Snovi, pusti snovi…Crne čipkaste gaćice i svilena potkošulja. Naramenica lagano klizi niz rame. Njegova sigurna ruka se lagano ali s čvrsto definiranom namjerom zavlači ispod prozračne tkanine. Romantična uvertira i buran nastavak. Tako je poželjela u snu, ali kako li će biti na javi…? Nazvala ga je da mu ispriča san, a njegov je odgovor bio «neka san što prije postane java».
Kad ona ne bi bila takva kakva zapravo jest, kad on ne bi bio upravo onakav kakvim su ga geni i okruženje stvorili, nada bi ubrzo prerasla u stvarnost, čipkasti dezen njenih gaćica rasplinuo bi se pod njegovim rukama, svila s njenih grudi spuznula bi poput akvarijske ribice, a njegovo «neka san što prije postane java» navalilo bi na nju odlučnošću pastuha i ne bi prestajalo dok, kako bajke kažu, ih život ne rastavi.
Okupala je tijelo najmirišljavijim sapunom, uredila kosu umješnošću jednog od najslavnijih frizera, obukla suknju koju je nosila još u studentskim danima (tako se osjećala dvadesetak godina mlađom, što nije beznačajno), nanijela malo make up-a, upravo toliko koliko i priliči njenoj profinjenoj ženskoj dobi, obula nove cipele i uputila se u stan svog dragana.
U želji da san što prije postane java on se pobrinuo da odmah nakon jutarnje kave na tržnici pribavi namirnice za romantičnu večeru u dvoje. Kupio je hrgu netom zaklane svinjetine, i od svake kumice ponešto. Stavio je pregaču i dao se na posao. Dok je svinjetina stajala u pacu od soli i češnjaka, kuhao je leću s algom kako bi bila probavljivija, jer nezgodno bi bilo za vrijeme najintimnijih trenutaka ispuštati vjetrove. Plinovito stanje moglo bi prouzročiti jedino bijeg jednog od njih dvoje. Postavio je stol, dodao cvijeće i svijeće. Romantično do neba.
Ona je otišla u voćarnu i kupila poriluk. Odnijela ga je u cvjećarnu i zamolila da ga aranžiraju. Uskoro je to bila prekrasna povrtno jesenja kombinacija kao stvorena za romantičnog kuhara. Pozvonila je u pravi čas, večera je bila sprema i trebalo je samo sjesti za stol. Ma, kao u priči. Aranžman s porilukom tutnuli su u vazu.
Na jednom kraju stola ona, na drugom on. Kao kralj i kraljica. Ili, kao princ i princeza. Da, to zvuči romantičnije. Kao princ i princeza. Jedino nije bilo posluge pa je i tu ulogu preuzeo on. Ugodno ćaskanje uz hranu i vino, laganu glazbu koja je godila uhu, a pred kraj večere i prizivala u spavaću sobu. Pili su bijelo vino. Njoj ne treba puno, uskoro ju je preuzelo veselje iz boce pa je pričala brže od pokvarenog sata koji ide naprijed. On je pozorno slušao, što je drugo i mogao, nije bilo puno prilike da dođe do riječi. Nakon večere desert. Kolač od kestena. Dakako uz desertno, istarsko «Ljubavno vino». Boca se sve brže praznila. On je govorio «tako, tako treba, sve treba pojesti, dva sata sam proveo u kuhinji, neće sad to valjda ostati. A koliko suđe!, ne znam koliko bih to baš volio često ponavljati». Vidjevši koliko je sati, ispričao se i nestao na trenutak. Njoj je kroz vinsku maglicu u glavi proletjelo da je skoknuo do prvog kioska koji je još bio otvoren po prezervative, to je nekako bilo najvjerojatnije, iako bi ona puno radije da je skoknuo po neki poklon za nju, u obližnju zlatarnicu ili parfumeriju. No, on je skoknuo samo do obližnjeg kafića i konobara žicao samo jednu cigaretu. Samo jednu. Vratio se svojoj dragoj, zapalio, otpuhnuo dim, ispustio gotovo nečujni, ali blaženi uzdah i više mu ni brdo neopranog suđa nije izgledalo monstruozno.
Ona je brbljala i dalje, glazba je svirala i dalje, tko zna koliko puta se vrtila ista pjesma. On je otpuhivao dimiće i gledao ju je kroz maglicu, a kako je i on popio tako ju je nekako i čuo, što je uvelike olakšavalo stvar, jer njen glas bio je prilično piskutav i uhu nemio. Ugasivši nažicanu cigaretu (jer on ne puši već godinama), popivši zadnji gutljaj ljubavnog vina, princ se uputio prema krevetu gdje je poput graška iz bajke dočekao svoju princezu.
U sobi kamin, plinski, ali pucketanje vatrice dočaravao je stari vinil. Vrlo romantično u ovo doba CDova. Pucketanja je bilo u izobilju. Ne samo da se zamisli vatrica u kaminu nego i da se čovjek zabrine za vlastiti sluh. Ona je nešto prtljala oko njegovih hlača, mučila se oko remena kako bi otpustila kopču, toliko je to radila šeprtljavo kao da joj je to prvi puta u životu. On se snašao daleko bolje. Njena stara suknja začas se našla na podu, majica je odletjela na sobnu biljku, ali jao!, malo iznenađenje. San se pretvarao u javu uz malu promjenu detalja. Crne čipkaste gaćice zapravo su bile isprane, dobro iskuhane, bijele gaćice pocufanih rubova sa stršećim gumicama na sve strane. Svilena potkošulja koja klizi niz rame nije nikamo klizila jer niti je bila svilena niti je imala naramenice. Bila je to jedna solidna mtč potkošulja kratkih rukavića, ta temperature su dosta niske. Blagosiganjemu, čvrsto je zažmirio na oba oka, pokušao u mašti prizvati dodir svile, lagano je pjevušio uz pucketanje vinila i činilo se da stvar kreće. Kako se njoj od vina petljao jezik nije bilo teško nekoliko puta njime palucnuti pokraj njegovog uha, zasliniti dio vrata, jer sline su curile same od sebe, kao pri pomisli na limun.
Dodirivala mu je male, čvrste muške bradavice koje su stršale iz čuperaka okolnih dlačica. Njegov itineraire su bile sve erogene zone, kao da ih čita s papirića, niti jednu nije zaobišao. Glazba se petljala između njihovih tijela. Prigušeno svijetlo podne lampe stvaralo je romantične sjene. Na noćnom ormariću veliki broj raznolikih higijenskih gumica najrazličitijih boja, mirisa i okusa. Nasumce je odabrala jednu. Ili još preciznije, točno s mjesta do kojeg je dosezala njena majušna ručica. Navukavši kombinezon na glavatog ljubičastog čovječuljka bez očiju usmjerila ga je u svoju utrobu, čvrsto ga uhvatila za muževnu stražnjicu i ritmički više-manje ujednačeni pokreti su počeli. S malim intervalima za odmor, za uzimanje zraka, za promjenu položaja, za promjenu ritma, za brisanje slina i brzinski odlazak u kuhinju po gutljaj vode akcija je postajala sve žustrija, atmosfera sve užarenija, kad li odjednom prasss! Pravi pravcati prasss, prasss u crnu rupu. Rasprsnuo se prezervativ, a mliječno bijela staza našla je mjesto u vrelini njene utrobe. Glazba je i dalje svirala, svijetlo je i dalje bacalo sjenu na otežala i olabavljena tijela. Zbrkane misli, teške kao i pokreti.
Pokušala je ona to riješiti odmah drugo jutro. Prisjetila se da duboko ispod posteljine čuva knjižicu o kontracepciji. Tamo je pronašla spasonosno rješenje. Postkoitalna kontracepcija hormonalnim pilulama. Uslijedilo je telefoniranje po privatnim ljekarnama, možda uspije nabaviti pilulice bez recepta. Kako da ne! Samo prijekori i savjeti. Kakvi se upućuju adolescenticama. «Pa ne možete biti tako neodgovorni prema sebi, morate koristiti neki preparat, nije to kao vodu popiti». Ne, svakako nije kao vodu popiti, mislila si je. Što joj je drugo preostalo nego se ipak ukazati kod svog ginekologa. «Dobar dan gospodine doktore, trebala bih hitnu pomoć za dan poslije» Nije išlo baš jednostavno. «Kako mislite hitnu pomoć za dan poslije?» liječnik se činio malo odsutan. Morala mu je objasniti da se dogodila nezgoda, nezgoda na radu, ali on je želio detalje, detalje, kao da o položaju tijela prilikom kopulacije ovisi koje će joj spasonosne pilule dati. Je li bila gore ili dolje, naglavačke ili naopačke, je li «radna odjeća» bila lubrificirana ili prašinasta. Je li ona bila opuštena ili u grču. Je li on navaljivao silovitim pokušajima ili je stvar sklizila lagano kao lojem podmazana, kao da je zaposlenik tvornice koja proizvodi kondome sa zadatkom da anketira tržište u cilju poboljšanja kvalitete. I na kraju prije pisanja recepta, nježno, gotovo očinsko pitanje «pa što ste tako ozbiljni?» kao da se upravo našla u gledalištu satiričkog kazališta radi dobre zabave. Shvativši da pred sobom ima naočitog primitivca duboko je udahnula i lagano izdahnula svoj nemir njemu ravno u nos. Pristojno se zahvalila, ljubazno pozdravila i otišla u svoj nespokoj. Postupila je prema liječničkoj uputi, no stvari se nisu odvijale kao po žnorici.
Ona nije dobila funkcionalno ili nefunkcionalno krvarenje, on je zapitkivao što se događa, ona nije imala odgovor, on je i dalje imao pitanje, ali ono je uvijek bilo isto. Ona nije imala odgovor još neko vrijeme dok nije postalo sasvim izvjesno da se malo biće začahurilo i počelo razvijati u njenoj nutrini. Tu se san počeo pretvarati u javu. Ubrzo su joj gaćice postale pretijesne, grudi su joj nabubrile poput kvasca u zašećerenom mlijeku, pogled joj je postao nekako vodenast, možda zbog porasta tekućine u tijelu. Postala je čangrizava, zajedljiva, poždrljiva, pomamna unatoč blaženom stanju, hormoni su joj skroznaskroz poludjeli. On je bio preneražen spoznajom da punoglavac svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje, onako sasvim socijalistički. I sve više poprima ljudski lik. Pa su jednako tako socijalistički skoknuli do obližnjeg matičara i registrirali se kao supružnici.
Buja, buja, ne možeš ga zaustaviti, kad je već sad takav, kakav li će biti kad se izbori za svoje mjesto na ovome svijetu? Što li će tražiti od njih kao svojih roditelja? Do kuda će dosezati njegova sjećanja, hoće li imati traume iz prenatalne faze, tikove zbog toga što je začet praskom, hoće li mucati jer se u trenutku začeća majci pleo jezik od previše vina, hoće li imati problema s potencijom jer je majka popila pilulu za «dan poslije», ili će se možda iz istog razloga imati dvostruki nos? Hoće li jednostavno biti pušač, loser, jer mu je otac prije samog čina sjedinjenja s o voljenom trknuo u kafić po cigaretu? Bezbrojna pitanja od kojih su neka svoj odgovor našla već po rođenju djeteta. Kao što je začeto bilo uz prasak tako se i rodilo nakon praska. Nakon praska vodenjaka. U sam prasak zore. I bilo je vodenjak što dovoljno govori o njegovom karakteru. Potpuno nepredvidljivom. Čim su prerezali pupkovinu, urlik je preplavio prostoriju, čak i malo izvan nje. Dijete je bilo jednoglavo i jednonoso, bistrih očiju i crne bujne kose na oca. Otac je bio sretan i ponesen prvim djetetovim krikom oblokao se u obližnjem kafiću časteći konobare što pićem što cigaretama. Majka se ubrzo vratila u svoju suknju iz studentskih dana koja joj je pomagla da se osjeća mlađom. Iako naizgled sasvim obično, dijete je napredovalo neslućenom brzinom. Raslo je majci i ocu naočigled. Njegova omiljena igračka su bili baloni koje je voljelo bušiti oštrim zubićima, a najdraže jelo varivo od poriluka. Iako još nije imalo niti godinu dana već je krenulo u školu, željelo je roditeljima prištedjeti vrijeme koje neupitno teče. Pametno je dijete učilo od svakog koga je susrelo i uskoro u njegovoj glavi više nije bilo mjesta za nove spoznaje. Oh, kako su roditelji rado prihvatili stvari onakvima kakve jesu! To im je otvorilo put do harmonije koja ih je dovela u najbolju situaciju za njih same, a bome i za sve oko njih. Jednog dana dok je obitelj bila okupljena oko stola i blagovala, dijete koje je bilo uznemirujuće pametno iznijelo je prijedlog koje se svima dopao. Majka je navukla nepostojeće čipkasto rublje, otac je zapalio cigaretu, dijete se toliko napinjalo da s popraćeno velikim praskom rasprsnulo i svi su zajedno nestali u velikom oblaku dima koje je otac ispuhnuo.
Uskoro je zazvonila budilica, Mara je protljala krmeljave oči i ustala iz kreveta.
Post je objavljen 09.09.2005. u 23:03 sati.