja volim Jakova jer mi je na uho šaputao šumeći poput vjetra. Ja volim Jakova jer mi je svojom maramicom brisao suze kad se u nabujaloj rijeci utopila moja najbolja prijateljica. Ja volim Jakova jer mi je bio najbliži kad su mi umrli roditelji.
Ipak, odlazim. Idem jer Jakov nije moj život i ne želim biti Jakovljev. Ne želim skupe poklone i cijenjena vina. Ne želim da moje dijete uči loše odnose kojih se neće moći riješiti. Želim malo prostora za sebe, da ga bude i za druge.
Jučer sam dobila na lotu. Dok platim porez ostati će lijepa svotica za pokoje putovanje pa i više od toga. Samo ću otići i poslati razglednicu. A kad se vratim useliti ću se u roditeljsku kuću i čitati knjigu ispod višnje u našem voćnjaku.

Evo jedne stare priče, objavljene davno, dok neki od vas još nisu pisali blog.


Okreni stranicu. Okreni stranicu. Okreni stranicu. Neprestano mi se ista misao okretala u glavi, dok moje mentalno biće, kao ni ono fizičko nije činilo ništa. Rano ustajanje, odlazak na posao, povratak, kuhanje, peglanje, spremanje, priprema za posao, tuširanje, spavanje, ustajanje, posao, povratak, kuhanje, peglanje, pregledavanje domaćih zadaća, igra s djecom, spavanje, ustajanje, posao, povratak, kuhanje, odlazak u trgovinu, plaćanje računa… Između toga prostačenje, psovke, svađe, prepucavanja, dječja vika, dječja šutnja, ženki krikovi, ženke suze, muška ruka, muk, mrak, a onda opet krevet, noć, ustajanje, putovanje, posao, povratak, kućanski poslovi…
Moje više ja govorilo je okreni stranicu, okreni je energično, okreni je bilo kako samo je okreni. Inercija je prevladala, kolotečina se nastavljala. Htjela sam ga skinuti s vrata, htjela sam djecu zaštititi od njegovih ispada, htjela sam, ali nisam imala petlje okrenuti novu stranicu. Onda sam se htjela ubiti i djecu ponijeti sa sobom u dubinu rijeke da ne pate uz očeve ispade i nedostatak majke koja nije znala gordo koračati ovim svijetom.
Smrt, što je to? Izlaz. Prijelaz iz patnje u smiraj. Ništa. Sve. Lice mi je bilo oslikano dubokim podočnjacima i natečenim usnama, kroz glavu su mi prolazile kolone misli, a nisam ih znala pravilno usmjeravati. Rojile su se, prelazile jedna preko druge poput crva koji samo znaju da moraju gmizati uokolo, ali ne znaju zašto.
Između posla i vlaka šetala sam oštrim zrakom koji se zabijao u nosnice ne bih li malo razbistrila misli, ne bi li se ti crvi malo smirili u nekom kutku glave i dopustili nekoj pozitivnoj i jednostavnoj misli da me udalji od gnjeva, podčinjenosti, mizerije i svih vrsta crnih scenarija kojima sam u zadnje vrijeme naginjala. Hladna rijeka tekla je mirno.

Gospodin suprug, moj gospodin mučitelj. Za našu djecu velika nepoznanica, unatoč zajedničkom stanovanju. Za sve ostale milo dijete, gospodin čovjek, poduzetnik. Njegova majka je za života govorila da me obožava do bola. A ja sam od tog njegovog bola imala modrice i po duši i po tijelu. One po tijelu bi prolazile za kakvih tjedan do dva, ali one druge su postojane poput olovnog vojnika iz dječje priče.
Eh, al' me taj volio! Kad bih išla na posao vozio bi me do vlaka, a onda bi me zvao svakih petnaestak minuta da provjeri je li sve u redu, ljeti imam li dovoljno zraka u kupeu ili umirem od vrućine, zimi nije li lokomotiva ostala zametena u snijegu. Kad sam odlazila u obližnji dućan po kruh i mlijeko nerijetko bi mi hrlio u susret, ne da mi pomogne nositi stvari nego da vidi nije li mi se štogod dogodilo putem. Bon od mobitela je redovito on kupovao i utipkavao broj, usput bi, naravno, provjerio s kim sam razgovarala i kome slala poruke. Sve to pod izlikom da mu je do mene toliko stalo da ne bi mogao podnijeti da mi se nešto loše dogodi ili da mi netko nešto ružno kaže. Često smo odlazili u kino. Po njegovom izboru gledali smo neke mračne filmove, ali uvijek me držao za ruku kako se ne bih plašila krvavih i mračnih scena. Po izlasku ih kina na njegovom se licu ocrtavao osmijeh, prepoznavala radost, a na mojim zapešćima modre narukvice od njegovog zaštitničkog stiska. Bili su to, po njegovim riječima, poučni filmovi s dubokim smislom, toliko dubokim da ga ja nisam mogla otkriti.
Odlazili smo zajedno i u shopping centre. Jako se volio uređivati, gospodin poduzetnik je držao do svoje vanjštine. Ja bih obično odlazila u supermarket po špeceraj dok bi on birao za sebe odjeću i obuću. Svaki puta nova kravata. Uz svaku košulju ima po desetak kravata. Toliko gaća ja nemam u ormaru. Katkada je bio galantan pa bi me razveselio nekom torbicom ili maramom. Budući da je bio puno niži od mene mijenjali bismo se za vrećice po odlasku iz shoppinga. On bi preuzeo male vrećice iz supermarketa, a ja sam nosila njegove glomazne vreće s novim cipelama ili kaputom jer bi se njemu vukle gotovo po podu. Nije to što je on bio toliko nizak,nego su vreće bile velike. A kad smo već kod visine, bio mi je do ramena i u vrijeme naše najveće ljubavi on se palio na visoke žene, a ja na male dječarce vragolastih očiju. Tako su nastale i naše tri princeze. Nisam mogla odoljeti njegovim zavodničkim pogledima, njegovim stiscima i pritiscima. Topila sam se pod njegovim tijelom, uzdisala u njegovim rukama, jecala od orgazma, plakala od smijeha i na kraju nakon niza godina osvijestila se i poželjela okrenuti novu stranicu u svom životu. A stranica je bila teža od kamena i nisam je svojim slabim tijelom i potlačenom dušom mogla okrenuti.

Želim te uvijek i samo za sebe, govorio je. Odlazio je često od kuće jer nije želio samo mene. One koje je također želio i imao vraćale su ga u njegov dom kad bi mu ponestalo čistog donjeg rublja i novčanica u džepu. Nije mi to nikad trebao reći jer sam to osjećala. Nije me nikad zazvao tuđim imenom, ali znala sam naletjeti na zgužvane ženske gaćice na zadnjem sjedalu našeg obiteljskog automobila. Neopazice bih ih bacila u smeće, koliko god me boljelo srce što zbog prevare, što zbog bacanja stvari.
I ja tebe želim. Želim te izbaciti iz svoje duše, iz našeg stana, iz svog sjećanja. Želim ti gurnut u guzicu onaj kišobran koji si mi donio iz Venecije i potom ga otvoriti. Ali polako. Prvo moram srediti misli, umiriti gvalju crva koji ruju mojom pameću, koncentrirati se kao da želim skočiti u bazen s visoke odskočne daske, a pritom umirem od straha što od visine što od vode. I onda kad se potpuno umirim skočiti.

Djecu sam poslala svojim roditeljima na more. Pasati će im morski zrak, a ja ću dobiti vremena za sebe i uspostavu vlasti nad svojim mislima. U redu, i to je nešto. Znam što neću, a polako doznajem i što hoću.
Neki plamičci palucali su mojim ždrijelom i teško sam gutala. Ni kašalj me nije zaobišao. Javila sam na posao da ću ostati kod kuće. Tog poslijepodneva otvorila sam bolovanje. Gospodin suprug je bio na službenom putu. Nekoliko puta je telefonski provjerio što radim, i nije mu bilo drago da sam tako neplanski ostala kod kuće, dozvolila bolesti da ovlada mnome. Vjerojatno ju je doživljavao kao konkurenciju. A ja sam uzela čaj od kadulje, pastilu islandskog lišaja, tabletu za spavanje i bacila se u krevet. San me potpuno preuzeo, kao nekad gospodin suprug. U tako potpomognutom odmoru ne sjećam se što sam sanjala, ali kad sam se probudila bio je novi dan, nešto manje boli u grlu i nekoliko neodgovorenih poziva na mobitelu. Svi odreda njegovi, drugi me ionako ne zovu. Po prvi puta sam osjetila neku snagu i zadovoljstvo što nisam čula mobitel. On je vjerojatno bio lud od brige jer se nisam javljala. Sigurno nije mislio da me pregazio vlak, u njegovoj glavi je vjerojatno bio potpuno drugačiji scenarij. Ja, njegova žena, njegovo vlasništvo, u krevetu s desetak muškaraca. S popunjenim svim rupama, uključujući i one na čarapama. Prigušeno svjetlo, tek toliko da se naslućuju oble konture muških bicepsa, ženske stražnjice, podatnih grudi, stršećih penisa i kuštrave vagine. I dok se on, više nego vjerojatno, preznojavao od nelagodnih misli vezanih uz mene ja sam po prvi puta za vrijeme trajanja našeg braka osjetila nadmoć. Pojurila sam do ogledala da vidim kako izgleda žena koja staje na svoje noge. A pritom te noge rastu ravno iz njene glave, iz njenog sređenog uma, prikovane za zemlju poput čvrstih nogu krapinskog neandertalca. Što su mi misli bile jasnije to mi je stopalo bilo šire i bolje utisnuto u tlo.
Dan je bio idiličan, kao s razglednice. Sunce se kočoperilo na nebu nakon niza oblačnih dana,na pročeljima kuća igrale su se sjene, zavojite od gitri s prozora na drugoj strani ulice, grudaste od automobila, mobilne od prolaznika koji su otkopčali svoje gumbe na kaputima kako bi se toplina proljetnog dana unjedrila i grijala ih i kasnije.
Nije trebalo proći puno vremena nakon mog buđena da zazvoni mobitel. Uzrujani glas je ispitivao što se dogodilo, gdje sam bila, zašto se nisam javljala. Ništa nije bilo, viroza, bila sam u zemlji Nedođiji, spavala, ali osjetila sam da mi ni riječi ne vjeruje. Rekao je da ne tjeram šegu s njim, da se uozbiljim, da on brine za mene, da će se vratiti čim obavi poslove. Hvala na pitanju, razgovor nije trajao dugo, ali i toliko je bilo previše.

Plan je bio u mojoj glavi. Otišla sam u dućan i kupila kutiju cigareta. Otišla sam u knjižnicu i posudila novu knjigu. Stan nisam spremala, legla sam u krevet, uzela knjigu i čitala. Otvorila sam kutiju s cigaretama i zapalila tri te ih ostavila da izgore i same se ugase u pepeljari. Ja sam nepušač. Naručila sam pizzu. Kuhala sam čaj da mi kašalj sasvim mine. Pocuclala pastilu islandskog lišaja, popila tabletu za spavanje i odlučila se za popodnevni bjuti slip. Stan nisam pospremala, red je da se dobro odmorim kako bi viroza prže prošla. I da mogu staloženije razmišljati i kovat svoju sreću.
Probudila sam se istovremeno s otključavanjem ulaznih vrata stana. Bio je to on. Ja u krevetu, on na sobnim vratima. Blijed u licu, izbezumljen, ljutit. Bulji u pepeljaru pa u mene. Tko je bio tu, tko je pušio, pita. Nemam pojma, kažem, a on jednom rukom svlači kaput, otresa cipele s nogu i kreće prema krevetu. Saginje se ispod, lupa koljenom o pod, gleda ispod kreveta, nigdje nikoga i ničega do mucica nepometene prašine. Otvara ormare, a iz njih proviruju njegova uredno složena odijela i bezbrojne kravate. Gura ruku među njih i ja poželim da postoji neko bajkovito biće koje će ga ugristi za ruku dok prolazi po mlitavim svilenkastim rukavima svoje odjeće. Gdje je?-urla. Tko?-pitam. On? Tvoj jebač!-urla. Ne razumijem, - kažem. Imam virozu, spavala sam, ničega se ne sjećam, mislim da nije nitko bio ovdje. A ove cigarete u pepeljari?- ne da mu vrag mira. Možda svemirci, zaista ne znam, kažem i okrećem se na drugu stranu kreveta. Obrće me jednom rukom, drugom čupa za kosu. Ali ja imam plan. Puštam ga i trpim. Misli da sam luda, jer ovo je prvi puta da se ne opravdavam, da ne cvilim od straha, da ga ne molim, da ga ne ljubim i ne nudim mu svoja bedra. Čupaj, viči, olakšaj si postojanje mali čovječe.
Bilo je još nekoliko pokušaja sadističkih prepada, kontrole mobitela, prekopavanja torbice, ormara i frižidera, ali sve je ostalo na tome. Ja sam i dalje bila na bolovanju radi viroze, a on je morao dalje, svojim putem. Da, to je bio samo njegov put. No, o tome se u obitelji nikad nije govorilo. Najavio je, samo tri dana. Samo tri dana i onda se vraća.

Oprala sam svoju odjeću i uredila se. Skuhala sam juhu, okrijepe radi. Stan nisam spremala, niti suđe prala. Neka stoji, ionako se neće samo oprati, bit će vremena za sve. Znala sam kad se vraća jer zvao je u ova tri dana tridesetak puta, a ja sam svaki put uredno odgovarala na poziv. Neka ne pati barem dok je na putu. Postavila sam stol i kad je došao servirala juhu. Pored njegovog tanjura na salvetu dodala sam i praznu kutijicu mišomora. Pitao je što je to i gadljivo je odgurnuo. Nisam rekla ništa. Uzela sam žlicu, uronila je u okrepljujuću tekućinu i glasno srknula. Gledala sam u juhu. Lupio je šakom o stol i ponovio pitanje. Juha je djelomično iskočila iz tanjura. Nisam ništa rekla, samo sam podigla glavu, ponovno žlicom zagrabila juhu i srčući gledala ga u dječje plave oči. I pomislila kako i guske imaju plave oči, kao te i guske gledaju ponekad kao najpitomija stvorenja, a onda te napadnu iz čista mira, jure za tobom i ako te dohvate grizu svojim jakim oblim kljunovima. Pojela sam juhu, ustala i uzela spužvicu te pokupila prolivenu juhu sa stola. Iscijedila sam je ravno u njegov tanjur. Od tog dana ja sam sama spavala u krevetu, on na sofi u dnevnom boravku. Ne, ja mu nisam rekla da ne smije u naš krevet, to je bila njegova odluka, kao sve do sada.
Ti si luda žena, luda, što drugo da kažem, -često je ponavljao. Ali držao se na pristojnoj udaljenosti od mene. Čula sam kao je telefonirao mojim roditeljima na more da pita za djecu i kako im je šapućući rekao da se sa mnom nešto dešava, da misli da će me morati poslati liječniku, na promatranje, neka nikako ne šalju djecu kući prije nego vidi kako me može urazumiti i vratiti u prijašnje stanje. Roditelji su mu mudro povlađivali.
Ja sam ostala u stanu dok nije prošao i zadnji trag viroze, čak i malo duže. Za sve to vrijeme se nisam fizički naprezala, nisam spremala, nisam prala rublje, nisam prala suđe. Osim šalica, kavenice i rajngle u kojoj sam kuhala spornu juhu te dva tanjura i dvije žlice. Nakon toga smo hranu naručivali iz obližnjih pizzerija i pečenjarnica.

Kad je ponovno otišao na neka svoja poslovna ili neposlovna putovanja dala sam prostora vlastitoj darovitosti i bacila se na kreativan rad. Povadila sam iz ormara sve kravate koje su starije od dva mjeseca, a bilo ih je. S obzirom na količinu shvatila sam da bih mogla otvoriti neki obrt vezan uz njih. Krojačkim škarama izrezala sam od raznobojnih kravata dugačke trake, sortirala ih po bojama i bacila se na pletenje istih. Uskoro je djelce bilo gotovo, srce mi je zatitralo od radosti. Nazvala sam roditelje da se uvjere da sam dobro, da ne nasjednu njegovim strašljivim pričama. Jer u takvim situacijama lako je vlastiti nemir prebaciti na druge.
Vratio se za svega nekoliko dana. Zakoračio je u hodnik i svojim novim lakiranim cipelama stao na novi kravat-tepih te se prije nego li je uspio izustiti bilo što nalik pozdravu ili pokudi uz tresak našao na podu. Svila je svila, uvijek je kupovao najbolje za sebe pa je tako i tepih od kravata bio visokokvalitetan, nježan, podatan i na bilo kojoj podlozi izuzetno sklizak. Ja sam sjedila u kuhinji i pijuckala kavu, vrata prema spavaonici ostala su otvorena, na sofi u dnevnom boravku gdje je spavao prije puta posteljina je stajala kao ju je i ostavio izvukavši se iz kreveta, nagužvana plahta, odgrnut poplun, samo je hladnoća zamijenila mjesto sa smradićem koji je ostao nakratko u krevetu nakon njegovog ustajanja.
Ustao je i uputio se prema kuhinji, nakašljao, ali ja se nisam obazirala. Pravila sam se luda i nezainteresirana, potpuno u svom novom svijetu. Neprocjenjivo.

Gospodin suprug više nije znao kako bi se ophodio sa mnom. Od galame je odustao, a pristojno ionako nikad nije ni naučio. Samo bi buljio u mene, dok sam sjedila direktno, a kad bih ustala onda iz žablje perspektive. Kako se god okrene, u ovom mom ludilu osjećala sam nadmoć nad njim. Izgleda da je i on toga postajao svjestan i to ga je najviše plašilo. U svojoj panici znao je biti nepredvidljiv, pa je tako prije jednog od svojih odlazaka obavijestio susjede da imam neku psihičku bolest, zamolio ih da me nadgledaju i da svakako zovu hitnu ako primijete nešto čudno. Dodao je da su djeca srećom kod bake i djeda, ali da i tu mora biti na oprezu jer moguće da je ta moja ludost genetska pa opreza nikad dovoljno.
Kad bi me susjedi sreli na stubištu lijepo bismo se pozdravili i izmijenili nekoliko kurtoaznih rečenica. Oni su ispipavali o čemu se radi, a ja sam se ponašala uobičajeno, tu i tamo zakašljucala kao potvrdu bolovanju radi viroze i spomenula da sam djecu poslala roditeljima kako se ne bi zarazili u ovo nezdravo vrijeme haračine virusa.

Rijeka je bila daleko od mene. Tek bih povremeno pomislila na nju i njenu hladnoću koja me mamila da baš u njoj nađem smiraj. Danas mi je to teško zamislivo, jer koliko god teška stranica koju okrećem pomak postoji.
Nakon izuzetno uspjelog kravat-tepiha odlučila sam se upisati na radionicu izrade dekorativnih predmeta. U grupi je bilo desetak žena sličnog profila, željnih društva i oslobađanja osobne darovitosti. Prvi puta smo pomoću šablona oslikavali pregače i torbe, ali drugi sat je bio pun pogodak. Od ostataka drva pomoću male pile, dlijeta i ljepila izrađivali smo kućicu za ptice. Možda moja kućica nije bila među najljepšim ili najboljim, no tada mi je sinula sjajna ideja. Čim sam došla kući dohvatila sam sjekiru koja je stajala u podrumu i sofu iz dnevnog boravka iscijepala u prilično sitne komade. Kako ne bih dobila upalu mišića, ipak sam ja žena nenavikla na teške muške poslove, popila sam „andol“ i odmah od malih komadića drva, šperploče i tih drvenastih ostataka sklepala malu, slatku kućicu za ptice. Objesila sam je s unutarnje strane prozora, da budem sigurna da će gospodin suprug vidjeti za kakvu dobru svrhu je iskorišten njegov ležaj. Ostatke tapecirunga smotala sam u velike lopte i omotala ih špagom kako bi zadržale formu. Možda mogu poslužiti za pilates, a možda će samo stajati u kutu sobe kao dio suvremenog dizajna samosvjesne razjarene žene.
Nisam se hranila baš zdravo, ali unos ovih gotovih proizvoda s visokim udjelom masnoća, šećera i raznih pojačivača okusa je pičkin dim za zdravlje u odnosu na psihičku torturu koju sam prolazila dok smo funkcionirali kao složna i zdrava građanska obitelj. Dok sam dlijetom na dršku sjekire ucrtavala njegovo ime kraj mene na stolu je stajala porcija ćevapa i luka koje sam slobodnom rukom stavljala u usta. Kad sam izdubila i zadnje slovo na kažiprstu i palcu desne ruke imala sam povelik žulj, ali nisam se žalila. Dapače, osjećala sam sreću i s nekom nježnošću i ponosom sam gledala u tu moju spretnu i hrabru desnu ruku. Taj mali znak pažnje dočekat će ga na kuhinjskom stolu kad pažljivo, poučen padom u hodniku, uđe u stan. Umjesto ručka.
Nakon još nekoliko samotnih, ali ispunjenih dana začulo se zvonce na ulaznim vratima. Pretpostavila sam da je netko od susjeda u provjeri je li sa mnom sve u redu. Zamišljala sam kako ću otvoriti vrata i ugledati susjedu koja stoji s praznom šalicom i pita mogu li joj posuditi malo brašna da napravi nokrle za juhu, ali vraga, bio je to on. Očito sam se razbahatila i podcijenila ga, mislila sam da će ući otključavajući svojim ključem, da će pažljivo stati na kravat-tepih, ili ga preskočiti, ali ni u snu ne bih pomislila da će biti toliko oprezan da pozvoni i čeka da mu otvorim vrata. I ništa, ja sam otvorila, on je rekao bok i ušao. A ja nisam odzdravila, jer luđakinje to nisu obavezne. Skinuo je svoj kaput i odložio ga na vješalicu, izustio kako si, jesi li napravila neku lijepu kreaciju? tonom kao da se želi pomiriti sa mnom, ali poučena iskustvom odmah sam odlučila da neću nasjesti i nisam ništa odgovorila. Onda je ušao u dnevni boravak i cijelim naseljem se prolomio njegov krik kao da mu je netko na bubrege pritisnuo užarenu peglu. A sve je to bilo radi obične sofe koju sam pretvorila u dvije velike lopte i jednu kućicu za ptice. Bilo mi je neugodno slušati njegovo zvučno iskakanje iz sebe samog, gledati njegov izbezumljen lik, čak sam se uplašila što će biti kad uđe u kuhinju i ugleda sjekiru sa svojim imenom, ali brzo sam se prizvala k pameti i shvatila da mi se ništa gore od braka s njim više ne može dogoditi. Ja sam bila žena spremna na sve.
Sjeo je na loptu napravljenu od tapecirunga, zagnjurio glavu u svoje male šake i pokušavao se smiriti. Donijela sam mu vodu i šećer, ali odgurnuo me bijesno tako da se šećerna voda prolila po podu. Kad se malo smirio krenuo je sam po vodu u kuhinju. Pratila sam ga u stopu. Pogledao je na stol pa u mene. Opet prema stolu pa zastao. Je li i voda u ovoj ukletoj kući zatrovana? -izustio je tiho. Nisam rekla ništa. Krenuo je prema stolu. Sad je bilo napeto, ali nisam si to htjela priznati. Hoće li me sjekirom, pitala sam se i jako se plašila, ali povratka nije bilo. Nije je dohvatio, samo se navio nad nju i gledao u slova svog imena. Onda je nekim luđačkim glasom izustio Ti nisi normalna. Ne, definitivno nisi normalna. A ja sam se ohrabrila i netremice buljila u njega. Onda je otišao do ladice u kojoj su stajale vrećice, izvukao nasumce nekolicinu i bezpametno trpao u njih svoje stvari kojih se prije uspio domoći. Ne birajući trpao je čarape, gaće, vidjela sam da je iz jedne vrećice virio i grudnjak, ali nisam htjela intervenirati, u drugu je potrpao kuhinjske krpe i jastučnice, ali iskreno mislim da nije bio svjestan što radi, iz ormara je povukao nekoliko sakoa i hlača koje nije uspio dobro ugurati u premale vrećice i izjurio je iz stana zalupivši vratima i bez pozdrava.

Uzela sam ključ, gurnula ga u vrata i zaključala. Na komadić papira sam zapisala: Kupiti novu bravu, nazvati bravara, odjaviti bolovanje. Nazvala sam roditelje i rekla da je gospodin suprug pokupio neke od svojih stvari, ali da mi se čini da je zauvijek napustio ovu galaksiju. Djeca neka iz predostrožnosti ostanu na morskom zraku još desetak dana.

Živa i zdrava, ali lijena za javljanje, a možda i prezaposlena. No, kako god bilo, blog je jedna od mojih velikih ljubavi gdje sam objavljivala priče, pjesme i neke crtice s putovanja.
Putujem sve manje, ne planinarim uopće jer su me koljena izdala, ali pišem i dalje. Ne da pišem nego je tu uz mene šest slikovnica, sedma na pomolu kao i dječji roman koji će uskoro ugledati svjetlo dana. Možda svega toga ne bi bilo da nije bilo bloga, a ovako sam imala virtualni poticaj, komentare blogera koji su i sami pisali i odlučila sam se i u „stvarnosti“ posvetiti pisanju.
Slikovnice jako dobro prihvaćene i često gostujem u dječjim vrtićima i knjižnicama odlučila sam osnovati i udrugu koju sam nazvala po glavnom liku prve slikovnice, a zamislila sam da se u udruzi igram s djecom, da djeca dolaze i stvaraju pa odlaze zadovoljni i opet se vraćaju. Malo o udruzi možete pogledati na www.pandamanda.hr
Kako je fb pojeo blog i bloganje (a mislila da nikada neću popustiti i da ću uvijek ostati vjerna blogu) tako udruga ima i svoju fb stranicu Panda Manda, a bome i ja svoju autorsku.
Budući da sam dvije godine ljetovala na Lastovu odlučila sam ih počastiti „Pričom iz kofera“, i nisam pogriješila jer tamo nitko ne dolazi i djeci je to bilo lijepo i novo iskustvo. A kad sam već bila tamo palo mi je na pamet da napravim radionicu na plaži. Posudila sam stol iz jedne konobe i otvorila svoj kofer, djeca i odrasli su se začas okupili a ja sam im pričala priču dok su oni u taj kofer, kao u malo kazalište, postavljali likove iz priče. Nakon toga smo, također nogu uronjenih u more, imali i malu likovnu radionicu. Izrađivali smo škarpine od praznih tuljaca wc papira. Dopalo im se pa smo napravili još jednu pričaonicu, a na novoj radionici smo izrađivali krokodile. Prva je bila prema slikovnici „Ribice, morske prijateljice“, a druga prema slikovnici „Krokodil na plaži“. Udruga je sada dobila (ona je dobila, ja sam unajmila, to vam je kao da imate dijete, stalno imate troškove) novi prostor, u potkrovlju jedne male zgrade. Osim slušaonica i pročaonica za djecu ponosna sam na radionicu vezenja koju vodi mlada djevojka koja je završila nastavnički smjer na Akademiji likovnih umjetnosti. Do nedavno smo se smijali goblenima i raznim ručnim radovima, a sada je to vrlo popularno i mogu vam reći da sam i sama zaluđena pa vezem likove iz slikovnica! Od radionica mogu spomenuti još filcanje, pletenje za početnike, pripreme za polaganje prijamnog ispita za ŠPUD i ALU, a svakodnevno mi još ponešto padne na pamet.
Imam još nekoliko godina do penzije, a onda ću tek, nadam se, ludovati kako treba. Do tada se raspoređujem između obitelji, posla, pisanja i udruge.

Oznake: Književnost za djecu, radionice

Uhvatila sam par dana odmora i zaljubila se u Kopenhagen. Kao nekoć u Berlin. Govorila sam da bih, kad bi se ukazala prilika, otišla živjeti u Berlin iako još ne znam jezik, ali naučila bih. Sad, kad sam vidjela Kopenhagen mislim da bih se mogla preseliti tamo. Iako ne znam danski. Ali, za razliku od Berlina koji mi se i dalje sviđa, Kopenhagen je mirniji, a kako sam ja sve starija više mi paše ta mirnoća. Berlinom kuca drugačije bilo.
Bojim se leta avionom, nije s godinama došlo do promjene. Ali letim. Pa neće me valjda strah sputavati u tome da negdje odem. I suze cure, i bolovi u tijelu se javljaju, ali ignoriram sve.
A kako je bilo? U više riječi od jedne, u više riječi od „odlično“?
Spavali smo u stančiću u četvrti Norrebro, kako i priliči došljacima. Dva smo se dana vozili biciklima. Lošim biciklima koje smo igrom slučaja dobili uz stan, ali po odličnim kopenhagenškim biciklističkim stazama. Svi se drže reda. Auti paze na bicikliste, biciklisti na pješake. Svaki biciklist poštuje propise, podiže ruku prije nego stane, pokazuje skreće li. Malotko nosi kacigu. Nije obavezna jer potiču vožnju biciklom umjesto da govore kako je to opasno. A karta za javni prijevoz je skuplja u vrijeme odlaska i povratka s posla kako bi se što više ljudi vozilo biciklima. I na tim starim, zahrđalim biciklima prešli smo uzduž i poprijeko grad, navečer se vratili prilično umorni u stan, ali kao da još nije bilo vrijeme za spavanje, iako je sat pokazivao da je odavno trebao pasti mrak. Noći su kratke, a dani blaženo dugi.
Za sljedeća tri dana kupili smo Copenhagen card i ako dobro isplanirate što ćete raditi to je prava stvar. Pokriva sve vrste prijevoza u svako doba, Tivoli, vožnju kanalom, ulaze u muzeje, galerije pa čak i izvan Kopenhagena. Vlakom smo otišli u Kronborg pogledati dvorac pa Louisianu – muzej moderne i suvremene umjetnosti. U dvorcu se igra Hamlet. U svakoj prostoriji druga scena. Do Louisiane smo se vozili vlakom jer je muzej smješten 35 kn sjeverno od Kopenhagena u mjestu Humblebaek. Uživali smo u slikama i životopisu Gabriele Munter. Ali i bosonogi na travici ispred muzeja, s pogledom na Calderove skulpture.
Bila bi prava šteta propustiti dvorac usred grada – Rosenborg. Pripremite se na višekatno (podrum, prizemlje, prvi i drugi kat) uživanje u obilju.
Nisam mislila da ću nakon Gardalanda ikada ići u neki zabavni park, jer me to uopće ne zanima. Ali ipak sam otišla u Tivoli i nisam požalila. Još se i kraljica tamo ukazala jer je bilo Ivanje pa je tom prigodom bio i program: festival svjetla i koncert. Da ne kažem da je bio i veliki ekran na kojem se gledala utakmica. Tivoli je tip pitomog zabavnog parka, pun je svih uzrasta. Od mama i tata s malim bebama, tinejdžera, do penzionera. Kako domaćeg življa tako i turista. Puno zelenila i cvijeća, samo s jedne strane dolaze krici s vlaka smrti i drugih adrenalinskih sprava.
Kulturne znamenitosti treba svakako pogledati, priuštiti si vožnju kanalom uz izvrsno višejezično vodstvo, šetati se po grobljima gdje je uobičajeno joggiranje i roštiljanje i proučavati razne nadgrobne spomenike. Bila sam samo na groblju na kojem su pokopani H.C. Andersen i Kierkegaard, za više nije bilo vremena.
Naravno, vremena je bilo i za posjetiti Andersenov muzej, jer tko kao dijete nije čitao njegove bajke, a možda ih i danas čita ili priča drugima.
Nakon radnog vremena svi su na travnjacima. Jedu vani kupljenu hranu ili naprave piknik i ponesu od kuće. Opet i stari i mladi. S obaveznim dekicama i košaricama za hranu.
Kažu da je Danska skupa zemlja. Donekle je to istina. Skupa je nama. Skup je smještaj, skupa je hrana u restoranima. Ali špeceraj u dućanima je kao i kod nas. Ako si kuhate nećete puno potrošiti. Naravno, nemojte se odreći svoje omiljene kave i kolača, jer ako ste već potegnuli do Danske počastite se, pa ne prehranjujete se slasticama.
Starije zgrade koje imaju dvorište u stanovima imaju dvoja „ulazno-izlazna“ vrata. Jedna s ceste, a druga za izlaz na dvorište. Na tom dvorištu svaki stan postavi svoj stol pa dio vremena provode vani, a moguće je i zajedničko druženje za jednim stolom. Nove zgrade imaju terase koje im služe u istu svrhu, uključujući i roštiljanje koje je u Danskoj prilično popularno. Posebna zanimljivost su mi kupaonice. Kade se gotovo uopće ne mogu naći, a sistem tuširanja u starim zgradama je vrlo zanimljiv. Tako su male da nemaju niti prostor ograđen za tuširanje nego to morate obaviti iznad zahoda kako ne biste poplavili prostoriju, one veće kupaonice zavjesom ograde wc od tuš kabine koja se dakle sastoji od poda koji je blago nakošen prema sifonu, tuša koji se otvara u umivaoniku i te zavjese. A moja prijateljica živi u zgradici od nekoliko stanova i imaju dva zajednička tuša u podrumu, nasuprot šupama i ostavi za bicikle. Da, ujutro prije posla čekaju na tuširanje, ili prije spavanja. I nema ljutnje.
Na kućne ljubimce se plaća porez, a možete ih imati samo ako se cijela zgrada složi oko toga. Nema veze radi li se o psu ili mački, ptici ili krokodilu. A za psa svakog mjeseca plaćate osiguranje ukoliko bi napravio neku štetu ili nekoga ugrizao. Zato u Kopenhagenu nećete vidjeti puno pasa, a mačku sam vidjela samo jednu jedinu kako leži u jednom dvorištu. Pse imaju uglavnom ljudi koji stanuju u obiteljskim kućama. Malo mi je to tužno, ali što ćete. Zato su sve livade, pa čak i ono što nisu livade nego je samo malo travice niknulo, pune.
Ako vas put nanese u Kopenhagen ne zaboravite posjetiti Kristijaniju. Obiluje zanimljivim muralima. Ali u zadnje vrijeme „popularne“ su racije i gle čuda, mi smo baš izašli na cestu kad je krenula racija. Ne preporuča se slikati jer stanovnici Kristijanije navodno znaju biti dosta grubi. Nisam to znala pa sam u tom neznanju napravila nekoliko lijepih fotografija.
Pet dana obilazili smo grad i okolicu, vozili se biciklima, promatrali Dance, promatrali došljake, pili kavu i jeli kolače, tuširali se u, za naš stil života, neobičnim kupaonicama, kao i u Zagrebu razdvajali otpad i odlagali ga u namjenske kontejnere, sjedili na klupicama i jeli sendviče koje smo spremili ujutro prije odlaska u obilazak, bili smo na proslavi Ivanja na ogromnoj livadi gdje je pjevao zbor i držali su se neki govori koje nisam razumjela… i tih pet dana samo je proletjelo. Od planiranog jedino se nismo kupali, došli smo do plaže, ali morali smo se okrenuti i žuriti na avion. Ako bude prilike vidimo se ponovno!

Novac, što se mene tiče, nije u pitanju. Nekad je bio, danas više nije. Mogla bih ga dijeliti, ali učili su me da se novac ne poklanja nego zarađuje. Međutim, Katarinin cilj bilo je bogatstvo bez rada, ali prekasno sam to shvatila.
Majka kuharica i otac krovopokrivač učili su me od malena poštenju, da ne kradem i ne lažem. Roditelji su umrli, a ja sam i dalje ostala kakva sam i bila. Jedino što danas više ne spadam u siromašne. I naravno, problemi s kojima se borim druge su vrste. Prije je bilo teško naći dovoljno jeftinu, a lijepu haljinu, a sad haljine mogu birati gdje god želim i kupiti koju god želim, ali nemam vremena.

Danas je uobičajeno da imaš osobnog trenera koja smišlja vježbe baš za tebe, osobnog nutricionistu koji zna sve o tvom želucu i crijevima pa njima prilagođava namirnice, osobnog bankara koji tvoj račun poznaje bolje od tebe, osobnog frizera koji dobro poznaje tvoju kosu i njeguje je šamponima i uljima koji su proizvedeni baš za nju, možda čak u nekoj kućnoj radinosti. Sve mora biti osobno, a ja imam toliko posla da bi mi dobro došlo da imam još jednu osobnu sebe koja bi radila moj posao kako bih ja stigla i nešto drugo. Nije to lako priznati, ali i moj ljubavni život pomalo pati. Nije da nemam nikoga, mlada sam još, ali ne mogu se pohvaliti zavidnim brojem muškaraca koji su bacili oko na mene ili ja na njih. Kakva su ova vremena vezana uz moje obaveze na poslu dobro da ikoga imam.

Iako u siromašnoj obitelji odrastala sam jako lijepo. Ako se pridjev lijepo može koristiti za odrastanje. Mama je fino kuhala, svaki dan domaća juhica ili čušpajz, nešto za pojesti sa žlicom, nedjeljom pohana piletina, kolač s pekmezom i puno smijeha jer moj je tata bio pravi vic maher. Pa tako još iz djetinjstva nosim sa sobom svoje hobije o kojima više razmišljam nego što im se posvećujem, i dalje se družim se s prijateljicama s kojima sam se igrala u parku pored zgrade koje su dolazile iz sličnih radničkih obitelji poput moje pa sam danas i posebno socijalno osjetljiva i često obilazim domove za nezbrinutu djecu i starije osobe. Starci mi se raduju, a ja im donosim bombone kao da su mala djeca. Nekim bakicama raščešljavam kosu, nekima donosim cvijeće, s nekima prošećem hodnikom gore-dolje i one su sretne kao da su bile na korzu iz svoje mladosti. Kad posjećujem djecu stavljam ih u krilo pa im čitam priče, sjednem s njima na pod pa slažemo gradove od kocaka i zajedno pjevamo.

Radi tih mojih potreba za pomaganjem što u domovima što prijateljicama kojima često moram biti oslonac ili rame za plakanje, posao često nosim kući gdje me s veseljem dočekuje Radovan. No, od njega nemam baš puno koristi što se tiče pomoći u kući ili oko mog posla. Da budem potpuno iskrena samo mi odmaže, ali on je toliko drag i mio da ga ne bih mijenjala ni za kojeg drugog. Za njegovu ljubav i to ću pretrpjeti. Katkada ne može dočekati ni da svučem kaput već je na meni. To naše maženje je nekad tako strasno da dlake lete na sve strane, ali neću odati sve naše tajne prije nego vam još nešto ispripovijedam. Dala sam postaviti kamere, tako da mogu vidjeti što radi i onda kad nisam kod kuće. Dobro, netko će reći pa ta Vilma stvarno pretjeruje, od one dobre djevojčice koja je mami pomagala prati posude u kojima se kuhao ručak, od one djevojčice koja je trećinu svog džeparca odvajala za milodar u crkvi svake nedjelje i na kraju krajeva Vilma koja obilazi stare i bolesne, te malenu i zaboravljenu djecu postavlja kameru kako bi kontrolirala Radovana! Ali kamera u kući pokazala se jako dobrom stvarčicom. Ma ne, nisam ja od onih nastranih, stvarno nisam. On je toliko poseban da me zanima radi li i dok me nema takve stvari kao kad sam ja kod kuće.

No, da se vratimo na ono kad sam spominjala kako danas svi imaju neke osobne savjetnike, trenere, frizere. Tako sam i ja zaključila da naprosto moram uzeti osobnu bedinericu. Ženu koja će brinuti o mom stanu, a malo i o Radovanu. Žena za ispomoć u kući. Sjela sam za računalo, u tražilicu utipkala “Žena za ispomoć u kući“ i otvorilo se toliko oglasa koliko ja nemam vremena čitati. Pročitala sam ih nekoliko, da se ne lupam po glavi zbog brzopletosti, ali vrlo brzo sam odabrala jednu koja mi se činila sasvim u redu.

Gospođa Katarina, tako je ime mojoj osobnoj spremačici, započela je s radom istog dana kad je došla na dogovor. Elegantna, njegovana, fina ženica koja je bacila pogled na stan i rekla da misli da može održavanje preuzeti na sebe i da vjeruje da ću biti zadovoljna. Osim što je bila dotjerana, donijela je sa sobom i koferčić. Zamislite taj stil! Kroz glavu su mi prošle neke scene iz starih filmova u kojima su spremačice imale pregače i traku u kosi. Moja, pretpostavljala sam, sa sobom donosi odjeću u koju će se presvući, možda borosane, lateks rukavice, a možda i maramu za kosu. Baš mi je bila jako simpatična. Pitala sam je trebam li nabaviti neko posebno sredstvo za čišćenje, krpu, metlu, ni sama ne znam što, ali rekla je da je dovoljno ovo što imam. Sve sam to zapitkivala više iz razloga što mi je bila zanimljiva nego stoga što je nešto od sredstava nedostajalo.

Cijena njenog rada nije bila mala u odnosu na druge spremačice, ali već sam rekla da novac nije problem i nisam htjela biti sitničava. Najvažnije je da vam se čovjek svidi i da imate povjerenja u njega. A Katarina je djelovala baš tako, kao osoba kojoj mogu povjeriti i stan i sve najdraže u njemu.

Kad sam riješila pitanje spremačice, odmah se oslobodilo malo vremena i istog sam dana nakon posla pohitala u azil za napuštene pse jer sam odlučila da ću jednom tjedno donirati hranu i izvesti svaki puta drugog psa u šetnju. Jedan dan azil za napuštene pse, drugi dan kava s prijateljicom koju je napustio suprug, treći dan umirovljenici, četvrti dan djeca bez roditeljske skrbi, peti dan nabavka hrane za sljedeći tjedan, ali to i ne traje tako dugo jer Radovan i ja smo sami, a on ne jede baš puno dok bih ja rado pojela više, ali moram misliti na tjelesnu težinu. Pretilost je opaka bolest koja se prikvači na tebe dok kažeš keks. Ili točnije dok ga pojedeš. Šesti dan joga, jer ako se čovjek nakon napornog radnog tjedna ne opusti sljedeći radni tjedan ne može biti uspješan. A poslovni čovjek pod stresom nije efikasan.

Nažalost, ta idila je trajala jedva jedvice mjesec dana. Vrativši se jedne večeri, čim sam otključala vrata, po Radovanu sam vidjela da nešto nije u redu. Bio je nekako pokunjen, isprepadan, nisam mogla zamisliti što se to moglo dogoditi pa ipak mi dijelimo kako se kaže i stol i postelju već godinama. Ali takvog ga još nisam vidjela. Skidajući kaput nije me ni dotaknuo, ni okrznuo, a na moja pitanja „Ma što je milo moje, što se dogodilo?“ on ni bu ni be. Roleta nije bila spuštena i mjesečina je obasjavala dnevni boravak. Već iz hodnika vidim kako na stolu stoji list papira. Još bosonoga uputila sam se prema stol. Kad sam uzela papir u ruke morala sam sjesti od težine ispisanih riječi. Rukopis je bio vitičast, ukošen, točke na „i“ i „j“ bile su nacrtane poput mjehura od sapunice.
Pisalo je:

“Gospođo Vilma,
žao mi je što Vam moram otkazati suradnju jer vaš je stan toliko prljav da mi se diže želudac čisteći ga. Ne zamjerite, ali dok pokušavam skinuti naslage ulja sa štednjaka, odlijepiti čaše zamrljane tim vašim zdravim sokovima koje su se od istih zalijepile za stol i po komodi te ostrugati talog iz šalice za kavu ulažem veliki napor od kojeg mi se lice grči pa postoji velika vjerojatnost da ću dobiti bore, a to nikako ne bih htjela jer još ja u životu imam planova. Radovanovih dlaka osim u vašem krevetu nalazim po svim stolovima (uistinu mi nije jasno što radite), u kuhinji, u kupaonici i prevrće mi se želudac. Da je samo do dlaka još bih to nekako i pregrmjela, ali prilikom našeg dogovora nije bilo ni riječi o tome da će me pratiti poput psa i pokušavat se uvaliti u moje krilo. E, to ne može! Nisam vam se prije htjela žaliti, ali danas je prevršio svaku mjeru. Kad mu nisam dozvolila tu vrstu nježnosti tako se naglo digao iz mog krila da je prolio moj vitaminski napitak i po meni i po podu, a i čaša se razbila. Nije bila baš neka, već sam vam htjela reći da je donirate u te vaše institucije koje posjećujete. Broj mog računa znate, molim da mi za današnji dan uplatite trostruko kao malu nadoknadu za duševne boli, a bome i fizičku patnju.
Srdačno,
do danas vaša spremačica Katarina.“

Mislite da sam bila u šoku? Preblaga je to riječ, ali jače se ne mogu sjetiti. Radovan je skutreno sjedio na trosjedu. U redu, priznajem, nisam baš najurednija, ali zato sam pobogu uzela spremačicu! Nisam mu ništa govorila, samo sam sjela pored njega i uključila nadzornu kameru. Ovo što ja imam snimljeno, toga se ne bi sjetio ni najbolji pisac fikcije.

Uslijedilo je potpuno razočaranje Katarininim koferom. U njemu ne da nije bilo odjeće koju je odjenula na sebe za pospremanje, kamoli onako romantične kako sam si to ja zamislila. Ni peruške, ni lateks rukavica, niti kakvog sredstva za pranje. Bio je dupkom ispunjen kremicama, vitaminskim preparatima, ružem za usne, ma bila je tamo sva sila kozmetike. Na snimci je vidljivo kako Katarina, s gnušanjem i uistinu s grimasom na licu, s dva prsta izvlači vrećicu za smeće i tako je zgrčena lica iznosi u kontejner. Po povratku pere ruke, mazucka ih kremom, sjeda na trosjed i podiže noge na stol. Pretpostavljam da ne dobije vene. Svakih dvadesetak minuta pijucka vodu, valjda da ne dehidrira i da potakne stvaranje kolagena. Odlazi pred ogledalo koje je prvo uglancala, a onda nanosi kremu i gleda se sa svih strana. Pričala je sama sa sobom, a i telefonirala je prijateljicama.
Ugasila sam kameru.

Uzela sam Radovana u krilo, poljubila ga u brk, pogladila od ušiju do kitnjastog repa i zaključila da više neću uzimati kućnu pomoćnicu. Prevrtjela sam snimke unatrag i pogledala kako je moj Radovan skakao po policama, natjeravao umjetnog miša i njihao se na zavjesama prikraćujući si vrijeme do mog povratka.

Novac nije u pitanju, ali nisam sigurna da ću ponovo tražiti kućnu pomoćnicu. Od malo nereda u stanu još nitko nije umro, a od šoka bome je!

Žena od akcije je moja prijateljica Bugenvilija. Puno je još riječi koje bi je dobro opisale, ali ove su mi prve pale na pamet. I potpuno su točne. Ta nikad ne miruje, čak i kad se nađemo kod mene u vrtu uz čašu piva njoj vrag ne da mira nego mora nešto raditi. Kaže daj donesi vunu, vruću vodu i sapun. Iako vani bude plus neizmjerljivo. Komarci su pikali, s nas se cijedio znoj, ali uskoro su narukvice od filcane vune bile na našim zapešćima.
No, naš prvi susret izvan blogosfere bio je prije par godina na Bugenvilijinoj prvoj radionici filcanja u O'gradi. Nisam pojma imala što me čeka, niti hoće li to meni biti zanimljivo, niti tko će tamo još biti, ali morala sam pokušati. Uostalom, zašto ne isprobati nešto što nikada nisi?!
Ušla sam u prostoriju punu žena, vune i gotovih filcanih proizvoda.

Bugenvilija je čudo od žene, ta od malo vune napravi šešir ili kaput! Ali sa sobom je donijela vune više nego li je na nekoliko ovaca, sve sortirano u velikim vrećama, što po boji što po kvaliteti. Tog puta na radionici se izrađivala torba, a ja vidjevši te kape i šešire koje je ona napravila, odlučila sam pokušati napraviti šešir. Kapu. Pokrivalo za glavu. Radionica je trajala sedam sati umjesto predviđena četiri. Tako to biva kad se složi dobro društvo koje hoće naučiti, ali i silno voli brbljati. Uglavnom, ja sam se doma s te radionice vratila s nekim mješancem između šubare, kape i šešira i toliko uzbuđena da nisam mogla spavati, a sljedećeg dana sam ga ponijela na posao i svima pokazivala, i koga je zanimalo i koga nije!




Poučena iskustvom s prve radionice Bugenvilija je za drugu predvidjela izradu cvjetića. I vrijeme između 6 popodne i 9 navečer. Da budem iskrena, mislila sam da ćemo pišljivi cvijetić napraviti za sat vremena, a onda preći na izradu livade. I što ću uostalom s tim cvijetom, razmišljala sam.




Nekako mi je nakon šešira to bilo kao da idem s konja na magarca. Ali tako razmišljaju ljudi bez iskustva pa se to i meni malo obilo o glavu, srećom vuna je meka pa ne boli.




Izrada cvijeta i nije najjednostavnija stvar na svijetu! Predviđeno vrijeme opet nije dostajalo, a na nekoj livadi i naših osam cvjetova bi se izgubilo.
Prvo je trebalo odabrati vunu, odlučiti se u kojim bojama će biti cvijet a potom pristupiti filcanju.




Naravno, naši cvjetovi nisu izgledali onako kako smo ih zamislili. Jer ono što smo mislili da se neće vidjeti, eh baš to se vidjelo. Jedna boja s vanjske strane, druga s unutarnje, pa folije između, pa kad je gotovo to razrežeš pa se sve vidi iznutra, pa se ti čudiš kako je to ispalo, pa se onda čudiš kako je lijepo a da uopće nisi bio svjestan kakvu ljepotu proizvodiš. Uglavnom, mi smo se nagladile te vune, koža na prstima nam je bila smežurana kao djeci koja cijelo prijepodne ne žele izaći iz mora, a takva je ostala još dobra dva sata kako smo naše cvjetove oprale, ocijedile, potopile u octenoj vodi i stavile na sušenje.




No, i što sad s tim cvijećem? Svaka će od svog cvijeta napraviti broš.
Preostalo nam je još vune, možemo kod kuće raditi slične cvjetove, a možemo pokušati i neke potpuno drukčije.




Bugenvilija ima sto ideja. Ma što sto, tisuću, milijun. Ali najbolje vam je, ako vas zanimaju predmeti od čoje/filca i njihova izrada da se javite njoj. Pogledajte te divote na blogu filzkunst.blog.hr i/ili na fb Art-by-Bugenvilija.

Pisala bih ja sad još, ali čeka me vuna i u glavi mi se roje ideje pa ih idem spojiti.
Eh, da! Želim vam svima sretan Božić koji je već prošao, ali to nema veze, bit je u lijepim željama. U nadolazećoj godini svima želim zdravlje i sreću, ostalo je produkt postojanja prije navedenog.

Koračala sam gradom,
kroz sunce koje je rasparalo maglu.
Utrobu grada gledala sam
i sve prošive koji su je htjeli skriti.
Zakoračila sam mu u njedra.
Obujmio me niz tonova i stanki.
Plesala sam. Omotana zimskim kaputom.
Uvečer kad vratila sam se kući
tragovi glazbe razmagljenog grada
bili su na vrhovima mojih crvenih cipela.

Soba je bila tamna, s tek malo svjetlosti koja je prodirala kroz proreze spuštenih roleta čineći pruge na posteljini. U zadnje vrijeme spavala je loše, katkada uopće nije mogla usnuti. Tada bi prugaste sjene bile najnemirnije. Kotrljale bi se valovito preko njenih punašnih bokova s lijeve na desnu i s desne na lijevu stranu bijele navlake. Tek nekoliko dana je sama s djevojčicama i još ne zna je li to briga više ili je dobro postupila. Prebire po prošlosti i ispuhuje zrak poput tube koju koristi nevješt svirač.

Mislila je, poput svih mladih djevojaka, da će biti sretna. Da će bijegom iz roditeljskog doma ostaviti iza sebe zvukove razbijenih tanjura, lupu vrata i muk nakon učestalih svađa roditelja. I da nikome o tome neće ni slova spomenuti. Nadala se muškarcu koji će biti kormilar ili barem dobar vjetar u leđa. Da će zajedno snove prevrtati u zbilju. Rađati djecu čija će cika i veselje puniti sobe njihovog doma.
U vrijeme tulipana, je li bio travanj ili svibanj teško je sa sigurnošću reći, ali baš u to vrijeme Danko joj je rekao da je najsretniji čovjek na svijetu jer je ona, Marija, njegova djevojka. Dok se crvenilo latica tulipana prelijevalo njenim licem Dankovim je srcem strujao ugodan nemir i pomislio je kako bi bilo dobro da baš Marija, ta rumena djevojka, bude njegova žena. Bila je lijepa, uvijek nasmiješena, zaposlena, i voljela ga je više od pečenih kestena za koje je, kako je u šali govorila, mogla ubiti.
Oboje su se radovali vjenčanju i životu u kojem će se međusobno poticati, poštivati i pomagati.
Baš na taj dan pirkalo je tek toliko da se veo od tila malo odizao od vjenčanice i sve lijepe želje donosio mladencima. Kasnije, kroz zajednički život, vjetar je od lahora postao oluja, ali i oluja je katkada potrebna da dobro pročisti misli.
Kako su godine prolazile prošao je i Marijin osmijeh, a ostale su stisnute blijede usne.
Iako druželjubiv i susretljiv Danko nikada nije radio uvijek pronalazeći razlog. Ili je plaća bila premala, ili je posao bio pretežak, preglup, predaleko, preblizu. Uvijek neki pre bi presudio i tako bi ostajao kod kuće dok bi Marija svakodnevno odlazila na posao i vraćala se. Radila je za oboje. Spočetka je bila sretna, uvjerena da tako potvrđuje svoju jakost, hrabrost, spretnost i da joj nitko nije ravan. Da može i više ako treba. Sve dok joj umor nije obuzeo tijelo, a tuga ovila misli.
Iza kuće rasle su žalosne vrbe. Svojim su granama doticale tlo.
Danko je često sjedio pred televizorom, zvao prijatelje na piće, susjede na kavu, čuvao blizanke koje su se rodile u sretnim danima njihovog bračnog života. Čašica za čašicom i Danko se uskoro nije mogao riješiti mirisa kojim odišu alkoholičari. Marija ga je molila da ne pije,a kasnije je od njega skrivala i novac i alkohol. Preklinjala ga je radi djece. Molila da ode liječniku. Njoj je scenarij bio previše poznat da ne bi bila zabrinuta. Ali on je sve to odbijao tvrdeći da pretjeruje. Htio ju je grliti kao u dane nepomućene sreće, no ona se otimala u nadi da će shvatiti da se tako dalje ne može.
Danku je alkohol promijenio prioritete. Ne samo Marija, nego ni petogodišnje blizanke Ana i Mirna više mu nisu bile sve na svijetu. Dječja igra popraćena vrištanjem počela mu je ići na živce. Međusobno potezanje za kosu, otimanje za igračke ili cmizdrenje djevojčica zaustavljalo bi se prijetnjom da će doći Ciganka, strpati ih u vreću i odnijeti u nepoznato. Pritom mu je ciničan osmijeh titrao na licu. Smetalo je to Mariju, nije dala na Cigane.
Djevojčice nisu znale ni kako izgleda Ciganka ni je li to stvarna osoba ili lik iz bajke. Kad bi noć pala preko njihovih dječjih lica iz kojih su stršale ustrašene oči, skutrile bi se u svojoj sobi povremeno rukama provjeravajući je li ona druga još uvijek prisutna. Bile su nemoćne bilo što promijeniti pa su običavale čvrsto zažmiriti vjerujući da će vrijeme i nepravda tako brže proći.


Na Mirnin i Anin rođendan Marija nije stigla pospremiti kuću i ispeći tortu. Danko joj je prigovorio da je nemarna majka. Krenule su joj suze, a on se razbjesnio. Vikao je, lupao šakom po stolu, nogom gurnuo stolac. Potpuno se raspametio, počeo udarati po zidu, lupati nogama o pod, psovati, a kad su naišle Mirna i Ana počupao ih je ni krive ni dužne za kosu. Djevojčice su pobjegle u svoju sobu. Na trenutak je nastala tišina, a onda se Danko strovalio na pod. Bio je mrtav-pijan. Utrnuo od alkohola da ni život više nije osjećao. Marija je rukavom obrisala suze i ostavila ga na podu. U staru putnu torbu potrpala je neke njegove stvari i na vrh stavila novac koji je toga dana dobila kao napojnicu. Iznijela je torbu na dvorište. Nije čekala da se Danko osvijesti već ga je otkotrljala do ulaznih vrata i izbacila u dvorište. Bio je tup za sve podražaje koje su mu bili upućeni.
Djevojčice su plakale. Točno je znala kako se osjećaju. Zagrlila ih je, ali nije nalazila riječi. No, znala je što će napraviti. I znala je da neće prepustiti životu da ih samelje. Odnekud treba ponovo krenuti. Mirna i Ana neće biti same na svome putu, odlučila je.
Danas je njihov rođendan i počastit će ih kolačima i vožnjom na vrtuljku u lunaparku koji se smjestio na kraju njihovog mjesta. Djevojčice su se obukle i počešljale, ali sreća im nije prelazila preko lica. Pijanac koji besvjesno leži na zemlji bio je njihov otac i one su ga se istovremeno bojale i voljele ga.
Sve će biti u redu, govorila je Marija kako bi odagnala neugodu. Potom je zatvorila vrata i zaključala. Znala je da sreća ne može biti potpuna, ali da su zaslužile više i da više mogu imati bila je sigurna. Prošle su pored potoka gdje su se igrali dječaci. Od pruća su gradili branu i niz vodu spuštali papirnate brodiće. Nije se htjela zaustaviti, promatrala ih je u hodu. Neki su brodići samo kliznuli niz branu dok su se drugi prevrnuli, smočili i potopili. Kao u stvarnom životu.
Ana, Mirna i Marija koračale su dalje. Marija neće dozvoliti da itko više u njima guši život.

Spustio se mrak i iz dvorišta su se vidjela svjetla lunaparka. Danko se ogledao oko sebe, ustao i pogledao prema kući. Iznutra nije dopiralo svjetlo. Nije ni pokušao ući, pokupio je torbu i klateći se otišao.
Drndajući se u noćnom autobusu za tko zna kamo bio je načet tugom i potpuno nesposoban da se izvuče iz gliba. Nastojao je usnuti, ali san nije dolazio. Glava mu se drmusala na umrljanom sjedalu autobusa u koji je ušao nakon svađe s Marijom. Lica prilijepljenog za staklo pokušao je dokučiti gdje se potkrala greška u tom velikom stroju života. Izjedala ga je bespomoćnost. Otriježnjen osjećao je sav užas nemoći da se vrati unatrag i u tom vraćenom vremenu izmijeni sebe.

***
Nadala sam se da će se Marija jednog dana vratiti k meni. Koža mi je siva i naborana, tanka poput flis papira. Ostarjela sam i znam o čemu govorim. U meni su, za moga trajanja, pohranjeni i blagost i bol, i ljutnja i mir, i patnja i sreća.
Da nisam bila najbolja majka nitko me nije trebao uvjeravati. Znala sam to i sama od samog Marijinog rođenja. Nisu naše želje te koje određuju kakvi ćemo biti, češće su to okolnosti u kojima se nađemo. Marija mi je bila sve, ali tom malom krhkom biću već po rođenju nisam mogla pružiti ono što joj pripada - majčino mlijeko.
Marijin otac bio je zidarski radnik i poslove je pronalazio povremeno. Nije bio zaposlen u nekom građevinskom poduzeću koje je zapošljavalo zidare već je radio na preporuku poznanika, prijatelja ili vlasnika kuće u čijoj gradnji je sudjelovao. Novac koji bi zaradio katkada je donosio doma, a češće ga je ostavljao u gostionicama u koje je zalazio na putu od gradilišta do kuće.
Bila sam sluškinja u jednoj finoj obitelji. Moje unuke, Mirna i Ana, sigurno ne znaju što znači riječ sluškinja. Kad bih imala priliku objasniti im koje je bilo moje zanimanje morala bih pribjeći modernijem jeziku. Danas su to spremačice, kuharice i dadilje. Ja sam bila sve troje.
Voljela sam tog mog zidara, da, voljela sam ga. Nije mi bilo drago kad bi se vratio kući teturajući i pjevušeći, ali kad bi me zagrlio pa zapjevao moju najdražu pjesmu i ja bih mu se u pjesmi pridružila. Česti su bili ti dolasci u pijanom ili pripitom stanju, a nekada sam i ja iz mog službovanja znala donijeti bocu vina koju bi mi dali gazde, uglavnom o nekom blagdanu ili za imendan. Kad se Marija rodila oboje smo novac ulagali u kućanstvo, ali s vremenom sam shvatila da su sve manje šanse da njegova plaća uđe u našu kuću. Kasnije me to znalo i razgnjeviti do te mjere da sam vikala na njega kad bi se na vratima pojavio bazdeći po znoju, mortu i vinskoj kiselini. Najgore mi je bilo što nisam mogla biti kod kuće uz svoje dijete, a nisam je mogla ni nositi sa sobom u službu. Nisam imala nikoga od obitelji da je pričuva. Ostavljala sam je jednoj Romkinji kako bi je dojila i za to sam joj nešto malo plaćala. A da se utješim počela sam sama otvarati boce koje sam dobivala. Povremeno bih si olakšala muku gucnuvši malo ni ne natačući u čašu, tek toliko da osjetim alkohol u ustima. Onda bih popila još malo, pa još malo, i na kraju se dogodilo da sam pokušala kod gazde ukrasti bocu vina. Već pri prvom pokušaju gazda je prozreo moju namjeru. Nije pokazivao ljutnju, ali bocu koju još nisam uspjela sakriti uzeo mi je iz ruke i pljesnuo me po stražnjici. Znak kojim se djetetu govorilo da čini nešto nedopušteno, no u tom njegovom dodiru bilo je više erotike i izazova od prijekora. Kasnije mi se pokušao približiti, a ja sam bježala. Sve do trenutka kad me doslovce ščepao u smočnici dok je njegova žena bila na frizuri. Ja sam opet pokušala dohvatiti bocu, a on je dohvatio mene. Nije bio neugodan ni nasilan. Natočio nam je po čašicu likera od kave. Mislim da je tada već pretpostavljao da i ja naginjem piću, i nakon što smo je nadušak iskapili stisnuo me uz policu na kojoj su stajale staklenke sa zimnicom. Podignuo je moju suknju, a ja se, još osjećajući okus likera na nepcu, nisam čak ni iz pristojnosti branila. Nisam pomislila kako me moj voljeni svakodnevno mijenja za bocu, kako ljubuje s vinom umjesto da mene grli u krevetu, no sigurna sam da mi je to bilo u podsvijesti. Gazda je bio puno stariji od mene. Mogao mi je biti otac. Bilo je nečeg izazovnog u tome. Sam je otkopčao svoj šlic i prodirao u mene dok su se drvene police sa staklenkama pekmeza zibale pod našom silom. Sve je trajalo tako bezobrazno kratko da sam uspjela osjetiti uzbuđenje, ali ne i sladostrašće. U trenutku kad se odmaknuo od mene s police je pala staklenka i pogodila ga ravno u glavu. Kriknuo je od iznenadne boli. Bio je to potpuno krivi trenutak, kao u nekoj priči ili filmu, jer se gazdarica već vratila i dotrčala u smočnicu. Mene nije ništa pitala i ne znam što joj je on rekao. Drhtala sam. Tijelo su mi obuzeli neugodni žmarci. Čak niti tada nisam mogla prizvati u sjećanje što se među njima odigralo - jesu li razgovarali, vikali, šutjeli, tukli se ili možda ljubili. Činjenica koju neću nikada zaboraviti je da sam sljedećeg dana ostala bez prihoda, na cesti s Marijom i s mužem u birtiji.
Je li do mog muža nekako došlo da ga je žena prevarila - ne znam, ali nas više ni alkohol, ni Marija, ni pjesma nisu mogli zbližiti.
Htjela-ne htjela ja sam prestala piti. Nisam imala kamo i misleći da je to privremeno smjestila sam se kod Romkinje koja je dojila Mariju. On je povremeno navraćao. Poljubio bi Mariju, napravio joj zidarsku kapu od starog novinskog papira, a kad bi odlazio iskrenuo ju je u brodić i rekao da ga spusti niz rijeku. Jedno vrijeme je češće dolazio, no onda bi se svađa čula nadaleko i naširoko. Husra mu je zabranila da lomi čaše koje ničim nije zaradio. Tanjuri služe za pojest juhu, a čaša za popit vodu, govorila mu je. Kad budeš svoj na svome čini što želiš, nije mu popuštala. Još je neko vrijeme dolazio, ali mene više nije ni gledao ni razgovarao sa mnom. Jednom je sjeo za stol, u tišini gledao u jednu točku, a onda opsovao i Cigane i mene na što ga je Husra, moja spasiteljica, izbacila. Potjerala ga je i rekla da se može vratiti kad će imati novac za hranu u novčaniku i lijepu riječ za mene. Više ga nisam vidjela.
Marija se igrala s romskom djecom i patila za ocem. Kakav god da je bio - nedostajao joj je. Marija je s Romima skupljala staro željezo, igrala se s igračkama koje je pronašla na smetlištu ili koje bi Romkinje dovukle iz prošnje. Znala su djeca i sklepati kakvu igračku, neka drvena vozila s kotačima koja su skinula s dječjih kolica i slična čuda. Kasnije je krenula u školu i s početka su je djeca ismijavala i zvali je Cigankom. Nisu bili rijetki dani kad ne bi otišla u školu nego na rijeku. Što je tamo radila, samo ona zna. Pretpostavljam da se kupala i patila za ocem. Možda je iščekivala papirnati čamčić koji će od nekud doploviti kao znak da je otac tu negdje. Kući bi dolazila zaplakana i čvrsta u odluci da ne ide u školu. Sutradan bi je obasjalo sunce i ja bih je nagovorila da ipak ode i nauči nešto čemu je ja neuka ne mogu podučiti. Jednog dana, već je bila jesen, vratila se iz škole sva umrljana oko usana i crnih ruku, ali sretna. Rekla je da joj je jedan kestenjar poklonio škrnicl pečenih kestena. Sljedećeg dana očekivala je isto, ali joj je jedno dijete otelo kestene i ona se radi istih potukla do krvi. Razbila je nos dječaku kradljivcu.
Marija je završila osnovnu školu, zatim i frizersku. Nije dugo čekala na prvi posao jer bila je spretne ruke i maštovita pa ju je svaki frizerski salon htio. Od mene nije bilo neke koristi. Ostavila sam čašicu, ali nikad se nisam vratila pravom poslu. Prihvatili su me u čergi, iako im nikad nisam u potpunosti pripadala. Ne zbog njih već radi sebe same. Očekivala sam da će mi s neba pasti neki posao, neki smještaj, neki muškarac, a ništa se od toga nije dogodilo. Zapravo, jedan je pokušao, ali on je bio suprug moje prijateljice iz čerge i takvu pogrešku nisam željela ponoviti.
Od kako se udala ni Mariju više nisam vidjela. Gotovo da je pobjegla od mene. Odselila se i više se nije javljala premda naš odnos nikada nije bio loš. O njoj sam čula od poznanika iz mladosti. Mislim da je željela potisnuti svoj dotadašnji život i loša iskustva. Zaboraviti mene koja joj nisam mogla biti uzor i oca kojeg je voljela ali ga nije mogla imati, kako je vjerovala - radi mene.
Sjedim ispred sklepane kućice i promatram smiraj dana. Ispred mene na stolu stoji čaša vode. U njoj su plavičasti odrazi neba i tragovi sasušenih kapi. Podsjećaju na suze. One davno prolivene koje poput kamenca formiraju tragove na našoj duši.
***
Mirna i Ana odrastale su bez oca. Osjećaji koje su nosile u sebi drobili su se teško poput kamena, a Marija se nadala da će razumijevanjem ublažiti njihovu tugu. Svu svoju strpljivost finim je nitima omatala oko djevojčica. I ona sama htjela je prošlost istisnuti iz sebe. Pustiti je niz rijeku. Mogla bi pokušat ispraviti krivu Drinu. Nada se da će nešto od te nove hrabrosti prenijeti na blizanke. Povest će Anu i Mirnu među Cigane, do njihove bake. Da joj ispuni možda posljednju želju za života. Ta odluka ispravila joj je povijena ramena i nakon dugo vremena osjetila je sreću.
Hodajući prema čergi prošle su pored rijeke na kojoj je kao dijete puštala papirnate čamčiće. Zaustavila se i iz torbe izvukla novine koje je kupila toga jutra te otrgnula list. Prisjećala se kako se prave brodovi. Nije zaboravila. Napravila je jedan, pa još jedan. Da ne bude usamljen. Rekla je djevojčicama da zažele želju koju će brodovi donijeti onome tko ih pronađe. A onda neka ih puste niz rijeku.
Požurile su prašnjavim puteljkom, nestrpljive da vide jedno nasmijano lice.

Trebam li žaliti za vremenima kad sam bila aktivnija na blogu? Ne znam. Stalno sam nečime zaokupljena i stižem sve manje stvari. Istina, ponekad odem na neku kreativnu radionicu, ponekad sam kreativna u svoja četiri zida.

Tako je ta „domaća“ kreativnost urodila novim plodom, eto dvije nove slikovnice! Objavljene istovremeno. Blizanke!

"Ribice, morske prijateljice" je slikovnica o prijateljstvu, ljubavi, dogodovštinama, pustolovinama…
"Krokodil na plaži" priča priču o dječaku koji je imao „neobičnog“ ljubimca…
Slikovnice su namijenjene uzrastu od tri godine na dalje, a sigurna sam da će zadovoljiti i djecu ranije školske dobi.
I što sad?
Idem dalje.
Smišljam, maštam i pokušavam realizirati.