CHABLIS

Na nos mu je navirala tristosedamdeseta psovka, stajala na vrh jezika, ali on je tako odgojen da niti jedna jedina nikada ne bi prešla preko usana. Stvarno mu je svega bilo dosta, on bi rekao «puna mi je kapa» dok bi netko drugi odbrusio «pun mi je kurac». Tankoćutan kakav je, dosta se dobro nosio sa životnim izazovom. A život nas uglavnom ne mazi čak i kad smo najmanji, najranjiviji, kad nam je svega nekoliko dana i kad nas majka blago privija na grudi pri svakom našem pokušaju plača. No, uvijek se nađe neka mudra iskusna žena koja već dobro načetih živaca podvikuje majci «pusti ga neka plače, ojačat će pluća». Zaključak je «pod staklenim zvonom se ne živi». Ispod njega nema zraka. Disati. Moramo disati punim plućima da bismo od života izvukli sve što se nudi. Zdenko je položio vozački. Iz prve. Ivo je imao auto. I vozački. Recimo da je bio u prednosti.
Zdenko i Ivo se vole. Jako. Jer ih ne smeta negodovanje društva. Strasno. Jer je i to preduvjet za dobru vezu. Ivo je Zdenku posuđivao auto. Za odlazak u kupovinu, u posjet staroj teti i bolesnoj majci, za odlazak na posao. Kad bi Ivo popio čašicu više vozio bi ga kući. Ivo je momak staroga kova. Uvjetno rečeno. Voli biti glavni. Voli imati sebi ravnog prijatelja. Ipak, da ne bude ni ljepši ni pametniji, niti sposobniji, ali tu negdje. Jer kao što rekoh, starog je kova, mora ostaviti mjesta za prigovor. Zdenko vozi dobro, ali nikada neće voziti tako dobro kao Ivo. To se podrazumijeva. Muško je muško.
Krenuli su na duži put. S prijateljima. Vozili su «na smjenu». Ivo se ponašao neuobičajeno. Kudio je Zdenka. Bez takta. Primitivno. Rekao mu je «kako to pederski voziš!». Zdenko se iznenadio. I nastavio voziti. Onda je rafalno uslijedilo «zašto si u četvrtoj, a ne u petoj!?; ne koči tako, ne vozi onako; ne gledaj samo naprijed, gledaj i natrag; tko je tebi dao volan u ruke?». Zdenko je prvo pomislio da odmah stane sa strane i prepusti volan Mr.Savršenom, ali onda je odlučio da se ne ponaša kao "pičkica", te je nastavio voziti trpeći uvrede koje su padale još teže jer su ih slušali i prijatelji. A one su nastavile padati punoćom ljetnog pljuska koji traje duže od uobičajenog.
-«Znaš li koliko koštaju pakne, ti smradu pederski. Ne vozi toliko lijevo, ubit ćeš i nas i druge!»- izlazilo mu je iz usta.
Zdenku se steglo grlo, suze su se nakupljale u kutovima očiju pa je vidio još slabije nego inače, a Ivi nije nedostajalo ni na tu temu primjedbi.
-«Što voziš kad ne vidiš, zabranio bih ja vama slijepcima auto, samo sjednete za volan i kurčite se po cesti. Briga vas za ostale, mi smo za vas magarci, 'ajde, 'ajde vozi, što si se usr'o, nisi na polju, na autocesti si!- režao je Ivo.
Sada je i po Zdenkovim kriterijima čaša bila prepuna. Stao je na prvoj benzinskoj crpki na autocesti. Otišao je u toalet isprazniti mjehur, ali gotovo da je više slane tekućine klizilo niz njegove nježne obraze. Lagano je protresao spolovilo, zakopčao šlic, podlakticom desne ruke otrao suze s lica, duboko udahnuo i izašao iz toaleta. Vani je Ivo naizgled opušteno čavrljao s prijateljima, ali njegova sad pritajena nervoza nije promakla Zdenku. Prijatelji su odmah iskrenim oduševljenjem nevozača rekli Zdenku kako je brzo i sigurno vozio i što bi oni dali da imaju auto i vozački, ne bi se morali prilagođavati drugima, išli bi kad oni žele i kuda oni žele te kako je to baš super izmjenjivati se u vožnji, a Zdenko je samo odmahnuo rukom ne rekavši ni riječi. Nije mu bilo jasno kako mogu na taj način doživjeti situaciju, potpuno zanemarujući etičku stranu. Dobro, možda ne baš etičku, ali da bi Ivi dobro došla poduka iz lijepog ponašanja, neki bonton, u to je bio siguran. Ivo je bio nervozan jer je shvatio da je «malčice» pretjerao, ali nije to mogao priznati pred prijateljima.
-«Upadajte, upadajte, idemo dalje» - rekao je. «Ja ću voziti, ti Zdenko malo odrijemaj, sigurno si umoran» -dodao je.
Zdenko nije komentirao. Šćućurio se na svom sjedalu suvozača i utonuo u svoje rastrojene misli. Ni Ivo nije bio razgovorljiv. Samo su prijatelji na zadnjem sjedalu veselo ćaskali kujući planove za dobru zabavu. Ivo je odagnao svoje misli koje su ga, u stanci za razgovora s prijateljima, činile nervoznim, lijevu je ruku položio na rub otvorenog prozora, a desnom je pridržavao volan. Iako nije bio razgovorljiv ipak je sudjelovao u pošalicama s prijateljima, dok je Zdenko učahuren u svoj osjećaj manje vrijednosti gotovo nestao u sjedalu. Bio je toliko potišten da više nije čuo ni glasove prijatelja, ni sporadične Ivine odgovore na neka njihova pitanja. Sjedio je i vozio se nalik mrtvacu kojeg su tako postavili ne bi li ipak prešli državnu granicu bez umrlice i ostale popratne dokumentacije.
Ivo je postigao svoje. Morao se isprazniti, otresti se na nekoga kako bi ispustio iz sebe nagomilan bijes koji su izazvali oni kojima nije mogao baš ništa. U uredu je uvijek bilo puno problema, rješivih i nerješivih, ali najviše su ga nervirali njemu nadređeni kojima nije smio ni zucnuti. Zato je imao Zdenka na kojeg se otresao po potrebi Sad je vidio da je pretjerao, bilo mu je žao, ali ne može se ispričavati sada pred prijateljima. Ako se Zdenko ne oraspoloži pitat će ga prije spavanja muči li ga nešto, pa će to biti i prilika za ispriku. Bude li potrebe.
Promet je bio gust. Svi su bili pomalo nervozni jer se vozilo u koloni, a temperatura je nadilazila razumnu. Trideset stupnjeva. Automobili bez klime i s klimom, kako koji. Usijane glave proizvodile su neuračunjive postupke, iz usta su izlazile proključale psovke kao što i motori neispravnih automobila često zakuhaju u takvim kolonama. Ivo je psovao u prazno, psovao je vozače koji ga nisu mogli čuti, kao što su i oni psovali njega, a da on toga nije bio svjestan.
Zakuhalo se na autocesti; što od temperature, što od kaosa.
-«Boga mu njegovog, kako vozi! Kreten. Ka-ta-stro-fa!»- podvikivao je Ivo na vozača ispred sebe naglašavajući svaki slog zadnje riječi
-«Nije za njega ni traktor. Ni trak-tor…- nastavljao je svoj monolog.
Kolona je bila poduža, a Ivin fitilj sve kraći. Odlučio je preteći tog kretena koliko god to, u ovim uvjetima, više nalikovalo fikciji nego stvarnosti. Uzrujan i sam je učinio pogrešku davši lijevi žmigavac. Krenuo je ne pogledavši u retrovizor.
-«Majku mu, majku muuu…»- zadnje je što se čulo iz Ivinih usta. Udarac u bočni dio auta zaglušio je sve ostalo. Odbacilo ih je na drugu stranu ceste. Treći automobil udario ih je u stražnji kraj i nastao je opći krkljanac. Prijatelji su okrvavljenih glava histerično zapomagali, jaukali, jer su prilikom sudara jedno drugo udarili čelom i sudarili se nosevima. Ivo se od udarca onesvijestio. Zdenko je uspio zadržati prisebnost.
-«Ne urlajte! Dajte da vidim …» - rekao je zapovjednički.
-«Ništa vam nije. Male ogrebotinice. Stavimo zavoj i sve u redu…» - sad im je već tepao gotovo kao maloj djeci.
Izašao je iz auta da bi otvorio lijeva vrata i pomogao Ivi. Sad su i drugi vozači izašli iz svojih automobila. Neki da pomognu, a neki iz čiste radoznalosti. Ivo je i dalje bio u nesvijesti na svom sjedalu. Nije se vidjela ni jedna ogrebotina, ni jedna kap krvi. Zdenko je bio spokojan. Vjerovao je da je Ivo u nesvijesti zbog šoka. Uskoro su pristigla i ambulantna kola i policija. Policija je uvijek priča za sebe, ali ovaj put nije bilo kompliciranja i zapisnik na osnovi Zdenkovih opažanja sačinjen je vrlo brzo, budući da Ivo nije mogao dati iskaz zbog vlastite nesvjestice.
Liječnici su, za razliku od Zdenka, bili zabrinutiji. Ne zbog prijatelja, koji su zadobili samo blaže posjekotine i kontuziju nosa, nego zbog Ive.
-«Izmjerite mu tlak»- zapovjedila je liječnica. «Moramo ga što brže prebaciti u bolnicu, ne sviđa mi se ovo njegovo stanje. Imobilizirajte ga, za svaki slučaj.»
Promet se pomalo normalizirao, a i usijane vozačke glave malo su se ohladile. Temperatura se spustila na 26°C i lagano se spuštao mrak. Pomoć na cestama je odvezla slupane aute. Prijatelje su policijskim kolima odvezli do njihove kuće. Ivo je smješten na Odjel intenzivne njege .Zdenko nije smio ostati uz njega, odredba liječnika. Vratio se sutradan. Vijesti nisu bile dobre. Ivo će ostati invalid.
-«Mrvice moja, sve će biti dobro» - tješio ga je Zdenko.
-«Hoće kurac, jebem mu mater blesavu, tko mu je dao auto» - siktao je Ivo smetnuvši s uma da je on sam skrivio nesreću.
-«Nemoj biti ljut. Nemoj ljubavi, pusti sad to.» - govorio je Zdenko pomažući mu gotovo majčinski da se pridigne u bolesničkoj postelji.
-«Za koji dan ideš kući»- nastavio je zakopčavajući mu poderanu bolničku pidžamu.
Mekim njegovanim rukama popravio mu je čuperak rijetke kose, spustio nježan poljubac na blijede usne i uputio se zamišljeno kući, svjestan da je pred njima dug pakleni život za koji treba prikupiti snage.

Susjedstvo će se obogatiti za još jedan bračni par. Zapravo, broj parova ostat će isti kao što je bio i prije godinu dana, samo će se sudionici izmijeniti.
Vjerujući u treću sreću Senija planira vjenčanje s Mislavom. Ona se odlučila za varijantu off roze, vjerujući da je bijela vjenčanica presmijela čak i za osobu njenog kalibra. Njoj je to treći, a njemu prvi brak pa ne treba zle ulične jezike izazivati bjelinom. No, pretamna ne bi odgovarala, prethodne muževe nije ubila. Jednostavno je izmigoljila iz brakova koji su je sputavali.
Što se pak njegovog vjenčanog odijela tiče, pomno je odabrano. Uz majčin nadzor i savjete, kako i priliči kad se ženi prvorođenac. Naravno, ne presvečano da se još može iskoristiti za poslovna putovanja i sastanke. Iako emotivno distanciran od oca, tim više što je isti smatrao da njegov sin zaslužuje mlađu i dotada još neudanu ženu, Mislav je odlučio, radi običaja do kojih nije držao i radi majke kojoj je sinovo vjenčanje puno značilo, prirediti malo veselje. I njihovo susjedstvo odlučilo je dati svoj doprinos slavlju, ne bogznakakav, jer Senijina dotadašnja svadbena veselja već su djelomično ispraznila susjedske džepove. Kum njenog prvog supruga, prvi susjed iz ulice, ne može prežaliti razvod, a bilo je tako obećavajuće dok mu je tadašnji mladoženja dovikivao «kume izgori ti kesa!». Ovog puta susjedi su svoju malodobnu djecu poslali u obližnji McDonald's na hamburger, a oni su kućama donijeli svatko po dva Mc Donald's balona. Tako su te balone tilom i mašnama koji su ostali s prethodnih vjenčanja pričvrstili za brisače na vjetrobranskim staklima automobila. Na žalost, uz svu dobru volju na automobil mladenaca nisu uspjeli prikvačiti, po uzoru na stare američke filmove, limenke koje bi stvarale romantično-zapadnjački ugođaj, a niti kakav drugi komad lima, jer baš prošlog tjedna je u ulici bilo veliko čišćenje radi odvoza krupnog otpada. Na svadbenoj svečanosti u malom restoranu nije bilo puno uzvanika, ali svi redom pomno odabrani. Pored Senije i Mislava sjedili su kumovi, točnije, njen je kum bio isti kao i u prethodnim brakovima, a njegova kuma je bila djevojka s kojom je živio dok nije upoznao Seniju.
Senija je bila bajna u svojoj off roza vjenčanici, a Mislav u svom umjereno svečanom odijelu. Njegov otac, profesionalni glazbenik zadužen za svirku, harmonikom je stvarao atmosferu. Našla su se ovdje i njena oba bivša muža, naslađujući se neizvješnošću koja očekuje Mislava. Vjerujući da neizvjesnosti, zapravo, nema. Onaj prvi, sipajući kao iz rukava, zagorskim je poslovicama prvo zabavljao sebe, a potom i ostale.
Senija je, srećom ili nažalost, totalni besluhist, ali voli pjevati više nego bilo što na svijetu. Čak više nego sklapati nove brakove. U početku se mirno sjedilo za stolom, jelo, pilo, društvance je ugodno ćaskalo. Mislav je sve više pokazivao znakove mrtvila, dok je ona, naprotiv, pod utjecajem alkohola ili društva, teško je reći, bivala sve veselija. Svatko se radovao na svoj način; uskoro su muškarci olabavili čvorove svojih kravata, mlada i njegova majka izule su cipele i zaplesale na stolu. Njegov je otac svirao, a njegova kuma kao prikaz seoskog mentaliteta, zaljubljena u rodnu međimursku grudu, odpjevala je napjev svoje novoskladane popjevke u dorskom heptakordalnom tonskom nizu bez tona h1 te su se stihovi «črlene lasi bum joj počupala i oči skopala…» razlijegali među uzvanicima. Senija ponesena glazbom, kakva god i na čiji račun god bila, zapjevala je i sama, ali u taj čas, od tog milozvučja čaše su počele pucati, tanjuri su popadali, a noge stolova i stolaca su se raspale. Kumovi su oglabajući pohane pileće batke, završili pod forhangama koje su pale skupa s karnišama. Njegov je otac očajnički mahao glavom pokušavajući prizvati red. Njenog oca ovdje nije bilo jer je umro od tuge nakon njenog prvog vjenčanja. Tonovi koji su izlazili iz glazbenih instrumenata odbijali su se od napuklih prozorskih stakala. Njen drugi bivši mirno je sjedio i lagano pjevušio prateći se na gitari. U općem kaosu primijećeno je da mladenkina majka, koju se do sada nitko nije ni usudio spomenuti radi njenog karaktera, staloženo razgovara s konobarom, a mladoženja je bio u nekom svom svijetu nedostupnom onima koji mu se nisu pridružili u dimiću jointa.
Kao što je neobičan početak imala, tako neobičan kraj je veza doživjela, mirno i zadovoljno živjeli su sretno u maloj kućici u veseloj ulici nadomak grada.

Tika-taka, tika-taka, tika-taka,tika-taka,tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka,tika-taka, tika…
Zovko je ležao u svom bolničkom krevetu umrljan marmeladom od doručka i prozirnim očima kružio praznim zidovima.
Pet netom presvučenih i namještenih kreveta čekalo je prazno postojanje petorice neshvaćenih. Grupna terapija je upravo završila i u maloj koloni poput djece iz dječjeg vrtića vraćali su se u dugačkim bijelim unisex spavačicama u bijelu sobu ispunjenu tiktakanjem zidnog sata. Sjeli su na svoje postelje, gotovo istovremeno isplazili svoje svjetloružičaste jezike i čekali da im na njih, u plavo odjevena sestra položi u tablete komprimiranu dozu mira za postojeći dan. Jednu, dvije ili tri, ovisno o tjelesnoj težini i osobnoj zbrci koju su gotovo sebično čuvali u svojim glavama.
Zastala je pred Zovkovim krevetom, zagledala se u njegov proziran pogled i posegla za gazom koju je navlažila u umivaoniku pokraj ulaza u sobu. Ocijedila ju je jednom rukom, vratila se do Zovka i energičnim pokretom desne ruke pokušala skinuti već zasušenu marmeladu. Krenula je ponovo do umivaonika.
Tena je ustala sa svog kreveta, prišla Zovkovom, kažiprstom svoje desne ruke prešla preko vlastitog jezika i protrljala mu lijevi kut usnica. Potom je oblizala kažiprst i rekla „još“. Sestra ju je strogo pogledala i to je bilo dovoljno da se vrati do svog kreveta i sjedne. Zovko je ležao miran i prazan te se nadvila nad njega i odvezala čvrsto stegnute vezice rukava pričvršćene za rub kreveta.
Tena je mljackala jezikom, ostali su šutke gledali u svoje papuče.
-Odmah se vraćam. -rekla je sestra izlazeći iz sobe.



Tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka…
-Uuuuuu- ispuštala je fini potmuli zvuk Bela. To je bilo sve što se od nje moglo čuti posljednja dva dana. Nikoga nije gledala iako je oči držala otvorene. Blijedo okruglo lice uokvirivala je tamno siva metlasta kosa.
Veliki bijeli, svježe obojeni prozori utkali su se u debele zidove. Filigranske rešetke danas su bile beskorisne.
Čvrsto stisnutih usnica Dido se uhvatio za metalnu ogradu kreveta i pokušao ustati. Osovio se na noge, samo na trenutak. Veliki vrećasti trbuh zanio ga je i Dido je tupo tresnuo na zeleni linoleum. Nitko se nije ni pomaknuo. Sat je i dalje otkucavao nebrojene tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka…
Bela je puhala svoje potmulo uuuuuuuu.
Natine ruke počivale su u krilu. Povremeno bi gnječile međunožje. Tada bi se čulo neko čeznutljivo pištanje.
Lora je legla i navukla prekrivač do brade. Prstima je potezala ušne resice kao da ih se želi zauvijek riješiti.

Sestra se vratila s knjigom u ruci. Sjela je pored vrata i šuškala stranicama.
Dido je i dalje ležao na podu.



Tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka,
tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka, tika-taka…
Zovkove oči vratile su se tijelu. Gledao je u sestru koja je čitala. Osjetila je njegov pogled i odložila knjigu. Jedino on danas nije primio terapiju. Jučer je dobio dvostruku dozu. Prišla mu je i nježno mu pomilovala obraz. Bez riječi je izašla iz sobe ostavivši knjigu na drvenom stolcu.
Tena je ustala iz svog kreveta i primakla se Zovku. Mljackala je jezikom. Uhvatila se za rub njegovog kreveta, nagnula se i širokim jezikom nekoliko puta oblizala njegove usne. Krenula je prema svom krevetu i pala preko balvanastog Dida.
Bela je zanijemila i blijedo lice još više uvukla u tamnosivi okvir kose.
Lora je ispustila vlastite uši i uhvatila Natu za ruke. Poput male djece vrtile su se pokraj svojih kreveta.
Spustio se mrak. Čulo se samo kucanje sata tika-taka, tika-taka.

-«Naj se plakati Štefa, naj, če se za te brinem još mi je gorše, još me više boli.» - pokušavao je tješiti svoju beznadno uplakanu ženu Joža Cmrk iz Jalesa Bisačkog, vrativši se iz bolnice.
Toga jutra, dok su seljaci još spavali događala se drama na imanju obitelji Cmrk.
Joža Cmrk sanjao je kako sjedi u birtiji «Kod Francine» sa svojim pajdašima, a nova mlada konobarica donosi politarku za politarkom mladog vina, naginjući se nad stol i mirisom mladosti draškajući Jožine nosice. Štefica je spokojno spavala pored Jože, ne sanjajući ništa kad ju iz sna prene poznati glas njihove kravice Cvete. Mukala puno glasnije nego obično. Inače je bila tiha, mirna kravica, unatoč njenoj mladenačkoj dobi i poludjelim hormonima, živjela je povućeno u štalici kao što je povućeno živjela i njena vlasnica Štefa, poljoprivredna radnica na vlastitom imanju. Štefa je prvo tihim, uplašenim glasom rekla «Joža, zbudi se, Cveta beči», ali Joža je i dalje uživao u mješavini mirisa vina i mladog ženskog tijela.
-«Joža», zakričala je Štefica, «zbudi se», a onda mu je zarila lakat u rebra.
-«Kaj je?»
-«Posluhni Joža, Cveta beči, nekaj se dogaja!»
- «A kaj bi, ti se pričinjava.»
Dok je Joža završavao svoju polusnenu rečenicu noćni zrak je proparalo Cvetino mukanje.
-«Daj se Joža stani, odi i pogleč kaj je.»
Joža je skočio iz kreveta, preko pidžame je pocupkujući na jednoj nozi navalačio hlače, zagrnuo se kožuhom i izletio iz kuće. Zaboravio je na cipele. Dvorištem do gospodarske zgrade carevalo je blato za koje su se lijepile papuče. Vrata štale bila su otvorena, a na njima je stajao susjed Vinko, u svojoj policijskoj odori. Joža je pomislio da netko želi ukrasti njihovu kravicu ili dvotjedno tele, a da je Vinka poslao sami dragi Bog kad je odlazio u jutarnju smjenu.
-«Vinko, gdo to hoće fkrasti našu Cvetu? Fala ti kaj si odma došel, je tat mam pobegel kad te je videl!» gotovo s olakšanjem rekao je Joža i htio ući u štalu.
-«Vinko, kaj ti je, pusti me nutri, daj se vugni!»
-«Nikam ti nejdeš dok Ruda posel ne zgotovi!»
-«Gdo? Gdo je nutri?» u čudu je ispitivao Joža sad već pokušavajući odgurnuti Vinka.
-«Ruda.»
-«Mekni mi se z vrata, gdo to kaj mojoj Cveti dela?!» gurao je Joža Vinka koji je pokušavao stajati stabilno poput kamene stijene, raširivši ruke od dovratka do dovratka. Šljapkajući po blatu u visokim gumenim čizmama dolazila je i Štefica vukući za sobom desnu nogu koju je ozlijedila još u mladim danima.
-«Ne pušća nas k Cveti, veli da je nekakof Ruda nutri.»
-«A, daj naj, Vinko, em smo susedi, kaj to spelavaš. Vugni se, bu taj tvoj Ruda vmoril našu Cvetu, kaj smo onda?»
Ali Vinko je ostajao pri svome, poput stijene na vratima štale. Mukanje iz štale nije prestajalo, postajalo je još glasnije. Štefica je zazivajući boga i susjede otrčala natrag u kuću i nazvala policiju. Objašnjavajući glasom drhtavim od uzbuđenja i straha što se događa vapila je za pomoći. Iz vana je dopiralo jasno i prodorno mukanje, a čula se i nerazgovjetna galama dva muška glasa. Štefa se vratila u dvorište očekujući da će policijska patrola stići prije nego li se Cveti dogodi nešto ozbiljno. Imala je što za vidjeti, Joža i Vinko hrvali su se na tlu stenjući čas jedan čas drugi kao da preko njih prelazi traktor. Vinko je Jožu uhvatio za vrat i stiskao dok god je ovaj uspijevao ispuštati visok, tanak zvuk poput najvišeg tona na flauti. Cveta i tele su naizmjenično mukali. Štefa je vidjela da je stvar ozbiljna te je blatnjavom crnom gumenom čizmom opalila Vinka ravno u bradu. Od boli je Vinko ispustio Jožin vrat, a ovaj se brže bolje osovio na noge i preko pokleklog Vinka jurnuo u štalu. Vinko ga je dohvatio za nogavicu hlača i tako malo usporio, pokušao se pridići, ali Štefa ga je ponovo opalila nogom u stražnjicu tako da je u svom premetu pokupio i Jožu i obojica su ponovo završila na tlu. Štefa je u mraku štale ugledala spodobu u policijskoj odori kako čuči ispod Cvete. Pored njih stajalo je tele širom razrogačenih očiju.
-«Pogleč Joža kaj taj dripec dela!» Ali Joža od Vinkovog zagrljaja nije mogao ništa ni čuti ni vidjeti.
-«Pušćaj ju, ti balavec jen, gdo je tebi dal da fpolicije delaš? Zdigni se, sad te bum vrit z vilami fpičila.»
Više se nitko nije obazirao na mukanje krave, a zajapureni dvojac valjao se po tlu. Iz vana su se čuli muški glasovi. Štefa je provirila kroz vrata štale. Stigla je policija. Dva su policajca koračala kroz dvorišno blato ne odveć žurno.
-«Dečki, brzo, brzo, buju se vbili, brzo hote sim!
Stigavši na vrata štale njihove je tromosti nestalo, pojurili su prema muškarcima jer Vinko je Jožu gurnuo u stajski gnoj, a Joža je Vinka čvrsto držao za podlakticu i povlačio k sebi. Štefa je stajala sa strane mrmljajući «Bogek dragi, pomogni, bogek dragi…» Mukanje i zapomaganje su se miješali. Policajci su potezali obojicu kako bi ih izvukli iz gnoja. Vinko je čvrsto stajao na tlu, Joža je iskliznuo iz policajčevih ruku i nosom tresnuo ravno na kameni žrvanj. Oblila ga je krv koju je pokušavao zaustaviti starom krpom koja je visila na zidu štale pored češljeva za timarenje blaga. Ruda je i dalje čučao pod Cvetom.
-«Vinko, pa što je tebi to trebalo, vidi ga kako je uništio novu odoru, smrdiš po govnima, što ćemo reći u postaji? A ti Ruda?
-«Ste vidli, gospon policajec, ste vidli, došel je našu Cvetu pocekati. Dripec jen!
-«Čkomi baba, čkomi!»- podviknuo je Vinko na Šteficu.
-«Kaj, ti buš na moju staru vikal? Sad te bum zgrabil za tu tvoju hrgastu glavu, pa buš ti videl…»
-«Zkulijerajte se kuma Štefa, skulijerajte, pak je to bila obična opklada. Snoćka smo kartali belu pri Francini i gdo zgubi je moral kravici mlijeke pocekati. Bu i za teleka ostalo, kuma, samo se primirite.
-«Dobre, ideme onda vhižu, bume se hmiru porazovarjali i jenu si spili, a ti Ruda ak si čovek buš pri Francini platil rundu, a mi te ne bumo tužili za krađu mlijeka.» -pokušao se prijateljski dogovriti Joža, držeći staru krvavu krpu na svom razbijenom, podbuhlom nosu.