CHABLIS

(Malo reprize, jedna stara iz 2015. Za one koji nisu čitali, i za one koji su zaboravili.)



Idem, ne idem, idem, ne idem, idem, ne idem... brojala sam poput tinejdžerice dok otkida latice tratinčice i govori voli, ne voli, voli, ne voli, voli…
Voli, ne voli, sad je to svejedno.
Voli, znam, ali svejedno je, mislim da ipak idem.
Maja je odrasla, možda najbolje da se maknem. Maja je moja kćerka. Jedinica. Odrastale smo same. Obično se za djecu kaže da odrastaju ovako ili onako, no Maja i ja odrastale smo zajedno. Rodila sam je kad mi je bilo nepunih sedamnaest. Na nekoj gimnazijskoj zabavi, u prijateljičinom stanu, dok su joj roditelji bili na skijanju, brojala sam latice tratinčice, voli, ne-voli, voli. Voli, pomislila sam. I prevarila se. A Maja je ostala u mom trbuhu. „Plod utrobe tvoje..“dolazile su mi riječi iz molitve Mariji kad me majka savjetovala da pobacim. Držala sam dlan na ravnom bijelom trbuhu i pokušala osjetiti njenu toplinu. I predati joj svoju. Pokušala sam svojim nježnim dlanom osjetiti njenu veličinu koja je bila neopipljiva.
Majčine riječi odzvanjale su grubo u mom uhu, puno grublje nego što ih je ona izgovorila. Mrzila sam je u tom trenu. Pomislila sam da sam bila začeta u nekom drugom trenutku nego što zaista jesam da bi moje postojanje zapravo bilo prostranstvo ništavila. I zahvalila stvoritelju što postojim, s tim sićušnim bićem u sebi.
Moj djevojački krevet podnio je mnoga moja vrpoljenja u snu, grljenja medvjedića iz ranog djetinjstva ne bi li igračka razumjela moje nemire i utješila me. Plahte su često djelovale sivo od nabora koje su u snu načinile moje noge i moje ruke. Majka mi je željela dobro, ali svojim prijedlogom i ne htijući odgurnula me od sebe.
Otac se držao po strani, dugo vremena nije ništa govorio. Dok smo obirali mladu višnju u našem voćnjaku stao je pored mene i prebacio mi ruku preko ramena, kao starom prijatelju. Rekao je da sam dobro odlučila i da je sretan zbog toga. Konačno sam imala nekoga živog s kim sam mogla podijeliti svoju radost. Višanja nije bilo dovoljno za savijaču, ali moje me veselje natjeralo da ipak napravim neki kolač. Kao da i sad osjećam tek mlakog kolača koji mi se topio u ustima.
Majka je otišla u moju gimnaziju i objasnila razrednici novu situaciju. Hvala joj, jer meni je bilo teško nerazumnim odraslim ljudima objašnjavati moj nepromišljeni čin zbog kojeg se ni jednom nisam pokajala. Ne, nisam prekinula školovanje, stereotipi su me i tada užasavali. Onako kako život donosi radosti i tuge tako sam ih oduvijek primala.
Ako mislite da nije bilo nikakvih previranja, da sam točno znala što hoću, a što neću, da sam bila zrela, izgrađena ličnost, niste u pravu. Bila sam nježna i krhka poput svake sedamnaestogodišnjakinje, ipak, iako mnoge stvari nisam znala, mnoge sam osjećala. Tako sam osjetila i da Maja mora putovati sa mnom. Kamo god i kako god.
Recimo da je Maja imala sreću jer se počela školovati kao vrlo malena. Neka djeca u toj dobi startaju od fakulteta, a moja je Maja krenula od trećeg razreda gimnazije. Kad se znalo omaknuti kakvo markiranje u njenoj školi uvijek mi je nudila ispriku da je tu lekciju slušala još u mom trbuhu.
Neki su me profesori gledali s nevjericom, vrteći svojim pametnim glavama, a iz očiju im je vrištalo nerazumijevanje. Neki su se pravili da ne znaju i oni su mi bili draži. Samo me profesorica fizike, naoko stroga i odmjerena žena, pitala kako se osjećam, mogu li spavati, kakav mi je apetit i stignem li sve naučiti za školu. Jednom me pod odmorom svojom koščatom uhvatila za moju mekanu ruku i rekla „ja ih imam troje, vjeruj mi, to je najljepše što ti se moglo desiti“.
A meni se desila samo Maja.
Maja se rodila baš početkom nove školske godine, tako da smo obje propustile prvih mjesec i pol dana školovanja u završnom razredu. Nakon toga bih ja odlazila u svoj razred, a Maja je s mojim ocem i mojom majkom ostajala kod kuće. Nadoknadit će ona to kad navrši sedmu. Majci više nije bilo krivo, a otac se veselio svakom njenom smiješku kao daru s neba.
Nekako sam svladavala gradivo, petica nije bilo previše, ali nije ih bilo ni prije Maje, tako da velike promjene zapravo i nije bilo. Sad su se i profesori malo opustili, raznježili, otoplili su poput proljetnog dana. Znali su me pitati kako napreduje beba, kad ću je dovesti da je vide i slično. Prvi puta sam je dovela na podjelu svjedodžbi, ali tada je već bila devetomjesečno djetešce koje je pružalo ručice prema svakoj osobi koja bi joj ponudila smiješak.
Nešto sam manje izlazila. Ipak još se znao zalomiti pokoji tulum. Samo…nisam više otkidala latice tratinčica. Ne zato što mi se nitko nije sviđao, moje zadnje ljuljanje u prijateljičinom krevetu poljuljalo je moje samopouzdanje. Osjećala sam da svaka tratinčica treba završiti laticom „ne voli“, a to ne bih mogla podnijeti.
Moja se majka nekoliko puta vraćala na razgovor o toj temi, uz čuđenja i prijekore kako to da nisam koristila nikakvu kontracepciju, kad smo mi obitelj u kojoj nema tabu tema, ali kako da ja tako odmjerenoj i savršenoj ženi kažem da u žaru želje za nježnošću i ljubavi niti sekunde nisam pomislila na kontracepciju. Da mi se nije dogodilo možda niti ja nikada ne bih povjerovala da je to moguće. Bespuće romantike u kojoj nema mjesta praktičnim stvarima.
O Majinom ocu sam razmišljala, možda i predugo. Kao što sam ja željela njega, tako je i on mene, ali njegova se želja ostvarila u nekoliko nezgrapnih, ljubavničkih pokreta i potom izgorjela. Bili smo istih godina, samo on, kao iz nekog socijalnog romana, iz nesređene obitelji. Otac pijanac, majka vrtlarska radnica. Zbog toga sam čvrsto odlučila da ni njemu, ni prijateljima ni roditeljima neću reći tko je Majin otac. Njemu sam rekla, ali puno godina kasnije. I upoznala ga s Majom. Ne zbog njega, jer kako je te noći ušao i izašao u mene i iz mene, tako sam ja u trenutku nestala iz njegovog života. Navlačim na sebe jadnike, protuhe, socijalu. Ipak se nisam odlučila za studij socijalnog rada već za defektologiju. Možda i ima nekih sličnosti. Rekla sam mu zbog Maje. Ona ima pravo znati.
Upisala sam defektologiju. Upoznala sam Frana. On je studirao strojarstvo. Izlazili smo zajedno i učili zajedno. Imali zajedničke prijatelje. No, Fran nije dugo trajao, okliznuo se na jednom zadatku koji sam mu zadala i završio u krevetu moje prijateljice. Gdje je danas - ne znam.
Maja je sjedila uz mene dok sam spremala ispite, šarajući drvenim bojicama po bijelim papirima i zidu kraj njenog krevetića. Vodila sam je u parkove i dječja kazališta. Ništa mi nije bilo teško uz zvonki smijeh moje radosne djevojčice. Ona je mene vodila na rođendane svojih prijatelja. Dok su mali slavljenici carevali dječjim carstvom igračaka ja sam s ostalim roditeljima sjedila za stolom i pretresala uobičajene teme. Bila sam najmlađa mama. Mnogi su mislili da smo sestre.
Roditelji su mi pomagali financijski, ali koristila sam svaku priliku da nekim instrukcijama zaradim kako bismo svi ugodnije živjeli. Možda izgleda snobovski, ali za završetak studija roditelji su Maji i meni kupili stan. Maja je imala svoju sobu.
Zaposlila sam se. Mislila sam da ću od molbi na razne natječaje napraviti sabrana djela, ali posrećilo se, ipak, vrlo brzo. Maja je krenula u školu i prilično se osamostalila. To nije bilo loše jer novi kolega s posla sve češće me pozivao na kavu. Ja sam se odazivala, sve do jednog dana kad sam imala posla preko glave i tada sam mu rekla da sam se sigurno otrovala kofeinom i da nikako ne mogu popiti ni gutljaj kave. Odgovorio mi je da se to samo tako kaže „idemo na kavu“, a da to zapravo znači „sviđaš mi se“ i da će pričekati da se izliječim od trovanja kavom.
Propustila sam puno mladenačkih uzbuđenja, previše sam se uplašila avantura one noći na srednjoškolskom tulumu. Tek sad sam nekako ustreptala. Proteklih godina nisam osjećala nikakve hormonalne smetnje, sve se činilo u redu, no tek kad je započelo to „trovanje kofeinom“ shvatila sam da moj hormonalni razvoj na nekih način itekako kasni u odnosu na moje vršnjakinje. Komično, u nekim sam stvarima prednjačila, u drugima kasnila. Nakon novog kolege pojavio se još noviji. Maji sam ih predstavljala kao svoje prijatelje. A zatim bih joj objasnila da nisu zaslužili da budemo prijatelji. Ili da smo previše različiti da bismo se tako učestalo družili pa da se družimo sam
Mislim na to večeras dok režem luk, a suze kaplju. Maji je devetnaest, a meni punih tridesetšest. Maja studira i radi. Ima dečka. Nema dijete. Ja sam studirala i nisam radila, imala sam Maju. Onda sam se zaposlila i imala sam nekoliko „novih kolega“, sve dok se, baš poput Majinog oca, iznenada nije pojavio Jakov. Željela sam ga snažno. Potpuno sam mu se predala, počinivši pogrešku iz djetinjstva. Nisam razmišljala o sebi, samo o njemu. Maja je bila u istoj ludoj fazi i samo sam se nadala da neće završiti kao ja. Jer, vlastitom željom postala sam njegovo vlasništvo. Kud' on okom tud' ja skokom. Sve neiživljene godine moje mladosti tražile su svoje, pomiješane sa stvarnom zrelošću. Jakov je htio da idemo na plivanje, a ja sam mrzila vodu. Išli smo na plivanje. Jakov je htio ići na klizanje, ja sam prezirala sklizak, tvrd i hladan led! Klizali smo svake nedjelje. Jakov je volio narodnjake, meni se od njih grčio želudac! Slušali smo ih u autu kamo god išli. Jakov je htio barem jednom mjesečno jesti fileke, meni se od njih povraćalo. Ali kuhala sam ih za njega, trpeći smrad u kuhinji. Jakov je htio da se svakodnevno družimo s njegovim prijateljima, a ja sam žudila za mojim prijateljicama. Ja sam voljela skijanje no niti jednom nismo otišli jer on ne zna i ne želi se u ovim godinama učiti skijati. Ja volim kazalište, ali kaže da se predstava nagledao još u osnovnoj i srednjoj školi. Ja volim igrati šah, ali uvijek smo šnapsali jer to je veselije! Ja volim Jakova jer me nježno držao za ruku i govorio mi da imam sjaj u očima. Ja volim Jakova jer mi je na uho šaputao šumeći poput vjetra. Ja volim Jakova jer mi je svojom maramicom brisao suze kad se u nabujaloj rijeci utopila moja najbolja prijateljica. Ja volim Jakova jer mi je bio najbliži kad su mi umrli roditelji.
Ipak, odlazim. Idem jer Jakov nije moj život i ne želim biti Jakovljev. Ne želim skupe poklone i cijenjena vina. Ne želim da moje dijete uči loše odnose kojih se neće moći riješiti. Želim malo prostora za sebe, da ga bude i za druge.
Jučer sam dobila na lotu. Dok platim porez ostati će lijepa svotica za pokoje putovanje pa i više od toga. Samo ću otići i poslati razglednicu. A kad se vratim useliti ću se u roditeljsku kuću i čitati knjigu ispod višnje u našem voćnjaku.